Follow the yellow brick road… to the New World Order
Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Priča o održivom razvoju priča je o pokretu „Briga za okoliš“ kojega zapravo ne bi trebalo previše ni tumačiti da nije nekako došlo do razilaženja na njegovom putu djelovanja. Od one iskonske skrbi za okoliš Netko je i u ovom slučaju vođen idejom zarade i kontrole ponovno uzeo stvar u svoje ruke.
Spašavanje planete Zemlje zajednički je, preciznije globalni (!) cilj oblikovan preko institucije Ujedinjenih naroda čija je Svjetska komisija za okoliš i razvoj (tzv. Bruntland komisija) još osamdesetih godina prošloga stoljeća dala prijedlog dugotrajne strategije za postizanje održivog razvoja do 2000. godine i nadalje. U jednom od svojih dokumenata Komisija definira održivi razvoj kao „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez da ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.“
Kada se u Rio de Janeiru 1992. godine okupio Earth Summit, pod pokroviteljstvom UN-a (!), tom je prigodom objavljena Agenda 21, a tadašnji glavni tajnik skupa Maurice Strong, član tzv. Bruntland komisije, izjavio je kako trenutni stilovi i obrasci konzumacije imućne srednje klase, koji uključuju visok unos mesa, korištenje fosilnih goriva, korištenje kućanskih uređaja te klima uređaja kao i naseljavanje u predgrađima (posjedovanje kuće) nisu održivi. Agenda održivog razvoja, dakle, kao da cilja na ograničavanje prehrambenih navika, posjedovanje automobila i/ili bilo kakvog vozila te naposljetku posjedovanja doma u predgrađu. Možemo naslutiti kako se iza toga krije plan kojem je u interesu izazvati slom srednje klase.
Agendu 21 tada je potpisalo 178 svjetskih vođa, a naknadno su potpisivali nove ugovore i izvršne naredbe kojima se ona implementira na nacionalnoj razini te se kroz javnu politiku kanalizira do razine lokalnih zajednica. Učinkovito provođenje Agende 21 će tražiti duboko preoblikovanje ljudskog društva; golemu promjenu u prioritetima i vlade i pojedinaca kao i promjenu u načinu korištenja ljudskih i financijskih resursa.
U UN-ovoj publikaciji iz 1996. godine „Globalna procjena bioraznolikosti“ navodi se da privatno vlasništvo (pravo vlasništva) nije apsolutno i nepromjenjivo već je to kompleksan, dinamičan i promjenjiv odnos između dvije ili više stranaka u prostoru i vremenu. Razumijevanje prava vlasništva Agende 21 svoje utemeljenje ima u UN-ovoj Konferenciji za ljudsko naseljavanje iz 1976. godine: „Zemlja, zbog svoje jedinstvene prirode i značajne uloge koju ima u ljudskom naseljavanju ne može biti tretirana kao obična imovina, pod kontrolom pojedinaca i podvrgnuta pritiscima i neučinkovitošću tržišta. Privatno vlasništvo ujedno je i vodeći instrument akumulacije i koncentracije bogatstva i stoga pridonosi društvenoj nepravdi; ako nije pod kontrolom može postati velika prepreka u planiranju i implementaciji razvojnih planova.“
Pod vodstvom UN-ovih suradnika programi održivog razvoja pronašli su svoj put do lokalnih zajednica, kao npr. u SAD-u gdje je očuvanje otvorenih prostora (svako poljoprivredno ili prirodno područje koje na sebi nema urbani razvoj, bilo industrijski, komercijalni ili stambene objekte) u kontekstu održivog razvoja postala ciljana domena Vlade. Pomalo se nazire kako je stav Agende 21 prema privatnom vlasništvu usporediv s onim u Sovjetskom savezu gdje je proglasom agrarne reforme 1917. godine privatno vlasništvo odbačeno i zamijenjeno s kolektivnim.
U podršci „spašavanju Zemlje“ suradnici UN-a nastavili su širenje (zapravo infiltriranje) u lokalne zajednice preko programa Lokalna Agenda 21, na način da su lokalne vlasti dobile podršku kroz tehničko savjetovanje, obuku i informacijske usluge. Na našem terenu, tj. u naše zakonodavstvo, infiltracija retorike održivog razvoja dogodila se zahvaljujući strategiji Europa 2020 – pametan, održiv, uključiv rast, odnosno pristupom financijskim instrumentima EU-a i to u potpunosti na jednak način – kroz edukacije, radionice, a potom otvaranjem mnogih državnih agencija i privatnih konzultantskih firmi.
Prava privatnog vlasništva samo su jedan aspekt održivog razvoja; on utječe i na samo poimanje ljudskog života jer je glavni uzročnik problema razvoja i okoliša upravo rast stanovništva. Stoga pitanje pobačaja nije samo pitanje ženinih prava, već je u pitanju život planete: ako se želi spasiti okoliš, potrebno je uvesti strogu kontrolu populacije. To se planira postići promjenom vrijednosnog sustava, no ako dragovoljne metode propadnu onda će se to izvršiti prisilom. U komunističkoj Kini provođenjem politike jednog djeteta i nametanjem dozvole za rađanje kineska Vlada ima potpunu kontrolu nad rađanjem. Sjetimo se da je Kina jedna od članica UN-ovog Vijeća za sigurnost te da ima veliki utjecaj na kreiranje politike UN-a i način na koji gledaju na kontrolu populacije. Kineska politika jednog djeteta sada se smatra pogodnim rješenjem prema održivom razvoju.
Međutim Agenda 21 je mnogo više od uzurpacije privatnog vlasništva i kontrole populacije jer utječe na gotovo svaki aspekt života s obzirom da promovira: premještanje ljudi iz ruralnih područja u gradove, veće cijene goriva, manipuliranje prijevoznim obrascima, zabranu pristupa zemlji, zapljenu privatnog vlasništva, ograničavanje uporabe vode, dodatne poreze, ograničavanje količine otpada, sakralizaciju okoliša i uvođenje „zelenih“ blagdana uz cenzuru vjerskih blagdana u ime tolerancije, obrazovanje o održivom razvoju s naoko suptilnim izmjenama kurikuluma u osnovnom obrazovanju ali i sveučilišnih programa itd.
Sve je više znanstvenika koji donose argumente protiv globalnog zatopljenja a u prilog tome da je klimatski sustav Zemlje, unatoč svim oscilacijama, stabilan no oni očito nisu „politički korektni“ pa im se ne pridaje velika važnost u javno-znanstvenim raspravama. Izazov izmicanja globalističkim planovima pobijedit ćemo ignoriranjem zastrašivanja klimatskim promjenama i oslobađanjem od nametnutog osjećaja krivnje zbog toga jer trošimo energiju. Ukoliko je imperativ održivosti već proveden u zakonodavstvo, onda ne trebamo koristiti ponuđene financijske potpore već tražiti alternativna rješenja i moguće „rupe u zakonu“ (ipak smo za tako nešto kao nacija itekako nadareni i nadasve inventivni). Sjetimo se da smo preživjeli Grimanijeve terminacije i zadrugarstvo, sustave koji su se urušili djelovanjem vanjskih i unutarnjih faktora; zašto ne bismo i Agendu 21? U konačnici kultura smrti je po samoj svojoj biti osuđena na samouništenje.
