Utorak, 7 veljače, 2023
NaslovnicaVijestiBerliner Zeitung: „Država bi se trebala ispričati necijepljenima!“

Berliner Zeitung: „Država bi se trebala ispričati necijepljenima!“

5
(22)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Naknadna pamet

Vrlo zanimljiva rasprava se počela voditi u njemačkom mainstream prostoru.

Članak koji je izašao u jednom od takvih medija u nedjelju, 4.12.2022., donosi retrospektivu dvogodišnje torture jedne skupine ljudi, koja je imala hrabrosti suprotstaviti se „službenom narativu“ plandemije, iako se već na prvu lako da prepoznati pokušaj guranja amnestije za sve one koji su sudjelovali u ovom totalitarističkom „sumraku“ civilizacije.

Naime, novinarka Berliner Zeitunga, Jessica Hamed, želeći naći objašnjenje što se to događalo u Njemačkoj tijekom plandemije, kroz suprotna stajališta dvaju novinara pokušava naći opravdanje zbog čega se nalaze na „suprotnim stranama“.

Na jednoj strani nalazi se Michael Andrick koji prepoznaje totalitarizam koji se pod plaštem „zdravstvene krize“ uvukao u državne institucije te zemlje i koji tvrdi: “Ustav su izdali svi državni kadrovi!”

Vezano: NEMA OPROSTA ZA ZLOČINE U PLANDEMIJI !!!

S druge, one suprotne, strane nalazi se Tomasz Kurianowicz, koji opisuje svoj “strah od smrti” i koji razumije da je to “stvar koju je teško procijeniti” i zahvaljuje saveznoj vladi što je zaštitila njegovu obitelj.

„Jesu li ova dva autora zapravo razvila, kako kaže Kurianowicz, potpuno drugačiji osjećaj za stvarnost?”, pita se Hamed, te nastavlja raščlambu mogućih uzroka u članku kojeg donosimo u cijelosti:

„Andrickove primjedbe nisu predstavljene kao “retrospektiva”, već gust sažetak onoga što je postupno postalo očito od početka korona krize. Prvog dana “zaključavanja” – inače zatvorske kazne – u ožujku 2020. pozvao sam na kritički diskurs i upozorio da inače idemo prema stanju “u kojem će neizvjesnost i strah uskoro trajati tjednima, mjesecima i godine ostati.”

Dva straha koja dojmljivo opisuju Andrick i Kurianowicz već su krajem 2020. bila nepomirljivo suprotstavljena i potaknula me da pišem o zabrinjavajućoj “društvenoj opoziciji“. No, pravna se država zapravo nije pokazala otpornom na krize, pa se mogu složiti s Andrickovim zaključkom: “Preslaba je hrabrost pravosuđa da dosljedno brani temeljna prava.”

Sužavanje koridora mišljenja primjećuje se već duže vrijeme i postoji bojazan da će se krizno stanje (zahtjev za maskama) nastaviti. Godine 2020. osjetila sam „političku solidarnost“ koju je Kurianowicz smatrao „krivo shvaćenom solidarnošću“ te se također požalio na „dvostruke standarde“, koji su bili vidljivi, primjerice, u nehumanom postupanju s izbjeglicama na europskim vanjskim granicama, ali i u činjenici da su socijalno posebno osjetljive skupine mjere pogodile više nego, primjerice, intelektualni gornji sloj, koji je sa svojim obiteljima živio u prostranijim stambenim prostorijama, gdje su mogli raditi i školovati djecu.

Temeljni zakon je poništen

Dijalog koji moramo voditi kao društvo u cjelini postaje bolan. Nema blaženog pomirenja bez nužne i ujedno nemilosrdne, možda i bolne dubine. Sada moramo brzo učiti iz onoga što se dogodilo kako bismo se nosili s energetskom i klimatskom krizom. Konačno, pokazalo se da se ne možemo osloniti na institucionalnu obranu od napadajuće države.

“Sve je moguće”, kako kaže Andrick.

Njegov zapanjujući tekst nije o mudrosti “lako je biti general poslije bitke”. U kratkom vremenskom razdoblju, svi sofisticirani mehanizmi socijalne sigurnosti temeljnog zakona bili su predmet bezglave, strahom vođene krizne politike. Ništa nije bilo slučajno; dinamika odvijanja nije prošla nezapaženo od strane mnogih, ali ipak premalog broja ljudi. Uočen je potresan primjer političko-novinarskog ciklusa pojačala. Mediji i politika “ljuljali” su jedni druge, naizmjenično pokretači i tjerani vlastitim horor scenarijima. Onima koji su skrenuli prijetilo se da će biti izbačeni iz diskursa.

Oprostite na isključenju

Moramo govoriti o široj slici, a ne biti uhvaćeni u male detalje pojedinačnih mjera. Moramo analizirati kako je bilo moguće da se vodeći političari koriste nesputanim autoritarnim rječnikom poput stezanja uzdi (Markus Söder), da je načelo proporcionalnosti, temeljno za vladavinu prava, dovedeno u pitanje (Winfried Kretschmann), da je čak i Savezni ustavni sud prekoračio prethodne ustavne standarde ignorirao i zapravo izdao vladi u vrijeme krize čistu ocjenu za neobuzdanu i neograničenu kriznu politiku.

Moramo razgovarati o tome kako je bilo moguće natjerati važne dijelove društva da povjeruju da je potrebno solidarno ili čak etički prihvatljivo prezirati čitavu populacijsku skupinu i istisnuti je iz društva. Ta je diskriminacija bila državna nepravda. Od brojnih pravnih argumenata koji govore u prilog ovoj ocjeni, ovdje ću izdvojiti samo jedan: Prema definiciji Saveznog ustavnog suda, razina pristojnog preživljavanja uključuje “minimalnu razinu sudjelovanja u društvenom, kulturnom i političkom životu” . S druge strane, 2G propisi su ih izravno i dosljedno kršili.

Državni, društveni i privatni obračuni s “necijepljenima” bit će najbolniji dio dijaloga koji se mora voditi na veliko i na malo. Može se započeti samo s uvidom i isprikom za isključenje. 

Strah od virusa je iracionalno procvjetao

Ovo isključenje bilo je i treba biti osuđeno pravno, etički i društveno. Za liberalnu demokraciju to je predstavljalo jednako kršenje tabua kao i izolacija. Za ovu procjenu nije bitna ispravnost iznesenih pretpostavki niti procjena zdravstvenog rizika. Činjenica da nikada nije bilo “pandemije necijepljenih” društveni neuspjeh čini još tragičnijim, ali moralno i pravno ništa gorim. Bilo je pogrešno, kao što je uvijek pogrešno, stigmatizirati manjine.

Strah od virusa urodio je plodom koji je jednako iracionalan kao i strah od diktature. Komunikacija o riziku od strane vlade i medija bila je katastrofalna, dovela je do anksioznih poremećaja i isključenosti ljudi, a time i potaknula strahove isključenih. Uplašeni i istovremeno zastrašujući državni organi kao i uplašeno stanovništvo prijetnja su pravnoj državi. Rezultat je bila radikalizacija spora do gorke zlobe i neumoljivosti.

Obrada mora početi sada. Institucionalnim iskorakom. Političar FDP-a Andrew Ullmann nedavno je predložio osnivanje istražnog povjerenstva. Članove komisije treba pažljivo birati kako bi se osiguralo da je istraga istinita i ozbiljna. U tome ne bi trebao sudjelovati nitko tko je bio odgovoran za političke odluke ili tko je političarima davao značajne savjete. Samo neovisna istraga može pomoći da se vrati ozbiljno narušeno povjerenje u ovu državu i njene predstavnike.

Središnja tema obrade mora biti otkrivanje procesa političkog odlučivanja. Do danas je nejasno – kao što je primjer činjenica da Slobodna Država Bavarska nije željela voditi nikakve datoteke o procesima donošenja odluka tijekom prvog zatvaranja – kako su nastale određene prognoze rizika, kako i jesu li se temeljna prava odmjeravala jedna protiv drugih, jesu li savezne države imale vlastite prognoze opasnosti ili su u biti usvojile specifikacije neformalnih saveznih konferencija, koje nisu bile predviđene ustavom, i još mnogo toga.

Ono što ova revizija mora postići je spoznaja da se ne može sve dopustiti, čak ni u krizi. Čak ni kada je više od 90 posto stanovništva – iz namjerno stvorenog straha – za to da se svi pravni tabui bace u vjetar. Inače bi pravna država bila samo iluzija. Ukupni društveni proces stoga mora započeti institucionalno. Sada.“

NEMA AMNESTIJE !!!

Provjeri/berliner-zeitung.de

Foto naslovnice: screenshot berliner-zeitung.de

P O D I J E L I !

Ocijenite članak

Kliknite na srce za ocjenu!

Prosječna ocjena 5 / 5. Ukupno glasova: 22

Zasad nema glasova! Budite prvi tko će ocijeniti članak!

VEZANO

najnovije