Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Nekad bila, sad se (ne) spominjala…
Nakon prvog i drugog dijela članka, donosimo i završni nastavak…
Znanstvenu zajednicu 1961. zainteresirao je pronalazak glinenih pločica u rumunjskom selu znakovitog imena – Tărtăria. Kako nisu mogle biti radiokarbonski datirane, nastale su brojne hipoteze o njihovom podrijetlu i vremenu nastanka. Grobnica ‘Milady Tartarije’ krivac je za navedene prijepore oko datiranja – pokojnica je umrla oko 5300. god.pr.Kr., no ovakvo pismo prvi puta se javlja tek dvije tisuće godina kasnije. Dakle, pločice su tek kasnije polegnute u grobnicu ili zapravo nisu tu ni pronađene nego negdje drugdje. Ili, najkontroverznije – one predstavljaju najstarije pismo na svijetu, koje ima simboličko-strukturalne elemente sumerskog pisma.
Ukoliko ovih 700 simbola doista tvore pismo, otvaraju se brojna pitanja, kao što je društveni i vremenski kontekst pisma. Gdje su nestali povijesni tragovi? Iako je trenutno prilično popularna teza o Vinčanskoj kulturi, znanstvenici su sve skloniji mišljenju da bi ovo otkriće moglo dokazati i značajno stariju i razvijeniju civilizaciju kojoj bi Vinča bila tek posljednja faza.
Je li Tartarija iz grčkih mitova, srednjevjekovnih epova, vinčanskih glinenih pločica i sa zemljovida legendarnih kartografa jedna te ista izgubljena zemlja teško je utvrditi, no sigurno je da je za toliko veliku zavjeru potrebna i potpuna falsifikacija povijesti. Teorija je ambiciozna i uključuje analizu teritorijalnih podjela tadašnje Rusije, hijerarhije zastava i plemićkih titula koje ne odgovaraju današnjem kontekstu. Čak i sam Napoleonov napad na Moskvu donosi pitanje – zašto ne napada glavni grad St. Petersburg? Zašto Rusi konstantno uništavaju i prepuštaju svoje gradove pa im ni Moskva ne znači puno i je li cijelo vrijeme netko drugi bio zajednička meta? Zašto postoji tolika sličnost u uniformama Francuza i Rusa, kako to da je francuski ujedno i službeni jezik ruskog plemstva?
Bez ikakve sumnje, Rusku povijest su „uređivali“ strani „stručnjaci“, pa se tako Augusta Ludwiga von Schlözera često krivi za njenu potpunu reviziju, u kojoj je Tartarija, nepostojeća država s popriličnom arhivom vlastitih zastava, možda platila najveći danak. Bowlesov popis pomorskih zastava svjetskih nacija iz 1783. donosi grafički prikaz tartarijske zastave – zmaj predstavlja Tartarsko Carstvo dok je sova simbol ponad zlatne podloge Tartarije, vjerojatno dijela prvonavedenog carstva na temeljima Zlatne horde. Na Schonbergovom standardnom atlasu svijeta (1865.) nalaze se zastave svih zemalja svijeta, pa i Tartarije sa zmajem i zlatnom podlogom. I brojne knjige, putopisi i dokumenti spominju Tartariju.
Stari primjerci Encyclopedie Britannice navode ‘ogromnu zemlju između Moskve i Sibira naseljenu Tartarima’, a njezina veličina od gotovo 4,5 milijuna kvadratnih kilometara uvjerljivo je potencira kao najveću državu tadašnje civilizacije.
Izbrisati tako dugotrajnu i veliku kulturu iz povijesti ne bi bio lak zadatak pa se pretpostavlja da su njezini tragovi vidljivi u svim turkijsko-mongolskim azijskim narodima, od ruskih Burjata i Tatara pa do Turkmena, Kazaka i Turaka. Čini se da je u svemu tome svojevremeno učestvovala i komunistička partija nakon revolucije, koristeći se Staljinovim tehnikama ‘brisanja iz povijesti’. CIA u svojoj arhivi posjeduje dokument pod nazivom ‘Nacionalni kulturalni razvoj u komunizmu’ iz 1957. u kojem se ukazuje na sustavni povijesni revizionizam kojeg od 1944. provodi Centralni komitet komunističke partije, s fokusom na povijest Tartarije. Tu se napominje kako se revizija provodi zbog ‘opasnosti od tartarsko-islamskog nacionalizma’, te zbog zataškavanja ‘velikoruske agresije na Tartariju.’
SSSR se posvetio stvaranju ‘nacionalnog jedinstva Sovjeta’ i proklamiranoj ‘borbi protiv nacionalizma’, te ni iz čega planski stvara veći broj nacionalnih država turkijskih plemena sa sufiksom -stan, s očitim ciljem razbijanja turkijskih srodnika u različite nacionalne jedinice. Iako bi se mogle povući paralele između Ilirskog i Tartarskog pokreta, prvi je jugoslavenskim ideolozima bio kohezivni element dok su Tartari Rusima predstavljali potencijalni problem.
No, što ako postoji sjedilačka kultura koja je izravni nasljednik Velike Tartarije i jedan od gospodarskih temelja Ruske Federacije? Postoje li poveznice između Tartarije i Republike Tatarstan jedno je od najbitnijih pitanja u potrazi za razotkrivanjem tartarske legende. Područje na kojem su se izmjenjivali ugro-finski narodi (Ananyino kultura), Skiti i Onoguri kasnije postaje prva organizirana država u području – Volga Bulgarija Kanat. Koliko je problematična demografija te geografske jedinice govori i činjenica da nije poznato tko su potomci Bulgara, baš kao ni brojnih drugih naroda nestalih kroz povijesna osvajanja.
Jedino što se zna je njihov prelazak na islam u ranom desetom stoljeću, netom prije invazije Zlatne horde Batu-kana. Taj multikulturalni ‘lonac’ više različitih turkijskih, mongolskih i inih naroda rezultira nastankom suvremenog tatarskog etnosa kojeg se povezuje i s mističnom Tartarijom. Raspadom Zlatne horde jača autohtoni kanat, ali i sukobi s Velikom kneževinom Moskvom, nastalom na temeljima rascijepane Kijevske Rus'(ije). Ivan Grozni 1552. osvaja Tatarstan koji postaje dio kasnijeg ruskog carstva, turkijski narodi iseljavaju iz Kazana prema području povezanom s Velikom Tartarijom, a plemići prelaze na pravoslavlje da bi zadržali posjede i moć. Provodi se porezna represija, vojna okupacija i diskriminacija Tatara, a gotovo konstantno bjesne revolucije, oružane pobune i borba za autonomiju.
Tatari se i danas ponosno diče kako su jedina savezna republika u Ruskoj Federaciji koja je pokorena, a ne dobrovoljna članica. Zato ni sličnost pojmova ‘Tatarija’ i ‘Tartarija’ nije slučajna – po prvi puta se pojavljuje na Orkhonovim uputama u 8. stoljeću kao ‘Tatarska Konfederacija’, smještena u sjeveroistočnom dijelu pustinje Gobi, a njezini gubernatori su Kul Tigin, Bilge Khagan, Otuz Tatar Bodun (trideseti Tatar) i Tokuz Tatar (deveti Tatar).
Pojam ‘Tatar’ postaje istoznačnica za plemena koja su u Europi ostala nakon raspada Zlatne horde, a onda se polako uključuje i dodatno slovo ‘r’ kojim su zapadni povjesničari Tatare izjednačavali s grčkim mitom o Tartarusu.
Prvotna riječ ‘tatar’ pak dolazi iz perzijskog i označava ‘glasnika na konju’, a njezino podrijetlo nije poznato iako se sumnja na termin ‘tata’ kojim su Mongoli same sebe nazivali, te je kasnije u brojnim jezicima dobio i inačicu ‘dada’. Kako su Rusi kasnije termin koristili da bi razlikovali turkijske narode (Tatare ili Tartare) od Mongola, postao je dio jezika. Zanimljivo, u jednom trenutku se namjerno prestao upotrebljavati termin ‘Tartar’, izuzev u derivacijama poput tartarskog umaka, ta(r)tarskog bifteka ili tartarskog projektila američke vojske. A svakome tko je bio u Tatarstanu ili Kazanu jasno je koliko tamošnja tradicija odudara od ruske, a slična priča je i u Burjatskoj, Baškirskoj, Udmurtskoj…
Kada sve zbrojimo i oduzmemo, jasno je kako postoje značajne indicije o postojanju enigme zvane Tartarija. Prevelik je broj karata, povijesnih i zemljopisnih dokaza, prikaza zastava, legendi o toj zemlji, veći i od brojnih postojećih nacija i naroda. Prevelik da bi se u potpunosti zanemarila teorija o brisanju sveturkijske nacije iz prošlosti. Kako smo i sami svjedoci sličnih priča vezanih uz drevnu Iliriju, nije nam problem povjerovati da je ovo još samo jedna crtica u maksimi ‘Povijest pišu pobjednici’ i da je sasvim moguće da stvarna prošlost nije ništa pretjerano drugačija od najzanimljivijih mitova, legendi i romana iz Fantasy literature…
*Članak je parafraziran blog Ratka Martinovića.
P O D I J E L I !
