Jesu li tehnokrati totalno »prolupali«?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Jesu li ti ljudi zaista zli ili u svojem dječje primitivnom i pojednostavljenom poimanju svijeta zaista vjeruju da će AI tehnokracija biti nešto dobro za čovječanstvo? Je li moguće da ne razumiju svoju pogrešku u razmišljanju i katastrofalne posljedice koje će nužno uslijediti jer pate od deficita desne moždane hemisfere – koja je tipična za shizofreniju?

Dakle, oni žele neučinkovitu centraliziranu kontrolu i birokraciju zamijeniti učinkovitijom AI centraliziranom kontrolom i birokracijom. Elon Musk (na čelu Neuralinka, Starlinka), Larry Ellison (s Oracleom), Peter Thiel i Alex Karp (koji je osnovao Palantir) svi su izrazili entuzijazam za spajanje biologije s tehnologijom, kako živjeti vječno, kako mikro-upravljati društvom pomoću algoritama i AI nadzora, te mnoge druge prostodušne (a zapravo glupe) stvari.

Trebamo li biti zabrinuti? Oracle postavlja Stargate, mega podatkovni centar na nuklearni pogon za obradu velikih količina podataka. Kakvih podataka? Podataka o nama? Palantir ima ugovor s američkom vojskom, bori se protiv navodnog terorizma u tandemu s Amazon Web Services koji ugošćuje CIA-ine i NSA-ine podatke o građanima. Oni Ministarstvu obrane SAD-a nude tehnologiju velikih jezičnih modela (LLM) za postavljanje AI oružja.

Problem s ovim je što su LLM-ovi računarski algoritmi za prediktivni tekst: usklađujući ulazne podatke (upit) s uzorcima u postojećoj bazi LLM-podataka (ad-hoc odgovorima). Sam sustav nije osmišljen da bude činjeničan, već vjerojatan. 

Kako LLM »razmišlja«? Pa iza riječi X najvjerojatnije slijedi riječ Y. Fenomenalno. Kako su se samo toga dosjetili? Kada sretnem Ivanu najvjerojatnije ću je pitati: »Kako si?«. A ona će mi najvjerojatnije reći: »Dobro sam«. Pa da, tako mi ljudi razmišljamo, zar ne? 

Sve je stvar vjerojatnosti. Kvantna mehanika umjesto međuljudskih odnosa. »Double–slit« eksperiment umjesto ljubavi. Mogao bi »poševiti« onu zgodnu crnku. A možda i onu sočnu plavušu.

Najbolje obje. A najvjerojatnije nijednu. Jer to je naš muški šovinistički, a prije svega »redukcionistički« i »mašinistički« ego: u se, na se i poda se, zar ne? Barem tako misle redukcionistički tehnokrati, koji nas (obične ljude) smatraju »strojevima« koje se može »shekati«. Katastrofa i sramota epskih razmjera.

Je li transhumana tehnokracija ono što imaju na umu? Razmotrimo neke od izjava fantastične četvorke. Musk kaže da promovira Neuralink moždano računalno sučelje kako bi “ublažio rizik digitalne super-inteligencije”, tj. da se boji da će računala postati inteligentnija od ljudi. Dakle, za otprilike milijardu nas koji ćemo preživjeti, on želi “poboljšati našu propusnost do našeg digitalnog tercijarnog Ja”, tj. želi povećati brzinu preuzimanja “bitova” u i iz našeg mozga. Kaže da je pričanje i tipkanje presporo i zamišlja da može zaobići naše jezično sučelje (govor i pisanje) svojim implantatom.

Postoje vrlo ozbiljni problemi s njegovim poimanjem ljudske inteligencije. Jasno je da visoka inteligencija nije posljedica “brzog prijenosa bitova” – mozak koristi signale na mnogo strukturiraniji način nego što to čini računalo. Razmišljanje i učenje je iterativni proces koji uključuje dinamičke moždane valove koji proizlaze iz složenih adaptivnih neurona. Valovi i relacije među neuronima nisu bitovi. Pamćenje i znanje  su vrsta neuralnog ponašanja koje nikada nije potpuno isto – samim tim se ne može apstrahirati i »učitati« u mozak.

Neuralink ne može čitati misli ili ugraditi ideje. Neuralink samo povezuje s motoričkim kontrolnim područjima mozga, a ne sa sjećanjima, mislima, jezikom ili našim filozofskim i moralnim stavovima.

Dakle, jedini “bitovi” koji bi mogli ići od mozga do računala su oni koji se mogu koristiti za aktiviranje miša ili klika na tastaturi. 

Musk brka motoričke impulse s mislima i stavovima te vjeruje da će nam Neuralink jednog dana moći pomoći da postignemo “simbiozu” s računalima i “bolje uskladimo umjetnu inteligenciju s ljudskom kolektivnom voljom”. Čini se da ne primjećuje razliku između bržeg igranja video igrica i inteligentnijeg ponašanja u svijetu.

Musk ne može shvatiti kako mozak funkcionira jer o njemu razmišlja kao o računalu. Ali mi nismo strojevi i mozak nije poput računala. Ne moramo se bojati da će AI roboti zamijeniti ljude (osim možda najelementarnijih poslova). Ne postoji ni najmanja mogućnost da će Musk i njegovi tehnokraljevi uspjeti u onome što pokušavaju. AI čitanje misli definitivno nije na pomolu. Nadljudski kiborzi nisu mogući. Reinženjering genoma rezultirat će bezbrojnim štetnim nuspojavama. Nacijom se ne može upravljati računalnim algoritmima. Ali ono što nas treba brinuti je da bi mogli učiniti mnogo štete pokušavajući upravo to.

Pogledajmo Muskove tehnološke saveznike. Njegov poslovni partner Peter Thiel priznao je: »Više ne vjerujem da su sloboda i demokracija spojivi«. Ovo smo pak čuli od Larryja Ellisona: »Građani će se ponašati maksimalno poslušno jer sve što se događa stalno snimamo i javljamo«. A kome to javljaju?

Pokušajmo na trenutak zamisliti da to nisu zli ljudi već naprosto nezrela djeca – s jako puno para. Zabavite se na trenutak idejom da ti Techno-Kings nisu ni zlikovci ni spasitelji. Umjesto toga, uzmite u obzir da oni možda stvarno vjeruju da bi tehnokracija umjetne inteligencije bila dobra, ali nisu u stanju razumjeti pune implikacije svojih ciljeva jer pate od deficita desne moždane hemisfere.

Moguće je da transhumanisti imaju nerealan optimizam, sve do točke apsurda, u vezi sa svojim shemama mikro-upravljanja cijelim svijetom i “poboljšanja” ljudi spajanjem njihovih tijela s računalima i/ili manipuliranjem biološkim “kodovima”: genima i DNK.

Čini se da isti propali znanstveni pozitivizam iz 19. stoljeća, koji je podržavao eugeniku, sada podržava i svog nasljednika – umjetnu inteligenciju i transhumanizam. Ponekad nam se može činiti da bi ciljevi transhumanista mogli biti podli; ponekad pak da su samo previše pojednostavljeni. Iako je najvjerojatniji odgovor to da je njihov mehanički redukcionizam simptom mentalne bolesti.

Hijerarhijska organizacija, birokracija, kontrola odozgo prema dolje, centralizacija—svi se temelje na uvjerenju da se ispravno rješenje za bilo koji društveni problem može otkriti putem logičkog sustava i implementirati na svim stranama.

Nasuprot tome, inteligentna priroda je decentralizirana, više međuovisna nego hijerarhijska i rješava probleme unutar određenih konteksta. Iako je ljudska sposobnost apstraktnog razmišljanja rezultirala našom sposobnošću korištenja simboličkog jezika i stvaranja nevjerojatnih tehnologija, naše apstrakcije moraju biti razrađene u kontekstu stvarnog svijeta. Bez takvog utemeljenja, simboličko razmišljanje može izaći iz stvarnosti. Nije čudno da se u posljednje vrijeme pojavljuje toliko »teorija« i »ideja« da živimo u simulaciji. Jer, kad živiš u simulaciji – onda je sve lakše, sve je dozvoljeno, nema boli i patnje – kao u računarskoj igrici.

Pozitivistička društvena znanost, zaljubljena u Newtonov način pronalaženja algoritama za predviđanje i kontrolu, odbačena je naknadnim otkrićima u znanosti o složenim sustavima, koja je razvijena 1990-ih, kada smo konačno odbacili ideju da inteligenciju organizira centralizirana izvršna vlast.

Ali pozitivizam i mehanički redukcionizam nastavljaju se ponovno pojavljivati poput lošeg sna. Danas su se mnoge naše institucije – obrazovne, medicinske, informacijske, političke – vratile ovoj osramoćenoj znanstvenoj filozofiji koja podržava hijerarhijske sustave kontrole koji nisu utemeljeni na stvarnosti. Sada se čini da su zapeli u samoojačavajućoj pozitivnoj povratnoj sprezi koja nalikuje mentalnoj bolesti.

I eugenika i transhumanizam imaju za cilj zamijeniti tradicionalne/religijske morale i norme “znanstveno utemeljenim” strategijama za organiziranje društva. Augusta Comte (1798. – 1857.), utemeljiteljica pozitivizma, bila je prva društvena “znanstvenica”. Comteov suvremeni ekvivalent mogao bi biti netko poput Yuvala Noaha Hararija ili Elona Muska.

Pozitivizam pretpostavlja da se svijet može analizirati do najmanjeg detalja, da se pojedinačni dijelovi cjeline mogu izvući iz konteksta te objektivno i potpuno opisati, definirati i fiksirati. Nakon što se kvantificiraju na ovaj način, podaci se mogu unijeti u računalo i koristiti za predviđanje budućih interakcija. 

Ali »znanstveni« redukcionizam je ne samo nedovoljan već i krajnje opasan za razumijevanje živih sustava. Nemehanistički svjetonazor drži da odnosi između stvari utječu na to kako one funkcioniraju i stoga što jesu. A to se uvijek mijenja.

Iain McGilchrist tvrdi da se pozitivistička sklonost može povezati s dominacijom lijeve moždane hemisfere i deficitom desne hemisfere. On primjećuje da ekstremnu dominaciju lijeve strane mozga karakterizira nemogućnost da se kaže što drugi misli, nedostatak socijalne inteligencije, poteškoće u prosuđivanju neverbalnih značajki komunikacije, kao što su ton, humor, ironija, i nemogućnost otkrivanja prijevare, te poteškoće u razumijevanju implicitnog značenja, nedostatak empatije, nedostatak mašte, privlačnost mehaničkom, sklonost tretiranju ljudi i dijelova tijela kao neživih objekata.

On tvrdi da je prevalencija mehaničkog razmišljanja u današnjoj zapadnoj kulturi, pretjerano vrednovanje umjetne inteligencije i takozvane znanosti “temeljene na dokazima” (što obično znači “kompjuterski modeli”), posljedica nedovoljne utemeljenosti koncepata lijeve hemisfere u iskustvu desne hemisfere. Desnoj hemisferi odgovaraju cjelovitost, sklad i suradnja.

Lijeva hemisfera obrađuje apstraktno znanje, simbole, poznate stvari. Desna hemisfera obrađuje kontekstualno iskustvo i nepoznate stvari. McGilchrist spominje da, iako su zadaci koji odgovaraju lijevoj i desnoj hemisferi obično prikladno delegirani, koja god hemisfera prva riješi problem, veća je vjerojatnost da će nastaviti s njom. Dakle, postoji mogućnost povratne informacije koja promovira pogrešnu hemisferu za rješavanje zadatka.

Moderno osnovno obrazovanje zapravo povećava pristranost lijeve hemisfere. Na primjer, djeca se uče gramatičkim pravilima i oznakama za različite dijelove govora, kada bi im bilo bolje učiti jezik koristeći ga u kontekstu. Djeca se ponekad uče imenima stvari prije nego što ih iskuse i razumiju.

Koliko god McGilchristova teorija zvučala ispravno, ne treba patologizirati mehaničko razmišljanje samo po sebi. Svi mi imamo mehaničke tendencije i one nam jako dobro služe kada su utemeljene na tendencijama desne hemisfere koje kontekstualiziraju “činjenice” lijeve hemisfere. Oba su potrebna: desna se bavi pojedinostima i pojavnim cjelinama, a lijeva se bavi generalizacijama, kategorijama i statističkim prosjecima. U društvu možemo smatrati prednošću to što neki od nas teže jednom, a drugi drugom, a zajedno smo robusniji i kreativniji.

Ali želimo li da ljudi s dominantnom lijevom hemisferom vode glavnu riječ? Jedna od njihovih najvećih mana  jest to što ne mogu vidjeti grešku vlastitog razmišljanja. Kada pogriješe, ne ispravljaju svoj model – umjesto toga, »udvostruče iznos«.

Vojska i NASA su najveći promotori transhumanističkih istraživanja, iako poboljšanja koja je vojska obećala nisu stigla ni nakon desetina godina truda. Do sada, sve velike kiborške inovacije, o kojima vojska i NASA govore, leže u budućnosti. Oni prate transhumanu tehnologiju već četvrt stoljeća, bez ičega za pokazati, bez stvarnih poboljšanja koja spajaju čovjeka i stroj. No oni i dalje inzistiraju na tome da je uspjeh pred vratima iako nisu ispunili nijedno obećanje.

Istraživači koje financira vojska vojnike nazivaju alatima, strojevima, oružjem. Oni koriste rodno neutralnu zamjenicu “to” za označavanje ljudskih bića. Ovo bi moglo potvrditi McGilchristovu hipotezu da ljudi s dominantnom lijevom hemisferom mozga imaju tendenciju tretirati ljudska bića kao nežive objekte. A to im je zajedničko s ljudima koji pate od shizofrenije, koja je posljedica oštećenja desne hemisfere.

Suprotno onome što transhumanistički marketing kaže, transhumanisti ne žele poboljšati sva ljudska tijela. Oni traže volontere za istraživanja kako bi se poboljšanja mogla razviti za elite. Uvođenje vojnog cjepiva protiv COVID-19 koje je omogućio Palantir, ako se promatra u ovom svjetlu, počinje imati više smisla. 

Je li jedan od ciljeva bio napraviti veliki eksperiment s modificiranom RNA i sustavom isporuke polietilen glikola? Zašto je bilo toliko različitih serija s različitim sastojcima i koncentracijama mRNA? Vrlo loša kontrola kvalitete? Možda. Ali da zaista provodite eksperiment, upravo to biste učinili. Mijenjate serije i promatrate što se događa.

Moguće je da su se neki istraživači vjerojatno stvarno nadali da će ova nova biotehnološka genska terapija biti uspješna i da će se moći koristiti za razne tretmane i poboljšanja. Iako su postoci štetnih učinaka cjepiva izuzetno visoki – prestrašnih 20-30%. Neki istraživači su čak tražili korištenje mRNA tehnologije za takozvana cjepiva protiv depresije, cjepiva protiv pretilosti, cjepiva protiv raka i tako dalje. Očito su nerealno optimistični u pogledu svojih strategija i ne mogu vidjeti vlastite pogreške.

Ili je istina bliža tome da oni na vlasti smatraju da je posve u redu eksperimentirati na ljudima, bez našeg pristanka, za neko veće “dobro” – eventualni razvoj nadljudskih poboljšanja, vječni život, uklanjanje zaraznih bolesti ili genetskih defekata?

Uvođenje cjepiva protiv Covid-19 bila je transhumanistička vojna operacija. Mnogi su autori krivili pohlepne farmaceutske tvrtke i investitore poput Billa Gatesa. Ali sada počinjemo sve više i više uviđati da se ne radi samo o pohlepi – postoji perverzna ideologija koja se provlači kroz našu kulturu i vlade koje su nas dovela tu gdje jesmo.

Ne možemo dopustiti da vojska pokreće znanstvena istraživanja. Ne želimo pozitivističke društvene znanstvenike koji upravljaju građanima i mijenjaju ljudska tijela, njihove umove, uništavajući pri tome tisućljeća razvoja ljudske vrste, ljudske misli i ljudske duhovnosti.

Provjeri/posthumousstyle.substack.com

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !