“Kolo sreće” i lažna geopolitika: Jesmo li svi samo pijuni u igri milijardera?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Svi u isti rog

Ako ste ikada gledali “Kolo sreće” (Trading Places), komediju iz 1983. s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom, vjerojatno ste se nasmijali urnebesnoj zamjeni uloga između sitnog prevaranta i bahatog burzovnog brokera. Film, koji je obilježio rane dane Murphyjeve karijere, naizgled je samo zabavna satira o klasnim razlikama i ljudskoj prirodi. No, što ako u toj priči ima više od puke zabave? Što ako je “Kolo sreće” zapravo ogledalo svijeta u kojem živimo – svijeta u kojem se milijarderi igraju s nama kao s pijunima, a geopolitika, koju gutamo kao istinu, nije ništa drugo do velika obmana?

U filmu, Eddie Murphy glumi Billyja Raya Valentina, sitnog lopova koji jedva preživljava na ulici, dok Dan Aykroyd tumači Louisa Winthorpea III, bogatog i snobističkog brokera kojem je sudbina namijenila blistavu karijeru pod okriljem dvojice starih milijardera, braće Duke. Sve se mijenja kad braća, iz dosade i oklade od jednog dolara, odluče zamijeniti njihove živote. Aykroydu podvale krađu, oduzmu mu sve i bace ga na ulicu, dok Murphyja oslobode iz zatvora, poklone mu luksuzni stan, novac i posao brokera. Jedan od milijardera tvrdi da socijalni uvjeti određuju čovjeka, dok drugi vjeruje da se svatko može promijeniti. Na kraju, obojica shvate da su samo figure u igri starih bogataša, udruže se i osujete njihov plan. Happy end, publika se smije, kraj priče.

Ali što ako nema happy enda? Što ako smo mi, poput Murphyja i Aykroyda, samo pijuni u rukama globalnih milijardera – “glafije”, kako ih neki zovu – koji nas huškaju jedne protiv drugih dok oni povlače konce? Film nas tjera da se zapitamo: je li geopolitika, s njenim sukobima nacija, rasa, religija i ideologija, stvarna – ili je samo perfidni eksperiment nekolicine moćnika?

Plandemija kao “otkrivenje”

Uzmimo za primjer plandemiju. Dvije godine, od 2020. do 2022., svijet je stajao u mjestu. Sve države – od Zapada do Istoka, od “slobodnih” do “autoritarnih” – sinhronizirano su provodile iste mjere: zaključavanja, maske, testiranja, prisilna cijepljenja. Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja – sve su igrale istu igru pod batom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Čak i one države koje su se inače predstavljale kao neovisne pjevale su istu pjesmu. Nekoliko afričkih lidera koji su odbili poslušnost? Likvidirani, kao u mafijaškom filmu. I gle čuda, u tom periodu geopolitika je nestala. Nema sukoba, nema terorizma – Al Kaida, ISIL i ostali “strašni vukovi” koji su desetljećima punili naslovnice odjednom su se ušutkali. Navodni atentatori-samoubojice, koji se ne boje raznijeti u komadiće, odjednom su se “uplašili” virusa i poštovali karantenu. Smiješno, zar ne?

Ako ništa drugo, plandemija je pokazala da suverene države možda i nisu tako suverene. Gdje je bila svađa između Istoka i Zapada? Gdje su bili sukobi koji inače ne prestaju? Sve je to isparilo preko noći, a svijet je djelovao kao jedinstveni stroj pod nevidljivom rukom. Kad se to završilo, geopolitika se vratila – kao da je netko pritisnuo “play” na daljinskom. Zar to ne upućuje na zaključak da su ti sukobi, barem dobrim dijelom, inscenirani?

Rat u Ukrajini: Satira bez smijeha

A onda imamo rat u Ukrajini. Počeo je 2022., s velikim najavama ruske invazije, ali što se zapravo dogodilo? Pogledajte kartu sukoba – od veljače 2022. do danas, linija fronte jedva se pomaknula. Rusija je u prvim mjesecima osvojila istočne teritorije, koje je ionako indirektno kontrolirala od 2014. preko “proruskih pobunjenika” u Donbasu. Ukrajina je kasnije povratila nekoliko mrlja na sjeveru, i od kraja 2022. sve stoji. “Bitka za Bahmut” trajala je osam mjeseci, “Bitka za Avdijevku” još sedam – a rezultat? Minimalne promjene. Rat za iscrpljivanje, kažu. Ili možda rat za publiku? Kao da ga je režirao Monty Python, samo s pravim žrtvama.

Ako je ovo stvarni sukob, zašto izgleda tako statično? Zašto se čini da obje strane igraju uloge u unaprijed napisanom scenariju? Kad pogledate širu sliku – plandemiju, G20 sastanke gdje “suparnici” složno donose odluke o digitalizaciji i cijepljenju, pa čak i ovaj rat – postavlja se pitanje: postoji li geopolitika uopće, ili je sve samo “Trumanov show” za mase?

Zašto ne vidimo?

U “Kolu sreće”, Murphy i Aykroyd na kraju shvate da su ih braća Duke nahuškala jednog na drugog. Udruže se, osujete plan i završe na plaži s koktelima. U stvarnom svijetu, međutim, većina ljudi ne dolazi do tog “aha” trenutka. Zašto? Jer lažna geopolitika – sukobi nacija, ideologija, terorizma – baca im prašinu u oči. Dok se svađamo o Rusiji protiv Zapada, bijelcima protiv crnaca, ljevici protiv desnice, nevidljiva ruka nastavlja vući konce. Plandemija je bila rijetki trenutak kad se maska spustila, ali čak ni to nije dovoljno probudilo ljude.

Možda je razlog što je istina previše neugodna. Lakše je vjerovati u multipolarni svijet gdje se države bore za svoje interese, nego prihvatiti da su sve samo figure na šahovskoj ploči globalističkog kulta. Kao što jedan forumski komentator reče: “Kako to da kad je riječ o pandemijama i digitalizaciji nema multipolarizma, nego su svi unipolarni?” Odgovor je jasan, ali ga malo tko želi čuti.

Jesmo li osuđeni na ulogu pijuna?

“Kolo sreće” završava optimistično – žrtve prepoznaju igru i pobijede. U našem svijetu, međutim, igra se nastavlja, a mi ostajemo zaslijepljeni. Geopolitika, kakvu je poznajemo, možda je samo iluzija, alat kojim nas drže podijeljenima i poslušnima. Pitanje je: hoćemo li ikada, poput Murphyja i Aykroyda, shvatiti tko su pravi braća Duke i udružiti se protiv njih? Ili ćemo nastaviti igrati uloge u njihovoj okladi, dok oni broje dolare – ili bolje rečeno, našu slobodu?

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !