Mit o novcu – 2.dio

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Nije svejedno gdje prdneš. Ako to učiniš na razgovoru za novi posao – bogami se neće dobro završiti. Još ćeš gore proći ako prdneš kad si sam, u prirodi. Pogotovo ako stojiš na vrhu strmog brijega pokrivenog debelim plaštem svježeg snijega. Nitko neće ni znati da ćeš kroz jednu minutu biti zatrpan tisućama tona tog istog snijega. Zato je ipak bolje prditi u društvu. Možda se nađe netko, tko će se sjetiti, gdje te je posljednji put vidio.”

Vezano: Mit o novcu

Jeste li pročitali prvi dio “Mita o novcu”? I kako ste se osjećali dok ste ga čitali? Pretpostavljam da nekako ovako: Götterdämmerung: Siegfried’s Funeral March by Richard Wagner. Počinje zlokobno, a onda sve pomalo sjedne na svoje mjesto. A jeste li shvatili poantu?

A što je poanta?

Ajmo malo copy/paste:

Banka tih 100.000 EUR koje vam je “kao posudila” nema. Ti novci ne postoje. Ni u njenom “trezoru” niti bilo gdje. Ti novci postoje samo u vašoj (neinformiranoj) mašti. Tih 100.000 EUR nema. Ne postoje. Banka ih je “izmislila” – u onom trenutku kad ste ugovor potpisali. Vi ste stavili jedan potpis na svoju “životnu osudu” i – puf, nastalo je 100.000 EUR kojih prije tog potpisa nije bilo.

Što to ZAISTA znači? Ajmo sad pretpostaviti da vi s tih 100.000 EUR nećete kupiti već gotov stan: nov ili rabljen. Već ćete početi graditi svoju novu malu kućicu. Pustimo po strani što vam danas 100.000 EUR nije dovoljno za novu kuću. Mogla vam je banka “dati” i 500.000 EUR, ista stvar – samo je iznos veći, veća anuiteta, možda malo više godina – ali sve je zapravo isto.

Dakle, vi krećete zidati kuću. Što vam je potrebno za sazidati kuću? Pa svi znamo da za sazidati kuću trebate: 1. Novce, 2. Materijal, 3. Usluge različitih majstora i 4. Vrijeme. Ajmo po redu. Ali, da bude zabavnije – idemo obrnutim redom.

4. Vrijeme

Za sazidati kuću treba vam ponešto vremena. Jedno godinu dana, iako se to može obaviti i brže. Ali najčešće traje duže od godine dana. Zbog novaca. Zbog svih onih dozvola. A sve se to može skratiti s par dobrih podmićivanja. I to je to.

3. Usluge različitih majstora

Za sazidati kuću trebaju vam različiti majstori: građevinci, zidari, krovopokrivači, stolari, keramičari, i tako redom. Ljudi koji znaju svoj posao. Ljudi koji će svoj posao odraditi kvalitetno i profesionalno. Na njihovu, a prije svega vašu radost. I to je to.

2. Materijal

Za sazidati kuću treba vam materijal. Par kubika materijala: betona, cigli, drvenih greda, keramičkih pločica, električnih kablova, i tako redom. Sav taj materijal netko će izraditi, dovući na gradilište i montirati. To su oni vrijedni ljudi koje sam spominjao nema petnajst sekundi. I to je to.

1. Novac

Pošto je banka u trenutku vašeg potpisa onog “čuvenog” ugovora naprosto izmislila tih 100 ili 500 tisuća eura – naprosto je izmislila jednu brojku, koju je zapisala na neki papir i tu brojku zavela u svojim bankovnim “knjigama” – pa što sad to znači? 

Pa to znači da ste tu kuću mogli sazidati i bez tih “para”. Jer su ionako izmišljene, nepostojeće. Te su “pare” ionako samo nekakva “izjava” banke, na kojoj stoji vaš potpis i bankovna potvrda da vi sad raspolažete s tih 100 ili 500 tisuća eura.

WTF? Pa da, kada bolje razmislite – pare vam uopće nisu potrebne. Potrebno je samo VJEROVANJE da ćete vi slijedećih 20 ili 30 godina marljivo raditi. Osam sati dnevno. Trideset godina. I to je sve. TO JE SVE. Ti majstori vam samo moraju VJEROVATI da ćete kao protuuslugu njihovom radu i trudu – slijedećih 30 godina vi nekome drugome VJEROVATI i činiti (njima – jer biti će ih puno) usluge na vašem profesionalnom području. Na primjer: raditi u automehaničarskoj radionici. Slijedećih 30 godina.

Mogli biste komotno otići u matični ured i tamo obećati i potpisati neki papir, na kojem piše da ćete slijedećih 30 godina marljivo raditi 8 sati na dan zato da “otplatite” svoj DUG DRUŠTVU. Društvu – a ne nekoj banci – kojoj još morate “vratiti” i tamo neke kamate na iznos koji – brat bratu – nikada nije ni postojao. Dakle, banka vama “ništa” – a vi njoj nazad duplo “ništa” u obliku 30 godina rada 8 sati dnevno.

A pošto vam je banka obračunala i “kamate”, pa je to onda nanijelo duplo više od onoga što vam je “dala” – ispada da je dovoljno u matičnom uredu potpisati da ćete slijedećih 15 godina marljivo raditi 8 sati dnevno. A preostalo vrijeme ćete raditi bilo što drugo – možete nastaviti raditi u svojoj profesiji, a možete komotno početi skladati glazbu – kao Wagner. Ili samo satima slušati glazbu. Ili saditi cvijeće. Ili odgajati svoju djecu. Sky is the limit.

Što nam to govori?

To nam govori da novac možemo komotno izbaciti iz naše jednadžbe gradnje kuće. To bi matematički mogli zapisati ovako:

prvi korak – apstrakcija funkcije: f(n, m, u, t)

pri čemu je: varijabla “n” je Novac; varijabla “m” je Materijal; varijabla “u” su Usluge, a varijabla “t” je Vrijeme

drugi korak – realizacija iliti “Matematičko Prosvjetljenje” – u kojem matematičkim putem otkrivamo da prvu varijablu (n: Novac) uopće ne trebamo i tako naša funkcija: f(n, m, u, t) u trećem koraku postaje: f(m, u, t) iliti znanstveno predstavljeno: f(n, m, u, t) = f(m, u, t)

“Čeka, čekaj malo aloha!” reći ćete vi meni. “Ako nam varijabla “n” (Novac) kod gradnje kuće ne treba – da li to znači da nam ne treba ni kod gradnje nove tvornice? Ili neke ceste? Ili nekog novog dječjeg vrtića? Ili neke nove bolnice? Ili nekog novog stambenog bloka?”

Vi mi odgovorite na to pitanje, štovani čitatelju. Što vi mislite? Ja mislim da ZNAM odgovor.

A što nam onda treba?

Pa treba nam NOVI DRUŠTVENI UGOVOR. Ugovor u kojem će se svaka punoljetna osoba obavezati da će cijeli život marljivo raditi 8 sati dnevno. A tko će kontrolirati tu osobu? Pa njen šef. A pošto nema novca u jednadžbi – taj šef ne može biti korumpiran. Nitko ga ne može podmititi da za vas kaže da ste loš radnik – ako ste vi zapravo dobar radnik. I obrnuto.

A tko će kontrolirati šefa? Pa društvo. Društvo koje nije korumpirano – jer nema novca. Pojam korupcije bi skoro pa 100% nestao iz naših života.

Nešto bi doduše ostalo. Ostala bi ljubomora. Osoba A bi mogla biti ljubomorna na osobu B jer je, eto, osoba B pametnija i vrjednija na poslu. Ili je osoba B preotela djevojku osobi A zato što je (bivša) djevojka osobe A ustanovila da ima veće šanse u životu i da će ga ljepše provesti s osobom B umjesto s osobom A. Eto, to bi ostalo. I još možda poneki “sitniš” svih naših kolektivnih gluposti.

Ali glavni izvor svih naših zala bi nestao. Novac bi nestao iz naših života i naše kolektivne životne jednadžbe. Nemojte mi sad, molit ću vas lijepo, početi filozofirati o komunizmu. Jer to što pišem nije komunizam. To nešto još nema ime. Ali ima jednadžbu: 

f(n, m, u, t) = f(m, u, t). 

Kao ona čuvena Einsteinova jednadžba: E = mc².

I šta sad?

Kako – “šta sad”? Najbolje da stanem – ako mislim još malo poživjeti. Jer sad već opasno šećem rubom provalije. A mogao bi se niotkuda stvoriti jedan novi i blještavi Rolls-Royce, koji će proći pored mene i samo me okrznuti svojim “vjetrićem”. Taman toliko da izgubim ravnotežu – i padnem u tu provaliju.

A kada hodate rubom provalije onda nema ničeg boljeg od Richarda Wagnera.

P.S.

Današnji post je baš nešto kratak, pa ću ga “začiniti” jednim događajem iz svog djetinjstva. Možda se u posljednje vrijeme pitate – kako sam tako “udaren” na glazbu. Glazbe sam postao svjestan nekako u isto vrijeme kada sam u pubertetu ustanovio da je “ono bijelo” posljedica orgazma. Zapravo, kod mene glazba koji put, kad me baš ono “pogodi” – još i danas izazove osjećaj sličan orgazmu. Vrlo sličan. Doduše ne u istim dijelovima tijela. Glazba svakako “pogađa” puno veću površinu i volumen tijela – ali ne “tamo dolje”. Ni dan danas ne znam koji je od ta dva osjećaja ljepši. Pri čemu jednog od ta dva mogu vrlo lako “proizvesti” – dok drugog ne mogu baš kad ja hoću. Taj drugi mi se desi “slučajno” – kada se poklope neke druge “postavke” moje svijesti.

To je bilo vrijeme kada sam “otkrivao” ABBA-u, Tinu Turner i ostale, ali sam vrlo brzo, već na prelazu iz osmog razreda osnovne škole u srednju školu “prešaltao” na Pink Floyde, Led Zeppeline, Genesis i ostale. Svakako sam vrlo brzo uletio u “psihodeliju”, King Crimsoni su mi postali zaštitni znak, a tada sam počeo i čitati “psihodelične” knjige. Što otkačenije, vulgarnije i luđe – to bolje.

No, vratimo se na temu. To je bio samo nastavak druženja s glazbom. Stvar s glazbom je počela ranije. Na kraju prvog razreda osnovne škole, moj je stari doživio automobilsku nesreću. Sav je bio polomljen – baš ono de-fešta polomljen – tako da je veći dio tijela bio u gipsu. U njega se bio direktno zaletio jedan polupijani Talijan. A taj je imao prodavaonicu harmonika u Trstu. Pa je moj stari s njim sklopio “deal”. On je tati “poklonio” jednu harmoniku – iako, gledajući danas na “sposobnosti” mog starog u takvim situacijama – ne bih se čudio da je tih harmonika bilo i jedno pet-šest – pa ih je on onda “utopio” razno raznim prijateljima i znancima.

I tako sam ja na kraju prvog razreda osnovne škole završio na “audiciji” za primanje u pravu, formalnu muzičku školu. Poslije testiranja profesorica je pozvala moje roditelje na razgovor i upitala ih, koji ja to instrument namjeravam učiti svirati. Stari je naravno predložio harmoniku. A ona ga je profesorica malo podozrivo pogledala i upitala: “Jeste li sigurni, druže?”. “Pa naravno da sam siguran”, odgovorio je stari – “harmoniku sam mu već nabavio”.

Mamu je pak zanimalo zašto to podozrivo pitanje profesorice glazbe, a ova je odgovorila: “Drugarice, vaš je sin izuzetno nadaren za glazbu. Tako nadareno dijete već dugo nismo imali na našoj školi. Ja bih vam predložila violinu.”

Tu sam priču saznao od mame kada sam već studirao informatiku i kada je smogla hrabrosti ispričati mi je. Nisam joj zamjerio. Jer sam tada već znao da je glazba nerazdruživi dio moje osobnosti. Kao dio genskog zapisa.

Ja sam naravno završio na harmonici, ali ne zadugo. Strahovito sam se bojao onog “mrkog” profesora solfeggia, koji je bio strah i trepet na toj muzičkoj školi. A profesor harmonike je bio jedan starčić pred penzijom kojemu je baš gadno smrdjelo iz ustiju i koji bi me svaki put šakom odvalio po glavi kad bi neku notu naopako zasvirao. Pa sam nakon dvije godine skupio hrabrosti roditeljima predlagati da više ne bih išao u tu glazbenu školu. Niti bilo koju drugu.

Kada sam i sam postao otac, najprije jednog, pa onda onog drugog našeg bisera – i kada sam upisivao te moje bisere u njihove popodnevne aktivnosti – uvijek bih vođi programa ispričao tu priču. Pa sam ga (ili nju) onda onako “duboko” pogledao u oči i upitao: “Jeste li shvatili poantu?” Svi su je shvatili – na “prvu loptu”. 

I nikada nije bilo nikakvih problema. Svi ti ljudi, čak i ako nisu previše inteligentni – odmah prepoznaju opakog tipa. Tipa koji za svoje bisere ne preza ni pred čim. Nitko ne želi petljati s nekim opakim tipom. Nitko normalan. Ali život ne bi bio život da ti svako toliko ne “smjesti” nekog nenormalnog. Pa onda onaj pas čuvar, pas tragač i lovački pas – postane pitbull. A znamo kako je s pitbullima.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !