Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Kontra globalističke agende
Da Novaka Đokovića ne vole mainstream mediji pod kontrolom globalističke klike, nije ništa novo. Nakon što je velikan „bijelog sporta“ osvojio svoj sedmi Wimbledon, turnir svih turnira u svijetu tenisa, nije bilo portala i novina u rukama onih koji žele biti „gospodari svijeta“, a koje nisu pohrlili obezvrijediti najnoviji uspjeh Novaka Đokovića.
No, odakle tolika netrpeljivost prema ovom nesumnjivo velikom tenisaču, ali i čovjeku?
Nije potrebno detaljno razlagati činjenicu da je Novak, baš kao i svatko od nas, imao svojih trenutaka koje vjerojatno ni on sam više ne bi želio ponoviti i kojima se ne ponosi. Brojni su ljubitelji tenisa nemali broj puta ostajali uskraćeni za užitak praćenja teniskih mečeva u kojima je Novak predavao svoje mečeve, pravdajući se ozljedama ili bolešću. Mediji tada nisu bili nimalo milosrdni…
Danas znamo da to nije bilo glumatanje, jer se Đoković dugo vremena borio s nečim što danas opisuje kao iznenadne alergijske napade, koji bi mu u ključnim trenucima oduzimali energiju i snagu, a bilo je povezano s njegovim dotadašnjim načinom prehrane, koji je očigledno bio pogrešan.
S usklađenjem prehrane došao je i neki potpuno novi Đoković, koji je kontinuirano u narednim godinama pokazivao svoj sportski, ali i ljudski i duhovni rast. Tih godina ljubitelji tenisa su govorili kako bi Novak dobivao svoje protivnike već samim svojim ulaskom na teren, zračeći samopouzdanjem i govorom tijela koji kao da je odašiljao poruku protivnicima „pa zašto si čovječe uopće došao ovdje, znaš da ću te ‘samljeti’!“ S druge strane, i medijima je dalje trebalo neko žrtveno janje na kojeg bi usmjerili svoju negativnu energiju i nije im se sviđalo kako Novak dominira svojim mečevima, koji su uglavnom bili ono što Amerikanci zovu „One way street“, odnosno dosadno odrađivanje posla.
No, vrhunac negativne medijske zaokupljenosti Novakom Đokovićem uslijedilo je nekoliko godina kasnije, kada se pojavila “misteriozna, nikad prije viđena bolest”, koja nam je potpuno promijenila svijet u kojem živimo.
I dok je diljem svijeta trajala nesmiljena kampanja „ubadanja“ svega što se miče, koja je uzimala „žrtve“ na svim frontovima, pa i na sportskim, ovaj hladnokrvni gospodin jednostavno je rekao: „Ne, hvala! Moje tijelo, moj izbor!“
To je ujedno bio i kraj preostale „ljubavi“ koja je vladala između mainstream medija i Đokovića, ako je uopće i bilo. Nakon toga ovaj čovjek je postao „persona non grata“, kojem su odjednom sva vrata postala zatvorena, a portali i novine su se natjecali tko će više blata nabaciti na Novaka.
Pokušavalo se na sve načine diskreditirati čovjeka koji je imao „muda“ reći NE svjetskim moćnicima, riskirajući na taj način da ostane bez svega. Ali Novak nije posustao, on je nastavio raditi ono što najbolje zna…igrati vrhunski tenis i okupljati ljude.
Još nam je u sjećanju farsa s ovogodišnjeg Australia Opena, gdje mu je prvo dopušten dolazak, a da bi mu onda sudskom odlukom bila naređena deportacija iz Australije, pri čemu je označen kao opasnost po javno zdravlje, s mjerom trogodišnje zabrane ulaska u tu zemlju, kao kakvom kriminalcu. Sve je to trebala biti samo predstava za mase s ciljem pokazivanja mišića, iz koje je puk trebao izvući pouku: „Evo vidite, kad možemo ovo napraviti njemu, zamislite što možemo vama!“
Od tada naovamo, Novak igra na turnirima koji nemaju „histeričnu“ politiku po pitanju cijepnog statusa igrača, a posljednji u nizu je i sam Wimbledon.
Što će dalje biti po pitanju nastupanja trenutno 7. igrača ATP ljestvice, vidjet ćemo, ali je očigledno da Đoković ne misli promijeniti svoj stav i razmišljanje, te saviti kičmu pred „gospodarima“. To najbolje opisuje video u kojem ga novinar pita i sugerira da još ima vremena da uradi ono što vlasti u Americi traže da bi nastupio na njihovom teniskom Grand Slam turniru…valja ga pogledati još jednom!
Diskriminacija koja se vrši prema ljudima koji su se usprotivili medicinskom teroru, poput Novaka Đokovića zaista nema nikakvu logičnu premisu. Naime, sportašima se nameću obaveze koje mogu direktno utjecati na njihovo zdravlje i performanse, a sve pod krinkom „borbe za zdravlje“. Zar sportašima nije dovoljan dokaz o njihovom zdravlju sam nastup na sportskim natjecanjima, da ne govorimo o osvajanju samih natjecanja?! Naravno, radi se o nečemu drugom….
