Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Današnju tiradu započinjemo sa zanimljivom tvrdnjom da je primarni uzrok smrti u SAD-u medicinska intervencija od strane (ne)stručnjaka (doktora, medicinara) jer je najmanje 85% medicinskog znanja pogrešno, te ga je potrebno resetirati i krenuti iz početka. A nastavljamo s člankom dr. Toma Cowana, koji potvrđuje gornje navode. Upozoravam da je članak dugačak i poprilično će vas iznenaditi, te je zbog toga sastavljen iz dva dijela (op.ur). Ovo je na neki način posljedica članka – Ne, ne dolazi kraj svijeta, nego samo kraj iluziji!
Što nas čini bolesnima?
Što nas čini bolesnima, a što nas ne čini bolesnima? Da bismo odgovorili na to pitanje, naš prvi korak je razumjeti kako mi kao ljudska bića nešto spoznajemo. Postoje dva osnovna načina. Prvo, možemo doživjeti osjetilno iskustvo nečega što nam govori da je ta stvar stvarna. Mogli bismo proučavati određeno drvo u njegovom staništu i vidjeti daje li plod ili promatrati koju vrstu ptica privlači. Ili bismo mogli proučavati žabe i saznati gdje žive, što jedu i njihovu interakciju sa širim ekosustavom.
Ali postoje i stvari za koje nije moguće osjetilno iskustvo, možda zato što su premalene da bi ih se vidjelo. To ne znači da one ne postoje, ali u ovoj situaciji, moramo učiniti nešto što se zove “znanost”— što znači tražiti i utvrđivati postojanje stvari koje ne doživljavamo izravno svojim osjetilima.
Kada se bavimo znanošću – a to je važno – moramo biti sigurni, tijekom svakog pojedinog koraka procesa, da nismo promijenili prirodu stvari koju proučavamo, ili čak doveli tu stvar u postojanje našom intervencijom. Analitički kemičari to razumiju; kažu da u svom poslu (koji se svodi na pronalaženje stvari koje ne mogu iskusiti svojim osjetilima), moraju potvrditi da njihovi postupci – uzimanje nečega iz njegovog staništa i osvjetljavanje toga ili dodavanje kemikalija – nisu zapravo stvorili ono što su tražili. U suprotnom, ne mogu znati postoji li ta stvar ili ne.
Drugim riječima, kada istraživači testiraju uzrok i posljedicu mijenjanjem nezavisne varijable kako bi vidjeli ima li učinak na zavisnu varijablu, moraju biti sigurni, na svakom koraku, da mjere samo odnos između te dvije varijable. Ovo je bit “znanstvene metode”. Kada ne slijedimo istinsku znanstvenu metodu, možemo završiti u svijetu iluzija, obmana i laži.
Što ako ne postoji način da se izvede eksperiment? U tom slučaju se oslanjaš na nešto što je više nalik vjeri i to treba otvoreno priznati. Svaki bi pravi znanstvenik tada trebao izjaviti: “Ovo je ono što vjerujem da je istina i posvetit ću se otkrivanju mogu li potvrditi da je to stvarno istina.” Drugim riječima, cilj je prijeći s “vjerujem” na “znam”.
Kako vas virusi čine bolesnim?
Koja je dogovorena definicija virusa? Virus se opisuje kao (puno manji) mikrob koji uzrokuje bolest, s komadićem DNK ili RNK u sredini, okruženim proteinskim omotačem, a tvrdi se da se samoreplicira u domaćinu. Dolazi u stanice domaćina, stvara više kopija samoga sebe i zatim uzrokuje bolest šireći se po stanicama, uništavajući ih.
Prema definiciji, očekivano prirodno stanište ovog organizma su pluća, krv, limfni čvorovi, urin, cerebrospinalna tekućina i tako dalje. Međutim – a oko ove važne točke uopće nema znanstvenog neslaganja – ne postoji niti jedna studija u objavljenoj medicinskoj literaturi u zadnjih stotinu godina koja izvješćuje o pronalasku takve čestice u bilo kojoj biološkoj tekućini bilo koje biljke, životinje ili čovjeka. To je istina bez obzira govorite li o tekućini iz nečije “herpesne” lezije, ili pluća nekoga s “Covidom-19”, ili sline osobe s “ospicama”, ili krvi nekoga s “ebolom”, ili limfnih čvorova osobe s “AIDS-om”. Ne postoji niti jedna objavljena studija u znanstvenoj/medicinskoj literaturi koja pokazuje da je netko pronašao takvu česticu u bilo kojoj od tih tjelesnih tekućina—i nitko to ne opovrgava! Ovo bi vas trebalo učiniti sumnjičavim. Kao što je Mark Twain jednom rekao: “U nevolju vas ne dovodi ono što ne znate. U nevolju vas tjera ono što sigurno znate – međutim na kraju ispada da to jednostavno nije tako.”
Razmislite o ovome: sada imamo više od 210 odgovora raznih zdravstvenih odjela diljem svijeta na pitanje: “Imate li objavljenu studiju koja pokazuje da ste izravno izolirali SARS-CoV-2 od bilo kojeg ljudskog bića na planetu?”. SARS-CoV-2 je navodni virus, a Covid-19 je navodna bolest koju navodno uzrokuje taj virus. Svi oni kažu istu stvar: “Nemamo podataka da je SARS-CoV-2 pročišćen.” Nikad ga nisu pronašli. A niti su pronašli bilo koji drugi patogeni virus, jer postoji velika količina sličnih odgovora koji se odnose na ebolu, ziku, HIV, ospice i slično.
U ranim danima virologije znanstvenici su tražili, ali nikada nisu uspjeli pronaći takvu česticu pomoću alata – elektronskog mikroskopa – koji im je trebao omogućiti da je pronađu. Nakon dvadeset godina bezuspješnog traganja odustali su, digli ruke i rekli: “Nema ništa od ove teorije.”
A onda je teorija uskrsnula.
Sistem vjerovanja
Imajte na umu da virologija ima metode i tehnike za istinsku izolaciju sitnih čestica. Koristeći ultracentrifugiranje i nešto što se naziva “gradijent gustoće saharoze”, virolozi mogu razdvojiti uzorak tekućine u pojaseve prema molekularnoj težini. Ultracentrifugiranje će izvući sitne čestice u vlastiti pojas, koji virolozi zatim mogu izdvojiti pipetom i provjeriti čistoću. Ali oni ne koriste te tehnike!
Umjesto toga, virolog odgovara da bi: »Netko morao biti nevjerojatno bolestan i izbacivati iznimno velike količine virusa, a tekućina iz njegovih pluća bi morala sadržavati zaista veliku količinu virusa za uspješan postupak izolacije. Međutim u praksi to nije moguće jer u većini slučajeva u izolatu nema dovoljne količine virusa.«
Razmislite malo o ovome. Kažu da su vaša pluća savršeni medij za uzgoj – na idealnoj temperaturi (37 stupnjeva Celzijusa) za razmnožavanje virusa – i okoliš pluća stoga navodno vrvi virusima. Nakon što se razmnože, virusi navodno ubiju milijune i milijarde stanica, a to je, kako nam je rečeno, način na koji uzrokuju bolest. Navodno se u jednom kihanju nalazi dvadeset milijuna kopija virusa. Ali odgovor virologa je: “Nema dovoljne količine virusa da to istražimo.” WTF !?!
Jednom su pitali eminentnog virologa: “Ako sastavite deset tisuća ljudi i pokupite sav njihov ispljuvak, bi li to bilo dovoljno da pronađete virus?” Njegov odgovor: “Ne, to nije dovoljno.”
Postoji još jedan razlog koji virolozi navode zašto ne koriste alate koji su im na raspolaganju za izolaciju virusa. Kažu da je virus intracelularni parazitski organizam, što znači da je samo unutar stanice i ne izlazi izvan stanice. Ali ako je to slučaj, kako dolazi do slijedeće osobe? Kako dolazi do takozvane zaraze?
Trovanje, a ne pročišćavanje
Postoji oko deset tisuća objavljenih radova koji govore o “izolaciji” tog i tog virusa. Virolozi će vam pokazati naslove ovih radova i reći: “Vidite, kako možete reći da ovo nije istina?” Ali budući da ne koriste odgovarajuće korake, morate znati što su učinili umjesto toga. I morate se zapitati jesu li rigorozno potvrdili svaki korak svog procesa?
Godine 1954. istraživač po imenu John Franklin Enders uspostavio je postupke koji su pomladili tada klonulo područje virologije. Evo Endersovih osnovnih koraka:
- Virolozi uzimaju slinu od nekoga tko navodno ima određenu bolest (kao što su ospice ili Covid-19).
- Ponekad centrifugiraju (ne ultracentrifugiraju) ili filtriraju smjesu kako bi se riješili stanica, gljivica i otpadaka. To je postalo problem jer neki ljudi to nazivaju “pročišćavanjem”. Međutim, malo pročišćavanja sline nije jednako pročišćavanju virusa.
- Zatim stavljaju slinu u staničnu kulturu stanica bubrega zelenih majmuna—stanica koje su vrlo srodne i imaju tendenciju da se lako razgrade.
- Zatim pomiješaju antibiotike—i to posebno antibiotike koji su toksični za bubrege (gentamicin i amfotericin)—i oduzmu hranjive tvari mediju stanične kulture.
- Zatim umiješaju fetalni goveđi serum, proizvod isisan iz srca novorođenog teleta.
- Održavajući staničnu kulturu na stabilnoj temperaturi, zatim promatraju što se događa. Za otprilike pet dana, stanice se razgrađuju—što se naziva citopatski učinak (CPE – Cytopathic effect)—a CPE nazivaju “dokazom” da virus postoji i uzrokuje štetu u stanicama.
Shvatite da virolozi ovaj proces—koji neizbježno generira raspad stanica— smatraju “dokazom” za postojanje svih patogenih virusa. Mogli biste se razumno zapitati: “Kako znate da CPE nije posljedica izgladnjivanja stanica, ili njihovog trovanja gentamicinom i amfotericinom, ili korištenja fetalnog goveđeg seruma, ili zbog nekog drugog toksina u slini bolesne osobe?”
Odgovor virologa je da rade “probnu infekciju” kao kontrolu. Međutim, ako pogledate stotine takvih radova, nećete pronaći niti jednu stvarnu probnu infekciju. Zapravo, to se ne može učiniti jer bi nezavisna varijabla nužno trebala biti isti taj virus koji nisu izolirali. Često autori studije čak i ne daju detalje, a ako pokušate dobiti više informacija, uvijek saznate da nisu proveli pravilno kontrolirani eksperiment.
Zanimljivo, Endersovi postupci također su način na koji farmaceutske tvrtke proizvode virusna cjepiva. Na primjer, uzmu nekoga s ospicama i stave njegovu nepročišćenu slinu u kulturu stanica bubrega majmuna, dodaju fetalni goveđi serum, gentamicin i amfotericin, a onda kada se stanice raspadnu, to zovu “izolacija” virusa ospica. Onda stave tu mješavinu u bočicu i kažu da je to “živo” virusno cjepivo.
Također mogu ponavljati taj postupak iznova i iznova u ogromnim posudama, uklanjajući neke od proteina, pa onda dobiju “oslabljeno” virusno cjepivo.
Ali ni u jednom trenutku nisu dokazali da tamo postoji virus. S mRNA i novijim tehnologijama, oni samo stavljaju različite stvari – poznate i nepoznate – u svoja cjepiva. Ukratko, cjepiva su biotoksini i čine ljude bolesnima. Kako bi biotoksini uopće mogli spriječiti ljude da se razbole?
Eksperimenti dr. Lanke
Postoji jedan znanstvenik, Stefan Lanka, koji je sklopio ugovor s neovisnim profesionalnim laboratorijem kako bi pokušao odgovoriti na pitanje uzrokuje li citopatski učinak (CPE) sam proces uzgoja, a ne patogeni virus.
Laboratorij je proveo četiri eksperimenta. U prvom su uzgojili normalne stanice s normalnom hranjivom podlogom, dodajući samo malu količinu antibiotika – i bez sline bolesne osobe. Pet dana kasnije, rast stanica bio je savršeno normalan. Drugi pokus bio je isti kao i prvi, ali s dodatkom 10 posto fetalnog goveđeg seruma. Opet, pet dana kasnije nije došlo do raspada stanica.
Treći eksperiment ponovio je Endersov postupak, smanjivši postotak fetalnog goveđeg seruma s 10 posto na 1 posto (što znači izgladnjivanje stanica) i utrostručenje količine antibiotika. Petog dana bio je evidentan karakterističan CPE koji “dokazuje” postojanje i patogenost virusa – osim što Lanka nije dodao nikakvu tekućinu od bolesne osobe ili bilo što drugo što bi moglo sadržavati virus u sebi.
Četvrti eksperiment bio je sličan trećem, ali uz dodatak RNK iz kvasca. Događa se da stanice bubrega majmuna ne vole kvasac ništa više nego što vole antibiotike otrovne za bubrege. Nije iznenađujuće da je četvrti eksperiment dao isti CPE rezultat—jasno pokazujući da je CPE rezultat tehnike uzgoja, a ne bilo kojeg virusa.
Nakon što “dokažu” postojanje virusa koristeći svoj proces uzgoja stanica, virolozi “pronalaze” genom virusa koristeći fragmente RNK u razbijenoj staničnoj kulturi kako bi stvorili sastavljeni genom navodnog virusa. To se zove “sekvenciranje”. Ono što je važno razumjeti je da ovaj proces stvara genom koji je čisto teorijski (“in silico”). Ovaj genom nikada ne postoji ni u jednoj osobi, i nikada ne postoji netaknut čak ni u rezultatima kulture; postoji samo unutar računala, na temelju procesa usklađivanja koji raspoređuje te kratke komadiće [RNK] u cijeli ‘genom’.
U slučaju SARS-CoV-2, softver za sekvenciranje generirao je od 342.000 do milijun različitih mogućnosti za raspored fragmenata. Mala grupa znanstvenika je zatim odlučila koji raspored im se sviđa – “konsenzusom” – a zatim su, za svaku slijedeću analizu, stavili taj prvi konsenzusno izvedeni genom i rekli računalu da napravi još jedan na isti način. Kada dobiju sekvencu koja je malo drugačija od izvornog “genoma” izvedenog konsenzusom, to se zove “varijanta”.
Imajte na umu da se sve ovo odnosi i na takozvane “prirodne” viruse i na takozvane laboratorijski projektirane viruse (Gain of function) —koji ne postoje ništa više nego bilo koji “prirodni” virus. Dakle, ovdje imate biologe u svojim zaštitnim odijelima, koji se štite od genoma virusa koji postoji samo u računalu.
Što se tiče PCR testa, cijela premisa testa je također besmislica. Ne možete reći da je PCR sekvenca nastala od stvari koju niste izolirali. Nema smisla ni govoriti o “lažno pozitivnim rezultatima”, jer su rezultati sami po sebi lažni.
Ljudi znaju reći: “Ali vidjeli smo slike SARS-CoV-2 elektronskim mikroskopom”, zajedno sa “šiljcima” i nečim što izgleda kao “korona”! Međutim, postoje slike iz biopsije bubrega napravljene prije 2000. godine (kada nije postojala mogućnost da se radi o SARS-CoV-2) koja izgleda isto. Zapravo, postoje mnoge slike elektronskim mikroskopom—označenih kao biopsije bubrega, biopsije pluća ili SARSCoV-2—i ne postoji način da ih razlikujemo. Morfološki se ne mogu razlikovati — sve izgledaju isto. Zapravo, CDC još od 1970-ih zna da elektronska mikroskopija ne može otkriti razliku između biopsije bubrega, raka pluća, staničnih ostataka, SARS-CoV-2 ili bilo kojeg takozvanog patogenog virusa; to jednostavno nije moguće.
Stanični ostaci potječu od trovanja – bilo od stavljanja kvasca, antibiotika ili fetalnog goveđeg seruma na kulturu, ili od elektro-magnetskog zračenja, ili zbog izgladnjivanja stanične kulture.
Još veća zabluda
Ispostavilo se da je zabluda još veća – nisu izmislili samo viruse, izmislili su i bolesti. Razmislite što se događa ako vam se drveni iver zabije u prst. U medicinskoj školi vas uče da je gnoj znak infekcije, ali zapravo, gnoj je terapeutski odgovor tijela na iver; ako potisnete gnoj, nikada nećete izvaditi iver. Moramo prestati razmišljati o reakcijama tijela kao o “bolestima”; reakcije su mudrost tijela koje prolazi kroz fazu samoizliječenja.
Na isti način možemo promatrati mnoga druga stanja – i mudre terapije tijela. Na primjer, ako stavite otrovno smeće u svoja pluća, tijelo će ga iskašljati jer se želi riješiti mrtvog, umirućeg i otrovanog tkiva. U Wuhanu, koji ima jedno od najgorih zagađenja zraka na svijetu, bronhitis je terapija za udisanje zagađenog zraka. To nije bolest.
Ili razmislite o vodenim kozicama, koje mogu imati veze s pothranjenošću ili nedostatkom kolagena ili toksičnim okolišem – ali također su normalan proces sazrijevanja i čišćenja. Ako dođete i otrujete dijete cjepivom protiv vodenih kozica tako da ono ne može proći kroz taj proces čišćenja – umjesto toga će imati život pun astme, alergija, ekcema i svih ostalih izmišljenih izraza koji zapravo znače da ste zaustavili proces ozdravljenja. Može izgledati kao da ste smanjili učestalost “vodenih kozica”, ali ometanjem procesa čišćenja povećali ste puno kroničnih stvari koje nikada ne nestaju.
Ne postoje cjepiva koja su iznimka od tog pravila – sva vas truju i završite još gore. Kada ne možete proći kroz normalne korake sazrijevanja i ozdravljenja, na kraju možete oboljeti od raka. Tijekom života taložite jedan otrov za drugim, a sada imate kantu za smeće, punu otrova inače poznatu kao “tumor”. Što biste učinili da vas stalno truju i da vas netko sprječava da izbacite otrove? Vrlo je jednostavno: kupili biste kantu za smeće i u nju stavili otrov. Ali što se događa ako nastavite ostavljati smeće i ono se počne gomilati u vašem podrumu, garaži, kuhinji i spavaćoj sobi sve dok više ne budete mogli normalno živjeti? To se zove “metastaza”, a onda umirete.
Od čega smo napravljeni?
Da bismo dublje ispitali pitanje što nas čini bolesnima, razmotrimo od čega smo sazdani. Za početak prihvatimo da smo napravljeni od glave, ušiju, očiju, usta, prsa, ruku, prstiju, nogu, i hrpe drugih stvari. Unutra također imamo stvari poput srca, kostiju, krvnih žila, živaca, jetre, bubrega i drugih stvari. Starije tradicije liječenja poput kineske i ayurvedske medicine također vjeruju da postoji srce, jetra i slezena i sve ostalo. Zapravo, ne samo da vjeruju u to, oni ulažu ogromne napore u protok energije kroz te organe.
Zapamtite, postoje dva načina da saznate. U prvom slučaju, možete promatrati, ali ako ne možete promatrati, morate se baviti znanošću— a tada morate biti sigurni da bilo koja znanost kojom se bavite ne utječe na ono što vidite. A ako utječe, onda to morate kontrolirati.
Rečeno nam je da su hepatociti glavne funkcionalne stanice jetre, ali mogli bismo se zapitati: “Kako to znamo?” Koliko nas je zapravo vidjelo hepatocite u jetri netaknutog živog organizma? Nitko. To možda ne znači da ih nema, ali znači da imamo pitanje koje zahtijeva daljnje eksperimentiranje. Možemo uzeti nekoga i anestezirati ga, zabosti iglu, isisati komadić jetre, pa ga zaprljati otrovnim kemikalijama, obasjati jakim svjetlom – i sad recite da su ono što vidimo hepatociti. Naprosto postoji mogućnost da neće biti moguće dokazati postojanje tih jetrenih stanica—ili bilo kojih drugih stanica.
Ali kako znamo da proces anesteziranja (tj. trovanja) osobe, vađenja uzorka iz živog organizma i stavljanja kemijskih tvari na njega nije stvorio strukture koje vidimo?
Na primjer, znamo da će bakterije, kada su pod stresom, stvoriti oblik koji se naziva bakteriofagi, a isto vrijedi i za druge organizme poput spora gljivica. Kako znamo da stresiranje jetre uklanjanjem iz živog organizma koji je hrani nije stvorilo izgled jetrenih stanica koje vidite? To ne znači da ovo dokazuje da nema jetrenih stanica, već da morate postaviti pitanje ako se želite baviti pravom znanošću.
Razmišljanje o ovim stvarima duguje mnogo misliocima poput britanskog biologa Harolda Hillmana, koji je proveo pedeset godina i tisuće stranica postavljajući ovakva pitanja. Ako stvarno želite razumjeti biologiju, čitajte Hillmana. Drugi utjecaj je Gilbert Ling, briljantni američki znanstvenik kineskog podrijetla koji je izazvao prihvaćeni pogled na stanicu.
Upamtite da osim osjetilnih promatranja i znanosti, možete doći do točke kada nešto jednostavno ne možete znati. Vraćajući se na virologiju, ako ne možete izdvojiti virus iz uzorka, najbolje što biste mogli reći je: “Nemamo stvarnih dokaza da virus postoji. Ne znači da ga nema, ali nemamo dokaza.” Koliko bi svijet bio drugačiji da su u ožujku 2020. objavili: “Napravili smo neke pokuse i imamo neku ideju da bi virus mogao postojati, ali to zapravo ne možemo dokazati, a svi dosadašnji pokusi su propali —ali unatoč tome mislimo da bismo vas trebali zatvoriti (lockdown), natjerati da nosite maske i da se pridržavate svih mjera kojih se sjetimo.” Biste li tada pristali na svo to mrcvarenje?
Ono što je također zanimljivo je da od približno 184 različita tipa tkiva, znamo da 44 nemaju nijednu stanicu. Primjeri su kristalna leća oka i vrećice s tekućinom koje olakšavaju kretanje zglobova bez trenja. Odsutnost stanica ima smisla jer je ovo organizirano vodeno tkivo puno jače i koherentnije nego da je razlomljeno na male stanice.
Povijesno gledano, što su kineska i ayurvedska medicina imale reći o stanicama? Ništa. Ni u jednoj od tih predaja nema spomena stanica. Usput, nikad nisu spomenuli ni teoriju o zarazi ili klicama. Njemački liječnik Rudolf Virchow bio je taj koji je popularizirao ideju da smo sačinjeni od stanica. U 1850-ima, Virchow je napisao knjigu o staničnoj fiziologiji koja se u osnovi temeljila na njegovom seciranju luka; vidio je da ima odjeljke i odatle je ustvrdio da su sva živa bića građena od stanica i da “sve stanice dolaze iz stanica”. Iako su mnogi ljudi u početku mislili da je lud, to je nekako postalo stanična teorija biologije i medicine, unatoč tome što teorija nikada nije bila “dokazana” u bilo kojem smislu te riječi.
Projeri/westonaprice.org
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
👍👍👍
Bravo…
Hvala za ovaj članak – o NIKAD NAPRAVLJENOM “kontrolnom ekserimenu” – koje idioti “virusolozi” – NIKAD nisu niti sproveli… 🤣🤣
A truju nas ćifutarskim “antiviralnim” otrovima – GENERACIJAMA – zadnjih 150 godina… !
(Trovanje mozga gojima – traje još i duže)… 🙄
Mislim da je i glupi provokator Šlomo – sa ovim člankom više nego zadovoljan 🤣
“ne postoji niti jedna studija u objavljenoj medicinskoj literaturi u zadnjih stotinu godina koja izvješćuje o pronalasku takve čestice u bilo kojoj biološkoj tekućini bilo koje biljke, životinje ili čovjeka”
– https://www.nature.com/articles/s41598-020-73162-5
– https://www.med.hku.hk/en/COVID-19/Downloadables/The-Virus-in-Microscopic-View
– https://www.abc.net.au/news/2020-04-28/putting-the-coronavirus-under-the-microscope/12158048
—————————
Za pronalaženje ovog materijala je potrebno 15 minuta…
“… Za pronalaženje ovog materijala je potrebno 15 minuta…”
Dok čekamo Aloho da ti (možda) “kulturno” replicira – ja ću naravno biti “direktan” kakav sam bio i svih ovih 5 godina…
jbg… znamo se dugo – ali kako svaki put iznova dokazuješ – ti si čvrsto na poziciji nepromjenjivog glupana…
Dakle:
➡️ – 1. … da li si PROČITAO i jedan jedini – od ovih “naučnih radova” koje si postavio u 15 minuta…?
➡️ – 2. … da li je i jedan jedini koristio – PREPORUČENI “kontrolni eksperiment” :
– o kojem ovdje Aloha i piše, a Stefan Lanka ga čak i sprovodi…
– koji je propisavao i preporučivao “nobelovac” John Enders (premda ga sam nije sprovodio)…
…
… ili zašto da te “ograničavam” na samo ova tri govneta koja si izasrao – (očito – u opće ih i ne pročitavši) – nego predlažem ti da pronađeš i ovdje PODIJELIŠ sa nama “neinteligentnima i neprosvjećenima” -…
👉 – … BILO KOJI naučni rad….
👉 – … na BILO KOJEM jeziku …
👉 – … – a koji opisuje – SPROVEDEN i PREPORUČEN “kontrolni eksperiment”…
Dakle – evo ti prilike – da nas sve koji čitamo ovaj portal – prosvijietliš tvojom velikom mudrošću i informiranošću … 😉
***
PS
Ovo nije za tebe i tako “pametne” poput tebe…
Ovo je samo za one “glupe i neobaveeeeštene” – zato nemoj da ćitaš 😉
https://www.hrvatski-fokus.hr/2020/12/28333/
https://off-guardian.org/2020/11/17/covid19-evidence-of-global-fraud/
Jesi li tražio dokaz da virusi postoje – eto ti slike!
“Kako znaš da su na slikama virusi?”
Ali Lanki se može verovati i bez slika ili bilo kakvog dokaza… jer obećani dokaz i dalje čekamo.