Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
“Lakše je prevariti ljude nego ih uvjeriti da su prevareni”, Mark Twain
Zašto se naši umovi drže uvjerenja unatoč dokazima manipulacije? Psihološka stvarnost je neumoljiva – nakon što smo se posvetili nekom uvjerenju, napuštanje istog može se činiti gotovo nemogućim. Naši psihološki mehanizmi čine nas otpornima na promjenu mišljenja čak i kada smo suočeni s nepobitnim dokazima.
Zašto boli biti u krivu?
Kada ljudima predočiš neke dokaze koji dovode u pitanje službenu priču o 11. rujnu 2001, odmah se zatvore – ne zato što su neinteligentni ili nisu radoznali, već zato što su toga dana doživjeli psihološki stres, a neki čak i šok. Njihova emocionalna povezanost s događajem stvorila je psihološku utvrdu koju nijedan dokaz ne može probiti. Slično tome, mnogi koji su revno branili politiku Covida sada bojažljivo priznaju da su “pogreške napravljene”, ali inzistiraju na tome da su “stručnjaci imali dobre namjere”. To je bježanje od istine i čista racionalizacija.
Moje vlastito iskustvo ilustrira ovu podjelu – kada sam govorio protiv obaveznih cijepljenja, mnogi u mojim osobnim krugovima nisu mogli obraniti svoje pozicije znanošću, argumentima ili logikom. Umjesto da se angažiraju i barem pokušaju kritički razmišljati, oni su svoju odgovornost misaonog bića prebacili na one ofucane izreke »vjeruj znanosti« ili »teoretičara zavjere« i jednostavno su ili prestali komunicirati sa mnom ili su mi jasno dali do znanja kakav sam »gubitnik i idiot« u njihovim očima.
Nevjerojatno kako su se ljudske veze lako pokidale kad su uvjerenja dovedena u pitanje. Nikada neću zaboraviti kako su brzo ljudi otkrili svoje prave prioritete i pravo lice kada se društveni konformizam sukobio s otvorenim ispitivanjem.
Ove reakcije otkrivaju nešto duboko u ljudskoj psihologiji: priznanje da smo bili izmanipulirani nije samo stvar obrade novih informacija. Zahtijeva suočavanje s mogućnošću da je naše temeljno razumijevanje stvarnosti – a možda i sam naš identitet – izgrađen na (djelomičnim) lažima.
Cijena prihvaćenosti
Razmotrite takozvana mRNA cjepiva. Za roditelje koji su požurili cijepiti svoju djecu ili liječnike koji su ih s entuzijazmom promovirali među pacijentima, priznavanje potencijalne štete nije samo stvar ažuriranja njihove procjene rizika. To bi značilo suočiti se s nepodnošljivom mogućnošću da su povrijedili one koje najviše vole (roditelji) ili one za koje bi morali brinuti (liječnici).
Zdravstvenim radnicima dat je prioritet za cijepljenje, što ih je rano uključilo u priču. Nakon što ste primili injekciju i gurnuli je pacijentima, vaš identitet – profesionalna prosudba, etika, slika o sebi kao iscjelitelju – ovisi o sigurnosti cjepiva. Trošak priznavanja pogreške postaje psihološki previsok.
Cijena postaje razorno osobna. Mnogi ljudi sada vode svoju djecu kardiolozima zbog problema koji su se razvili nakon cijepljenja. Samo rijetki priznaju da je cijepljenje uzrokovalo stanje njegovog djeteta. Za druge bi priznavanje ove mogućnosti značilo suočavanje s nepodnošljivom krivnjom – da su možda naštetili svom djetetu slijedeći ono za što su vjerovali da je odgovoran medicinski savjet.
Ovo objašnjava zašto su neki od najpredanijih branitelja ovih intervencija često pružatelji zdravstvenih usluga koji su ih provodili. Kao što su psiholog Leon Festinger i njegovi kolege pokazali u svojoj značajnoj studiji iz 1957. ‘ When Prophecy Fails ‘, kada su dokazi u suprotnosti s temeljnim uvjerenjima, mnogi ljudi ne odustaju od uvjerenja – udvostruče »iznos« dok odbacuju dokaze.
Zamka identiteta
Isti psihološki mehanizmi djeluju u raspravi o transrodnim mladima. Roditelji koji su podržali medicinsku tranziciju svog djeteta suočavaju se s nepremostivom psihološkom preprekom ponovnog razmatranja, bez obzira na pojavu dokaza kada posljedice za njihovo dijete krenu krivim putem. Roditelji koji su dali zeleno svjetlo prijelazu svog djeteta na drugi spol suočavaju se s istom zamkom – preispitivanjem riskiraju priznanje potencijalne katastrofe.
Što je njihova podrška veća u javnosti, to su ulozi veći. Nakon što ponosno objavite prijelaz svog djeteta na društvenim mrežama, svjedočite pred školskim odborima o važnosti rodno afirmirane skrbi ili vas slave kao “uzornog roditelja koji podržava svoje dijete”, zamka identiteta se zatvara. Promjena mišljenja nije samo prilagodba na nove informacije – to je oblik društvenog i psihološkog samoubojstva.
Aspekt društvene zaraze je upečatljiv. U jednom 9. razredu elitne privatne školi u New Yorku gotovo 50% djevojčica sada se identificira kao nešto drugo, a ne kao žensko. U prošlim vremenima mnoge od tih djevojaka bi samo lakirale nokte u crno i rekle da su gotičarke ili se ošišale na »ćelavo«.
Odmaknuvši se od trenutnog narativa, vjerujem da svjedočimo efemernoj modi, a ne otkriću o ljudskoj prirodi koja je nekako ostala skrivena kroz povijest sve do sada. Ova perspektiva ne negira ničije iskustvo – ona ga jednostavno stavlja u kontekst načina na koji su tinejdžeri oduvijek plovili turbulentnim vodama samospoznaje.
Ono što nam slama srce je gledati ovu djecu kako prolaze kroz adolescenciju – koja je već dovoljno teška – s istinskom boli i zbunjenošću. Njihove borbe zaslužuju da ih se shvati ozbiljno. Ali brinem se da smo umjesto da im pomognemo da istraže identitet na načine koji čuvaju buduće opcije, požurili medikalizirati ono što bi mogle biti normalne razvojne faze, često dovodeći do nepovratnih intervencija prije nego što u potpunosti razviju osjećaj sebe.
Naravno da rodna disforija postoji, a oni koji je doživljavaju ne zaslužuju samo suosjećanje i dostojanstvo, već i našu nepokolebljivu podršku. Naša briga nije oko potvrđivanja identiteta – već o vremenu i trajnosti medicinskih odluka. Ne dopuštamo djeci da se tetoviraju, pridruže vojsci ili donose druge odluke koje im stubokom, pa čak i nepovratno mijenjaju život upravo zato što razumijemo razvojnu psihologiju. Ipak, u ovom jednom području, promišljeni oprez označen je kao mržnja, čineći smislene razgovore gotovo nemogućima.
Kad autoritet zaslijepi
Osim identiteta, naše povjerenje u autoritet produbljuje vezu – sjetite se Milgramovih eksperimenata na Yaleu iz 1960-ih koji su otkrili uznemirujuću sklonost čovječanstva da se pokorava autoritetu čak i kada to krši naš moralni kompas. Sudionici su nastavili davati ono za što su vjerovali da su bolni električni šokovi jer ih je čovjek u laboratorijskoj kuti uvjerio da je to neophodno.
Naša moderna paralela je zapanjujuća: dobro obrazovani profesionalci obustavili su svoju prosudbu i etičke brige jer su ih službenici javnog zdravstva na položajima vlasti uvjeravali da su neophodne mjere bez presedana. Kad su stručnjaci preporučili politiku bez povijesnog presedana ili potkrijepljenih dokaza, mnogi su se obrazovani ljudi refleksno pridržavali – ne zbog pažljive procjene, već iz poštovanja prema autoritetu.
»Vjeruj znanosti« postao je moderni ekvivalent Milgramovom “Eksperiment se mora nastaviti” – frazi koja završava misao i osmišljena je da nadjača individualnu prosudbu. To poštovanje nije bilo znak znanstvenog razumijevanja, već njegova suprotnost – zamjena dokaza autoritetom.
Statusni štit
Klasa (visoko pozicioniranih) profesionalaca i stručnjaka često zamjenjuje vjerodajnice (profesionalni položaj) s mudrošću. Ova dinamika stvara još jednu prepreku promjeni uvjerenja: zaštitu statusa.
Za mnoge obrazovane stručnjake njihov društveni položaj ovisi o tome da ih se smatra informiranima i racionalnima. Priznanje da su fundamentalno bili u krivu u vezi s važnim stvarima prijeti ne samo njihovim uvjerenjima, već i njihovom statusu. Ako ste svoj identitet izgradili oko toga da budete “utemeljeni na dokazima” ili “slijedite znanost”, priznanje da ste bili u zabludi izaziva vaše temeljno samopoimanje.
To objašnjava žestinu s kojom su mnogi branili sve nekoherentnije politike u vezi s covidom. Njihova žestoka privrženost nije bila toliko samim politikama, koliko njihovoj slici o sebi kao racionalnim sljedbenicima stručnih smjernica. Promjena njihove pozicije nije bila samo ažuriranje činjenica – to je značilo mučan gubitak obraza.
Kako se naš mozak bori s istinom
Istraživanja u kognitivnoj neuroznanosti sugeriraju uvjerljiv uvid: naš mozak obrađuje izazove temeljnim uvjerenjima slično kao što obrađuje prijetnje. Kada im se predoče dokazi koji su u suprotnosti s duboko uvriježenim stajalištima, ljudi često dožive fiziološki odgovor na stres – ne samo intelektualno neslaganje. Čini se da su naši neuronski sklopovi dizajnirani da štite naš pogled na svijet gotovo jednako budno kao i našu fizičku sigurnost.
To objašnjava zašto iznošenje činjenica rijetko mijenja mišljenje o emocionalno nabijenim temama. Kada netko reagira na suprotne dokaze ljutnjom ili odbacivanjem, nije tvrdoglav – doživljava strahovit neurološki odgovor prijetnje.
Naši mozgovi evoluirali su da daju prednost društvenom prihvaćanju nad objektivnom istinom – prednost preživljavanja u plemenskim okruženjima gdje odbacivanje može značiti smrt. To stvara temeljnu ranjivost: namješteni smo da se prilagodimo uvjerenjima naše društvene skupine čak i kada dokazi upućuju na to da su pogrešna.
Dakle, kako ćemo prevladati ove naše iskonske postavke?
Razbijanje čarolije
Ako ljudska psihologija stvara tako snažan otpor promjeni uvjerenja, kako se uopće možemo nadati da ćemo se probiti? Prvi korak je suosjećanje – razumijevanje da ti mehanizmi nisu znakovi gluposti, već ljudskosti.
Kada netko odbija priznati čak i neodoljive dokaze koji su u suprotnosti s njegovim uvjerenjima, nije nužno nepošten ili iracionalan. On se štiti od psihičke ozljede koja se čini jednako stvarnom kao i fizička opasnost.
Probijanje ovih prepreka zahtijeva:
Stvaranje sigurnih prostora za sumnju: Ljudi trebaju okruženja u kojima ispitivanje ne znači trenutno odbacivanje. Što je izražavanje sumnje društveno skuplje, to uvjerenja postaju ukorijenjenija.
Očuvanje dostojanstva: Promjena postaje moguća kada ljudi mogu sačuvati obraz. To znači usredotočiti se na sustave, a ne na osobne propuste, dopuštajući ljudima da ažuriraju uvjerenja, a da se ne osjećaju kao budale.
Izgradnja povjerenja kroz zajedničke vrijednosti: Prije nego što izazovete nečija uvjerenja, uspostavite zajednički temelj. Ljudi su prijemčiviji za neke »lakše« istine od onih za koje smatraju da dijele njihove temeljne vrijednosti.
Strpljenje s procesom: Promjena uvjerenja obično se događa postupno, a ne u dramatičnim obraćenjima. Osoba može privatno postavljati pitanja mnogo prije nego javno promijeni stav.
Voditi pitanjima, a ne tvrdnjama: Sokratova metoda ostaje snažna – pitanja koja potiču na razmišljanje često uspiju tamo gdje izravni izazovi ne uspiju.
Što je na kocki
Ovdje se ne radi samo o tome da pobijedite u političkim raspravama ili dokažete da ste u pravu.
Psihološki mehanizmi koji nas sprječavaju da ažuriramo lažna uvjerenja stvaraju ranjivosti koje se protežu na svaki aspekt društva.
Populacija koja ne može priznati manipulaciju postaje joj sve podložnija. Kad ne možemo priznati da smo pogriješili u vezi s (lažnim) iračkim »oružjem za masovno uništenje«, ranjivi smo na sljedeću ratnu priču. Kad ne možemo preispitati štetu Covid zaključavanja, spremni smo za sljedeću hitnu reakciju. Kada ne možemo dovesti u pitanje utjecaj farmaceutske industrije, bespomoćni smo protiv sljedeće profitabilne intervencije.
Ovaj psihološki otpor omogućuje neke od naših najmračnijih trenutaka – razdoblja kada inače dobri ljudi sudjeluju u progonu, jer bi priznavanje istine značilo suočavanje s vlastitim suučesništvom.
Razdvojeni um
Najdublja prepreka promjeni uvjerenja može biti »fragmentacija uma« – naša sposobnost da razdrobimo i podijelimo informacije tako učinkovito da proturječnosti mogu koegzistirati bez stvaranja nesklada koji bi mogao potaknuti preispitivanje.
Pravi rast zahtijeva “nepodijeljeni um” – sposobnost zadržavanja složenosti bez povlačenja u pojednostavljene narative i racionalizaciju, prepoznavanja obrazaca bez podlijeganja paranoji, te održavanja načela bez demoniziranja onih koji se ne slažu.
Ova integracija nije samo intelektualna nego i emocionalna – učenje toleriranja nelagode neizvjesnosti i boli priznavanja pogreške. To je oblik psihološke zrelosti koje naše trenutno informacijsko okruženje aktivno obeshrabruje.
Hrabrost za preispitivanje
Pitanje nije jeste li vi ili ja bili izmanipulirani – svi smo bili, na razne načine. Svakako sam nasjeo na narative koji su se kasnije pokazali lažnima i morao sam se suočiti s neugodnim procesom preispitivanja duboko ukorijenjenih stajališta. Razlika nije u našem imunitetu na prijevaru, već u našoj spremnosti da to priznamo kada se dokazi pojave. Znak istinske inteligencije nisu vjerodajnice ili status, pa čak ni znanje koje netko posjeduje – već spremnost da se preispitaju stajališta kada nove informacije izađu na vidjelo.
Oni koji se najviše opiru promjeni mišljenja često su najviše uložili u status quo – bilo profesionalno, društveno ili psihološki. Njihov otpor nije dokaz inferiorne inteligencije, već dubljeg ulaganja u sustave koji su oblikovali njihov uspjeh (doktori medicine i znanosti su tipičan predstavnik).
U međuvremenu, oni koji manje mogu izgubiti od promjene sustava – radnička klasa, marginalizirani, oni koji su iz prve ruke svjedočili neuspjehu sustava – često pokazuju utemeljeniji skepticizam prema institucionalnim narativima, pa i prevarama.
Razumijevanje tih psiholoških prepreka ne znači odustajanje od potrage za istinom. Umjesto toga, to znači pristupiti tome s većim suosjećanjem, prepoznajući da iza svake žestoke obrane lažnog narativa leži vrlo ljudski strah od toga što bi promjena mišljenja mogla koštati.
Svi smo bili izmanipulirani – to je univerzalno. Razlika je u samoproživljavanju prevare. Društvo koje to ne može postaje sve ranjivije. Istina ne zahtijeva samo bolje sustave, već i samosvijest – pretvaranje preispitivanja u čin hrabrosti, a ne poraza.
Provjeri/stylman.substack.com
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
»Vjeruj znanosti« – često se ponavlja na alternativi kao kritika ali se prikazuje pogrešno, trebalo bi reći “veruj naučnicima”. Čak ni to nije tačno jer široka masa nema komunikaciju sa naučnicima koji rade na istraživanju nečega, te naučnike neko drugi predstavlja – takođe iz sfere nauke ali i političari. Prvo i odnovno: nauka nije ni dobra ni loša, ona ne može imati ljudske atribute! Ako nismo dovoljno precizni, brzo skrenemo sa pravog puta.
Sledeće pitanje – zašto verujemo onima koji predstavljaju nauku, zašto ne preispitujemo ono što iznose? Iz istog razloga iz koga verujemo profesorima u školi, zato što nemamo dovoljno znanja ili čak i ako imamo nismo dovoljno sigurni u njega. Da bi preispitivali neke tvrdnje morate imati dovoljno znanja da iznesete argumente protiv te tvrdnje a ne samo “nauka laže” kao “krunski dokaz”. Oni koji se “otrgnu zlom uticaju nauke” po pravilu rade isto ali sa negativnim predznakom: kako su do tada verovali u sve, od momenta “prelaska” ne veruju ni u šta pa postaju lak plen predatora druge strane (a najveći fazon je što isti kontrolišu obe strane, “strane” su kreirane kako bi se masa podelila). I onda počnu da veruju u ravnu Zemlju, u nepostojanje virusa… iako ne mogu da objasne gomilu argumenata koji dokazuju da nisu u pravu. I isti šablon se primećuje kao na drugoj strani – što su dokazi jasniji koji ukazuju da greše to su “subjekti” agresivniji u odbrani svojih uverenja.
—————————-
Jedini ispravan sistem danas kada više nikome ne možete da verujete je da učite kako bi mogli da donosite zaključke samostalno. Ali ne da učite od Ickea, Lanke, Fomenka, već da učite ono što može da se dokaže. I sam proces dokazivanja mora da bude ispravan: ne smete da pokušavate nešto da dokažete tako što tražite informacije koje potrvđuju vaš stav jer tako dolazite do Ickea, Lanke Fomenka, već morate da razmatrate sve dostupne informacije… pa gde vas odvedu bez obzira da li vam to odgovara ili ne – to je nauka.