Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Čega se vlade najviše boje
Grčka je nedavno doživjela trenutak povijesnog značaja kada su se stotine tisuća ljudi okupile na ulicama diljem zemlje, zahtijevajući pravdu povodom druge godišnjice tragične željezničke nesreće iz veljače 2023., u kojoj je poginulo 57 ljudi.
Ovaj prosvjed, koji se smatra najvećim u modernoj grčkoj povijesti, doveo je do potpunog zastoja: letovi su prizemljeni, javni prijevoz je stao, a javne službe su obustavljene dok su građani, ujedinjeni bez obzira na političke, rasne ili vjerske razlike, izašli tražiti odgovornost od svoje vlade. Paralelno s tim, u Srbiji su studentski prosvjedi, započeti još krajem 2024. nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u kojem je poginulo 15 ljudi, prerasli u opći narodni bunt protiv korupcije i vlasti. Oba ova pokreta, iako različita u povodu, dijele zajedničku nit – bijes naroda protiv neodgovornih vlada i snagu kolektivnog djelovanja – ali i nešto drugo: zapanjujuću medijsku tišinu koja ih prati. No, jasno je zašto – to ono čega se vlade najviše boje – narod koji prepoznaje da je problem u vlasti, a ne u međusobnim podjelama.
Grčka: Pravda za 57 žrtava
Nesreća u blizini Soluna 28. veljače 2023., kada su se sudarili putnički i teretni vlak, ostavila je dubok trag u grčkom društvu. Mnogi vjeruju da je uzrok tragedije bio ne samo nemar, već i mogući ilegalni teret, a požar nakon sudara odnio je živote onih koji su možda preživjeli početni udar. Dvije godine kasnije, nitko nije odgovarao, a vladina šutnja i navodno prikrivanje istine raspirili su narodni gnjev. Prosvjedi su eksplodirali diljem Grčke i šire, s preko 430.000 ljudi samo u Ateni, prema nekim procjenama, dok su se demonstracije održale u više od 100 grčkih veleposlanstava svijeta. Poruke poput “Mi ne zaboravljamo, mi ne opraštamo” i “Nemam kisika” – posljednje riječi jedne žrtve – odjekivale su ulicama, simbolizirajući duboku traumu i zahtjev za pravdom.
Premijer Kyriakos Mitsotakis, koji je isprva nesreću pripisao “ljudskoj pogrešci”, pod pritiskom prosvjeda priznao je propuste svoje administracije, obećavajući reforme i modernizaciju javnog prijevoza. Ovaj ustupak pokazuje koliko moć naroda može promijeniti narativ vlasti, no pitanje ostaje – zašto ova priča nije postala globalna vijest?
Srbija: Od studentskog bunta do općeg prosvjeda
U Srbiji je pokretač prosvjeda bila tragedija 1. studenog 2024., kada se urušila nadstrešnica na novosadskoj željezničkoj stanici, ubivši 15 ljudi. Studenti su prvi izašli na ulice, blokirajući fakultete i tražeći transparentnost oko dokumentacije o rekonstrukciji stanice, za koju mnogi vjeruju da je bila prožeta korupcijom. Ono što je započelo kao studentski prosvjed brzo je preraslo u široki narodni pokret protiv vlasti Aleksandra Vučića, optuživane za sistemsku korupciju, nasilje i gušenje sloboda. Do ožujka 2025., prosvjedi su se proširili na stotine gradova i mjesta diljem Srbije, uz svakodnevne blokade prometa pod sloganom “Zastani, Srbijo”, simbolički obilježavajući 15 minuta tišine za 15 žrtava.
Za razliku od ranijih prosvjeda u Srbiji, poput onih protiv Rio Tinta 2021.–2022., ovi nisu ostali tematski ograničeni na ekologiju ili pojedinačni problem. Studenti su odbili politizaciju pokreta, držeći oporbu podalje, što je dalo prosvjedima autentičnost i širu podršku. Građani, uključujući prosvjetare, taksiste i dijasporu, masovno su se pridružili, a podrška je stigla čak i od međunarodnih ličnosti poput Madonne i Yanisa Varoufakisa. Ipak, unatoč razmjeri i trajanju, ovi prosvjedi ostaju slabo popraćeni u globalnim medijima.
Medijska tišina: Znak upozorenja
I grčki i srpski prosvjedi pokazuju snagu naroda kada se ujedini protiv nepravde, no njihova marginalizacija u mainstream medijima mora podignuti obrve.
U Grčkoj, gdje je cijela nacija stala, i u Srbiji, gdje studenti mjesecima predvode borbu protiv korupcije, nedostatak značajne međunarodne medijske pažnje upućuje na moguće interese koji žele umanjiti vidljivost ovih pokreta. Je li to zato što bi širenje vijesti o uspješnom narodnom otporu moglo inspirirati slične pobune drugdje? Ili je riječ o političkoj kalkulaciji koja štiti establišment u obje zemlje od šireg pritiska? Ili, pak, narativ europskih čelnika koji guraju narativ naoružavanja i podizanja tenzija prema Rusiji ne dobiva dovoljnu pažnju – teme koje narod u obje zemlje, ali i šire, očito ne zanima, već lokalni problemi poput korupcije i neodgovornosti.
Očito je da građani Grčke i Srbije ne pokazuju interes za političke igre i ratne bubnjeve Bruxellesa; oni žele pravdu za svoje mrtve, a ne gluposti o novim sukobima koje europske elite pokušavaju nametnuti. Ova divergencija između narodnih prioriteta i medijsko-političke agende dodatno naglašava sumnju u namjere globalnih aktera.
U Srbiji vlast optužuje studente za “obojenu revoluciju” koju navodno podržava Zapad, no pokušaji diskreditacije nisu uspjeli zaustaviti pokret. U Grčkoj Mitsotakisova vlada pokušava umiriti prosvjednike ustupcima, ali bijes ne jenjava. Oba slučaja dokazuju da podjele koje vlade često koriste za kontrolu – političke, etničke ili socijalne – gube snagu kada narod prepozna zajedničkog neprijatelja u korumpiranim strukturama. Medijska tišina, međutim, ostaje zagonetka koja zahtijeva dublju analizu – možda je to znak da globalni sustav ima interes zadržati ove priče u sjeni, sprječavajući širenje ideje o moći kolektiva.
“Vagoni koji iskaču iz tračnica globalističkog kulta”?
I grčki i srpski prosvjedi mogli bi se tumačiti kao otpor širem sustavu koji kritičari nazivaju “globalističkim kultom” – poretku u kojem vlade, pod utjecajem korporacija i međunarodnih interesa, zanemaruju narodnu volju. U Grčkoj se to očituje kroz privatizaciju javnih dobara poput željeznica, što je navodno doprinijelo nesreći. U Srbiji korupcija u infrastrukturnim projektima, poput onog u Novom Sadu, simbolizira isti problem. No, ovi prosvjedi nisu potpuni “izlazak iz tračnica” tog sustava – oni traže reformu unutar postojećih institucija, a ne njihovo rušenje. To sugerira da su više pokušaj vraćanja kontrole nad “vagonima” u ruke naroda, nego revolucija koja bi cijeli vlak srušila.
S druge strane, postoji skepticizam: mogu li “gospodari kaosa” – moćne elite ili vanjski akteri – iskoristiti ovu energiju narodnog nezadovoljstva i preusmjeriti je na svoj mlin? Povijest “obojenih revolucija” pokazuje da spontani prosvjedi često postanu oruđe političkih igara, gdje se iskreni zahtjevi za pravdom pretvore u alat za smjenu vlada u korist stranih interesa. Ako se ovi prosvjedi politiziraju ili internacionaliziraju pod krinkom “demokratizacije”, postoji opasnost da izgube svoju autentičnost, pretvarajući se u još jedan kotačić u stroju koji su prvotno htjeli zaustaviti.
Zaključno, i Grčka i Srbija svjedoče trenucima u kojima narod pokazuje da može nadjačati vlast kada se ujedini. No, činjenica da ovi masovni pokreti ne dobivaju zasluženu globalnu pozornost ostavlja gorku notu – možda je upravo ta tišina najveći pokazatelj koliko su opasni za status quo. Pitanje koje lebdi iznad svega jest hoće li ova snaga naroda ostati čista ili će je “gospodari kaosa” još jednom iskoristiti za vlastite ciljeve, pretvarajući pravedni bunt u još jednu stranicu njihove priče.
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
