Postoje li virusi?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

U cilju razumnog prosuđivanja

Iako postoji dovoljno razloga za nepovjerenje u političare, javne dužnosnike, korporativne medije i “znanstvenu zajednicu”, u nekim slučajevima vrlo lako je moguće da je radikalni skepticizam otišao predaleko, što je dovelo do toga da neki dovode u pitanje općenito postojanje virusa i patogenih klica.

Razumno prosuđivanje o temi se događa kada dopustite da do vas dopru informacije o njoj s više strana. S tom svrhom na umu, pročitajte članak dr. Michael Palmera i dr. Sucharit Bhakdia, koji govore o povijesti “teorije klica”, počevši od Roberta Kocha i dobro poznatih “Kochovih postulata”, u kojem objašnjavaju zašto ne mogu svi zarazni patogeni, kao što su virusi, zadovoljiti Kochove postulate, te zašto se neizolacija virusa ne može koristiti kao dokaz da virusi ne postoje.

U kontekstu “pandemije” covida-19, mnogi su ljudi shvatili da političke i znanstvene vlasti sustavno lažu o podrijetlu uzročnika infekcije, kao i o potrebi i sigurnosti obaveznih protumjera, uključujući zaključavanja, maske i cjepiva. Neki skeptici su otišli dalje i počeli dovoditi u pitanje postojanje virusa odgovornog za covid-19, ili čak virusa i patogenih klica u cjelini.

Prije ikakve analize, treba priznati da javnost ima dovoljno razloga za nepovjerenje ne samo u političare, javne službenike i medije, već i u “znanstvenu zajednicu”. To se počelo događati i prije pandemije covida-19, a potkrepljuje ga citat bivše glavne urednice jednog od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, Marcie Agnell ^[1]:

„Jednostavno više nije moguće vjerovati većem dijelu kliničkih istraživanja koja su objavljena ili se oslanjati na prosudbu liječnika od povjerenja ili mjerodavne medicinske smjernice. Ne uživam u ovom zaključku, do kojeg sam polako i nevoljko došla tijekom dva desetljeća kao urednica The New England Journal of Medicine.“

Ovo stanje nepovjerenja samo se još dodatno pogoršalo u “pandemiji” covida-19. Evo nekih od laži o covidu-19 koje su podjednako izgovarali političari i njihove znanstvene dvorske lude diljem svijeta:

• virus SARS-CoV-2 je prirodnog porijekla i spontano je prešao sa šišmiša ili pangolina na ljude;
• PCR-testiranje asimptomatskih pacijenata prikladno je sredstvo za praćenje širenja covida-19;
• rani valovi covida-19 prijetili su preopteretiti zdravstveni sustav do te mjere da je postalo nužno uništiti gospodarstvo kako bi se “poravnala krivulja”;
• opće cijepljenje bilo je potrebno za prevladavanje pandemije;
• iako su cjepiva bila “sigurna i učinkovita”, cijepljene osobe su još uvijek bile u opasnosti da se zaraze od necijepljenih pojedinaca (ali ne i od drugih cijepljenih).

Dakle, posve je jasno kako se stvorio radikalno skeptični stav velikog dijela javnosti. No, treba biti svjestan i mogućnosti da je u nekim slučajevima ovaj radikalni skepticizam ipak možda otišao predaleko.

1. Uspon teorije klica u 19. stoljeću

Ideja da mikrobi uzrokuju prenosive bolesti postala je prihvaćena krajem 19. stoljeća, a njen pionir je bio Robert Koch, pruski liječnik, koji je otkrio bakterijske uzročnike antraksa, kolere i tuberkuloze. Ta su otkrića utrla put prevenciji takvih bolesti higijenom i nadzorom.

Čak i prije Kochovih otkrića, mađarski liječnik Ignaz Semmelweis otkrio je da liječnici mogu izbjeći prijenos puerperalne sepse s umrle na živu majku antiseptičkim pranjem ruku; ali budući da je njegovom empirijskom postupku nedostajalo teoretsko utemeljenje, naposljetku je napušten, usprkos njegovom vidljivom uspjehu. Sam Semmelweis je bio smješten u psihijatrijsku bolnicu, gdje je pretrpio fizičko zlostavljanje i nedugo nakon toga umro.

Semmelweisova osobna sudbina ilustrira da javnost i medicinska zajednica u to vrijeme sigurno nisu bile spremne za “teoriju klica”, tj. za ideju da su bolesti uzrokovane opipljivim klicama koje se mogu prenijeti s jedne osobe na drugu, ali koje mogu također biti identificirane i suzbijane. Stoga je izvanredno da su Kochova otkrića prepoznata i prihvaćena u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Ubrzo su se drugi istraživači pridružili lovu na nove patogene bakterije. Na primjer, 1898. godine britanski liječnik Ronald Ross otkrio je da se parazit koji uzrokuje malariju razmnožava unutar komaraca Anopheles i da ga prenose.

Što je dovelo do ovog brzog trijumfa teorije klica? Sam Robert Koch bio je genijalan i pedantan eksperimentator. Postavio je sebi stroge standarde za dokazivanje da je određenu zaraznu bolest uzrokuje određeni mikrob – dobro poznati “Kochovi postulati”  ^[5] :

1. Dati organizam mora se redovito nalaziti u bolesnom tkivu zaražene osobe ili životinje.
2. Organizmi moraju biti sposobni za uzgoj u čistoj kulturi u laboratoriju.
3. Čista kultura mora izazvati bolest kada se daje pokusnim životinjama.
4. Organizmi moraju biti pronađeni u eksperimentalno proizvedenoj bolesti i moraju se moći ponovno oporaviti u čistoj kulturi.

Iako su Kochovi sveobuhvatni dokazi zasigurno bili uvjerljivi, njegov brzi uspjeh ne bi bio moguć bez njegove publike. Iako u početku skeptična, ta je publika također bila dobro obrazovana i otvorenog uma – još nije postala iscrpljena, cinična i dezorijentirana zbog nemilosrdnog napada lažnim vijestima i junk znanošću.

Veliki znanstvenici 19. stoljeća često su bili hobisti i na taj način neovisni o vanjskim interesima, posebice o financijskim. Akademski istraživači također su bili više zaštićeni od vanjskih interesa nego što su to “velike zvjerke” današnje institucionalizirane znanosti. Ali tijekom 20. stoljeća, znanstveno-istraživačke institucije postajale su sve više ovisne o vanjskom financiranju, često pod kontrolom moćnih posebnih interesa. Time je ozbiljno ugrožen i potkopan znanstveni integritet. Možemo se samo zapitati što bi Robert Koch mislio o osobama poput Christiana Drostena i Tonyja Faucija?

2. Uspješne primjene teorije klica

Ako se neka teorija može uspješno koristiti u praksi, to znači da je ona istinita ili barem dobra aproksimacija istine. Teorija klica ima mnogo korisnih primjena.

Manje od desetljeća nakon Kochova otkrića bacila antraksa, Friedrich Klein izolirao je Streptococcus pyogenes, bakteriju koja uzrokuje puerperalnu groznicu, šarlah i razne vrste kožnih infekcija. Ovo otkriće moglo bi objasniti raniji uspjeh Semmelweisovih empirijski razvijenih postupaka dezinfekcije ruku za prevenciju puerperalne groznice. Higijena, nadzor i poboljšanja sanitarnih uvjeta omogućili su sprječavanje izbijanja crijevnih bolesti poput kolere. Grad Hamburg, koji je u početku odbijao usvojiti takve mjere opreza, odmah je pretrpio izbijanje kolere 1882. godine koja je odnijela nekoliko tisuća života ^[6]. Robert Koch osobno je dobio zadatak nadgledati uvođenje higijenskih protumjera, koje su brzo stavile epidemiju pod kontrolu.

Uglavnom su takvim preventivnim mjerama pobijeđene zarazne bolesti, čak i prije nego što su specifični tretmani manifestnih infekcija postali dostupni. To je ilustrirano za tuberkulozu na slici 1. Malcolm Watson, liječnik u kolonijalnoj službi Britanskog Carstva, osmislio je uspješne metode za kontrolu malarije. Njegov rad, koji je započeo tek nekoliko godina nakon što je Ross otkrio da parazita malarije šire komarci Anopheles, uglavnom se temeljio na temeljitoj i pedantnoj drenaži močvara i regulaciji rijeka i potoka, pri čemu su profilaksa kininom i liječenje infekcija igrali samo sekundarnu ulogo ^[7].

3. Teorija klice protiv “teorije terena” – lažna dihotomija

Protivnici teorije o klicama vole isticati odlučujuću ulogu općeg zdravstvenog stanja pacijenta u osjetljivosti na zarazne bolesti. Ovo je načelo zapravo prihvaćeno od strane glavne struje medicine. Na primjer, značaj dobi i općeg zdravstvenog stanja u prognozi upale pluća sažeo je poznati kanadski liječnik William Osler na sljedeći način:

„U djece i zdravih odraslih izgledi su dobri. U oslabljenih, u pijanica i u starijoj dobi šanse su protiv oporavka. Toliko je kobno u potonjoj klasi da je nazvano prirodnim krajem starca.“

Oslerove riječi iz 1892. godine vrijede i danas, uglavnom bez obzira o kojoj se klici radi. Nije važno je li upala pluća uzrokovana pneumokokom, virusom influence ili SARS-CoV-2. Postoji nešto što se naziva “oportunističkim” infekcijama koje pogađaju osobe lošeg općeg zdravlja i stanja imunosupresije, ali bez ijednog od tih oportunističkih patogena, čak ni osjetljivi pojedinci ne bi dobili zaraznu bolest.

Slika 1 pokazuje kako je, odmah nakon Kochovog otkrića bacila tuberkuloze, smrtnost uzrokovana tuberkulozom naglo i trajno opadala. Najvjerojatnije su i higijena i poboljšanje prehrane i općeg zdravlja pridonijeli ovoj promjeni na bolje. Imajte na umu, međutim, da nema vidljivog preokreta ovog trenda u 1930-ima, tj. tijekom Velike depresije. U ovo doba mnogi su ljudi odjednom bačeni u siromaštvo, što bi najvjerojatnije također smanjilo kvalitetu njihove prehrane i njihovu otpornost na tuberkulozu. Kontinuirani pad mortaliteta od tuberkuloze u tim je godinama najvjerojatnije posljedica kontinuiranih mjera nadzora.

4. Ne mogu svi zarazni patogeni zadovoljiti Kochove postulate

Tu i tamo se pročita da neki patogeni virus ili drugi mikrob ne zadovoljava Kochove postulate, što se onda tumači kao dokaz da ne uzrokuje bolest po kojoj je poznat. Ovo je pogrešno. Kochovi postulati ne predstavljaju neku vrstu matematičkog aksioma – treba ih shvatiti u njihovom povijesnom kontekstu.

Koch je trebao uvjeriti javnost, koja je u početku bila radikalno skeptična, pa se usredotočio na patogene koji se mogu uzgajati u čistoj kulturi – to jest, u nedostatku bilo kojeg drugog živog bića – i koji se zatim mogu inokulirati u pokusne životinje i ponovno izolirati onoliko puta koliko se želi. Međutim, nakon što je ideja o zaraznim patogenima uzela maha, ubrzo je postalo očito da svi oni ne ispunjavaju sve postavke postulata. Na primjer, Rickettsia prowazekii i Treponema pallidum – bakterijski uzročnici tifusa odnosno sifilisa – ne mogu se uzgajati u čistoj kulturi, pa stoga ne mogu ispuniti drugi, treći i četvrti postulat. Mogu se, međutim, razmnožavati na pokusnim životinjama, a Rickettsia prowazekii i na kulturi stanica.

Virusi se, po svojoj prirodi, mogu razmnožavati samo unutar živih stanica, ali ne i u čistoj kulturi. Stoga nijedan virus nikako ne može zadovoljiti Kochove postulate. Međutim, ti postulati nisu logična nužnost. Ako nisu ispunjeni, pitanje uzročnosti bolesti mora se riješiti na neki drugi način.

5. Što znači izolirati virus?

Danas svjedočimo vrlo oštrim kritikama virologije kao discipline. Na primjer, dvadeset liječnika i istraživača nedavno je objavilo memorandum pod naslovom “Rješavanje rasprave o virusu“ ^[9]:

„Možda je primarni dokaz da je teorija o patogenim virusima problematična to što niti jedan objavljeni znanstveni rad nikada nije pokazao da su čestice koje ispunjavaju definiciju virusa izravno izolirane i pročišćene iz bilo kojeg tkiva ili tjelesnih tekućina bilo kojeg bolesnog čovjeka ili životinje. Koristeći općeprihvaćenu definiciju “izolacije”, koja je odvajanje jedne stvari od svih drugih stvari, postoji opći dogovor da to nikada nije učinjeno u povijesti virologije. Za čestice koje su uspješno izolirane pročišćavanjem nije se pokazalo da su sposobne za replikaciju, da su zarazne i da uzrokuju bolesti, stoga se ne može reći da su virusi.“

Nadalje, autori jasno daju do znanja da se ne slažu s korištenjem staničnih kultura kao dijela postupka izolacije. Prema njima, stanične kulture mogu same proizvesti ostatke koji bi se mogli pogrešno zamijeniti za virusne čestice, te stoga inzistiraju da se virus mora izravno izolirati iz tkiva ili tjelesnih tekućina zaraženih ljudi ili životinja. Ovom se prigovoru može suprotstaviti na sljedeći način:

1. Čestice mnogih virusa imaju vrlo karakteristične oblike koji se vjerojatno ne mogu zamijeniti s česticama koje proizvode žive stanice ili s ostacima mrtvih stanica.
2. Postoje mnoge biokemijske metode za karakterizaciju virusnih čestica, štoviše za utvrđivanje da sadrže genetsku informaciju karakterističnu za virus, a ne za kulturu stanica domaćina.
3. Ne mogu se svi virusi lako uzgajati u kulturama stanica. One koje ne mogu zapravo se rutinski razmnožavaju u laboratorijskim životinjama i izravno izoliraju od njih.

Dobar primjer takve studije na životinjama objavili su Theil i sur.  ^[10],  a odnosi se na izolaciju novog virusa iz gnotobiotičkih, tj. svinja bez klica. Sažetak studije glasi:

„Virus sličan rotavirusu (RVLV) izoliran je iz svinje s proljevom iz stada svinja u Ohaju. Ovaj je virus zarazio enterocite vila u tankom crijevu gnotobiotičkih svinja i izazvao akutni, prolazni proljev. Potpuni virioni [virusne čestice] rijetko su uočeni u crijevnom sadržaju zaraženih životinja… Genom svinjskog RVLV bio je sastavljen od 11 diskretnih segmenata dvolančane RNA…“

Studija prikazuje i elektronsko-mikroskopske slike virusnih čestica, kao i rezultat eksperimenta elektroforeze koji uspoređuje genetski materijal sadržan u tim česticama s onima poznatih virusa slične morfologije (vidi sliku 2). Novi virus mogao bi se serijski prenositi kroz više svinja, a da se ne “razrijedi” ili da se potpuno izgubi; dakle, očito se replicirao unutar tih svinja. Infekcija se mogla otkriti u crijevnim stanicama svinja i uzrokovala je proljev. Ne vidimo razuman prigovor zaključku autora da su zapravo ustanovili postojanje novog virusa koji uzrokuje crijevnu bolest kod svinja.

Dok se izravna izolacija često koristi u početnoj karakterizaciji novog virusa, uporaba staničnih kultura uvelike olakšava osjetljivo i brzo rutinsko otkrivanje virusa koji su već poznati. Nerealno je očekivati ​​da će se virolozi praktičari odreći korištenja ovog sredstva samo da bi izašli u susret radikalnim skepticima.

6. Virusi su raznoliki

Virusne čestice se znatno razlikuju po veličini i obliku. To je ilustrirano na slici 3. Elektroferogram prikazan na slici 2 pokazuje da se čak i virusi slične morfologije mogu razlikovati jedni od drugih pomoću biokemijskih metoda. Danas je postalo uobičajeno određivati ​​nukleotidne sekvence izolata virusa, što daje još finiju diferencijaciju. Važno je napomenuti da se umjetna priroda SARS-CoV-2 može uvjerljivo dokazati na temelju ničega više od nukleotidnog slijeda njegovog genoma ^[11].

Prvu elektronsko-mikroskopsku sliku virusa – u konkretnom slučaju, virusa duhanskog mozaika, koji inficira biljke duhana – napravio je 1939. godine tim istraživača u kojem je bio Helmut Ruska, izumitelj elektronskog mikroskopa ^[13]. Ali čak i dvije godine ranije, Thomas Rivers je imao sve razloge napisati, u svom eseju “Virusi i Kochovi postulati“ ^[14]:

„Poznati su uzročnici malih boginja, vakcinije, poliomijelitisa, žute groznice, pekoće kuge i duhanskog mozaika; mogu se prepoznati ili identificirati na razne načine; mogu se odvojiti jedna od druge i od drugih vrsta uzročnika infekcije; mogu se koristiti za opsežne pokuse koji se provode in vivo ili in vitro.“

Čak i bez ikakve od ovih strukturnih i biokemijskih razlika, raznolikost virusa već je jasna samo iz kliničkih promatranja. Niti jedan liječnik ili medicinska sestra neće pomiješati poliomijelitis s malim boginjama ili žutu groznicu s ospicama. Isto tako, nijedan virolog neće zamijeniti viruse uzročnike ovih bolesti jedan s drugim. Virusi imaju mnoštvo dobro definiranih svojstava koja ih nedvosmisleno razlikuju jedne od drugih, kao i od svih čestica koje otpuštaju žive ili umiruće stanice koje nisu zaražene virusom.

7. Je li virus SARS-CoV-2 ikada izoliran?

Odgovor je – Da, mnogo puta. Pregled takvih studija dali su Jefferson i sur. ^[15]. Čvrstu studiju koja povezuje izolaciju virusa, PCR i kliničke nalaze u nizu hospitaliziranih pacijenata s covidom-19 objavili su Wölfel i sur. ^[16]. Također je moguće kupiti uzorke pročišćenog virusa iz American Type Culture Collection, koji su inaktivirani toplinom, ali bi svejedno trebali omogućiti istražiteljima s potrebnom stručnošću i opremom da potvrde identitet virusa.

Legenda da SARS-CoV-2 nikada nije izoliran temelji se isključivo na krutom zahtjevu da se takva izolacija izvede bez upotrebe staničnih kultura. Kao što već rečeno, virolozi će vrlo vjerojatno ignorirati ovaj zahtjev, za što ih ne možemo kriviti.

8. Ali nije li covid-19 samo preimenovan u gripu?

Doista je bilo prilično zapanjujuće da je istodobno s porastom broja slučajeva covida-19 broj slučajeva gripe opao. To se može shvatiti na sljedeći način:

1. Sasvim je uobičajeno da respiratorne infekcije uzrokuje više od jednog virusa. Ako testiranje nije sveobuhvatno, tada će odabrani testovi iskriviti rezultate.
2. Histerija oko covida-19 natjerala je liječnike da selektivno provode dijagnostičke testove za covid-19, isključujući druge respiratorne patogene.
3. Za dijagnosticiranje infekcija covidom-19 korišteni su izrazito labavi kriteriji. Vjerojatno ste čuli za raširene probleme s lažno pozitivnim PCR testovima.

Manjkave laboratorijske metode dovele su do mnogih lažnih dijagnoza covida-19. Pacijenti kojima je tako postavljena dijagnoza obično se više nisu testirali na gripu, što je uzrokovalo pad broja dijagnosticiranih slučajeva gripe. Neuspjeh testiranja na bakterijske patogene uzrokovao je da pacijenti s bakterijskom upalom pluća ostanu neprepoznati i da im bude uskraćeno potrebno liječenje antibioticima. Ovo je bio samo jedan od mnogih oblika medicinske pogreške u eri covida-19 koji su bili pravi pokretači prekomjerne smrtnosti ^[17, 18].

Zaključak

Iako imamo sve razloge ne vjerovati i optuživati ​​današnji medicinski i znanstveni establišment, to nas ne bi trebalo navesti da zanemarimo čvrste znanstvene dokaze tamo gdje oni postoje. Teorija klica općenito, a također i virologija, vrlo su bogate takvim dokazima, bez obzira na njihova nedavna iskrivljavanja i zlouporabe, koje hitno treba identificirati i ispraviti. Međutim, lijek nije u radikalnom skepticizmu koji graniči s nihilizmom. Umjesto toga, moramo ponovno uhvatiti i oživjeti duh stroge, ali bez predrasuda rasprave koja je nekoć učinila medicinsku znanost velikom.

Reference

[1] Gyles, C. (2015) Skeptical of medical science reports?. Can. Vet. J. 56:1011-2
[2] Ioannidis, J.P.A. (2005) Why Most Published Research Findings Are False. PLoS Med. 2:e124
[3] Charlton, B. (2012) Not Even Trying: the corruption of real science (University of Buckingham Press).
[4] Binder, T. (2021) The Prevailing Corona Nonsense Narrative, Debunked in 10 or 26 Minutes.
[5] Grange, J.M. and Bishop, P.J. (1982) `Über Tuberkulose.’ A tribute to Robert Koch’s discovery of the tubercle bacillus, 1882. Tubercle 63:3-17
[6] Tárnok, A. (2020) The Cholera Epidemics in Hamburg and What to Learn for COVID-19 (SARS-CoV-2). Cytometry A 97:337-339
[7] Watson, M. (1915) Rural sanitation in the tropics (John Murray)
[8] Wikipedia (2024) History of tuberculosis
[9] Cowan, T. et al. (2022) Settling the Virus Debate
[10] Theil, K.W. et al. (1985) Porcine rotavirus-like virus (group B rotavirus): characterization and pathogenicity for gnotobiotic pigs. Journal of clinical microbiology 21:340-5
[11] Yan, L. et al. (2020) Unusual Features of the SARS-CoV-2 Genome Suggesting Sophisticated Laboratory Modification Rather Than Natural Evolution and Delineation of Its Probable Synthetic Route. Preprint DOI:10.5281/zenodo.4028830
[12] Goldsmith, C.S. and Miller, S.E. (2009) Modern uses of electron microscopy for detection of viruses. Clin. Microbiol. Rev. 22:552-63
[13] Kausche, G.A. et al. (1939) Die Sichtbarmachung von pflanzlichem Virus im Übermikroskop. Naturwissenschaften 27:292-299
[14] Rivers, T.M. (1937) Viruses and Koch’s Postulates. J. Bacteriol. 33:1-12
[15] Jefferson, T. et al. (2020) Viral cultures for COVID-19 infectivity assessment. Systematic review. Clin. Infect. Dis. ciaa1764
[16] Wölfel, R. et al. (2020) Virological assessment of hospitalized patients with COVID-2019. Nature 581:465-469
[17] Rancourt, D.G. et al. (2021) Nature of the COVID-era public health disaster in the USA, from all-cause mortality and socio-geo-economicand climatic data
[18] Rancourt, D.G. et al. (2022) COVID-Period Mass Vaccination Campaign and Public Health Disaster in the USA. ResearchGate DOI:10.13140/RG.2.2.12688.28164

Provjeri/expose-news.com

Foto naslovnice: screenshot expose-news.com

P O D I J E L I !