Transhumanizam je osuđen na neuspjeh

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

ZLO

Transhumanizam je vrlo jak trend među zapadnim elitama. Njegov je cilj prevladati prirodna ograničenja ljudske biologije pomoću tehnologije.

Zagovornici transhumanizma, uključujući Yuvala Hararija i Klausa Schwaba, vjeruju u ove ideje:

1. da možemo poboljšati ljudsko tijelo kako bismo stvorili kiborge, koji su fiktivni organizmi u kojima su ljudski organi i tehnologija neprimjetno kombinirani;

2. da se svojstva poput ljudske inteligencije mogu genetski poboljšati manipulacijom genoma zametne linije;

3. da će nam tehnologija mRNA uskoro omogućiti da “pišemo strujne krugove za stanice i predvidljivo programiramo biologiju na isti način na koji pišemo softver i programiramo računala”;

4. da ćemo uskoro izliječiti rak pomoću genetskih ili čak nano-mehaničkih (sićušnih strojeva) terapija;

5. da će strojevi uskoro moći čitati misli;

6. da nema slobodne volje jer je um skup biokemijskih procesa;

7. da ćemo uskoro dobiti digitalnu besmrtnost “uploadanjem naših umova u oblak”;

8. da će “umjetna inteligencija” (AI) uskoro dovesti do strojeva inteligentnijih od ljudi;

9. da će umjetna inteligencija učiniti većinu ljudi beskorisnim društvu jer će sav njihov posao preuzeti strojevi;

10. da ćemo moći genetski reprogramirati spol odraslih ljudi u bliskoj budućnosti.

Zašto je sve ovo neznanstvena glupost? I zašto toliki – uključujući pametne ljude poput milijardera Elona Muska – vjeruju u to? Koji su korijeni i ciljevi ovog pokreta? Odgovorimo na ova pitanja obrnutim redoslijedom.

Koji su ciljevi transhumanista?

Postoje dvije skupine transhumanista.

Prva skupina vidi transhumanizam kao ultimativnu metodu samoaktualizacije (samorealizacije), koja navodno omogućuje onima koji misle da si mogu priuštiti ovo nevjerojatno skupo navodno samousavršavanje da pobjegnu od bioloških ograničenja svojih tijela. Na primjer, transhumanistica Martine Rothblatt, koja je “postala” žena, kaže da je samodefiniranje vlastitog spola samo prvi korak na putu koji će dovesti do lijeka za rak i druge smrtonosne bolesti i u konačnici do digitalne besmrtnosti.

Povezana s ovim ciljem, ali od manje važnosti, je ideja da bi transhumanizam mogao promovirati univerzalnu jednakost ishoda u tradiciji francuskog prosvjetiteljskog ideala jednakosti prema zakonu (za razliku od protestantskog prosvjetiteljskog ideala jednakosti pod zakonom ili izonomije). U tom smislu, transhumanizam ima emancipatorski karakter sličan abolicionizmu (borbi protiv ropstva u devetnaestom stoljeću) ili feminističkoj emancipaciji, apsurdnoj ideji da bi oba spola trebala biti jednaka u svakom pogledu. 

Zagovornici ove varijante vjerovanja vjeruju da se sva ljudska bića mogu promijeniti pomoću transhumanističke tehnologije kako bi se postigla jednakost ishoda. Vidjet ćemo u posljednja dva odjeljka u nastavku da se nijedna od ovih nada ne može ispuniti.

Druga skupina transhumanista nada se koristiti transhumanizam kao tehničko sredstvo moći u duhu Aldousa Huxleya, koji opisuje inženjering ljudskih klasa s planiranim svojstvima u umjetnim maternicama. Transhumanisti vjeruju da implantirani senzori ili molekularni efektori (na primjer, isporuka pulsirajućih doza lijeka u cirkulaciju), kao i genetski inženjering, omogućuju fizičku kontrolu i manipulaciju masa, usmjeravaju njihovu volju i ostavljaju većinu ljudskih bića suvišnima. 

Na primjer, Harari vjeruje da će umjetna inteligencija većinu ljudi učiniti beskorisnima; prema njemu će u budućnosti biti potrebna samo mala elita nadljudi. Također smatra da se tehnologija može koristiti za usmjeravanje i upravljanje voljom masa.

U nastavku ćemo vidjeti da, iako se tehnologija može koristiti za kulturno manipuliranje masama, ne može se koristiti za njihovu fizičku kontrolu (osim u forsiranju kronične masovne intoksikacije i ovisnosti, što nije nova pojava), niti za njihovo pretvaranje u radnu snagu. Također je povezana s ovom namjerom ideja korištenja transhumanističkog narativa za ispoljavanje kulturne moći putem straha od budućnosti, kao što je učinjeno s klimatskim promjenama i strahom od Covida. Ovo je daleko najveći učinak koji je transhumanistički narativ do sada imao, ali izgubit će svoju snagu kada njegova apsurdnost i antiznanstveni karakter postanu očiti i kada se rasprši njegov kulturni preduvjet, trenutni kolektivni zapadnjački grč straha.

Koji su kulturni korijeni transhumanizma?

Transhumanizam ima nekoliko glavnih kulturnih izvora:

1. samoostvarenje, ideja izvorno razvijena u talijanskoj renesansi koju je dalje razradio i popularizirao Herder, ali koja je od tada degenerirala u oblik hedonističkog konzumerizma;

2. emancipacija u smislu francuskog prosvjetiteljstva;

3. kartezijanizam i neopozitivizam;

4. postmoderni antiracionalizam; 

5. eugenika.

Samoostvarenje

Ideju samoaktualizacije izvorno su razvili Pico de la Mirandola i drugi mislioci talijanske renesanse. Bio je to program za kulturne elite da ostvare puni potencijal svoje osobnosti, a nastao je otkrićem modernog pojedinca. Smatralo se da je pojedinac primarno povezan sa samim sobom i imao je zadatak maksimizirati vlastitu kulturu, znanje i zadovoljstvo.

U osamnaestom stoljeću njemački protestantski teolog Johann Gottfried Herder preformulirao je koncept kao filozofiju za mase, ali u skladu s kršćanstvom. Samoostvarenje se trebalo dogoditi u kontekstu “slobode kršćanina” (doktrina stara koliko i Novi zavjet) koji je istovremeno “slobodnjak za sebe, ali sluga svima” (Luther). U devetnaestom stoljeću, kada su Hegelovi sljedbenici odvojili modernog pojedinca od Boga, jedan od njih, Max Stirner, iznio je radikalnu agendu samoaktualizacije izjavljujući da je svaki čovjek vlastiti bog, koji posjeduje vlastitu jedinstvenost.

Zapadna buržoazija razvila je romantični manifest samoaktualizacije tijekom devetnaestog stoljeća, koji je postao široki društveni pokret viših klasa. Međutim, njegova subjektivistička tendencija brzo je postala očita. Heidegger, jedan od očeva suvremenog antiracionalizma, vidio je ovaj pokret kao oblik “subjektivizma, uključujući i onu najopasniju vrstu, koja se krije u kultu ličnosti”. Također je vidio vezu s globalizmom (koji je nazvao “planetarizam”) i rekao da će “planetarni imperijalizam” (pod kojim je mislio na globalizaciju predvođenu SAD-om koja je započela 1930-ih) kulminirati u “zaboravu bića (Seinsvergessenheit) ugrađenom u subjektivizam ”.

Na sličan način, Heidegger ovaj zapadnjački subjektivizam naziva “vladavinom čovjeka”, elegantnom dosjetkom u izvornom njemačkom (gdje se čovjek rutinski koristi kao zamjenica koja ukazuje na anonimnost, kolektivitet ili neizgovoreno djelovanje, koju Heidegger prenamjenjuje kao imenicu). 

Teško za prevesti, ova njegova kovanica znači vladavinu standardiziranog, bezdušnog tipa postljudi. 

Svi ovi mislioci shvatili su da je ova pseudo-samoaktualizacija oblik konzumerizma u kojem se ostvarenje potencijala osobe trivijalizira na određeni izbor dobara i usluga koje proizvodi megastroj. U transhumanizmu, ideja samoaktualizacije doseže vrhunac. Transhumanisti potvrđuju da možemo potpuno preoblikovati svoje cjelokupno tjelesno i mentalno postojanje kako bismo maksimizirali potencijal naše osobnosti. Nadobudna žena Rothblatt, koja ne živi slučajno u Kaliforniji, savršeno je utjelovljenje ove ideologije.

Emancipacija

Emancipacija je ideja koja potječe iz francuskog prosvjetiteljstva i sadrži faktor koji protestantsko prosvjetiteljstvo (Britanija, Nizozemska, zemlje njemačkog govornog područja i Skandinavija) ne priznaje. Glavne ideje protestantskog prosvjetiteljstva su dostojanstvo pojedinca, sloboda i prava pojedinca, te svetost dizajna buržoaskog društva izgrađenog na tim idejama, odnosno države koja poštuje i štiti vladavinu prava i omogućuje demokratsko sudjelovanje .

U francuskoj tradiciji, međutim, postoji ideja o stvaranju svjetovnog raja na zemlji, što je izričito opisao Abbé Étienne-Gabriel Morelly u svom Code de la nature (1755.), prvom komunističkom manifestu ikada napisanom. Morelly je predložio stvaranje države koja posjeduje sve i raspodjeljuje dobra i usluge kako bi se postigla savršena jednakost i socijalna pravda. Njegove su ideje utjecale na Rousseaua, koji je razlikovao vulgarnu volonté de tous (svačiju volju, demokratsko sudjelovanje odozdo prema gore u terminima škotskog prosvjetiteljstva) od naizgled plemenite volonté générale (univerzalne volje), koju treba razlučiti i provesti elitističko-oligarhijski grupni nadzor i usmjeriti društvo prema postizanju višeg optimuma.

Ideja emancipacije, prema kojoj se ljudi trebaju osloboditi opresivnih struktura moći društva prekidom tradicionalnih pravila, bila je vrlo moćna u Francuskoj revoluciji, a kasnije i u feminizmu, kao i u antirasističkim pokretima. Ima, naravno, potpuno opravdanu jezgru koja je jasno vidljiva u abolicionizmu (kampanji za ukidanje ropstva), ali postaje opasna ako se oslobođenje kojem teži spoji s namjerom planiranja novog i boljeg društva s novim društvenim normama od nule, kako je to opisao francuski revolucionar Babeuf. Burkeu i Hegelu nije trebalo dugo da to shvate i istaknu da društva mogu biti stabilna samo ako se društvene norme razvijaju spontano.

U transhumanizmu postoji ideja da nas tehnička manipulacija ljudskom prirodom može osloboditi tereta našeg fizičkog postojanja i učiniti nas besmrtnima. To je sekularizirana eshatologija koja teži potpunom odsustvu ograničenja koja nam nameće priroda ili društvo (koji je prirodni sustav proizašao iz ljudske prirode interakcijom pojedinaca u velikim skupinama). Iskliznuće veza prirode dio je aspekta samoaktualizacije transhumanizma, ali vjerovanje također sadrži aspekt društvene emancipacije temeljene na tehnologiji. Ovo je gledište potpuno odvojeno od realne perspektive antropologije.

Posljednje emancipatorsko obećanje temeljeno na tehnologiji propagirano je 1990-ih: bila je to ideja o besplatnom internetu, koji je trebao dijeliti čovječanstvo i omogućiti nove modele sudjelovanja. Danas je internet umjesto toga postao alat za komercijalno prikupljanje i iskorištavanje podataka, masovni nadzor, propagandu i političko isključivanje, ugaženo znanje i cenzuru.

Kartezijanizam i neopozitivizam

Kartezijanizam — Descartesova filozofija sažeta u deduktivističkoj maksimi Mislim, dakle jesam — ima mnogo aspekata, ali onaj koji nas ovdje zanima jest gledište da ljudi mogu sustavno opisivati, razumjeti i manipulirati svijetom pomoću matematike i znanosti. Za Descartesa cijeli svijet je mehanizam koji se može matematički modelirati kako bi se omogućilo njegovo mapiranje i manipulacija. Glavni kartezijanci bili su Lagrange, La Mettrie i Laplace.

Lagrange je bio matematički genij koji je izumio vrlo elegantan matematički izraz Newtonovih zakona. Poput Boylea i Hookea, obojice britanskih fizičara, vjerovao je da je zakone fizike “zapisao Bog u knjigu prirode” i da samo čekaju naše otkriće, što je zadatak znanosti. La Mettrie, Lagrangeov suvremenik, bio je drastičan materijalist i vidio je čovjeka kao stroj. Laplace, koji je živio generaciju kasnije, vjerovao je da bismo, ako bismo mogli izmjeriti sve fizičke veličine svijeta, mogli napisati gigantski sustav diferencijalnih jednadžbi, uključiti mjerne vrijednosti u njega i izračunati budućnost: ideja je kasnije nazvana “Laplaceov demon”.

Znanstvenici s većom moći prosuđivanja od francuskih znanstvenih utopista, poput Adama Smitha i Immanuela Kanta, uvidjeli su da je to nemoguće, a tijekom devetnaestog stoljeća postalo je očito da klasična fizika (mehanika plus elektromagnetizam) nailazi na probleme koji se nije mogao razriješiti u univerzalnom okviru koji su izvorno definirali Newton, Leibniz i Euler.

Mnogi su filozofi rano shvatili da ne možemo modelirati prirodu i njome manipulirati na način za kojim su čeznuli kartezijanci. Giambatista Vico je možda bio prvi, a drugi – od Herdera do Maxa Schelera, koji je svečano proglasio kartezijanstvo mrtvim – slijedili su njegov primjer.

Kada je s razvojem kvantne mehanike postalo očito da matematički modeli čestica koje čine materiju vode samo do stohastičkih (nagađanja) modela stvarnosti, mnogi su fizičari napustili i kartezijanizam. Teorija složenih sustava koja je proizašla iz termodinamike i teorije kaosa učinila je očiglednim svakom fizičaru da su modeli koje imamo izvrsni za predviđanje ponašanja visoko ograničenih sustava i za inženjersku tehnologiju koja se temelji na njima, ali da ne možemo modelirati složene sustave pomoću matematike.

No, iako je kartezijanstvo mrtvo sa stajališta filozofije i matematičke fizike, ono je još uvijek glavna pokretačka snaga naše kulture, kao što je vidljivo iz činjenice da toliko inženjera, poduzetnika, biologa, predstavnika humanističkih znanosti i političara vjeruje u kartezijanizam. Oni su uvjereni u kartezijanizam jer ne razumiju fiziku i jer su zaslijepljeni velikim uspjehom fizike i njezinih primjena u posljednja dva stoljeća.

Usko povezan s kartezijanizmom je neopozitivizam. To je nasljednik pozitivizma, ideologije koju je u potpunosti formulirao Auguste Comte, koji je skovao taj izraz. Osnovna ideja pozitivizma je da se sve istinite tvrdnje koje sačinjavaju znanstveno znanje moraju temeljiti na empirijskim podacima koji se mogu provjeriti korištenjem neovisnih promatranja ili eksperimenata. Temelji se na engleskoj tradiciji empirizma koja seže do Aristotela i Bacona (Novum Organum), Lockea, a potom i škotskog prosvjetiteljstva; prije svega David Hume. Nikakvi izvori znanosti osim iskustva i njegove provjere nisu dopušteni; nema dakle religijskog ili metafizičkog znanja.

Pozitivizam je snažno povezan s idejom teleološkog (konačnog), nužnog napretka čovječanstva, sekularne (postkršćanske) eshatologije. Comte je vjerovao da postoji nužan pokret prema znanstveno utemeljenoj (gdje smo nedavno čuli taj pridjev?) globalnoj kulturi koja bi omogućila čovječanstvu da nadmaši svoje trenutno turobno stanje. Osnovao je sekularno-pozitivističku “religiju čovječanstva” (église positiviste) za “pozitivistička društva” kako bi ispunila kohezivnu funkciju koju je nekoć imalo kolektivno štovanje.

Iako je Scheler odbacio pozitivizam kao ideologiju, Bečki krug je 1920-ih oživio svoje ideje kao logički pozitivizam ili neopozitivizam. Pokret je doživio filozofski neuspjeh, ali su ideje pozitivizma još uvijek žive u transhumanizmu i njegovim teleološkim idejama. Ključna značajka i kartezijanizma i pozitivizma koja se ističe u transhumanizmu je navodna tehnička izvedivost utjecanja na promjenu ljudske prirode korištenjem matematičkih modela.

Eugenika

Ideje eugenike sežu do Arthura de Gobineaua, teoretičara rase gospodara, i Herberta Spencera, koji je skovao termin preživljavanje najjačih. Eugenika je postala politički pokret 1920-ih u Sjedinjenim Državama i Britaniji. Njegova temeljna ideja je da se genomi pojedinaca u populaciji (ukupan njihov genetski materijal) trebaju poboljšati kako bi se postigla veća genetska kvaliteta pojedinaca i bolja ukupna genetska kvaliteta populacije. Nadahnut je uspjehom uzgoja životinja i biljaka u poljoprivredi, koji je prvi genetski objasnio Mendel, a zatim se sustavno koristio za poboljšanje svojstava poljoprivrednih oblika života.

Ali budući da čak i osnovne ljudske osobine kao što je tjelesna visina imaju omnigenomski obrazac nasljeđivanja (cijeli genom kodira osobinu), i budući da se ništa ne zna o genetskoj uzročnosti viših kvaliteta kao što su inteligencija ili emocionalna stabilnost, eugeničke težnje ne mogu uspjeti čak ni teoretski. Bilo kakvi pokušaji provedbe eugeničkih programa, poput onih koje su provodili nacisti 1940-ih, duboko su antiljudski i zli. Unatoč tome, transhumanizam je pun snova o poboljšanju čovječanstva pomoću genetske manipulacije.

Postmoderni antiracionalizam

Transhumanizam također ima duboko antiracionalan aspekt. Postmoderni mislioci kao što su Jacques Derrida, Michel Foucault i Judith Butler odbacuju ideju da uopće postoji pouzdano znanje o svijetu. Za njih je ljudski jezik izraz moći; svi prijedlozi moraju se tumačiti iz perspektive moći. Volja da se nadvlada biološki spol zamjenom rodom, da se nadvlada rasizam proglašavanjem da rase ne postoje, da se prekorače tradicionalni kulturni identiteti i društvene norme proglašavajući ih samo opresivnim strukturama – sve su to obilježja postmodernog antiracionalizma. Emancipatorska ruka transhumanizma pod snažnim je utjecajem ovih ideja.

Iracionalnost transhumanizma

Transhumanizam je antiracionalan jer žudi za primjenom znanstvenih metoda na sustave koji se ne mogu modelirati korištenjem matematičke fizike, kemije ili biologije na način na koji transhumanisti vole. Pogledajmo glavne planove koje njeguju transhumanisti, počevši od eugenike.

Ne možemo genetski reprogramirati naš kontinuum uma i tijela jer ne možemo modelirati kako su fenotipska svojstva koja bismo željeli promijeniti uzrokovana našim genomom kao i ne-genetskim staničnim materijalom koji nasljeđujemo od blastociste te embrionalnog i fetalnog razvoja. U medicini postoje mnogi primjeri tehnologija koje uspješno mijenjaju svojstva tijela, ali se mogu baviti samo djelomičnim sustavima i ne mogu modelirati i manipulirati složenim sustavom kontinuuma uma i tijela kao cjeline. To je razlog zašto ne postoji lijek za solidne maligne karcinome (rak) i zašto ne možemo izliječiti shizofreniju ili Alzheimerovu bolest. Nismo čak mogli manipulirati genomom da povećamo tjelesnu visinu, iako se za takva osnovna svojstva to može učiniti putem uzgoja životinja.

Ostali snovi o transhumanizmu jednako su naivni i apsurdni kao i njegova eugenička očekivanja. Ne možemo izgraditi sučelja za naše osjetilne aparate, jer su modeli neuronskih sustava koje imamo suviše površni i djelomični. Problem je u tome što ne razumijemo u detalje kako se različite vrste energije koje dopiru do naših različitih osjetilnih stanica uopće prevode u neuronske signale. Iako se ovaj nedostatak u našem znanju može popraviti, nećemo moći postići više od iskorištavanja aferentnih neurona koji su već prisutni u živčanom sustavu.

Zašto je to tako? Budući da osjetilna jedinica od perifernih osjetilnih stanica do krajnjih točaka u neuronskoj obradi tvori čvrsti, zatvoreni biološki sustav koji ne možemo promijeniti. Na primjer, možemo napraviti naočale koje mogu osjetiti prisutnost radioaktivnosti i zatim to prevesti u svjetlosni signal koji se može umiješati u naš redoviti vid—ali ne možemo dodati neuronske podsustave našem živčanom sustavu, sa specijalističkim zadatkom obrade radioaktivnosti, dodati “Geigerovo osjetilo” u naše glave.

Prelistavanje modernog udžbenika neuroznanosti vrlo je poučno u ovom kontekstu: ne sadrži gotovo nikakve matematičke modele, pa su stoga ograničenja onoga što se može konstruirati sigurna. Možemo raditi samo ako imamo matematičke modele koji nam omogućuju izračunavanje karakteristika tehnologije. Istina, inženjerstvo je također heuristička znanost; ali se njegov proces otkrivanja uvijek temelji na znanstvenim modelima.

Iako možemo izgraditi proteze koje se mogu na grub i spreman način spojiti na motoričke živce, nećemo uspjeti modelirati senzomotorne krugove koji pokreću naše svjesne i nesvjesne kretnje na razini dovoljnoj za izgradnju “kiborga”. Niti je takav projekt potreban, budući da već imamo sučelja s kojima možemo usmjeravati visoko precizne instrumente kao što su kvantni senzori ili golemi strojevi poput Large Hadron Collider i International Space Station.

To ne znači da se daljnji tehnički napredak neće dogoditi, ali naša sposobnost da mijenjamo ljude ograničena je složenošću kontinuuma uma i tijela, najsloženijeg individualnog složenog sustava koji postoji. Isto vrijedi i za ljudsku misao i um. Transhumanistički slogani da ćemo uskoro moći “čitati misli pomoću kvantnih senzora i umjetne inteligencije” su smiješni.

Čak i kada budemo bili u mogućnosti mjeriti neke od signala koji se javljaju tijekom fiziološkog procesa koji doživljavamo kao propozicionu kogniciju (razmišljanje u rečenicama) s višom vremenskom i prostornom rezolucijom nego danas – što ćemo sigurno uskoro moći učiniti – i dalje nećmo moći razumjeti kako 100 milijardi neurona mozga (i dodatne glijalne stanice koje ih podržavaju, deset do pedeset puta brojnije) kodiraju propozicijske misli. To je proces u kojem svaka uključena stanica koristi stotine tisuća različitih molekula. Isto vrijedi za nijansirane emocije, akustična, olfaktorna ili vizualna sjećanja i sve druge bogate načine unutarnjeg iskustva kojima smo obdareni.

Nadalje, transhumanistički snovi o digitalnoj besmrtnosti potpuna su besmislica. Kontinuum uma i tijela je, kao što ime sugerira, jedinstvo. Mi uopće ne razumijemo procese koje doživljavamo kao svijest i unutarnje iskustvo, nakon stoljeća bijesnog filozofiranja i istraživanja na tu temu. Nemoguće ih je modelirati do mjere koja bi nam omogućila emulaciju ovih procesa u Turingovom stroju (računalu ili kvantnom računalu u budućnosti).

Autori poput Hararija koji ekstrapoliraju tehnologiju koja je danas dostupna za predviđanje postignuća transhumanističke tehnologije ne cijene kako su uvidi fizike pretočeni u tehnologiju tijekom posljednja tri stoljeća. Transhumanisti ne uspijevaju shvatiti granice fizike i inženjerstva. Oni nemaju pojma o biologiji i njezinim ograničenjima. Drugim riječima, njihova predviđanja otkrivaju da oni uopće ne razumiju znanost. Zato nas te vizije ne trebaju plašiti: sve su to puke fantazije. Transhumanizam nije ništa drugo nego ideološka pseudoznanost.

Međutim, postoji opasan aspekt transhumanizma, baš kao što je postojala golema opasnost u eugeničkoj ideologiji nacista.

Opasnosti i neuspjeh transhumanizma

Sve dok je transhumanizam bio samo ideologija odvojena od stvarnosti, nije zavrijeđivao previše pažnje. Prva temeljna primjena na koju se transhumanistička ideologija mogla odnositi bila je kirurška i hormonalna promjena vanjskog izgleda pacijenata s transseksualnim poremećajem osobnosti. Naravno, te uspješne intervencije ne mijenjaju temeljnu biologiju liječene osobe; ali s uvođenjem ovih metoda pogrešno nazvanih “operacija promjene spola” (pogrešno, jer se intervencijom ne mijenja spol, samo izgled) od 1960-ih, rani transhumanisti bili su obasjani nadom da bi moglo biti moguće više.

Današnja raširena uporaba modulatora hormona koji oslobađa gonadotropin (“blokatori puberteta”) za zaustavljanje početka adolescencije i izvođenje kirurških zahvata na malodobnoj djeci s normalnim gonosomskim kariotipom bez dugog razdoblja kliničkog promatranja za postavljanje dijagnoze transseksualne osobnosti poremećaja (koji bi predstavljao valjanu indikaciju za takve tretmane), pokazuje opasnosti i nihilizam transhumanističke ideologije. Šteta nanesena djeci krajnje je ogromna, a jednom kada završi kulturna histerija koja je dovela do takvog kirurškog aktivizma, zapadna će se društva kolebati pod teretom pravnih i kulturnih mirenja s ovim kolektivnim zločinom.

Drugi primjer opasnosti transhumanizma je takozvani program cijepljenja protiv Covida. Tretmani se sastoje od ponovljenih injekcija genetski modificiranih nukleinskih kiselina, bilo kao modificirana RNA sadržana u lipidnim nanočesticama, ili kao cDNA pakirana u adenovirus (komplementarna DNA). Kao što je jasno vidljivo iz podataka o ispitivanju različitih nositelja licence, liječenje nema profilaktički učinak na infekciju SARS–CoV–2, ali je značajno toksično. Jedan od tisuću do jedan od petsto liječenih ljudi već je umro, a red veličine više (jedan posto) je kronično bolesno zbog liječenja, kao što pažljiva procjena brojeva koje je poduzeo njemački znanstvenik pokazuje. Broj mrtvorođenih među cijepljenim trudnicama dosegao je neviđenu razinu i nije jasno koliko će ozbiljni biti srednjoročni do dugoročni učinci na plodnost.

Ova golema šteta za nerođeno dijete, iako užasna, nije zapanjujuća, budući da šiljasti protein kodiran vektorima nukleinske kiseline uništava endotel embrionalnih i fetalnih krvnih žila kada se daje u učinkovitoj dozi (što se ne događa sa svakom injekcijom, zbog problema kvalitete s vektorima). Ali “program cijepljenja” nije zaustavljen, iako se šteta i dalje povećava. Proizvođači ovih tretmana nukleinskim kiselinama i regulatorna tijela zadužena za odobravanje tretmana znali su sve to kada je započela kampanja ubrizgavanja. Spremnost na izvršenje ovog medicinskog zločina, koji je najgori u ljudskoj povijesti, očito je potaknuta transhumanizmom, s njegovom izraženom namjerom da genetski modificira one koji su cijepljeni.

Političari i zdravstveni rukovoditelji koji podupiru ove programe podržavaju transhumanističku agendu. To je vidljivo iz nedavnih vladinih publikacija diljem zapadnog svijeta. Izvršna naredba o biotehnologiji koju je izdala Bidenova administracija 12. rujna 2022. kaže:

Moramo razviti tehnologije i tehnike genetskog inženjeringa kako bismo mogli napisati sklopove za stanice i predvidljivo programirati biologiju na isti način na koji pišemo softver i programiramo računala; otključati snagu bioloških podataka, uključujući pomoću računalnih alata i umjetne inteligencije; i unaprijediti znanost o povećanju proizvodnje uz smanjenje prepreka za komercijalizaciju kako bi inovativne tehnologije i proizvodi mogli brže doći do tržišta.

Promatranje bioloških sustava kao determinističkih električnih krugova koji se mogu programirati poput računala vrlo je karakteristično za transhumanizam. Gornji citat oslikava sve karakteristike gore opisane ideologije. U isto vrijeme, isprobavanje takvih antiracionalnih metoda na ljudskim bićima opasno je i kriminalno.

Transhumanizam će propasti kada funkcionalna elita, jedan od dvadeset koji upravlja društvom (“vanjska strana” kako ih je nazvao George Orwell) u ime malene nadmoćne klase vlasnika (“unutarnja stranka” 1984.), počnu shvaćati u kojoj su mjeri i sami fizički oštećeni neučinkovitim “terapijama” koje samo štete. Transhumanizam je osuđen na neuspjeh jer se njegove ideje ne mogu ostvariti — tehnički su neizvedive i neće proći test stvarnosti. Kampanja cijepljenja protiv Covida to jasno ilustrira, no moglo bi biti učinjena puno veća šteta prije nego što neuspjeh postane očit društvu u cjelini.

Provjeri/technocracy.news

Foto naslovnice: screenshot technocracy.news

P O D I J E L I !