Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Izdaja povjerenja?
Eksplozivan porast autizma u Americi više nije samo statistički problem – to je nacionalna kriza koja zahtijeva odgovore. Prema najnovijim podacima CDC-a, jednom od 31 djeteta dijagnosticiran je autizam, a za dječake je situacija još poražavajuća: jedan od 20. U Kaliforniji, gdje su podaci najpouzdaniji, stopa doseže zastrašujućih 1 od 12,5 dječaka. Tajnik HHS-a Robert F. Kennedy Jr. na svojoj nedavnoj konferenciji za tisak nije samo iznio ove šokantne brojke – on je uperio prst u okolišne uzroke, ali je istovremeno izbjegao spomenuti riječ koja je mnoge njegove sljedbenike držala uz njega: cjepiva. Je li ovo hrabar novi smjer ili vješt pokušaj skretanja pažnje s teme koja ga je definirala?
Epidemija koju nitko ne može poreći – osim ako to ne želi
Kennedy ne okoliša kada opisuje razmjere krize. “Stopa prevalencije autizma među 8-godišnjacima sada je 1 prema 31. To je šokantno,” rekao je, podsjećajući da je prije samo dvije godine bila 1 prema 36. On odbacuje tvrdnje da je porast posljedica bolje dijagnostike, pozivajući se na studiju iz Sjeverne Dakote iz 1987. godine koja je temeljito pregledala 180.000 djece i propustila samo jedan slučaj autizma. “Epidemija je stvarna,” ustvrdio je, optužujući medije i industrijske moćnike za “poricanje” koje služi samo njihovim interesima.
Njegova kritika ide dalje: Nacionalni institut za zdravlje (NIH) potrošio je desetke puta više novca na genetska istraživanja nego na okolišne uzroke. “Geni ne uzrokuju epidemije,” rekao je, inzistirajući da su okolišni faktori – zagađenje, toksini, kemikalije – pravi krivci. Ali tu dolazimo do ključnog pitanja: zašto Kennedy, čovjek koji je godinama bio sinonim za skepticizam prema cjepivima, sada tako pažljivo zaobilazi tu temu?
Okoliš ili dimna zavjesa?
Kennedyjev fokus na okolišne uzroke zvuči uvjerljivo – tko bi se usprotivio istraživanju zagađenja ili kemikalija u okolini? No za mnoge njegove sljedbenike, koji su očekivali da će on konačno raskrinkati cjepiva kao uzrok autizma, ovo skretanje na šire, manje specifične “okolišne faktore” djeluje kao izdaja. Kennedy je godinama bio glas onih koji vjeruju da su cjepiva, ili barem njihovi sastojci, povezani s porastom autizma. Sada, kada je u poziciji moći, zašto ne ide izravno na tu metu? Je li njegov naglasak na okolišu pokušaj da se izbjegne politički i medijski minirano polje cjepiva?
Njegova strast je neupitna. Govoreći o djeci koja “nikada neće igrati bejzbol, izaći na spoj ili otići na WC bez pomoći,” Kennedy pokazuje emocionalnu dubinu koja ga čini uvjerljivim. No izostanak spominjanja cjepiva u ovom kontekstu postavlja pitanje: je li ovo pragmatičan potez kako bi izbjegao polarizaciju ili svjestan pokušaj da se pažnja skrene s teme koja bi mogla ugroziti njegovu poziciju? Okolišni faktori su širok pojam – dovoljno širok da obuhvati sve, od onečišćenja zraka do, potencijalno, sastojaka cjepiva. Ali Kennedy to ne precizira, ostavljajući svoje sljedbenike da nagađaju.
Hrabrost ili izbjegavanje?
Kennedyjev zaokret prema okolišnim uzrocima može se čitati na dva načina. S jedne strane, to je pametan potez. Fokusiranje na zagađenje i toksine omogućuje mu da izgradi širi konsenzus i izbjegne trenutnu demonizaciju koju bi izazvalo direktno spominjanje cjepiva. S druge strane, za one koji su u njemu vidjeli borca protiv farmaceutskog establišmenta, ovo djeluje kao popuštanje. Ako vjeruje da su cjepiva dio problema – a njegova prošlost sugerira da vjeruje – zašto to ne kaže jasno? Umjesto toga, bira sigurniji teren, što može ukazivati na političku kalkulaciju.
Njegova tvrdnja da su okolišni faktori ključni ima znanstvenu logiku – epidemije ne nastaju bez vanjskih okidača. No bez konkretnih dokaza koji upućuju na specifične toksine ili tvari, njegove riječi ostaju više inspirativne nego definitivne. Studija iz Sjeverne Dakote koju citira snažan je argument protiv teorije o “boljoj dijagnostici”, ali ne daje odgovor na pitanje što točno uzrokuje autizam. Također, njegovo odbacivanje genetskih istraživanja kao “slijepe ulice” može biti preuranjeno – genetika i okoliš često djeluju zajedno, a zanemarivanje jednog u korist drugog moglo bi usporiti napredak.
Poziv na akciju – ali kojim putem i koliko dugo?
Kennedyjev govor je snažan poziv na buđenje. On želi odgovore, i to brzo, za djecu i obitelji koje trpe posljedice ove krize. Njegova vizija preusmjeravanja resursa na istraživanje okoliša logična je, ali postavlja pitanje: ako su cjepiva dio tog okoliša, zašto to ne kaže? Je li ovo početak šire borbe ili samo vješt manevar kako bi se izbjegla konfrontacija s moćnom farmaceutskom industrijom? Za sada, Kennedy drži karte blizu prsa, ali koliko dugo njegovi sljedbenici mogu nastaviti davati mu kredit povjerenja? Ako njegova nova strategija ne donese konkretne odgovore – ili ako nastavi zaobilaziti temu cjepiva – povjerenje koje je mukotrpno gradio moglo bi početi slabiti. Vrijeme je ograničeno, a strpljenje njegovih najvjernijih pristaša možda nije beskrajno.
Provjeri/vigilantfox.com
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
