Devet stvari o cjepivima koje biste trebali znati, ali koje vam nitko drugi neće reći

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Jasno i glasno

Princip koji stoji iza cijepljenja naizgled je uvjerljiv, ali u stvarnosti stvari nisu tako jednostavne. A nemilosrdna je i sebična laž tvrditi da su cjepiva izbrisala mnoge bolesti i uvelike pridonijela povećanju očekivanog života u kojem sada uživamo.

Sljedeće je preuzeto iz dugogodišnje bestseler knjige Vernona Colemana “Svatko tko vam kaže da su cjepiva sigurna i učinkovita laže: Evo dokaza“.

1) Princip koji stoji iza cijepljenja je naizgled uvjerljiv. Teorija je da će, kada pojedinac dobije cjepivo, koje se sastoji od oslabljene ili mrtve verzije bolesti protiv koje je potrebna zaštita, njegovo tijelo biti prevareno da razvije antitijela na bolest na potpuno isti način na koji tijelo razvija antitijela kada je sama izložena bolesti.

Ali u stvarnosti stvari nisu tako jednostavne. Koliko dugo traju antitijela? Rade li uvijek? Što je s onim pojedincima koji uopće ne proizvode antitijela? Cijepljenje je, kao i velik dio medicine, daleko neegzaktnija znanost nego što bi liječnici (i farmaceutske kompanije) htjeli da mislimo.

Istina je da je nemilosrdna i sebična laž tvrditi da su cjepiva izbrisala mnoge bolesti i uvelike pridonijela povećanju očekivanog života u kojem sada uživamo. Dokazi pokazuju da su bolesti za koje se pretpostavlja da su cjepiva iskorijenjene nestajale mnogo prije nego što su cjepiva uvedena. A argument da živimo dulje statistički je mit koji se temelji na činjenici da je u prošlosti stopa smrtnosti dojenčadi bila puno viša nego sada (zbog zagađene vode za piće i drugih javnozdravstvenih problema). Kada je stopa smrtnosti dojenčadi visoka, prosječni očekivani život je nizak. Kada stopa smrtnosti dojenčadi padne, prosječni očekivani život raste. (Ako jedna osoba umre u dobi od 1 godine, a druga u dobi od 99 godina, oni imaju prosječni životni vijek od 50 godina. Ako osoba koja je prerano umrla živi duže, tada će prosječni životni vijek biti puno duži).

2) Sve što liječnici moraju učiniti je zabilježiti koliko djece koja su primila cjepivo razvije bolest i zatim usporediti te rezultate s brojem djece koja su dobila bolest, ali nisu primila cjepivo. To će pružiti informacije koje pokazuju da je cjepivo (ili nije) učinkovito.

I mogli bi zabilježiti broj cijepljene djece koja razviju ozbiljne zdravstvene probleme nakon cijepljenja i zatim usporediti taj broj s učestalošću ozbiljnih zdravstvenih problema među necijepljenom djecom. Što može biti lakše od toga?

To bi bila jednostavna i jeftina ispitivanja. Oni bi jednostavno zahtijevali prikupljanje nekih osnovnih informacija. A bilo bi od presudne važnosti pratiti djecu barem 20 godina kako bi dobili korisne informacije.

Ali ne znam nikoga tko je napravio ili provodi ovo jednostavno istraživanje. Je li moguće da nitko ne radi takva temeljna istraživanja jer bi rezultati mogli biti neugodni za one koji žele prodati cjepiva?

3) Kao i kod hripavca, tetanusa i drugih bolesti, učestalost i broj smrtnih slučajeva od difterije bili su u padu mnogo prije nego što je cjepivo uvedeno.

4) Kada je cjepivo protiv svinjske gripe prvi put predstavljeno, rečeno je da će ono spriječiti bolest. Tada je najavljeno da će skratiti trajanje bolesti. Rečeno je da je u Meksiku od posljedica gripe umrlo 159 ljudi, ali to je kasnije ispravljeno na samo sedam smrtnih slučajeva. Neovisni liječnici upozorili su da su za djecu nuspojave lijeka daleko veće od dobrobiti i da jedno od dvadesetero djece pati od mučnine ili povraćanja (dovoljno jakog da izazove dehidraciju), ali i noćnih mora. Bolest su dijagnosticirali na telefonskoj liniji NHS-a (omogućenoj kao alternativa službi liječnika opće prakse koja je nestala) od strane telefonskih operatera koji su, vjerojatno, bili zadovoljni da im njihove dijagnostičke vještine omogućuju razlikovanje između gripe i ranih znakova drugih, smrtonosnijih poremećaja kao što su kao meningitis. (Postavljanje dijagnoza putem telefona opasan je posao čak i za liječnika.)

Visoki političari u Europi kasnije su H1N1 nazvali lažnom pandemijom i optužili farmaceutske tvrtke (i njihove sluge) za poticanje lažnog straha. Ograničeni zdravstveni resursi potrošeni su na kupnju milijuna doza cjepiva. A milijuni zdravih ljudi bili su nepotrebno izloženi nepoznatim nuspojavama cjepiva koja po mom mišljenju nisu bila dovoljno ispitana.

Kao i uvijek, s najvećim entuzijazmom cijepila su se djeca i starije osobe – imunološki najugroženiji i najlakše oštećeni cjepivima.

5) Prvi napredak u razvoju cjepiva protiv dječje paralize napravljen je 1949. godine uz pomoć kulture ljudskog tkiva, ali kada je 1950-ih godina pripremljeno prvo praktično cjepivo, korišteno je tkivo bubrega majmuna jer je to bila standardna laboratorijska praksa. Istraživači nisu shvatili da jedan od virusa koji se obično nalazi u stanicama bubrega majmuna može izazvati rak kod ljudi.

Da su ljudske stanice korištene za pripremu cjepiva (kao što su mogle i trebale biti i kao sada) originalno cjepivo protiv poliomijelitisa bilo bi mnogo sigurnije.

(Kao sporedna stvar, ovo je još jedan primjer gluposti korištenja životinjskog tkiva u liječenju ljudskih pacijenata. Popularnost korištenja transplantata dobivenih od životinja sugerira da liječnici i znanstvenici nisu ništa naučili iz ove pogreške. Ponekad očajavam zbog onih koji tvrde da su u liječničkoj profesiji. Većina članova medicinskog establišmenta nema mozak potreban za karijeru u čišćenju ulica.)

Rak kostiju, mozga, jetre i pluća povezani su s virusom majmunskih bubrega SV40 i otprilike 17 milijuna ljudi koji su 1950-ih i 1960-ih godina cijepljeni poliomijelitisom vjerojatno su sada u opasnosti. Štoviše, sada se čini da postoje dokazi da se virus može prenijeti na djecu onih koji su primili zaraženo cjepivo. Virus SV40 iz cjepiva protiv dječje paralize već je pronađen u karcinomima koji su se razvili i kod osoba koje su primile cjepivo kao zaštita od dječje paralize i kod djece osoba koje su primile cjepivo. Čini se nezamislivim da je virus mogao ući u tumore osim putem cjepiva protiv dječje paralize.

Američka je vlada bila upozorena na ovu opasnost još 1956. godine, ali je liječnica koja je otkrila bila zanemarena, a njezin laboratorij je zatvoren. Iznenađenje, iznenađenje. Prošlo je pet godina nakon ovog otkrića prije nego što su farmaceutske tvrtke počele testirati virus. Čak i tada, Britanija je imala milijune doza zaraženog cjepiva protiv dječje paralize na zalihama. Nema dokaza da je Vlada povukla cjepivo pa je gotovo sigurno samo korišteno dok nije potpuno nestalo. Nitko ne može biti siguran u to jer je u Britaniji službena evidencija koja bi identificirala one koji su primili kontaminirano cjepivo uništena od strane Ministarstva zdravstva 1987. Čudno je da uništavanje tih dokumenata znači da nitko tko razvije rak kao rezultat cjepiva koje su primili (i koje je Vlada preporučila njihovim roditeljima) mogu pokrenuti pravni postupak protiv Vlade. Bože. Svijet je tako pun iznenađenja. Moje jedino preostalo pitanje je jednostavno: Kako ti gadovi spavaju noću?

6) Jedna od najvećih pohvala medicinske struke je da je iskorijenila male boginje upotrebom cjepiva. I sam sam godinama vjerovao u ovu tvrdnju. Ali to nije istina.

Jedna od najgorih epidemija velikih boginja svih vremena dogodila se u Engleskoj između 1870. i 1872. godine – gotovo dva desetljeća nakon što je uvedeno obvezno cijepljenje. Nakon ovih dokaza da cijepljenje protiv malih boginja nije uspjelo, ljudi iz Leicestera u engleskom Midlandsu odbili su više cijepiti se. Kada je početkom 1890-ih izbila sljedeća epidemija malih boginja, ljudi u Leicesteru oslanjali su se na dobre sanitarne uvjete i sustav karantene. U Leicesteru je tijekom te epidemije zabilježen samo jedan smrtni slučaj od malih boginja. Nasuprot tome, građani drugih gradova (koji su bili cijepljeni) umrli su u velikom broju.

Obavezno cijepljenje protiv malih boginja uvedeno je u Njemačkoj kao rezultat državnih podzakonskih akata, ali ti programi cijepljenja nisu utjecali na učestalost bolesti. Naprotiv, epidemija velikih boginja nastavila je rasti i Njemačka je 1870. imala najtežu epidemiju velikih boginja u svojoj povijesti. U tom je trenutku novi njemački Reich uveo novi nacionalni zakon prema kojem je cijepljenje protiv velikih boginja postalo još stroži zakonski zahtjev. Policija je dobila ovlast da provodi novi zakon.

Njemačke liječnike (i studente medicine) uče da je Zakon o cijepljenju Reicha doveo do dramatičnog smanjenja incidencije malih boginja u Njemačkoj. Ali pomni pogled na brojke pokazuje da je učestalost velikih boginja već počela padati prije nego što je zakon stupio na snagu. A zakonski nametnuti nacionalni program cijepljenja protiv malih boginja nije iskorijenio bolest.

Liječnicima i farmaceutskim kompanijama to se možda neće svidjeti, ali istina je da su nadzor, karantena i bolji životni uvjeti riješili velikih boginja – a ne cjepivo protiv velikih boginja.

Kada je međunarodna kampanja za oslobađanje svijeta od velikih boginja bila na vrhuncu, broj slučajeva velikih boginja je rastao svaki put kada je došlo do velikog (i skupog) masovnog cijepljenja stanovništva u osjetljivim zemljama. Kao rezultat toga, strategija je promijenjena. Programi masovnog cijepljenja su napušteni i zamijenjeni nadzorom, izolacijom i karantenom.

Mit da su male boginje iskorijenjene kroz program masovnog cijepljenja je upravo to – mit. Male boginje su iskorijenjene identificiranjem i izolacijom oboljelih od ove bolesti.

7) Uočeno je prije nekoliko desetljeća da u plućnim lječilištima specijaliziranim za liječenje TBC bolesnika nema razlike u stopi preživljavanja pacijenata koji su BCG cijepljenjem “zaštićeni” od TBC-a u usporedbi s stopom preživljavanja bolesnika. koji nisu dobili takvu “zaštitu”.

8) Iako službeni glasnogovornici tvrde suprotno, ne vjerujem da je cjepivo protiv hripavca ikada značajno utjecalo na broj djece koja umiru od hripavca. Dramatičan pad broja smrtnih slučajeva uzrokovanih bolešću dogodio se mnogo prije nego što je cjepivo postalo široko dostupno i bio je, slažu se povjesničari, rezultat poboljšanih javnozdravstvenih mjera i upotrebe antibiotika.

Godine 1957. cjepivo protiv hripavca prvi je put uvedeno na nacionalnoj razini u Britaniji – iako je cjepivo isprobano kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih. Ali učestalost hripavca i broj djece koja umiru od te bolesti znatno su pali znatno prije 1957. Tako, na primjer, dok su liječnici 1950. prijavili 170 000 slučajeva hripavca, 1955. prijavili su samo oko 80 000 slučajeva… Uvođenje cjepiva nije imalo velike razlike u padu učestalosti bolesti. Trideset godina nakon uvođenja cjepiva, u Britaniji je još uvijek bilo oko 1000 slučajeva hripavca tjedno.

Isto tako, brojke pokazuju da uvođenje cjepiva nije utjecalo na broj djece koja umiru od hripavca. Stopa smrtnosti povezana s bolešću značajno je padala od početka 20. stoljeća i brzo od 1930-ih i 1940-ih – pokazujući posebno nagli pad nakon uvođenja sulfonamidnih lijekova. Veliki kašalj je bez sumnje izuzetno neugodna bolest, ali već dugi niz godina nije veliki ubojica. Uzastopne vlade često su predviđale nove epidemije hripavca, ali nijedna od prognoziranih epidemija nije proizvela predviđeno razaranje.

Moja druga poenta je da cjepivo protiv hripavca niti je vrlo učinkovito niti je sigurno. Učinkovitost cjepiva je od sporednog interesa – iako tisuće djece koja su cijepljena još uvijek obole od te bolesti – jer najveća polemika je oko sigurnosti cjepiva. DHSS je uvijek tvrdio da su ozbiljne nuspojave na cjepivo protiv hripavca izuzetno rijetke, a službena sugestija je bila da rizik od oštećenja mozga djeteta cjepivom nije veći od jedan na 100 000. Ostavljajući po strani činjenicu da smatram da je rizik od jedan na 100 000 neprihvatljiv, zanimljivo je malo pomnije ispitati ovu brojku, jer nakon malo istraživanja postaje jasno da je brojka od jedan na 100 000 samo nagađanje.

Brojni su istraživači proučavali rizike od oštećenja mozga nakon cijepljenja protiv hripavca i njihovi su rezultati fascinantno štivo. Između 1960. i 1981., na primjer, objavljeno je devet izvješća koja pokazuju da rizik od oštećenja mozga varira između jedan naprema 6000 i jedan naprema 100 000. Prosjek je bio rizik jedan prema 50 000. Iz ovih je brojki jasno da je Vlada jednostavno izabrala brojku koja pokazuje da je cjepivo protiv hripavca najmanje rizično. Štoviše, brojka od 100 000 sama je bila procjena – nagađanje.

Iako britanska vlada dosljedno tvrdi da je hripavac opasna bolest, brojke pokazuju da to nije neselektivni ubojica kakvim se predstavlja. Veliki kašalj uzrokuje vrlo malo smrtnih slučajeva godišnje u Britaniji. Mnogo je više smrti uzrokovano tuberkulozom i meningitisom.

Istina o cjepivu protiv hripavca je da je ono u prošlosti bilo katastrofa. Cjepivo je povučeno u nekim zemljama zbog količine oštećenja mozga povezane s njegovom upotrebom. U Japanu, Švedskoj i Zapadnoj Njemačkoj cjepivo je u prošlosti bilo izostavljeno iz redovnog rasporeda cijepljenja. U Americi su prije nekoliko godina dva od tri proizvođača cjepiva protiv hripavca prestala proizvoditi cjepivo zbog troškova tužbi. Dana 6. prosinca 1985. Journal of the American Medical Association objavio je veliko izvješće koje pokazuje da je cjepivo protiv hripavca bez sumnje povezano s razvojem ozbiljnog oštećenja mozga.

Posljednji čavao u poklopac lijesa je činjenica da je britanska vlada tiho isplatila odštetu roditeljima stotine djece kojoj je cjepivo protiv hripavca oštećen mozak. Neki roditelji koji su u prvim godinama prihvatili odštetu dobili su samo 10.000 funti.

Moj iznenađujući zaključak je da već mnogo godina cjepivo protiv hripavca ubija ili teško ozljeđuje više djece nego sama bolest. U desetljeću nakon 1979. oko 800 djece (ili njihovih roditelja) primilo je novac od države kao kompenzaciju za oštećenje mozga uzrokovano cjepivom. U istom razdoblju od hripavca je umrlo manje od 100 djece. Mislim da je to cjepivo učinilo opasnijim od bolesti. A to je, svakako, sasvim nedopustivo. Dakle, zašto je britanska vlada nastavila poticati liječnike da koriste cjepivo?

9) Poznato je da su zdravi ljudi otporniji na bolesti. Na primjer, najmanje je vjerojatno da će zarazne bolesti pogoditi (i ubiti) one koji imaju zdrav imunološki sustav. Nažalost, i neugodno, još uvijek ne znamo točno kako imunitet funkcionira. Ako to još uvijek ne znamo točno, teško je shvatiti kako uopće možemo točno znati kako bi cjepiva mogla djelovati – i kakvu bi štetu mogla napraviti. Međutim, ovo je potencijalno neugodan problem, pa je to pitanje o kojem se ne raspravlja unutar medicinskog establišmenta.

Ono što znamo je da, budući da se cjepiva obično daju injekcijom, zaobilaze normalne obrambene sustave tijela. Stoga je neizbježno da je cijepljenje krajnje neprirodan proces. (Riječi “krajnje neprirodan proces” trebale bi zabrinuti svakoga tko je zabrinut zbog dugoročnih posljedica.)

Dobra vijest je da možemo poboljšati svoj imunitet na bolesti tako da se mudro hranimo, da se ne debljamo, bavimo redovitom laganom tjelovježbom i izbjegavamo redoviti kontakt s toksinima i kancerogenima (kao što su duhanski dim i kancerogeni u mesu). Kad bi liječnici dali savjete o ovim pitanjima i objasnili što se zna o imunološkom sustavu, bez sumnje bi mogli spasiti mnoge živote. Ali gdje je korist od davanja tako jednostavnog savjeta? Farmaceutske tvrtke ne mogu od toga zaraditi. A ne mogu ni liječnici.

Usput, to nije cinizam ili skepticizam. To je jasna, neuljepšana, neukrašena istina.

Više ne vjerujem da cjepiva imaju ikakvu ulogu u zaštiti zajednice ili pojedinca. Cjepiva mogu biti isplativa, ali, po mom mišljenju, nisu ni sigurna ni učinkovita. Radije vjerujem u izgradnju svog imunološkog sustava.

Provjeri/expose-news.com

P O D I J E L I !