Kinesko društveno kreditno bodovanje – mit ili stvarnost?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Ideja da Kina svakom građaninu daje “socijalno kreditno bodovanje” i dalje zaokuplja maštu mnogih. Ali to je više bauk nego stvarnost. Umjesto toga, trebali bismo se brinuti o drugim, invazivnijim praksama nadzora – i to ne samo u Kini.  

Čuveni kineski tzv. »Social Credit Score« (SoCS) pali maštu ljudi po svijetu, a Zapadu omogućava gorivo za širenje propagande i plašenje svojih građana. Jer, eto, mi na Zapadu živimo u demokraciji – pa ako ne budete »dobri« i »poslušni« i dozvolite da vam netko s Istoka preotme tu demokraciju – eto, to vas čeka. Kako prigodno.

»Što ako bi svaka radnja koju ste poduzeli u životu bila zabilježena u obliku bodovanja, kao da se radi o video igri?”. “Ako vaš rezultat padne sa 100 na 50, bit ćete podvrgnuti ponovnom (prisilnom) obrazovanju”. “To je početak ropstva, potpune kontrole i nestanka svih sloboda«. I tako redom. Mantra se širi Zapadom kao nekoć strah od Crvenih.

Ovo su samo neke od izjava iznesenih u parlamentarnim raspravama u Europi i online komentara o kineskom sustavu socijalnog kreditiranja. S obzirom na žestinu ovih stavova i pažnju koju privlače, mnogima je zacijelo smetalo kada je Kina nedavno obećala da će zabraniti korištenje umjetne inteligencije za bilo kakvo društveno bodovanje.  

Dakle, koje su činjenice u vezi s kineskim sustavom socijalnog kreditiranja (SoCS)? Prvo, sustav postoji, ali je vrlo različit od onoga što zamišljaju mnogi kritičari izvan Kine. Najveće nerazumijevanje je oko pojma bodovanja. Čini se da neki komentatori zamišljaju da čarobni algoritam koristi AI kamere (kamere potpomognute umjetnom inteligencijom) i internetski nadzor diljem zemlje kako bi izračunao rezultat koji određuje svačije mjesto u društvu. U stvarnosti, SoCS nije tehno-distopijska noćna mora koje se bojimo: nisko je digitaliziran, visoko fragmentiran i primarno je usredotočen na tvrtke. Što je najvažnije, takvo bodovanje, kakvo nam se na Zapadu predstavlja, jednostavno ne postoji.

Ipak, mit i dalje postoji – čak i vlade koje priznaju složenost SoCS-a i dalje izražavaju zabrinutost oko bodovanja i načina na koji bi se ono moglo razviti u budućnosti. Dakle, što se krije iza kineske ideje društvenog kreditnog bodovanja?

Podrijetlo i rani pokušaji

SoCS, koji se prvi put pojavio u Kini početkom 2000-ih, bio je inspiriran praksama kreditnog bodovanja drugdje u svijetu, kao što su FICO u Sjedinjenim Državama i sličan sistem Schufa u Njemačkoj. U glavnim nacrtima za sustav nije se spominjalo sveopće bodovanje pojedinaca. To je, međutim, pokrenulo povezane inicijative poput Alibabine Sesame Credit, iako je to bilo samo neizravno povezano sa SoCS-om. U svakom slučaju, Narodna banka Kine na kraju je uskratila tvrtki Alibaba kreditnu dozvolu. Tek krajem 2016. Državno vijeće – najviše kinesko vladino tijelo – službeno se osvrnulo na ideju da će “istražiti uspostavu sustava upravljanja osobnim integritetom”. 

Od ranih 2010-ih neki su gradovi doista počeli s probnim bodovanjem. Međutim, oni su postupno postali kontroverzni. Grad Suining je navodno oduzimao bodove za vladine peticije i online komentare, Suzhou je planirao kazne za varanje u online igrama, a Rongcheng za bacanje smeća na javnim površinama ili nepropisnog prelaska ulice na semaforiziranim raskršćima. Mnogi od tih pilot projekata kasnije su kritizirani od strane službenih kineskih medija ili se nisu uspjeli ostvariti. Najčešće kritike bile su da rezultati protuzakonito ograničavaju zakonska prava građana ili prate ponašanje potpuno nevezano uz pojam “kredita” odnosno »bodovanja«. 

Isprobano, testirano, ugašeno

Do 2019. središnje kineske vlasti izričito su izjavile da nisu zadovoljne tom idejom. Izdali su službena pojašnjenja da se bodovi ne mogu koristiti za kažnjavanje građana i da samo formalni pravni dokumenti mogu poslužiti kao osnova za kazne. Pilot-gradovi brzo su slijedili primjer: Wenzhou, koji je napravio ambiciozne planove 2014., napravio je zaokret od punih 180 stupnjeva i umjesto toga 2019. izdao shemu samo za nagrađivanje. Rongcheng je 2021. izdao reviziju koja je zahtijevala dobrovoljnu primjenu i mogla je izdavati samo nagrade. Mnogi drugi planovi za bodovanje koji bi se tu i tamo pojavili, nikada se uopće nisu ostvarili. 

Inicijative osobnog bodovanja koje i danas ponegdje žive, služe samo kao pozitivni poticaji. U nedostatku represije, oni su u biti programi nagrađivanja vjernosti poput onih koje provode zrakoplovne kompanije, dakle na dobrovoljnoj osnovi. Činjenica je da ih u Kini jako malo ljudi koristi. Daljnja ograničenja službeno su uvedena u prosincu 2021., obuzdavajući vrste ponašanja koje se mogu uključiti u sustav »praćenja«. To je i razlog zašto je malo vjerojatno da će se SoCS realizirati: vlasti su pokušale nešto slično i otkrile da to nije ono što su tražile. 

Uostalom, zašto bi Peking razvio tako sveobuhvatan sustav koji pokriva cijelu populaciju – od koje se velika većina “dobro ponaša” – kada već imaju široku lepezu tajnih alata s kojima mogu locirati ciljane skupine disidenata i ljudi koji zaista mogu biti opasni za društvo u cjelini? I to daleko učinkovitije. 

Bodovanje je još uvijek od interesa za kineske vlasti kada su u pitanju tvrtke. Od 2022. godine Državna uprava za regulaciju tržišta počela je klasificirati tvrtke na ljestvici od A do D na razini cijele države. Tvrtke u Zhejiangu već mogu pogledati svoj “ukupni kreditni rezultat”. Međutim, ti se rezultati ne koriste za crnu listu tvrtki. Umjesto toga, služe kao indikator rizika i koriste se za određivanje intenziteta nadzora. Vlasti se ne miješaju u poslovanje tvrtki sa rezultatom A, ali zato postaju podozrive do tvrtki sa rezultatom D. Tada počinje »praćenje«: što se u tim tvrtkama zaista dešava, može li se tim tvrtkama pomoći na nivou unapređivanja menedžmenta, te ima li naznaka kriminalnih radnji.

U svakom slučaju, pretjerano projektirana aplikacija za praćenje svih i svakoga, koja bi obuhvatila sve moguće subjektivne radnje pojedinaca, bila bi toliko glomazna, toliko netransparentna da bi u praksi bila potpuno neupotrebljiva, a rezultati bezvrijedni. To se vidi već danas – Alibaba ima najvišu moguću kreditnu ocjenu u Zhejiangu, usprkos svom monopolističkom ponašanju, a ruku na srce – taj bi se monopol možda i trebao malo suzbiti, pa se kineske vlasti u tu tvrtku ne miješaju. 

Stvarni rizici tehnologije 21. stoljeća

Sve ovo ne znači da je SoCS dobroćudan. To također ne znači da je kineski nadzorni aparat mit – naprotiv. Problem je što se javne rasprave obično ne fokusiraju na te aspekte. Umjesto toga, interes Zapada za SoCS sustav često proizlazi iz širih zabrinutosti u vezi s digitalnim tehnologijama, što se odražava u (praznim) obećanjima UN-a i sličnim akcijama koje poduzimaju druge zemlje. Često se SoCS zaziva samo kao metafora: bilo da se prikaže neka tehnološka prijetnja kod kuće ili da se prikaže tehno-distopijska Kina – koja to zapravo nije. 

Ovo je simptomatično za tendenciju da se Kina ne vidi kao stvarno mjesto sa stvarnim ljudima, već kao apstraktna “negativna suprotnost” od “nas” – nešto slično kao Zapadno gledanje na Rusiju, pogotovo posljednje dvije godine otkako je pokrenula specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini. Dok naše Zapadne rasprave o tehnologiji u Kini ostaju zasjenjene uglavnom izmišljenim »bodovanjem«, ignoriramo stvarne prijetnje nadzora koje se pojavljuju kod nas na Zapadu. Kada koristimo SoCS da prizovemo sliku tehnološke prijetnje kod kuće, gubimo iz vida potencijalno akutne Zapadne tehnološke prijetnje koje su mnogo bliže stvarnosti. 

U svakom slučaju, pravi gubitnici su ljudi za koje, oni koji iznose tvrdnje, kažu da ih žele zaštititi. Na žalost za građane Zapadnih zemalja, istina se posljednjih decenija ne iznosi ili čak zataškava, a posljednjih nekoliko godina, počevši od kovid »pandemije«, i sasvim svjesno te vrlo aktivno u potpunosti iskrivljuje.

P O D I J E L I !