Simbolizam otkriva pravu narav WHO-a (1. dio)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Zlo

Svatko od nas se najmanje jednom našao u situaciji da, potaknut znatiželjom, odgonetava i istražuje što se krije iza nekog simbola ili u njegovu temelju. Simboli naime provociraju našu maštu zbog toga što su višeslojni, intrigantni, evocirajući. Stoga tumačiti simbole nije lagan zadatak, štoviše često je to nezahvalan posao, i nipošto ih ne možemo doslovno prevoditi iz slike u riječ. Oni uprisutnjuju onu stvarnost koju označavaju i predstavljaju te ujedno nas promatrače stavljaju u odnos s tom stvarnošću. Ukratko, simboli su sredstvo spoznaje. Povijesno-kulturološki kontekst u kojem nastaju je onaj koji bitno utječe na tumačenje njihova značenja, osobito u slučaju onih koje možemo okarakterizirati kao ambivalentne, primjerice simbole vode i vatre, a posebice zmije.

Intrigantan amblem WHO-a

U posljednje vrijeme pažnju plijeni i intrigira amblem Svjetske zdravstvene organizacije (dalje: WHO) koji se često po društvenim mrežama dovodi u vezu s okultnim (pa i štovanjem demona Baphometa), stoga ćemo ovdje nastojati, ako ne u potpunosti onda barem djelomično, razotkriti neke od intriga koje se pletu oko značenja ovoga simbola.

Amblem WHO-a je odabrala Prva svjetska zdravstvena skupština 1948. godine. On se sastoji od simbola Ujedinjenih naroda i Asklepijevog štapa sa zmijom koja se omotala oko njega. Na službenim stranicama WHO-a stoji objašnjenje:

„Štap sa zmijom dugo je bio simbol medicine i liječničke profesije. Potječe iz priče o Asklepiju, kojeg su stari Grci štovali kao boga liječenja i čiji je kult uključivao korištenje zmija. Asklepije je, inače, bio toliko uspješan u spašavanju života da se, prema legendi, Had, bog podzemlja, požalio na njega vrhovnom bogu Zeusu koji je, bojeći se da bi iscjelitelj mogao ljude učiniti besmrtnima, ubio Asklepija udarom groma.“

Zmija – utjelovljenje zla?

U mnogim primitivnim religijama zmija je bila predmet kulta, jer se ona često smatra zlim počelom u svijetu, kao nekakvim zlim bićem koje je donijelo zlo na svijet pa ga je kao takvo trebalo udobrovoljiti, za razliku od antike gdje je predstavljala neprestano pomlađivanje i neograničenu životnu snagu, te ljekovita svojstva.

Zmija u Bibliji prikazana je kao personifikacija zloće, lukavosti, opasnosti, neprijatelja, podmuklosti, utjelovljenje đavla, a u kršćanskoj ikonografiji Aspis je zmijoliki demon pod Kristovim nogama, simbol zla i grijeha koje Krist uništava (Ps 90, 13). Zmija naposljetku u kršćanstvu predstavlja ono čega se odričemo – Sotone; u likovnim prikazima vidimo je kao pobijeđenu: probodenu ili zgaženu pod nogama protagonista. U krsnoj liturgiji vlastitim tijelom pokazujemo odricanje od Sotone kroz simboličku kretnju okretanja leđa zapadu i usmjeravanja lica prema Istoku.

Transponiranje simbola

Dakle, Apolonov sin Asklepije (u rimskoj mitologiji Eskulap) bog liječnika i medicine prema N. A. Kunu ne samo da je liječio već je mogao mrtve vratiti u život. Upravo na ovome primjeru postat će jasno zbog čega ponekad vrlo lako i neprimjetno dolazi do transponiranja simbola iz jednog kulturološkog kruga u drugi, suprotstavljeni. Ranokršćanski umjetnici povremeno su znali prikazati Isusa Krista u maniri antičkih, poganskih – mitoloških likova. Taj postupak naziva se kristologizacija likova, kojim pomalo dolazi do nadilaženja poganskih tradicija.

Ovako „zamaskiran“ sadržaj nove vjere može se i dalje prikazivati u već poznatim vizualnim kodovima na koje su oči promatrača već naviknute, senzibilizirane, kako bi se taj sadržaj učinio prihvatljivijim i pristupačnijim jednom kada javnosti bude u potpunosti otkriven. Kriptosimbolika je ona faza korištenja nekog simbola čije je istinsko značenje tajno, odnosno poznato je samo uskom krugu osoba, koji funkcionira kao tajno društvo. No na čisto vizualnoj razini takav simbol se vrlo dobro uklapa u širu zajednicu čiji članovi nisu niti svjesni postojanja neke nove razine njegova značenja jer je tajno društvo već poznatom i općeprihvaćenom vizualu pridružilo u skrovitosti neki novi sadržaj i/ili smisao, što je sigurniji postupak od kreiranja drugačijeg i prepoznatljivog vizualnog identiteta koji odaje umjesto da skriva.

Ne želeći biti pretjerano odvažni, u drugom dijelu ovog članka pokušat ćemo preispitati je li možda u slučaju WHO-a i njihova amblema sada po srijedi takav proces.

P O D I J E L I !