Te tri slatke riječi

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

U tom našem zvjerinjaku postoje tri vrste životinja: oni koji stvaraju medije, oni koji konzumiraju medije i oni koji komentiraju, pri čemu je ova posljednja skupina tek podskup šire skupine konzumenata. A ja volim koji put pročitati što imaju konzumenti medija reći kad se odluče “progovoriti” i nešto prokomentirati. To mi daje trenutnu sliku o “stanju nacije”, bez obzira radi li se o ex-YU nacijama ili nekim “bjelosvjetskim” u nekim stranim medijima: bilo pravovjernim, bilo krivovjernim.

Naravno, ta je moja procjena ne samo subjektivna već i statistički vrlo pogrešna, jer ja ne znam koliko je ljudi pročitalo neku vijest ili analizu nekog svjetskog događaja. Ne znam ni koliko je tzv. “botova” koji pišu komentare po narudžbi, koliko je među njima pravih ljudi a koliko umjetne inteligencije, itd. Ali me svejedno zabavlja. Koji put se i nasmijem kakvom dobrom kratkom komentaru.

Recimo, primjećujem da se komentatori u slovenskim medijima vrlo rapidno popravljaju. Još 2020. kada je krenula tzv. “pandemija” valjda je 95 % Slovenaca pisalo gluposti u svojim komentarima i baš je bilo žalosno čitati te “komentatorske ovce”. No danas, 2024. ta se situacija jako popravila. Sada je obrnuto i 95 % Slovenaca je u svojim komentarima na “pravoj strani povijesti” – i to u mainstream medijima, da one alternativne uopće ne spominjem. Dakle, Slovenci su “progledali” i jako napredovali. Baš su me ono ugodno iznenadili.

Kako je s Hrvatima? Žalosno, jako žalosno. Na index.hr je i 2020. kao i 2024. otprilike 95 % teških budala i glupana svih mogućih (mio)mirisa. Situacija je puno bolja na hrvatskim alternativnim medijima. Kao što je uostalom već dvadesetak godina na većini alternativnih medija: od domaćih do stranih.

A zašto ja čitam te komentare, što me zapravo zanima? Pa moja je motivacija kao autora tekstova na provjeri.hr isključivo edukativna. Slava i novac me ne zanimaju. Kada bi htio biti slavan onda ne bi pisao pod pseudonimom. Od svih mojih brojnih prijatelja i još brojnijih znanaca samo dvojica znaju tko je aloha. Ona moja Dobra Vila (koja BTW moje članke uopće ne čita i užasava se tih mojih “piskaranja”) i dvoje djece eto, čine točno pet duša.

Novac tako duboko mrzim, iz najdublje dubine svoje duše i srca i želuca, da ga u svom skromnom životu koristim isključivo kao nužno zlo. Vjerujem da je novac krivac za 99,99 % svih naših problema na ovom planetu. Na ljubomoru otpada 0,005%, na preljubu 0,003 %, a preostalih 0,002 % možemo rasporediti na sve ostale boljke. Već jako dugo smatram da nam novac u ljudskoj civilizaciji uopće nije potreban. Eto, čak sam nešto i “mudrovao” na tu temu u svom članku Moram vas isprovocirati.

Dakle, ta edukativna nota kao autora tekstova je lajt-motiv mog zanimanja za komentare i komentatore. Zanima me da li je svijet napredovao ili nazadovao: u Hrvatskoj, Sloveniji, ex-YU republikama, EU, u svijetu. To je jedina “statistika” koja mi je dostupna – da iz komentara pokušam razabrati što ljudi misle dok su skriveni iza svojih komentatorskih pseudonima.

A među komentatorima (domaćim i stranim) ima onih koji mi doista dignu tlak: neki put samo podignem obrvu, a od nekih doslovno pobjesnim. Nikada i nigdje ne komentiram ili objavljujem svoje protu-komentare. Provjeri.hr je jedini portal na kojem tu-i-tamo napišem kakav komentar. Kao neki dan, kad sam malo pretjerao jer sam valjda baš ustao na lijevu nogu. Ma ne, ujutro sam naprosto pao s kreveta i natukao glavu – to je valjda jedino logično objašnjenje (ali nije baš istinito).

Eto, to je bio uvod u današnji članak. Jer u nastavku ću vam iznijeti što me to smeta u komentarima ljudi, a sve se svodi na “tri slatke riječi”, kao u pjesmi Krunoslava Kiće Slabinca, samo da su kod mene te tri riječi: determinizam, nemoć i pojednostavljivanje. Kada u nastavku napišem “komentator” onda mislim podjednako na domaće i strane komentatore na svim mogućim medijima: alternativnim i pravovjernim.

Determinizam

Neki komentatori se u svojim komentarima “naslanjaju” na neke “učene” knjige iz davnina, koje su napisali neki “mudraci”, pa onda iz njih izvlače neke “mudrosti”. Ja autore tekstova koji pišu takve stvari u obliku nekih učenih analiza uopće ne čitam, a još manje čitam te mudre knjige iz davnina. Za mene su Biblija, Talmud, Kuran i cijela paleta tih “spisa”, isto što i The Guardian (i njemu slični suvremeni mediji/časopisi) – naime propaganda.

Jer, ako i postoje neke zaista učene knjige iz davnina, a koje nisu propaganda, onda te knjige i ti spisi svakako nisu dostupni nama običnim smrtnicima. Cijenim doduše povjesničare i slične profesionalce koji te pradavne knjige i spise čitaju jer proučavaju tematiku, zanima ih kako je i kada nešto nastalo i slično. To je profesionalni pristup i to (je jedino što) cijenim.

Zato me jako razveselio profesor i akademik Slavko Kulić koji je u jednoj rečenici “okrznuo” vjeru i platformu na kojoj ona počiva i označio to za još jedan “kamen o vratu” hrvatskog naroda.

A komentatori koji upotrebljavaju “isječke” iz tih “mudrih” knjiga su za mene samo ljudi koji se žele hvaliti kako su oni, jel’te, načitani. Oni su nešto “više” jer su to pročitali, proučili i sad svima oko sebe mogu soliti pamet. Ista priča kao i sa čitateljima The Guardiana, jer taj je časopis namijenjen visoko obrazovanim ego-tripovima, koji će onda plebsu dalje širiti tu propagandu ili je, što je puno vjerojatnije, “upotrebljavati” na poluobrazovanim radnicima u svrhu materijalnog iskorištavanja i vlastitog bogaćenja.

A najviše me razbjesni kada neki komentatori idu tako daleko da onda te “isječke” iz tih svetih knjiga upotrebljavaju kao argument za današnje događaje. Jer, eto, sve je već odavno određeno, sve je već odavno napisano, sve je već odavno predviđeno i mi, obični smrtnici, tu ništa ne možemo. Ne preostaje nam drugo doli da se predamo i ponašamo kako nam predstavnici jedne propagandne mašinerije u obliku nekakvih “svećenika” izvolijevaju poručiti. A ti “svećenici” nisu samo katolički, pravoslavni i inih vjera. Poznajemo mi i komunističke, i socijalističke, i fašističke, i kapitalističke “svećenike”.

Ta vrsta determinizma o kojoj ja pišem vodi u očaj. Kao da masa ljudi i radnika nije već dovoljno očajna sa uvjetima života u različitim dijelovima svijeta. Sada im treba još utuviti u glavu da je sve to ionako unaprijed određeno, tisućama godina unazad: od nekakvog Boga, Alaha, Bude, …, ili samo od njihovih “predstavnika” na ovom planetu: bilo vjerskih, bilo tajkunskih, bilo demokratski izabranih.

Što je veća masa očajnih ljudi to se ja lošije osjećam. A ja se želim dobro osjećati.

Nemoć

Ovo će biti nešto kraće jer sam dobar dio “nemoći” dodirnuo već u gornjem paragrafu. Naime, mnogi komentatori svjesno ili nesvjesno šire osjećaj nemoći, a ponekad je taj njihov osjećaj toliko jak i dominantan da, čitajući njihove komentare, već pogledavaš prema ladici u kojoj imaš spremljen pištolj.

Strah je jedna vrsta psihološkog rata i svakako je najdestruktivniji na tom području. Ali osjećaj nemoći nije baš jako daleko od osjećaja straha. Čak idu ruku pod ruku, a dugoročna ispostavljenost osjećaju nemoći može dovesti do kroničnog straha. Ljudi koji se osjećaju nemoćno zapravo ne žive svoj život. Oni životare.

Zato me “sijanje” osjećaja nemoći i straha od strane komentatora strahovito ljuti, pogotovo onda kada se vidi da to nije propaganda, već je komentator iskreno zabrinut, nemoćan i prestrašen. Time samo (iskreno) širi osjećaj nemoći među ljude koji će možda pročitati njegov komentar.

Ja se naime uopće ne osjećam nemoćno. Kada su mi dvojica partnera nekoć brutalno i pokvareno uništili moju prvu (i posljednju) privatnu tvrtku tako što su me grubo ucjenjivali da neće izvršiti ugovorne obaveze prema jednoj banci, dok ne pristanem na ekstra isplatu njima dvojici (bili smo trećinski vlasnici). A ja sam tu banku “doveo” u našu tvrtku, ja sam pred bankom stavio “jaja na panj”, a software koji smo im prodali nije baš bio jeftin. Baš nimalo, jer razlika u cijeni nam je bila dovoljna da nas trojica proživimo cijelu godinu, sa svim plaćama i režijskim troškovima. Tri mjeseca nisam mogao spavati od silnog stresa, sa drugim sinom koji je imao jedva godinu dana. Pa šta? Našao sam drugi posao, drugu zanimaciju, novo mjesto pod suncem i krenuo dalje u život. Kakva vražja nemoć!?

Ako se kod determinizma razbjesnim – nemoć me ražesti. Jer, što je veća masa nemoćnih ljudi – to je moje idealno društveno uređenje (ili barem njegov surogat) udaljenije od realizacije.

Pojednostavljivanje

Ovdje stupam na vrlo sklizak teren, na kojeg će se “nakačiti” mnogi komentatori. O čemu se tu radi? Mi normalni i zdravi ljudi, koji pratimo što se dešava po svijetu, koji više ili manje te događaje “razumijemo” zapravo uopće nismo u stanju te događaje u potpunosti, 100 % razumjeti. Jer je to nemoguće i nema baš nikakve veze s našom inteligencijom, njenom količinom ili pomanjkanjem iste.

Mi možemo te događaje samo opažati, pokušati iščitavati njihov smisao i puno nagađati. To je činjenično stanje. Netko tko kuje urotu protiv nekoga, recimo osoba A kuje urotu protiv osobe B – osoba B bez obzira na svoju inteligenciju nema na raspolaganju sve informacije i planove koje u svojoj glavi ima osoba A. Isto vrijedi i za skupine ljudi koje kuju urote protiv drugih skupina ljudi.

A kada urote kuju najviši predstavnici vlasti u nekoj državi, ili skupina država, kada urote kuju članovi “duboke države” (da sad ne kompliciram s nazivima i definicijama) – onda stvari postaju puno kompliciranije za nas obične smrtnike. Jer mi, ne samo da nemamo dostup do informacija i planova, koje u svojim glavama imaju urotnici – mi čak ne znamo što u svojim glavama imaju vodeći ljudi, političari, itd.

koji se suprotstavljaju tim urotama. U nastavku ću pokušati primjerima i analogijom na ruskom predsjedniku Putinu predstaviti moje viđenje stvari i do kojih sve komplikacija može doći zbog (nesmotrenog) pojednostavljivanja.

Pitanje 1: da li se strana B (naš Putin) zaista suprotstavlja strani A (urotnici) ili zapravo sa stranom A surađuje? Pa pogledajmo za početak stvar čisto matematički. Ako B-strana surađuje sa A-stranom (a samo glumi da se odupire), onda možemo pretpostaviti da i C-strana surađuje sa A-stranom. A C-strana bi mogla biti Kina (što, uostalom, mnogi komentatori i tvrde). Nastavimo li s matematičkom dedukcijom vrlo ćemo brzo potrošiti sva slova abecede i krenuti s oznakama koje će osigurati svih 194 zemalja svijeta.

Matematički gledano, možemo pretpostaviti da po uzoru na B-stranu i C-stranu sve ostale XYZ-strane surađuju sa A-stranom u toj mega-uroti. I to tako traje od postanka svijeta (gledaj gore Determinizam). Pa pravo je čudo da nas još nisu sve porobili i poubijali te realizirali tu famoznu “depopulaciju”. Jer, ako svi surađuju sa svima, a protiv ljudi (gojima, ovaca, stoke sitnog zuba, itd.) – onda im bogami treba jako puno vremena da nas se “riješe”. I pri svemu tome su vrlo nespretni, aljkavi, štoviše priglupi. Ti silni elitni moćnici ne mogu jednom za svagda riješiti “židovsko pitanje”, pardon “gojimsko pitanje” (ipak se ovdje radi o puno većoj brojci: 6 milijuna vs. 8 milijardi). Toliko truda, toliko urotništva, a mi ovce, jel’te, još uvijek blejimo, hodamo ovom planetom, a neke od nas čak nešto i “piskaraju” po razno raznim portalima.

Meni stvar izgleda puno, puno, puuuuuno kompleksnija od ove matematičke “poštapalice” i vrlo pojednostavljene “teorije grafova”.

Pitanje 2: Zašto bi Putin 2000. godine digao Rusiju iz pepela, kao nekakvog feniksa, ako je 2020. godine (2014., 2022., sami izaberite godinu) namjerava uništiti? Kada je Rusija 2000. godine već bila na “koljenima”? Samo ju je trebao nježno gurnuti i sama bi pala u provaliju.

Ali ne, pojavio se jedan zao bivši KGB-ovac (a oni su poznati po svojoj izopačenosti, jel’te) koji je Rusiju doslovno nanovo izgradio u svakom pogledu: ekonomskom, financijskom, vojnom, itd., samo zato – da je onda s posebnim “guštom” 2020. godine ispred cijelog svijeta uništi i preda u ruke onom šišmišu od Lorda ili pak nekom drugom reptilu, što uopće nije bitno za našu priču.

Pitanje 3: Zašto bi Putin napravio sve što je u njegovoj moći da popularizira ne samo sebe već i cijelu Rusiju u očima dobrog dijela zemalja svijeta i njihovih građana?

Jer, to je činjenično stanje – u mnogim je zemljama svijeta Putin popularniji od njihovih vlastitih vladara, predsjednika i premijera. Ali to nije sve – Putin je posredno svim tim svojim obožavateljima podigao nivo svijesti u borbi protiv tiranije. Putin se usprotivio Velikom Satanu (kako ga zovu Iranci) iliti Amerima. A Amere mrzi cijeli svijet, čak i mnogi Ameri sami sebe mrze zbog svog sranja koje su (u)činili po svijetu.

Dakle, povećanjem svijesti, Putin tjera vodu na moj mlin – jer ja želim povećanje svijesti da od “ovaca” postanu ljudi. A sa povećanjem svijesti tih jadnih “gojima” Putin je zakomplicirao život A-strani, koja sve te gojime želi potamaniti. Jer ljudi s višom razinom svijesti imaju veću motivaciju boriti se protiv toga.

A ako Putin ipak surađuje s A-stranom – e, onda se je baš “ustrijelio u koljeno”. Umjesto 5-6 milijardi nemoćnih i prestrašenih ljudi, koji samo čekaju ulazak u klaonicu – on je napravio 5-6 milijardi manje nemoćnih i manje prestrašenih ljudi, koji su sada dobili volju za životom i borbom. Kakva idiotska taktika! Pa taj je Putin, majke ti, stvarno glup.

Pitanje 4: Zar nije Putin jedna obična prodana duša kada je otišao na “WEF-tečajeve” za “Young Global Leaders”?

Zar nikad niste čuli za tajne agente? Za krtice? Za doušnike? Za ljude koji se “implantiraju” negdje da bi slali informacije u “centralu”. Zar nije logično da netko posjećuje WEF-tečajeve samo zato da iz prve ruke čuje što se to tamo “kuha”? Pogotovo kad je taj netko bivši agent zloglasnog KGB-a. Bingo!

Pitanje 5: Da li u ratu ima kolateralnih žrtava među civilima?

Rusija je u ratu i ratovima već stoljećima. To su povijesne činjenice. Uvijek se nađe neka budala koja krene na Rusiju. To je sad već postao pomalo izlizani vic. A što se dešava u ratu? Pa ljudi ginu i to ne samo vojnici. Suvremeni se ratovi upravo vode kontra svih ženevskih i inih konvencija – da, što je moguće više, pogine upravo civila. Jer je broj mrtvih civila “žetončić” u tom “black-jack” kazinu. Civili su kolateralne žrtve.

Ja pretpostavljam da je to Putinu jasno. Kad je već meni, valjda je i njemu – to o civilnim kolateralnim žrtvama. A isto mu je tako jasno da taj rat protiv Rusije traje (barem) od 2000. godine kad je on prvi put došao na vlast. Dakle (barem) pune 24 godine. Njemu je jasno da će taj rat što traje već 24 godine njegove vladavine donijeti i – civilne žrtve. To je neminovno u svakom (suvremenom) ratu. A gdje su te civilne kolateralne žrtve?

Pa sasvim je moguće da se među tim civilnim kolateralnim žrtvama nalaze i svi oni cijepljeni i cjepivom osakaćeni ljudi. Ruski ljudi. Bože dragi aloha, kako možeš na tako nešto pomisliti? Da Putin točno zna da cjepiva nisu dobra, čak štoviše mogu izazvati smrt – a on ih daje “svojim” ljudima. Pa taj je čovjek pravi pravcati zlotvor. Čovjek-štakor.

A što su vojni generali koji vode ratne operacije? Heroji? I oni šalju “svoje” ljude, svoje gojime u ratne operacije, iz kojih se s matematičko-statističkom preciznošću može ustanoviti vjerojatnost da će mnogi od njih poginuti. Kolateralne žrtve juriša na bunker. Kolateralne žrtve spašavanja ranjenika na Neretvi. I tako redom.

Pa kad već jedan predsjednik šalje svoje ljude, svoje vojnike u rat (koji je možda namješten, a možda su mu ga namjestili), znajući da će poginuti i mnogo civila – pa zašto ne bi slao u smrt i civile koji posjećuju mjesta za cijepljenje? Ako to može uvjeriti A-stranu da on (još uvijek) surađuje s njima.

Mislite da to nije moguće? Pa, dragi moji, ako je to smislila moja malenkost, a ja nisam baš najpametniji na ovom svijetu, onda je svakako moguće da je tako nešto palo na pamet i nekome drugome.

Pitanje 6: (ispuniti čitko, tiskanim slovima) __________________________________________________

Eto vam, štovani moj čitatelju, pa ispunjavajte. Sve što vam padne na pamet. Treba samo malo sjesti, razmisliti i vrelo ideja se otvara. Ja bi vam sada mogao “naštancati” još na desetine pitanja, ali to za smisao ovog mog članka više nema neke veće vrijednosti – jer ste do sada već pohvatali što sam htio reći.

Zaključak

Radi se samo o tome da moramo sami sebi, pa i drugima, početi postavljati pitanja, puno više pitanja, puno težih pitanja: “Zašto je netko nešto učinio? Što je u pozadini? Ima li to pozitivne ili negativne implikacije? Ili su kratkoročne implikacije negativne, a one dugoročne ipak pozitivne?” I tako, pitanje po pitanje. 

A kada postavljamo pitanja o vođama nacija, o predsjednicima, o premijerima – onda nije zgoreg prisjetiti se one poznate poslovice: “Ako želiš voditi ljude – moraš im okrenuti leđa.”

A gornja je pitanja postavio jedan aloha, s ne baš pretjeranim kvocijentom inteligencije. Kako tek izgledaju pitanja jednog profesora i akademika Kulića, s njegovom inteligencijom? Ili nekog još inteligentnijeg, nekog s baš “razornim” IQ?

Ja sam uvjeren da su stvari u svijetu “visoke politike”, kako je neki zovu, kudikamo kompleksnije i kompliciranije nego što to mnogi komentatori, pa i obični ljudi, shvaćaju. Evo jedne “plastične” analogije, koja će vam pomoći sve to sastaviti u glavi. Tu analogiju doduše crpim iz jednog fenomenalnog animiranog filma – dakle nisam nimalo originalan. Copy-paste.

Zamislite jednu ravnu ploču veličine stadiona. Ona lebdi u zraku, na ništa se ne oslanja, ali je ona sama i sve što stoji na njoj podvrženo zakonu gravitacije. Na ploči su dvije biljarske kugle – svaka na svojoj strani ploče, posve simetrično na sredinu ploče. Ploča lebdi u zraku u savršenoj ravnoteži, posve horizontalno, a kugle miruju. Tada nečija nevidljiva ruka postavi na tu ploču jednu veću i težu željeznu kuglu. Sve tri kugle su opremljene umjetnom inteligencijom i moraju momentalno prilagoditi svoj položaj na toj ploči. U suprotnom će se ta ploča nagnuti na jednu strani i sve će tri kugle popadati s te ploče.

Taman kad su se kugle uspjele “smjestiti” i dovesti ploču u idealnu ravnotežu – eto opet one nevidljive ruke koja stavlja četvrtu kuglu u jedan od kutova. Ploče se automatski počne naginjati na tu stranu. Zato se sve četiri kugle sad moraju “dogovoriti” kako da se rasporede, a da ravnoteža ploče ostane idealna, horizontalna.

A onda počnu stizati i ostale kugle: peta, šesta, …, stota, …, tisućita.

Eto, to je ta zagonetka koju mi pokušavamo riješiti. Zato ne volim pojednostavljivanje. Užasavam se pojednostavljivanja. Svako pojednostavljivanje me dovodi u veću neinformiranost, a s vremenom će se pretvoriti u zaglupljenost. A ja volim biti pametan. Kao i svi vi, zar ne?

Pamet je zapravo jedino što ZAISTA imam. Sve je ostalo “prolazno”. I novci, i stanovi, i automobili, pa čak i moja Dobra Vila će me jednog dana ostaviti, ako nastavim ovim (geopolitičkim) tempom. Djeca su već dovoljno velika i samostalna, pa su već otišla. Zahvalan sam (onom mom) Bogu za svaku minutu koju mi posvete.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !