Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Svijet je zbunjujuće mjesto
Posljednje dvije i po godine karakterizirane su događajima koje smo do tada mogli gledati samo u hollywoodskim filmovima, što je bila samo psihološka priprema upravo za te događaje. Odjednom su ljudi, doslovno preko noći, počeli raditi stvari koje nemaju nikakvog smisla, misliti na način koji nije potkrijepljen činjenicama, trpjeti stvari koje ne bi trebali trpjeti i žestoko napadati one koji su im na te stvari pokušavali skrenuti pozornost. Zašto se sve to dogodilo i zašto se i dalje događa?
Kako bi mogli odgovoriti na to pitanje potrebno je poznavati nekoliko vrlo važnih psiho-socijalnih eksperimenata koji nas uče o načinu na koji ljudi razmišljaju, ali više od toga, oni zapravo objašnjavaju kako funkcionira naš moderni svijet i kako smo dospjeli u ovu zbrku.
1. Milgramov eksperiment
Eksperiment: Psiholog s Yalea Stanley Milgram proveo je 1963. godine niz eksperimenata koji se danas nazivaju Milgramovi eksperimenti poslušnosti.
Postavka je jednostavna, Subjektu A je rečeno da provede test pamćenja na Subjektu B i da mu da elektrošokove kada pogriješi. Naravno, Subjekt B ne postoji, a strujni udari nisu stvarni. Umjesto toga, glumci bi plakali, tražili pomoć ili se pretvarali da su u nesvijesti, dok bi subjekt A bio ohrabrivan da nastavi s primjenom šokova.
Velika većina subjekata nastavila je s testom i davala šokove, unatoč „boli Subjekta B”.
Zaključak: U svom radu o ovom eksperimentu Stanley Milgram skovao je izraz “difuzija odgovornosti”, opisujući psihološki proces kojim osoba može ispričati ili opravdati nanošenje štete nekome ako vjeruje da to zapravo nije njegova krivnja, neće biti odgovoran, ili nema izbora.
Primjena: Gotovo beskrajna. Sve institucije mogu koristiti ovaj fenomen kako bi izvršile pritisak na ljude da djeluju protivno vlastitom moralnom kodeksu. Vojska, policija, bolničko osoblje, učitelji u školama…dakle, gdje god postoji hijerarhija ili percipirani autoritet, ljudi će postati žrtve difuzije vlastite odgovornosti.
2. Stanfordski zatvorski eksperiment
Eksperiment: Samo nešto manje poznat od Milgramova rada je Zatvorski eksperiment Philipa Zimbarda, proveden na Sveučilištu Stanford 1971. godine. Eksperiment je postavio lažni zatvor na tjedan dana, s jednom skupinom subjekata označenih kao “čuvari”, a druga kao “zatvorenici”.
Obje strane su dobile uniforme, a zarobljenici su dobili brojeve. Stražarima je naređeno da se zatvorenicima obraćaju samo njihovim brojem, a ne imenom.
Ukratko, tijekom tjedna, čuvari su postajali sve sadističniji, dijeleći kazne neposlušnim zatvorenicima i nagrađujući “dobre zatvorenike” kako bi ih pokušali podijeliti. Mnogi zatvorenici jednostavno su podnijeli zlostavljanje, pa je počela unutarnja borba između “smutljivaca” i “dobrih zatvorenika”.
Iako tehnički nije “eksperiment” u najčišćem smislu (nije postojala hipoteza za testiranje, niti kontrolna skupina), studija otkriva zanimljive obrasce ponašanja ispitanika.
Zaključak: Zatvorski čuvari postali su sadisti, a zatvorenici su postali poslušni. Sve to unatoč tome što se ne krše pravi zakoni, nema stvarne zakonske ovlasti i nema stvarnog zahtjeva za ostanak. Ako ljudima date moć i dehumanizirate one ispod njih, postat će sadisti. Ako ljude zatvorite, oni će se ponašati kao da su u pravom zatvoru. Ukratko, ljudi će se ponašati onako kako ih se tretira.
Primjena: Opet, beskonačna. Sve smo to vidjeli kroz „Covid krizu“…ako se prema ljudima počnete odnositi na određeni način, većina će se složiti s tim i okriviti manjinu koja odbija suradnju. U međuvremenu su policijske snage diljem svijeta iznenada dobile nove ovlasti i odmah su ih zloupotrijebile jer su oni bez maske i necijepljeni bili dehumanizirani u njihovim očima. Te su reakcije bile projektirane, a ne slučajne.
3. Aschov eksperiment
Eksperiment: Još jedan eksperiment konformizma, ne tako brutalan kao Milgram ili Zimbardo, ali možda više uznemirujući u svojim rezultatima.
Prvi put ga je izveo Solomon Asch 1950-ih, a postava je jednostavna. Sastavljate grupu subjekata, jedan pravi subjekt i nekoliko lažnih.
Jednom po jednom ispitaniku se postavlja niz pitanja s višestrukim izborom na koje je odgovor uvijek očit, no svi lažni subjekti na njega namjerno pogrešno odgovaraju. Pitanje je hoće li stvarni subjekt zadržati svoj točan odgovor ili će se početi prilagođavati grupi.
Zaključak: Dok je većina ljudi ostala pri svojim točnim odgovorima, “stopa pogreške” u eksperimentalnoj skupini bila je 37% naspram manje od 1% u kontrolnoj skupini. Što znači da je 36% ispitanika na kraju počelo mijenjati svoje odgovore kako bi se uskladili s većinom, iako su znali da nisu u pravu.
Otprilike jedna trećina ljudi će se ili pretvarati da se predomišljaju radi konformizma ili će, što je još alarmantnije, zapravo promijeniti svoja uvjerenja ako se nađu u manjini. Eksperiment je proveden i na način da je stavljena još jedna osoba koja se slaže s ispitanikom, što je smanjilo usklađenost za 87%. Dakle, ljudi mrze biti usamljeni glas, ali će tolerirati biti u manjini ako imaju neku podršku. Dobro je znati.
Primjena: Namještene ili izmišljene ankete, krivotvoreno prebrojavanje glasova na izborima, bot računi na društvenim medijima, astroturfing kampanje…medijski naslovi tipa “svi znaju da NEŠTO” ili “samo 1% ljudi misli da NEŠTO”.
4. Festingerov eksperiment kognitivne disonance
Eksperiment: najmanje poznati eksperiment na popisu, ali na neki način najfascinantniji. Godine 1954. Leon Festinger napravio je eksperiment za procjenu fenomena kognitivne disonance, njegova postavka opet je bila vrlo jednostavna.
Subjekt dobiva ponavljajući i dosadan fizički zadatak (izvorno okretanje drvenih klinova). Nakon obavljenog zadatka, subjektu se daje uputa da ode i pripremi sljedećeg ispitanika (lažnog subjekta) za zadatak, na način da mu laže kako je zadatak bio zanimljiv, za što dobiva novčanu nagradu. Subjekti su podijeljeni u dvije grupe, jednoj grupi se nudi 20 dolara za laž, a drugoj samo 1 dolar.
Zaključak: Nakon što su lagali lažnim subjektima i dobili novac, pravi subjekti sudjeluju u intervjuu nakon eksperimenta i bilježe svoja istinska razmišljanja o zadatku. Zanimljivo je da je grupa koja je dobivala 20 dolara uglavnom govorila istinu, a to je da im je zadatak bio dosadan i da se ponavlja, dok je skupina koja je dobivala 1 dolar, češće tvrdila da je iskreno uživala u zadatku.
Ovo je kognitivna disonanca na djelu.
Za skupinu koja je dobivala više novca, on je bio dovoljno dobar razlog da lažu svoje kolege ispitanike, a s druge strane, mogli su opravdati vlastito ponašanje u svojoj glavi. Za drugu skupinu, oskudnost nagrade učinila je njihovo nepoštenje interno neopravdanim, pa su morali nesvjesno stvoriti vlastito opravdanje uvjeravajući sami sebe da uopće ne lažu.
Ukratko, ako ljudima ponudite malu nagradu za nešto što učine, oni će se pretvarati da uživaju u tome, kako bi opravdali malu zaradu.
Primjena: Kockarnice, računalne igre i drugi interaktivni mediji cijelo vrijeme koriste ovaj princip, nudeći igračima vrlo malo zarade, znajući da će sami sebe uvjeriti da uživaju igrajući. Velike korporacije i poslodavci također se oslanjaju na ovaj fenomen kako bi zadržali plaće na niskom nivou, znajući da slabo plaćeni radnici imaju psihološki mehanizam koji ih može uvjeriti da uživaju u svom poslu.
NAPOMENA: Varijacija ovog eksperimenta uvodi treću skupinu koja nije plaćena da laže. Ova skupina nije pod utjecajem kognitivne disonance i pošteno će ocijeniti zadatak baš kao i dobro plaćena skupina.
5. Majmunske ljestve
Eksperiment: ovo je pomalo kontroverzan dodatak popisu, ali o tome ćemo kasnije. To je vrlo poznat eksperiment za koji ste vjerojatno već čuli.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici s Harvarda stavili su pet majmuna u kavez s ljestvama u sredini. Na vrhu ljestvi je hrpa banana. Međutim, svaki put kad se majmun pokuša popeti uz ljestve, svi bivaju poprskani ledeno hladnom vodom. Na kraju, majmuni nauče izbjegavati ljestve.
Zatim se jedan majmun ukloni i uvede novi majmun. On prirodno ide ravno prema ljestvama i na njega nasrću ostala četiri majmuna.
Zatim se uklanja drugi majmun i uvodi još jedan majmun. On prirodno ide ravno prema ljestvama i njega napadaju ostala četiri majmuna… uključujući i onog koji nikad nije poprskan.
Nastavljaju zamjenjivati svakog majmuna redom, sve dok više nema majmuna koji su bili poprskani vodom, ali ipak svi odbijaju prići stepenicama i sprječavaju sve nove majmune da to učine.
Sada, očiti zaključak ovdje je da ljudi mogu biti uvjetovani da bezumno slijede pravila koja ne razumiju.
Jedini problem s tim je što se ništa od ovoga nikada nije dogodilo, eksperiment je samo priča.
Da, to je ranije spomenuta kontroverza. No, unatoč tome što se lako može pronaći na svakom kutku interneta, unatoč člancima u časopisima koji to objašnjavaju i animacijama koje to pripovijedaju…to se nikad nije dogodilo. Eksperiment se čini potpuno apokrifnim.
Zaključak: Dakle, iako nas ovaj navodni eksperiment zapravo ne uči o mentalitetu krda, on objašnjava suvremeni svijet, jer nam pokazuje koliko se lako mit može pretočiti u stvarnost kroz puko ponavljanje.
BONUS: rekreacija eksperimenta Majmunske ljestve
National Geographic je prije nekoliko godina pokušao rekreirati eksperiment s fiktivnim majmunskim ljestvama koristeći ljude.
Jedan subjekt ulazi u liječničku čekaonicu punu lažnih pacijenata. Kad se oglasi zvono, svi lažni pacijenti ustaju na sekundu i zatim ponovno sjedaju na svoja mjesta.
Nakon što se ovaj proces ponovi nekoliko puta, lažni pacijenti se polako uklanjaju jedan po jedan dok ne ostane samo subjekt eksperimenta. Zatim se uvode sekundarni stvarni subjekti, jedan po jedan.
Eksperiment nastoji odgovoriti na sljedeća pitanja:
a) Hoće li izvorni subjekt ustati na zvono ne znajući zašto?
b) Hoće li nastaviti ustajati kad je sam u sobi?
c) Hoće li učiti ovom ponašanju nove subjekte?
Čini se da je odgovor na sva tri pitanja “da”.
Iako je daleko manje znanstven od ostala četiri eksperimenta, ovaj eksperiment ne bilježi samo usklađeno ponašanje, već ga se opisuje kao moguće korisno, dodajući da ponašanje krda spašava živote u divljini i da je “način na koji se učimo družiti”.
Ovdje treba uključiti kritičko razmišljanje, kojim treba postaviti pitanje ne prodaje li nam se ovim eksperimentom ideja da mentalitet stada zaista postoji, ali je potencijalno dobra stvar? Ne čini li vam se da se ovim jednostavno promiče konformizam?
Zaključak
Poanta ovog članka nije samo da shvatite ove eksperimente, već da vas podsjeti da ONI sve ovo znaju. I ne samo to, ONI ovo provode, jer su ih proučavali i vjerojatno nebrojeno puta ponovili u velikim razmjerima…ONI znaju kako funkcionira ljudski um:
- Znaju da mogu natjerati ljude na bilo što ako ih uvjere da neće biti odgovorni.
- Znaju da se mogu osloniti na to da će ljudi zloupotrijebiti svaku moć koja im je dana, ili vjerovati da su nemoćni ako se s njima tako postupa.
- Znaju da će pritisak vršnjaka promijeniti mišljenje mnogih ljudi čak i ako se suoče s neporecivom stvarnošću, osobito ako ih učinite potpuno usamljenima.
- Znaju da ako ljudima ponudite samo malu nagradu za izvršenje zadatka, oni će sami smisliti svoje psihološko opravdanje za prihvaćanje.
- Znaju da će ljudi bezumno učiniti sve što rade i svi drugi, a da pritom ne pitaju za razlog.
- I znaju da će ljudi rado povjerovati u nešto što se nikada nije dogodilo ako se dovoljno često ponavlja.
ONI sve ovo znaju i koriste to znanje cijelo vrijeme! Svaka reklama, svaki članak, svaki film, svaka vijest, svaki “viralni” post, svaki trendovski hashtag…svaki rat, svaka pandemija…svi su konstruirani s tim načelima kako bi izazvali specifične emocionalne reakcije koje usmjeravaju vaše ponašanje i uvjerenja. Tako funkcioniraju mediji, ne da vas informiraju, ne da vas zabave…nego da vas kontroliraju.
Provjeri/wakingtimes.com
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
