Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Iliri = Slaveni
Kako tvrdi dr.sc. Domagoj Nikolić u svojoj knjizi „Ilirija – Sveta zemlja“ (TELEdisk d.o.o., 2018), kontinuitet našeg naroda na ovom prostoru od prapovijesti do današnjih dana nije bio sporan i bio je dio znanstvenog diskursa sve do 19. stoljeća. Drugim riječima, do tada je svakome bilo jasno da su Južni Slaveni zapravo Iliri.
Međutim, nakon što su ilirsko ime, grb s polumjesecom i zvijezdom, te trobojnica zabranjeni carskim dekretima 1852. godine, austrougarska politika je stvorila pseudoznanost kojom je taj kontinuitet osporen, a cilj je bio ometanje južnoslavenskog ujedinjenja putem izgradnje niza manjih, rascjepkanih nacija ograničenog suvereniteta podložnih bečkoj i peštanskoj dominaciji.
Potomci drevnih Ilira proglašeni su Albanci, a Južni Slaveni odjednom postaju „doseljenici s Karpata“.
Teorija o velikom deseljenju nije se ozbiljno razmatrala sve do propasti ilirskog pokreta. Da se u 6. i 7. stoljeću nije dogodila seoba stotina tisuća, već seoba znatno manjeg broja ljudi na ove prostore, govore srpski povjesničar dr. Tibor Živković (1966.-2013.), ali i hrvatski povjesničar dr. Neven Budak. Oni su mišljenja da su drevni starosjedioci protjerani i istrebljeni u velikoj većini uz rijetke ostatke u visokom gorju, priobalju i na otocima, ali da su starosjedioci preživjeli u mnogo većem broju no što se pretpostavljalo. Isto tvrdi i bosanski povjesničar Đuro Basler, koji kaže da je u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva. I brojni su drugi povjesničari i znanstvenici imali gotovo identična razmišljanja…
Dakle, važno je napomenuti da su do istog zaključka došli znanstvenici i povjesničari različitog porijekla, ideološko-političkog opredjeljenja, generacija i disciplina, što ukazuje da teorija o dolasku nije vjerodostojna. No, usprkos tome i dalje se inzistira na teoriji o deseljenju jer je ona duboko ukorijenjena u ideološko i institucionalno tkivo današnjih vazalskih državica, što je bio slučaj i s obje Jugoslavije, pa tu treba tražiti osnovni razlog svih naših društvenih neuspjeha.
Stećci kao dokaz autohtonosti
Službena dogmatička povijest ne smatra da se u antici i ranije na Balkanu dogodilo išta naročito bitno osim rimskog osvajanja, pa stećke gleda kao spomenike iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, po ovoj dogmi smatra se da u antici i ranije na našem prostoru nije postojao nitko osim razmjerno nepoznatih neslavenskih primitivaca koje su istrijebili došljaci Slaveni, to jest mi, pa ne postoji ni jedan smisleni kontekst u koji se stećci mogu smjestiti.
Dogma o srednjovjekovnom porijeklu stećaka ustanovljena je u vrijeme kad je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878. i kada se Europi otkrio jedan posve novi i neistraženi svijet. Brojne pronađene velebne megalitske nekropole diljem ovog prostora odjednom otkrivaju istinu, a to je da je prostor Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Srbije i Crne Gore jedinstveni kulturni, antropološki i etnički prostor koji posjeduje najimpozantniju i najstariju megalitsku kulturu u čitavoj Europi.
Ova otkrića unijela su nemir u redove zavojevača, jer veličina i drevnost naše kulture čini Zapadnu Europu inferiornom, a njihovu civilizacijsku misiju apsurdnom. I u političkom smislu nacionalno ujedinjeni Balkan predstavljao bi prevelik izazov Austrougarskom Carstvu, pa je bilo potrebno taj prostor fragmentirati u što je moguće veći broj međusobno suprotstavljenih vazalnih provincija.
Početak lažne povijesti
Laž o srednjovjekovnom porijeklu stećaka započinje austrijski arheolog i povjesničar Moritz Hoernes (1852.-1917.) čija istraživanja ignoriraju dotadašnja saznanja domaćih znanstvenih izvora koji tvrde suprotno.
Njegovom uspjehu je vjerojatno nehotično pridonio i britanski povjesničar i novinar Sir Arthur J. Evans, koji je 1875. godine na svom proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu i prvom susretu sa stećcima, te nakon razgovora s franjevcima u samostanu Guča Gora, zaključio da se radi o prapovijesnim ilirskim spomenicima koje je pripisao „bosanskim bogumilima“.
Naime, ovi franjevci su očito već bili pod utjecajem Franje Račkog koji je formulirao krivu teoriju o bogumilskom porijeklu Crkve bosanske i povezao stećke s tim periodom. Osim što je teorija o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj neutemeljena, stećci se ne mogu poistovjetiti s bogumilima, jer se teritorijalna rasprostranjenost stećaka ne poklapa s onom bogumila. Naime, kad bi stećci bili bogumilski spomenici, najviše bi ih trebalo biti u Bugarskoj, a tamo ih uopće nema.
Predaje i istina o stećcima
Predaje govore da su stećci izrađivani u pradavna vremena, a narodu divova koji ih je izrađivao pripisuju i neka nadnaravna svojstva – stećke su prema predajama na glavama nosile žene koje su živjele 900 godina („300 divovala, 300 nevovala, 300 udovala“). Spominju se i stećci koje je vuklo stotinu volova, ali nema spomena nekog plemića koji je na grob navalio gromadu od 15 ili 30 tona.
Naravno, ne postoje stari dokumenti o podizanju stećaka u srednjem vijeku, iako dalmatinski gradovi imaju vrlo kvalitetne arhive i mnoštvo stećaka u svojoj okolici. Nevjerojatno je da čak niti u Dubrovačkom arhivu ne postoji niti jedan dokument koji bi spomenuo bilo što o srednjovjekovnoj praksi izrade stećaka: nekog majstora, način prijevoza, cijenu izrade, bilo što.
Najbolji dokaz da stećci nisu rađeni u srednjem vijeku su same dimenzije i težina ogromnog broja stećaka. Ne postoji tehnološki kontekst u koji bi se smjestila praksa odvaljivanja megalita do 32 tone i njihov prijevoz na velike udaljenosti u srednjem vijeku. Uostalom, zašto bi se itko time bavio, a da istu tehnologiju ne upotrijebi u bilo kojoj drugoj gradnji?
Iliri i divovi
Brojne predaje iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije opisuju divove i njihove karakteristike, a navodno se taj narod međusobno istrijebio. No, postoje i predaje koje govore da ih je istrijebio i s njihovim ostacima se izmiješao današnji narod.
Valja primijetiti da riječi div, divac, divica upućuju na stanje nevinosti, a putem veze s latinskim divus, na nebesko. To nam ukazuje da je taj narod u duhovnom smislu bio sasvim drugačiji od naše rase. Nije bio materijalan niti je težio ciljevima koje naša civilizacija smatra velikim. I genetika je bila različita – to znamo stoga što je taj narod bio izuzetno dugovječan, snažan, nije pobolijevao i imao je zdrave zube čitavog života.
Naš jezik preko riječi divljina (nekultiviran kraj – zemlja divova), divljak (neotesani primitivac – div ili onaj koji im se priklonio, mješanac) i divljaštvo (nedostatak kulture – način života divova i njihovih potomaka) čuva mutno sjećanje, makar i kroz barem djelomično poricanje istine, na primordijalno stanovništvo i sukob s divovima.
Provjeri/”Ilirija – Sveta zemlja” (dr.sc. Domagoj Nikolić)
Foto naslovnice: screenshot dominfo.ba
P O D I J E L I !
zanimljivo: ovaj simbol polumjesec odozdo sa zvijezdom, nalazi se na grbu istočnonjemačkog grada Halle an der Salle.
Također i na klupskom grbu mjesnog nogometnog kluba Hallescher FC, koji igra u 3. njemačkoj ligi, a za vrijeme Istočne Njemačke DDR-a, bio je prvoligaš te države.
https://de.wikipedia.org/wiki/Halle_(Saale)
https://de.wikipedia.org/wiki/Hallescher_FC
objašnjene značenja tog simbola u članku na njemačkoj vikipediji je-- da se ne zna točno, otkuda potječe taj simbol polumjeseca odozdo i zvijezde.
kaže se da je jedna od teorija da simbol navodno predstavlja stiliziranu tavu za sol i solni kristal.
druga teorije kaže se u članku je, -- da simbol potječe negdje iz Bizanta ili prednjeg orijenta (dakle područje današne Turske i okolice) i da zvijezda ustvari predstavlja sunce, i da grb simbolizira dan i Božju prisutnost
neke novije teorije tvrde da elementi grba predstavljaju simbole pravde.. I postavljaju vezu simbola sa štovanjem Majke Božje, pošto je ovaj grb u 14. stoljeću pridodan općinskom gradskom pečatu, koji prikazuje Gospu.
Postoji jedan div, koji u svom prezimenu nosi tu riječ: Vlade Divac, bivša jugoslavenska i srpska košarkaška zvijezda, igrao u NBA, ako se ne varam 2 metra i 12 cm visok
Nekako potezanje pitanja nasleđa uvek izaziva sukobe i razmirice - ne samo na Balkanu. Meni je potpuno svejedno da li su mi preci Divovi, Pigmeji, Egipćani, Eskimi ili Amazonke. Čak i da mi je predak neki od osvajača koji je ovuda samo prošao - da li iko od nas može da garantuje da njegova/njena loza nema ovakvih "grana"? I zašto bi takvo saznanje imalo bilo kakav uticaj na nas, da li bi zbog toga bili bolji ili lošiji, pametniji ili gluplji, snažniji ili slabiji...
Ono što mi jeste žao je da smo na Balkanu "braća od stričeva" a da stalno ratujemo kao najljući neprijatelji - i to za tuđe interese! Ne, to nije najgore, najgore je što ništa nismo naučili i iste greške samo što nismo počeli da ponavljamo!!!
-----------------------
Što se teksta tiče imam par primedbi:
- jezik mora mnogo ozbiljnije da se uzme u obzir pri ovakvim analizama, čak i da je slovenski bio praktičniji, savršeniji i lakši za korištenje od jezika starosedelaca starosedeoci ne bi tek tako odbacili svoj jezik. Čak i da je taj jezik zatiran pod prisilom opet bi se bar negde sačuvao. Odgovor na pitanje kako je slovenski jezik postao dominantan na ovim prostorima je skoro sigurno odgovor na pitanje našeg porekla.
- Tehnologija odvajanja OGROMNIH kamenih blokova je bila poznata još u starom Egiptu i krajnje je jednostavna: u kamenom bloku se useku ležišta za drvene klinove, u njih se nabiju klinovi od tvrdog i vrlo suvog drveta i sve što treba je da se klinovi zalivaju!!!
Transport ovih blokova preko jednakih trupaca nije neka velika misterija, jeste veliki posao napraviti put za takav transport ali ne za one koji su uložili mnogo veći trud na klesanje tih stećaka.
Bili Slaveni ili samo slavenizirani ono što nas određuje je jezik, a on je sigurno slavenski. Dobar su primjer Mađari. Za mongolskog prodora u Europu tadašnje je mađarsko stanovništvo doslovno desetkovano. Prazninu su popunili Slaveni s juga (mi), Slaveni sa sjevera, Rumunji itd. Tako ispadne da današnji Mađari imaju vrlo malo od svojih predaka prije tog nesretnog prodora. Ipak, današnji Mađari imaju puno pravo smatrati se Mađarima, prvo tu je osjećaj pripadnosti, drugo jezik.
Nikad mi nije bilo jasno negiranje očitog, jezika npr, i konstruiranje neke moguće povijesti po kojoj potječemo od bilo kuda samo da to nije ni blizu mjesta od kuda, navodno, potječu naši prvi susjedi.
Krajem devedesetih u Hrvatskoj je bilo jako "in" dokazivati svoje čisto porijeklo. Poznati i slavni su to činili na TV-u ili u novinama, običan puk u obližnjoj birtiji. A kako niti jedni niti drugi nisu bili sigurni ni tko im je bio pradjed pretjerivalo se naveliko. Skoro je svatko našao nekog plemenitaša i uvrstio ga u obiteljsko stablo, isto kao što je upotrijebio svu domišljatost da sakrije pretka Panteliju ili šukunbabu Leposavu.
Da nismo toliko nesigurni u sebe i povodljivi ništa od svega ovoga što nas je zadesilo ne bi moglo ni da nam priđe...
Osobno mi je ovo najdraži članak na provi"ri do sada,fala autoru.