Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
O tempora, o mores…
Vjerojatno nas ništa u životu toliko ne potrese kao što je to suočavanje s činjenicom da je nečiji ovozemaljski život okončan. Čak i sama općenita pomisao na smrt unosi nered u naša razmišljanja i osjećaje. Naime, s nečijom smrti nastupa, najblaže rečeno, izvanredna situacija koja dovodi do prekida redovnog odvijanja svakodnevnice obitelji preminuloga. No na svu sreću i u takvim okolnostima iznalazimo smjernice za postupanje; vjekovima oblikovan, a naraštajima prenošen niz običaja i obreda čija je svrha neutralizirati sav užas bespomoćnosti s kojim se suočava netko tko je upravo izgubio voljenu osobu.
Obredi prijelaza u kontekstu umiranja i smrti pomažu donekle ublažiti onaj prvotni šok pri spoznaji da nekoga u ovostranosti više nikada definitivno nećemo vidjeti. Tim više, tu čak postoji i svojevrsni ritualni paralelizam: legitimni obredi religijskih sustava ali i oni pučki običaji drevnijeg postanka. I jedni i drugi prošli su u 20. stoljeću kroz razne transformacije, brojne devastacije i doživjeli zabrane, no unatoč svemu nekako su nastavili trajati. Začudo, a možda i ne, u kriznim vremenima poput razdoblja nedavnih ratova s ovih prostora, dolazilo je do naglog izboja običaja pučke provenijencije.
Današnja situacija s nametnutim ograničenjima i zabranama, koje se ponovno odnose na sve obrede prijelaza, neodoljivo podsjeća na razdoblje komunizma, iako je ovo danas – usudit ćemo se donijeti presudu – neusporedivo nehumanije. Zajedništvo, kako slavlja tako i tugovanja, danas je na udaru.
Promotrimo samo postupanje s umirućim pacijentima u bolnicama na zatvorenim i nedostupnim Covid odjelima, koji su lišeni blizine bliskih osoba te u konačnici jednog pristojnog, humanog rastanka. Ukoliko odemo korak dalje trebamo uočiti promjene u ophođenju bolničkog sustava (identifikacija pokojnika obavlja se uz pomoć fotografije koja je snimljena dok je osoba još bila živa!) i pogrebnih poduzeća s tijelom preminule osobe (bez obavljanja obdukcije posmrtni ostaci se pohranjuju u posebne vreće a one potom u hermetički zatvoreni kovinski lijes koji se naposljetku polaže u drveni).
Odvojenost obitelji od umirućeg i nemogućnost identifikacije drastične su promjene uslijed kojih se smrt bližnjeg čini nestvarnom i neprihvatljivom. Prilikom posljednjeg ispraćaja i pogreba propisano je, osim ograničenog broja osoba, da se postupak žalovanja obavlja bez rukovanja (o zagrljaju da ne govorimo…). Uobičajena temeljna forma iskazivanja podrške lišena je svojih gestovnih izričaja ali i okruženja u kojem se odvija – zajedništva šire obitelji, prijatelja, općenito bliskih osoba.
Slijedom upravo napisanoga osjećamo potrebu naglasiti da kada se netko za vrijeme pogreba suludo slijepo pridržava propisanih mjera, takva osoba zapravo daje svoj doprinos dehumanizaciji odnosa te ono što je najvažnije od svega, na ožalošćenu obitelj djeluje iznimno ponižavajuće osobito kada im se obraća riječima „Primite moje saučešće. Eto, nećemo se rukovati s obzirom na okolnosti.“ i to pred malobrojnim okupljenima koji su izrazili sućut na tradicionalan način. Osobno smo svjedočili ovakvom postupku te možemo zaključiti da na ovome primjeru postaje vrlo jasno kako je u vremenu „novog normalnog“ strah zatupio ljude do te mjere da je sustav vrijednosti postao izvrnut – zlo je zamijenilo dobro i to neprimjetno, pa ljudi danas čine zlo u uvjerenju da čine dobro.
Međutim kada zajedništvo određenog broja ljudi izostane s proslava, to je u duhu festivnog raspoloženja i veselja još donekle podnošljivo, ali kad je u pitanju proživljavanje gubitka bliske osobe uz nametnute epidemiološke mjere koje pri tom ne vrijede za sve jednako (prisjetimo se „veličanstvenog“ Bandićevog sprovoda), možemo zaključiti kako aktualna stvarnost smrti na globalnoj razini postaje duboko uznemirujuća. Dostojanstvo umiranja, tugovanja i žalovanja oskvrnuto je u svojoj biti. No budući da proživljavamo krizno razdoblje sigurno ćemo, kao i u prošlosti, iznaći načina kako bismo dosadašnje tradicijsko nasljeđe preformulirali u jedan novi vjernički, običajni mentalitet koji će znati odgovoriti duhu ovoga (ne)vremena. Jer ljubav je inventivna i kreativna, a zlo je glupo i na kraju će propasti.
P O D I J E L I !
