Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Uvod
Pojmom transhumanizma može se obuhvatiti svaki proces prihvaćanja najsuvremenijih tehnologija kojim se nastoji nadići naše “prirodno” ljudsko stanje. Pokret je prolazio kroz različite faze razvoja, nakon što se prvi put pojavio ranih 1980-ih, iako je “transhumanistički” kao pridjev upotrijebio još 1966. iransko-američki futurist Fereidoun M. Esfandiary, zatim Abraham Maslow (Toward a Psychology of Being, 1968.) i Robert Ettingera (Čovjek u Supermana, 1972.).
Unutar desetak godina pokret je privukao niz akademskih filozofa kao što su Šveđanin Nick Bostrom, koji predaje na Sveučilištu u Oxfordu, Britanci David Pearce i Richard Dawkins te Amerikanac James Hughes. Do sada je prikupio dovoljnu kritičnu masu da se ozbiljno shvati u akademskoj raspravi.
U međuvremenu se pojavila i struja političkog aktivizma, u početku kroz specijalizirane časopise poput Extropy i Journal of Transhumanism, da bi se zatim osnovala i brojna nacionalna i međunarodna udruženja, uključujući Extropy Institute (1992.), Svjetsko transhumanističko udruženje (1998., preimenovano u Humanity+ 2008.), Technoprog u Francuskoj, Associazione Italiana Transumanisti u Italiji, Aleph u Švedskoj i Transcedo u Nizozemskoj.
Posljednjih godina transhumanizam je postao izrazito ispolitiziran, osnažen dolaskom prvih političkih stranaka u misiju utjecaja na donošenje odluka i političke agende. U SAD-u, Transhumanistička stranka je na predsjedničkim izborima 2016. postavila kandidata Zoltana Istvana. Velika Britanija ima istoimenu stranku, dok Njemačka ima Transhumane Partei.
Zatim su došla privatna sveučilišta koja su u potpunosti posvećena transhumanističkoj stvari – Googleovo Sveučilište Singularity osnovano je u Kaliforniji 2008., a kamp u blizini Aixen-Provencea otvorio je svoja vrata krajem 2017. – te razni privatni instituti i zaklade, uključujući XPRIZE Foundation i Institute for Etika i nove tehnologije. Diljem svijeta pojavile su se i brojne grupe civilnog društva.
Politička ideologija
Do ovog trenutka transhumanizam je izrastao u prilično koherentnu i potkrijepljenu doktrinu. Ne zadovoljavajući se objašnjenjem sadašnjosti, transhumanisti su željni promicanja eksplicitnog i detaljnog programa za društvenu promjenu.
Normativna dimenzija transhumanizma, isprva izražena kroz etičku i pravnu raspravu o granicama koje treba povući oko tehnološkog napretka, posebice u geneticii i neuroznanosti, zatim se proširila na društvenu raspravu o svim budućim tehnološkim promjenama. Transhumanisti su tvrdili da bismo trebali težiti nadilaženju ljudskog stanja, radeći prema genetski i neurološki modificiranom posthumanom biću, potpuno integriranom sa strojevima.
Njihova vizija poziva na progresivni napredak, na premisi da su ljudska bića opterećena biološkim ograničenjima koja nas sprječavaju da učinkovito prihvatimo izazove sve složenijeg svijeta. Logičan put naprijed stoga je proširenje vlastitih sposobnosti integracijom svih vrsta tehnologija u nastajanju ili čak vlastitog programiranja na način da na kraju postanemo postljudi.
To je pravi vrhunac plana zacrtanog u klasičnom eseju Jürgena Habermasa iz 1968., Tehnologija i znanost kao ideologija. Vrlo često, ciljevi “tehnoproroka” poprimaju religijske odlike, utoliko što se brojni autori pojavljuju kao istinski obraćenici vjere u mogućnost postizanja besmrtnosti, ili čak oživljavanja mrtvih naprednom tehnologijom nakon čarolije u kriogenom stanju. Medijski miljenik Laurent Alexandre to naziva “smrt smrti”.
Politički cilj je savršeno transparentan. Ono o čemu govorimo nije ništa manje nego stvaranje novog ljudskog bića i, prema tome, potpuno novog društva, baš kao što su prošle ideologije (komunizam, fašizam, itd.) težile učiniti na druge načine. Naravno, ovaj transnacionalni politički pokret sadrži izražene ideološke razlike u pogledu tehnologija kojima bi trebalo dati prioritet i strategija koje treba slijediti, pa se javljaju različite frakcije, kao što su radikalni “tehnoprogresivci” (kao što su James Hughes, Marc Roux i Amon Twyman) ili nešto liberalniji “tehnolibertarijanci” (poput Maxa Morea i Zoltana Istvana). Međutim, kao što rekosmo, to su tek unutarnje političke borbe između različitih senzibiliteta, a sve frakcije se potpuno slažu oko osnovnih načela transhumanizma.
Osnovne premise transhumanizma
Transhumanistička misao može se raščlaniti na tri glavne premise, svaka s izrazito političkom namjerom:
1. Ljudska bića u svom “prirodnom” stanju su zastarjela i trebala bi biti poboljšana tehnologijom, koja tada postaje sredstvo za umjetno produžavanje procesa hominizacije. Drugim riječima, transhumanisti vjeruju da imamo dužnost zamijeniti kategoriju čovjeka novim stvorenjem, post-sapiens sapiensom.
2. Cilj je potpuna hibridizacija između postljudskog bića i stroja, nešto što daleko nadilazi sučelje čovjek-stroj koje poznajemo danas. Zapanjujuća slika hibrida čovjeka i stroja sugerira trajnu integraciju, o čemu često govori jedan od najistaknutijih ideologa transhumanizma, Ray Kurzweil. Kurzweil vjeruje da bi ljudska bića trebala postati intrinzični dio stroja, da bismo trebali biti (re)programabilni poput softvera.
3. To bi nas natjeralo da transcendiramo ne samo našu ljudskost, već i ono što bismo mogli nazvati osnovnom ideološkom matricom koja je u pozadini mnogih drugih ideologija (liberalizam, socijalizam, konzervativizam, itd.). Dok humanisti vjeruju da pojedinci mogu postići moralni rast kroz obrazovanje i kulturu, transhumanisti nude potpuno novi skup vrijednosti, inzistirajući na nužnosti prijelaza u posthumanu vrstu sposobnu za kontinuirano samopoboljšanje integracijom nove tehnološke komponente. U određenom smislu, tehnologija uklanja potrebu za moralnim, obrazovnim ili kulturnim naporom.
Iz ove tri premise, transhumanistička ideologija raspada se na različita diskurzivna polja, od kojih je svako nadahnuto nekim novim izumom koji će nas ubrzati na našem putu do suncem obasjanih gorja budućnosti.
Današnji dosezi
Vidimo da se jedno takvo polje razvija oko kontroverzne tehnike ljudske genetičke manipulacije. U ljeto 2017. tim istraživača u SAD-u postigao je prvu uspješnu modifikaciju ljudskog genoma, koristeći novu metodu za iskorijenjivanje nasljednog srčanog oboljenja. Doći će dan kada će ova tehnika biti potpuno razvijena i odobrena za korištenje, pa makar samo u jednoj zemlji. Jedan jedini postupak bit će dovoljan da se ukloni sav rizik od genetskog poremećaja u svakoj generaciji koja potječe od embrija.
To je, dakle, pravi oblik reproduktivnog genetskog poboljšanja. U ovom slučaju, medicina služi kao predvodnica, kršeći tabu, jer tko bi se mogao usprotiviti legitimnosti genetske intervencije u takvim okolnostima? No, ovdje se postavlja pitanje u kojoj to točno točki zalutamo u eugeniku? Gdje su granice, s obzirom na činjenicu da će neminovno doći do sukcesivne „potrebe poboljšavanja“ svega i svačega?
Drugi primjer proizašao je iz Projekta Cyborg, koji je vodio britanski transhumanist Kevin Warwick, godine 1998. i ponovno 2002. Warwick je u svoju ruku umetnuo elektrode koje su bile izravno povezane s njegovim živčanim sustavom. Zatim su spojeni na računalo, a odatle na internet. S ovom opremom mogao je daljinski upravljati robotskom rukom koja se fizički nalazila na drugoj strani Atlantika. Nasuprot tome, njegova je ruka postala podložna daljinskom upravljanju računalom.
U drugom eksperimentu uspio je natjerati vlastiti živčani sustav da komunicira sa živčanim sustavom svoje žene, kojoj je također ugrađen elektronički čip. U tom su trenutku njihova dva tijela bila u sintezi s internetom. Ova vrsta integracije čovjeka i stroja, na raskrižju između neuroznanosti, medicinske kirurgije, digitalnog inženjeringa i robotike, govori o duboko transhumanističkom mentalitetu, kao što je i sam Warwick priznao 2000.:
“Oni koji su postali kiborzi bit će korak ispred ljudi. I baš kao što su ljudi uvijek sebe cijenili iznad drugih oblika života, vjerojatno će kiborzi s prezirom gledati na ljude koji tek trebaju ‘evoluirati’”.
Snažan tehnološki imaginarij za sljedeću industrijsku revoluciju
Od Warwickovog eksperimenta, san o stvaranju postljudskih kiborga postao je eksplicitniji i mainstream, pozivajući na kreativno razmišljanje političara i pravnog sustava. Na primjer, 2017. Apple i Cochlear objavili su Nucleus 7, procesor zvuka koji stvara bežičnu vezu između iPhonea i čipa kirurški ugrađenog u uho. Uređaj omogućuje gluhim osobama da slušaju glazbu, telefoniraju i čuju zvuk u videosadržaju.
Švedska tvrtka BioHax i američka tvrtka Three Square Market zaposlenicima već nude mogućnost besplatnog ugrađivanja potkožnih mikročipova za spremanje svojih lozinki, otključavanje uredskih vrata, pohranjivanje osobnih podataka i kao način plaćanja u kantini.
U međuvremenu, rad transhumanističkih umjetnika kao što je Neil Harbisson pomaže dovesti imaginarni kiborg u javnu svijest. Je li zamislivo da bi buduća tehnologija koja omogućuje ugradnju čipa izravno u mozak bila zabranjena, ako bi se ta tehnologija koristila, barem u početku, za poticanje pamćenja pacijenta s Alzheimerovom bolešću?
Ovi primjeri pokazuju da transhumanistička ideologija, često okupana sjajem medicinskog humanizma, nastoji svim potrebnim sredstvima prikazati nove tehnološke artefakte koji mijenjaju ljudsku prirodu kao nekontroverzne, neizbježne i, iznad svega, izrazito poželjne.
Pravo pitanje koje si trebamo postaviti je: Radi li se zaista o pravom putu ili tek o stranputici ka potpunom uništenju Čovjeka?
Provjeri/technocracy.news
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
