Atomska bomba, nuklearno oružje, nuklearne elektrane… stvarnost ili fikcija? (1. dio)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Tekst je autorski rad Đurđice Antolić objavljen uz dopuštenje.

Značaj atomske bombe za ideju jedne svjetske vlade

„Prijevara je pokretač rata.“ Sun Tzu, general drevne Kine, vojni strateg, autor Umijeća ratovanja (The Art of War)

Samo dva mjeseca nakon bombardiranja Hiroshime i Nagasakija, u eseju Vi i atomska bomba (You and Atomic Bomb, Tribune, Oct. 1945), skovavši termin „hladni rat“ (cold war), predvidjevši hladnoratovsko razdoblje, podjelu svijeta i postojanje „dviju ili triju monstruoznih super-država, svaka od njih u posjedu atomskog oružja“, George Orwell je primijetio da je u javnosti izostala očekivana diskusija o nečemu što bi nas sve moglo „raznijeti u komadiće“. Dostupne informacije bile su „ne baš od velike pomoći prosječnome čovjeku… ali, zanimljivo, malo je toga rečeno, … o najvažnijem pitanju za sve nas, primjerice: Koliko je teško proizvesti ove stvari[atomsku bombu]?“

Službeni narativ kaže da povijest atomske bombe započinje 1938. godine u Njemačkoj kad su troje znanstvenika, Otto Hahn, Lise Meitner i Fritz Strasman, navodno otkrili nuklearnu fiziju. Ubrzo, nakon što se za to doznalo u Americi, osmišljen je Manhattan Project kao odgovor na strah da bi njemački znanstvenici mogli razviti nuklearno oružje. Većina istraživanja provodila se u Los Alamosu u Novom Meksiku pod vodstvom teorijskog fizičara J. R. Oppenheimera, „oca atomske bombe“. Prvo testiranje bombe, znakovita imena – Trinity Test (trinity – trojstvo), sprovedeno je samo tri tjedna prije bombardiranja Hiroshime i Nagasakija (6. i 9. kolovoza). Ime je testa vjerojatno bilo nadahnuto hinduskim trojstvom sudeći po tome da je, promatrajući izdaleka oblak u obliku gljive visok navodno 12 km nastao nakon detonacije bombe, Oppenheimer tog trenutka izgovorio stih iz Bhagavad-Gite: „Sada postajem Smrt, uništavatelj svjetova“.

Ne čini li se neobjašnjivim da se, pokraj neobičnih ostataka bombe ubrzo nakon njezina testiranja, Oppenheimer dao fotografirati s generalom Lesliejem R. Grovesom, vojnim dužnosnikom zaduženim za Manhattan Project, stojeći na tlu koje prije ostavlja dojam ispucanosti zbog dugog sušnog razdoblja nego od atomske bombe stvorena kratera, a da obojica pritom nisu stradala od smrtonosne radijacije?

Priča o Manhattan Projectu neće trajati dugo. Osnovan 1943. ugasit će se istodobno s japanskom predajom, u kolovozu 1945. Međutim, kasnije će se razviti i virtualni Manhattan Project, temeljen na reverznom inženjerstvu i simulacijskoj tehnologiji, pa se u skladu s tim dade doznati sljedeće:

„Skupina znanstvenika i dizajnera nuklearnog oružja pri Lawrence Livermore National Laboratory vodili su što/ako-eksperiment postavivši nekoliko godina prije super-kompjutor da simulira što se događa kad nuklearno oružje napusti spremnik do trenutka kad pogodi cilj. Onda se dogodilo iznenađenje. Kompjutorske simulacije su pokazale da bi u određenom trenutku od spremnika do cilja oružje ‘katastrofično zakazalo’… Takav bi neuspjeh značio da oružje ne bi moglo proizvesti elsplozivnu količinu koju vojska očekuje – ili uopće ne, ili nešto sasvim drugačije od onog potrebnog da se propisno pogodi cilj.“ (The Washington Post Nov. 1, 2011)

„Paralele između suvremene fizike i istočnjačkog misticizma“

Citirani stih iz Baghavad-Gite nije usamljenim primjerom iznenađujuće sličnosti atomske i kvantne fizike s nazorima istočnjačkog misticizma. Sam će Oppeheimer s još jednom svojom izjavom potvrditi da je to upravo tako, a uz njega će to učiniti i Niels Bohr i Werner Heisenberg (citati preuzeti iz knjige Tao fizike, Istraživanje paralela između suvremene fizike i istočnjačkog misticizma Fritjofa Capre, Zagreb 1998):

„Opće predodžbe o ljudskom shvaćanju… što ih rasvijetliše otkrića u atomskoj fizici, nisu u prirodi stvari sasvim nepoznate, još nečuvene ili nove. Čak i u našoj kulturi one imaju svoju povijest, a u budističkoj i hinduskoj misli imaju još značajnije, središnje mjesto.“ (Julius Robert Oppenheimer, fizičar, 1954)

„Paralelu lekciji atomske teorije… (moramo potražiti) u onoj vrsti epistemioloških problema s kojima su se mislioci kao Budha i Lao Ce već bili suočili…“ (Niels Bohr, fizičar, 1958)

„Veliki znanstveni doprinos teorijskoj fizici što je nakon posljednjeg rata došao iz Japana mogao bi biti pokazateljem određenog odnosa između filozofskih ideja dalekoistočne predaje i filozofske biti kvantne teorije.“ (Werner Heisenberg, fizičar,1963)

Još više iznenađuje sličnost opisa oružja u drevnim epovima, poput Mahabharate koja govori o oružju sudnjega dana, oružju bogova – o Brahmastra i Brahmashira projektilima (u značenju Bog-glava), s opisima u modernim nuklearnim dokumentima, tekstovima službenog narativa (Wikipedia) ili izjavama znanstvenika, u brojnim primjerima navedenim u knjizi Akia Nakatanija Mrtvi predmet, Eksplozija prijevare nuklearnog oružja (Death Object, Exploding the Nuclear Weapons Hoax):

„Svjedočite danas mojim podvizima. Pogledajte danas moje odlično oružje, moju Brahmastru i ostalo nebesko oružje… Ja ću, samo mojim umom, baciti danas na Parthu, za moju pobjedu, to oružje nemjerljive energije zvano Brahmastra… to odlično neodoljivo oružje… koje se može primijeniti samim umom.“ (Mahabharata)

„Sam sam to osjetio. Blistavost nuklearnog oružja. Ono je neodoljivo ako mu pristupite kao znanstvenik. Osjetiti da je ono tu u vašim rukama, da oslobađa tu energiju koja ispunjava zvijezde… To je nešto što u ljudi stvara iluziju neograničene snage, …, to obuzima ljude kad vide što mogu učiniti svojim umom.“ (Freeman Dyson, fizičar)

Paralele, prepoznatljive u navedenim citatima, u neutralna bi čitatelja mogle potaknuti pitanje u kojoj su mjeri atomska i kvantna fizika stvarne, a u kojoj mjeri mistične? Odgovor bi se možda mogao pronaći u knjizi Roberta Bettsa Laughlina, profesora fizike i primijenjene fizike na Standford sveučilištu, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1998. godine, pod naslovom Drugačiji svemir: Ponovno otkrivanje fizike iz samog temelja (Different Universe: Reinventing Physics from the Bottom Down, 2005.):

„… Učenje kvantne mehanike može podsjećati na izvantjelesno iskustvo. Nemoguće stvari postaju činjenična istina, riječi poprimaju značenja koja su upravo suprotna uobičajenima, a zdravorazumska stvarnost biva okrenuta naglavačke. … Kvantno-mehanička materija sastoji se od valova ničega. Radi se o teškom konceptu, pa se on tradicionalno približava studentima tako da im se prvo objasni nešto što je nazvano dvojnost val-čestica, a to je zamisao da su čestice newtonovski objekti koji ponekad interferiraju, difraktiraju, i tako dalje – dakle, ponašaju se kao da su valovi. To nije istina, ali podučava se na taj način, da bi se spriječilo pregaranje studentovih mentalnih sklopova.

Zapravo, takva dvojnost ne postoji. … Nažalost, kako kvantna mehanika ima taj okus ‘drugog svijeta’, to se uzima kao prikladno opravdanje za upuštanje u fantastične ‘interpretacij’ kvantne mehanike u kojima se od drveća ne vidi šuma. Zapetljana narav takvih argumenata opčinjava studente ali iritira nas ostale, jer se na koncu svodi na pokušaje da se kvantna mehanika opiše u terminima ponašanja koje iz nje emergira, umjesto obrnuto. Oni su, drugim riječima, simptomi pogrešnog pogleda na svijet. Čovjek pokušava biti pristojan s tim u vezi, ali ponekad je nemoguće odoljeti iskušenju da se bude zločest. …“

Lažiranje atomskog bombardiranja Hiroshime i Nagasakija

U knjizi Hiroshima Revidirana, Dokazi o lažiranju atomskog bombardiranja napalmom i bojnim plinom (Hiroshima Revisited, The evidence that napalm and musturd gas helped fake the atomic bombings) Michael Palmer, profesor biokemije na Kanadskom sveučilištu, iznosi dostupne i relevantne, fizičke i medicinske dokaze da bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine nisu bile atomske bombe. U ovom će se tekstu iznijeti samo pojedini detalji.

Ako se pretpostavi, kaže Palmer, da do eksplozije nije došlo, onda su dokazi o eksploziji fabricirani. Ako se eksplozija atomske bombe stvarno dogodila, u tom su slučaju neki ljudi neobjašnjivo preživjeli smrtonosne doze radijacije.

Ako je stvarno došlo do eksplozije atomske bombe, onda ostaje neobjašnjivim kako je, umjesto pustog kratera, ostalo toliko uspravnih stvari: zidane zgrade, drveni stupovi za električnu struju, drveće …?

Allexander P. De Seversky, rusko-američki pilot i aeronautički inženjer, poslan je poslije 2. svjetskoga rata u službenu misiju u Njemačku i Japan da izvijesti o rezultatima savezničkog bombardiranja. Posjetio je Hiroshimu i Nagasaki. Dojmove o Japanu ugradio je u djelo Zračne snage: Ključ za preživljavanje (Air Power: Key to Survival, Simon and Schuster, 1950). Severski nije propitivao realnost postojanja atomske bombe. Njegov se ‘grijeh’ sastojao u tome da je ustanovio nedostatak dokaza za apokaliptični učinak bombe i da su bombardirani gradovi ostavili isti dojam kao i mnogi drugi gradovi uništeni konvencionalnim zračnim bombardiranjem. Zbog toga se našao pod udarem javnosti.

Fizičar John A. Auxier (Ichiban: Radiation Dosimetry For The Survivors of The Bombings of Hiroshima and Nagasaki, Energy Research and Development Administration, 1977) zapisao je da je dr. Sakae Shimizu (Historical scetch of the scientific field survey in Hiroshima several days after the atomic bombing, Bull. Inst. Chem. Res. Kyoo Univ. 60, 1982, 39-54), fizičar sa Sveučilišta Kyoto, odmah po završetku rata, radio na mjerenjima doza vrlo visoke energije neutrona. Dok su analize bile još u tijeku, Američke okupacijske snage konfiscirale su ciklotron, sve aparate i svu evidenciju koja se ticala istraživanja učinaka atomske bombe. Ktome, oduzeti su i uništeni svi ciklotroni u cijeloj državi. Ove drakonske mjere osakatile su japanske znanstvenike na izradi temeljitih studija o učincima atomske bombe.

Prema japanskom nuklearnom fizičaru Y. Nishini (A Japanese Scientist Describes the Destruction of his Cyclotrons, Bull. At. Sci. 3,1947,145-167) američki tajnik rata, Patterson, pripisao je uništenje ciklotrona „greški“ nekoga neimenovanoga u Pentagonu. U knjizi Sad to može biti rečeno (Now it can be told, Harper & Row,1962), šef Manhattan Project-a, general Leslie R. Groves, zbacivši je sa sebe, odgovornost je prenio na nekoga drugoga, također neimenovanoga, tako da za to nitko nije odgovarao. U istoj je knjizi Groves zapisao i sljedeće:

„Primijeniti puni i ustrajni pritisak na Japan strateškim bombardiranjem i napadima s nosača sa svrhom da se smanji stvaranje ratne sposobnosti, demoralizira zemlja u cilju pripreme za invaziju.“

 Zanimljivo, niti riječi o novom super-oružju. Umjesto toga – strateško bombardiranje i napadi s nosača zrakoplova, ključni čimbenik poraza Japana, i priprema za invaziju. Na priloženoj se fotografiji može po formiranju dimnog oblaka locirati svako mjesto gdje je pala bomba, a na sljedećoj i „tepih“ bombi kojima je zasipano 60-ak japanskih gradova.

Povezujući dokaze s analizama učinaka bombe na ljude Palmer je zaključio da se umjesto „radijacijskog učinka“ radilo o učinku zapaljive ili napalm bombe i bojnog otrova (iperit, plikavac, korišten u 1. svjetskome ratu i Iraku; eng. sulphur mustard gas)koji se zbog sličnosti simptoma koristio da oponaša simptome jake radijacije. Ukratko, kao što to Akio Nakatani raspravlja u već spomenutoj knjizi, radilo se one-nuklearnom pirotehničkom scenariju.

Dokazima koji negiraju nuklearnu detonaciju pripadaju i oni koji ukazuju na to da je u ljudi koji su se našli u samom središtu detonacije izostala retinalna lezija koja je inače posljedicom gledanja u zasljepljujući bljesak. Bljesak je uzrokovala AN-M46 ‘photoflash’ bomba, a eksplozivni zvuk bio je lokalni događaj uzrokovan detonacijom eksploziva u zraku zajedno s napalm bombom i bojnim otrovom. Korišteno je također i termobarično oružje koje se većim dijelom sastoji od goriva koje se raspršuje u oblaku uz malu inicijalnu detonaciju.

John Hersey zapisao je u knjizi Hiroshima (Vintage Books, 1989): „Gotovo nitko u Hiroshimi se ne sjeća zvuka bombe. Ali ribar … vidio je bljesak i čuo ogromnu eksploziju; on je bio skoro dvadeset milja udaljen od Hiroshime…“

E. Ishikava i drugi u Hiroshima i Nagasaki: fizički, medicinski i socijalni učinak atomskog bombardiranja (Hiroshima and Nagasaki: the physical, medical, and social effects of the atomic bombings, Harper Colophon Books, 1981) izjavljuju da je samo 1% hospitaliziranih bolesnika u Hiroshimi imalo rupturu bubnjića.

Odmah nakon bombardiranja, američki se predsjednik Truman obratio svijetu preko radija tvrdeći da je bomba imala eksplozivnu snagu jednaku 20kt TNT-a (20,000.000 kg). General Shunroku Hata, visoko rangirani oficir i bivši ministar rata, raportirao je Caru da atomska bomba nije bila tako moćno oružje.

Je li stvarni cilj bombardiranja Japana aktualan i sada?

Najvažniji trag da se otkrije stvarni cilj dolazi od propagande straha od nuklearnoga rata, kaže Palmer. Ljudima svijeta, duboko traumatiziranim tek završenim ratom, rečeno je da još gore dolazi ako bez odgode ne prihvate jedino moguće rješenje – novu unificiranu svjetsku vladu koja će osigurati vječni mir. Ova se ideja nalazi u propagandnoj brošuri pod naslovomJedan svijet ili nijedan: Izvješće javnosti o punom značenju atomske bombe (One World Or None: A Report to the Public on the Full Meaning of the Atomic Bomb, New Press, 1946), zbirci eseja vodećih znanstvenika od kojih su neki sudjelovali u Manhattan Projectu i nuklearnoj prijevari. Jedan među njima, Leo Szilard, izjavio je sljedeće:

„Problem s kojim se moramo suočiti nije taj možemo li stvoriti svjetsku vladu prije kraja stoljeća. To se čini vrlo vjerojatnim. Problem s kojim se moramo suočiti je taj možemo li imati takvu svjetsku vladu bez ulaska u treći svjetski rat. …“

Što je bio stvarni plan promotora „svjetske vlade“ vidljivo je 1948. godine u članku Sergeja Vavilova i trojice sovjetskih znanstvenika, prezentiranom kao „otvoreno pismo Dr. Einsteinu“ (Open letter to Dr. Einstein – From Four Soviet Scientists, Bull At. Sci. 4, 1948, 34-37), također aktivnom zagovorniku „svjetske vlade“, podnaslova Svjetska vlada cilj je imperijalista (World government is aim of imperialists):

„Prije svega, ideja ‘svjetske vlade’ i ‘super države’ uopće nije proizvod ‘atomskog doba’. … Dostatno je podsjetiti da su je oni već promovirali na ishodištu Lige nacija [danas UN]. Nadalje, u sadašnjoj povijesnoj epohi takve ideje nikad nisu bile progresivne. One reflektiraju činjenicu da kapitalistički monopol koji je dominantan u glavnim industrijskim državama … treba svjetsko tržište, svjetske izvore sirovina i regije za investiranje kapitala. … Ideolozi imperijalizma pokušavaju diskreditirati samu ideju nacionalnog suvereniteta. Čineći to oni često promoviraju pompoznu ideju ‘svjetske države’… To je put ka neograničenoj ekspanziji američkog imperijalizma i to je put da se ideološki razoruža ljude koji brane svoju nezavisnost.“

Posjedovanje nuklearnog naoružanja nije spriječilo poraze (Vietnam, Afganistan), nije osiguralo pobjede (Koreja, Zaljevski rat), nije spriječilo invazije (Izrael, Velika Britanija), nije spriječilo pad carstava (Engleska, Sovjetski savez), nije osiguralo moć diplomacije, i nije osiguralo “vječni mir“.

Prateći razvoj ideje o „svjetskoj vladi“ od 1919/1920. sve do ovog trenutka ne može se izbjeći razmišljanje o pozadini rata u Ukrajini, o kojemu ne govore glavnostrujaški mediji, a koje razmišljanje iznosi William Engdahl u tekstu Ukrajina i dublja globalna samoubilačka agenda (Ukraine and the Deeper Global Suicide Agenda) pitanjem:

„… je li dugogodišnje provociranje od strane Washingtona i NATO-a ruskog nacionalnog suvereniteta preko Ukrajine usmjereno na uništenje održivosti Rusije kao suverene nacije i vojne snage. Je li ukalkuliran potez da se koriste sankcije protiv Rusije u svrhu uzrokovanja globalnog kolapsa, krize energije, nestašice hrane i još gore od toga, sve to u svrhu ostvarenja Davos 2030 Veliki Reset agende? Okriviti za to „zločestog Putina“ i Rusiju dok BlackRock i financijski moćnici reorganiziraju svijet?“

Ako je u svom propitkivanju Engdahl u pravu, onda su u pravu bili i Vavilov i trojica ruskih znanstvenika davne 1948. godine, kad su povezali ideju o „svjetskoj vladi“ s „ekspanzijom američkog imperijalizma“.

Ovdje ponovo postaje aktualnim Orwellovo predviđanje o postojanju „dviju ili triju super-država“ koje će između sebe podijeliti svijet. Na zapadu jedna (SAD), dok druge dvije (Rusija, Kina), suprotstavljene onoj prvoj, s ostalim državama pripadaju dijelu od 88%. Stvaraju li ove dvije, ili svaka od njih zasebno, neki svoj jednopolarni svijet?

Međutim, svijest u čovjeka više nije onakvom kakvom je bila, primjerice poslije rata, 60-tih ili 70-tih godina, čak i doskora. Suvremeni čovjek ne samo da dobro razumije tragično stanje u koje je zapalo čovječanstvo, on dobro predviđa sljedeće korake ideologa “svjetske vlade“. U zraku titra proces kretanja ka višepolarnome svijetu. Kako i koliko će se brzo odvijati taj proces višepolarnosti, do čovjeka je.

U toj slojevitoj, ali ipak transparentnoj geopolitičkoj situaciji, potrebno je skrenuti pozornost na još jednu vrlo važnu stvar, jer kako reče Sun Tzu – „prijevara je pokretač rata“. Informacija o navodnom postojanju oružja za masovno uništenje bila je prijevara kojom je pokrenut rat protiv Iraka. Drugim riječima, postoji li mogućnost da se rat u Ukrajini – “bolesni eksperiment SAD-a“ (Noam Chomsky), potpomognut “brzinom kojom je Europa tako brzo pala u NATO-ov koš“ (Oliver Stone) ili “u džep SAD-a“ (Noam Chomsky), uz političko i medijsko širenje propagande straha od nuklearnog rata – proširi lažiranjem „atomskog“ bombardiranja? Naime, filmski režiser Oliver Stone, gostujući u Lex Fridman Podcastu, iznio je teoriju da bi SAD mogao pokrenuti pod “lažnom zastavom“ (false flag attack) napad na Ukrajinu koji bi se pripisao Rusiji:

„Ako to SAD pokreće – oni stvaraju veliku buku u američkim medijima o tome kako će Rusija koristiti nuklearno i kemijsko oružje.  … kad SAD započinje razgovor, to vodi u interesu SAD-a da Rusiji bude pripisan bilo koji kemijski ili nuklearni incident. … Primjerice, … moglo bi biti moguće da u Donbasu eksplodira nuklearna naprava i pobije tisuće ljudi. I mi ne budemo znali tko je to učinio, ali, naravno, krivnja će biti upućena izravno Rusiji. … to bi moglo biti vrlo dramatično rješenje da se zapečati rat kao velika pobjeda SAD-a. … Dakle, mislim da SAD kalkulira da je to opasno… Ali mislim da je arogantnost neo-konzervativaca takva da oni stvarno vjeruju da sada mogu svoju prednost gurati do maksimuma.“

Promatrajući način na koji se danas vode ratovi, poput 2. svjetskog rata, kopnenim, zračnim i pomorskim snagama, samo s puno sofisticiranijim oružjem, navođenim GPS-om, laserom, kamerom …, nameće se pitanje ima li među projektilima i bombama, velikim, dalekometnim, moćnim, ubojitim i razornim, i onih nuklearnih?

Ako ima, kako to da – unatoč tome što je osam država u zadnjih 80 godina detoniralo ni manje ni više već 2.056 „atomskih“ bombi – u Nevadi, Aljaski, Novom Meksiku, Tihom oceanu, Alžiru, Australiji, Kini, Sjevernoj Koreji, Pakistanu i drugdje – nije se dogodila nuklearna katastrofa na Zemlji, niti se cijelo čovječanstvo razboljelo od radijacije. Kako to da od 1945. naovamo nije ikad itko na ikoga bacio „atomsku“ bombu?

Provjeri/www.durdicaantolic.com.hr

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !