Nedjelja, 19 svibnja, 2024
NaslovnicaWake upBluenose - priča o hrabrosti i poštenju

Bluenose – priča o hrabrosti i poštenju

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Hoćemo li dozvoliti da hrabrost i poštenje odu u zaborav?”

Uvod u priču

America’s Cup je poznata pomorska utrka jedrilica koja se održava od 1851. godine. U tim utrkama sudjeluju prestižne škune koje su i izgrađene isključivo za tu namjenu – da na svijetu budu najbrži brodovi na jedra.

Puno je manje poznato da je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća postojala još jedna utrka brzih jedrenjaka. To su bile ribarske škune čija je primarna zadaća bila ribolov u sjevernom Atlantiku. Te su utrke trajale do pred početak 2. svjetskog rata, jer su u to doba ti ribarski brodovi povučeni iz upotrebe. Njih su zamijenile motorne ribarske brodice koje i dan danas plove morima svijeta.

Uglavnom, u tim su utrkama redovito pobjeđivale američke ribarske škune. Kanađani su iz godine u godinu gubili te utrke i to je vrijeđalo njihov ponos. Za radnu ribarsku škunu brzina je bila golema prednost. Oni koji su prvi stigli u luku postigli su najbolju cijenu za svoj ulov. Zato su odlučili izgraditi škunu koja će im konačno donijeti pobjedu. Skupili su ekipu i izgradili Bluenose.

Škuna Bluenose porinuta je kao Grand Banks ribarski i trkaći jedrenjak 26. ožujka 1921. u Lunenburgu, Nova Škotska. Dizajnirao ju je genijalni arhitekt William Roué, a izgradilo je brodogradilište Smith and Rhuland.

Kapetan Bluenosea Angus Walters i graditelji koji su izradili taj nevjerojatni brod imali su što pokazati. Njihov cilj bio je Međunarodna ribička utrka 1921 godine. Fishermen’s Race nije bilo tek neko simbolično natjecanje za povlaštene jedrilice. Bila je to prava utrka za vrijedna plovila ribara koji su svoj kruh sa sedam kora zarađivali na opasnim vodama sjevernog Atlantika. 

Od trenutka kada je Bluenose porinuta u more, bilo je očito da je plovilo različito od svih ostalih. Kada je u listopadu 1921. kući odnijela svoj prvi Fishermen’s Trophy, počela je legenda. Tijekom sljedećih 17 godina nijedan izazivač – Amerikanac ili Kanađanin – nije mogao preoteti trofej Bluenoseu. Stekla je titulu “Kraljice sjevernog Atlantika” i bila je na putu da postane kanadska ikona.

Postignuće je bilo toliko više zapanjujuće s obzirom na to da su radne škune izgrađene u Novoj Engleskoj bile relativno lagane i uske, putovale su kraćim rutama od ribolovnih područja u Maineu do tržišta u New Yorku. Nasuprot tome, kanadski brodovi bili su teži i nezgrapniji za rukovanje, dizajnirani za skladištenje većih ulova koji su onda prevoženi iz Grand Banksa kod Newfoundlanda do kupaca u Europi.

Fair-play borba

Ono što je najfascinantnije u cijeloj ovoj priči je jedna specifična utrka. Tijekom utrke diglo se gadno nevrijeme. U toj je utrci američkoj škuni, koja je slijedila Bluenose u stopu, zbog nevremena pukao vrh glavnog jarbola i cijelo gornje jedro između dva jarbola postalo je neupotrebljivo. Kapetan Bluenosea Angus Walters vidio je što se dogodilo Amerikancima i odmah je naredio posadi da skinu jedro na vrhu – isto takvo jedro bez kojega je ostala američka škuna. Tako se utrka nastavila u fair-play borbi. A Bluenose je kao i uvijek – opet pobijedila.

Razmislimo malo o tom kapetanu i njegovoj posadi, o tom Angusu Waltersu koji je riskirao izgubiti vrlo važnu utrku – ali je ipak bio toliko pošten da je postavio vlastiti brod u jednak položaj i rekao sebi i posadi: “Pobijedit ćemo, ali pobijedit ćemo pošteno”.

To je bilo prije sto godina. Onda su ljudi poznavali samo težak život, puno teži od ovog današnjeg. A poznavali su i elementarno ljudsko poštenje. Kada danas gledamo svijet oko sebe – možemo samo sanjati taj nevjerojatni brod i doživljaj ushićenja te posade u borbi s valovima, vjetrom i elementarnim prirodnim silama, te vlastitim strahovima i voljom koja je te strahove pobjeđivala.

Jer iz luke Gloucester je puno godina kasnije, točnije 1991., isplovila motorna ribarica Andrea Gail na svoju posljednju plovidbu, koja je izuzetno realistično predstavljena u svima poznatom filmu The Perfect Storm, sa neponovljivim Georgeom Clooneyem u glavnoj ulozi. Andreu Gail je u vodama Grand Banksa uhvatila strahovita oluja i brodica se nakon hrabre borbe posade potopila. Svi su članovi posade poginuli.

Bluenose je lovila ribu na istom području kao Andrea Gail. Tuklo ih je isto more i isti vjetrovi. A pogon Bluenosea nije bio motorni. U tim je olujama trebalo savladavati jedra koja su predstavljala srce i dušu broda. Bez jedara posada je bila prepuštena na milost i nemilost moru. Možete li zamisliti, štovani čitatelju, kako je moralo biti na palubi Bluenose i svih ostalih škuna koje su u to vrijeme plovile sjevernim Atlantikom kada se pokrenula oluja? Posada se nije imala gdje sakriti, jer je trebalo upravljati jedrima. A kapetan je morao stajati na otvorenoj palubi držeći kormilo u rukama.

Kakva vremena i kakvi ljudi! Kakvi hrabri ljudi! I kakvi pošteni ljudi! Zato tradiciju tih hrabrih i poštenih ljudi treba nastaviti. Jer, škune Bluenose ne bi bilo da nema takvih ljudi. A u budućnosti neće biti ničega budemo li dozvolili da nas porobi transhumanizam i otrgne nam ljudskost iz srca i svijesti.

Ponos i reputacija brodogradnje Nove Škotske i danas plovi s Bluenoseom. Doduše, njegovim dvojnikom Bluenose II, jer je prvotna Bluenose udarila u greben kod Isle aux Vache, Haiti, 28. siječnja 1946. godine i potonula. Reinkarnacija originalne škune Bluenose predstavljena je kroz ovo simpatično virtualno putovanje. 

A kako drukčije zaključiti ovu lijepu priču nego s najpoznatijim “pomorskim” glazbenim komadom iz čuvene engleske serije Jedrenjaci? 

Foto naslovnice: pixabay.com, obrada Provjeri.hr

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

2 KOMENTARI

  1. Bravo za tekst, da bi shvatili gde grešimo moramo se vratiti u vreme pre nego što smo počeli da grešimo – i biče očigledno.

    Savremenom čoveku je uglavnom neshvatljivo ponašanje naših predaka. Iz priča o nekadašnjim vitezovima lako je zaključiti da je ideal društva tog vremena bio hrabrost, poštenje, kulturno ponašanje (nije baš da se to poštovalo ali mu je društvo težilo). Najgore što je vitezu moglo da se dogodi nije da bude ubijen već da izgubi čast! Iskustvo naroda se gomilalo milenijumima i bilo je jasno da društvo ne može da opstane bez reda, discipline i moralnih načela koja su zbog toga i ustanovljena.

    Može da bude slikovit i primer ponašanja koji je bio aktuelan i na našim prostorima (u zabitim krajevima) do pre nekih pola veka. “Putnik-namernik” se u prošlosti smatrao vrlo bitnim gostom, domaćin bi ga pozivao u svoju kuću ako bi tuda prolazio, dobro ga hranio iako ni sam nije imao dovoljno hrane, obezbedio mu prenoćište pa čak ga i branio ako su ovoga pratili razbojnici ili ko god.
    To je imalo nogo više smisla nego što nama danas izgleda. U zabitima nije bilo hotela, nije bilo prodavnica, ako si prinuđen da putuješ sam tvoj život je mogao da zavisi od pomoći nekog domaćina – a svi pre ili kasnije dođu u takvu situaciju.
    Ako imaš neudatu ćerku… ili dosta njih, putnik-namernik je potencijalna žrtva 😉
    A često su bili jedini izvor informacija bar iz šireg okruženja ako ne i iz dalekog sveta.
    —————–
    Dakle, to za nas čudno ponašanje je tada bila potreba ako ne i neophodnost.

    • Da, shvaćam što želiš reći. Što se više udaljavamo od prirodnih komunikacija među ljudima (fizička blizina, razgovor, vizualna komunikacija) i što više zalazimo u digitalne komunikacije – to su stare vrijednosti manje potrebne, a vjerojatno i poželjne.

      To je samo dokaz da se svijest može oblikovati “u hodu”, pa čak i propagandom. Teoretski bi mogli od svih ljudi, uz pravilnu propagandu, učiniti normalne ljude. Neka ta misao malo sjedne.

VEZANO

najnovije