Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Bezuvjetna vjera u znanost
Nekoliko je ljudi 1900-ih predvidjelo kamo društvo ide. C.S. Lewis je bio jedan od njih. Njegova knjiga, That Hideous Strength, opisuje “doslovni pakt s vragom na najvišim vrhovima tehnokracije, ali u isto vrijeme i mehanizam po kojem veći sustav ostaje prkosno blag i naizgled normalan, a samo bi luda osoba ikada pomislila postoji nešto skriveno u srcu.”
Za one koji je nisu čitali, knjiga je čudan hibrid, koji miješa antitotalitarni stil distopije poznat od Lewisovih suvremenika poput Georgea Orwella i Aldousa Huxleya s mješavinom nadnaravnosti i znanstvene fantastike koja anticipira Madeleine L’Engle. “A Wrinkle in Time”, između ostalih djela. (Lewisov preferirani podnaslov za “That Hideous Strength” bio je “A Modern Fairy Tale for Grown-ups.”)
Priča predstavlja Britaniju bliske budućnosti koja potpada pod utjecaj znanstvene tehnokracije, Nacionalnog instituta za koordinirane eksperimente (NICE), koja izgleda kao svjetska država iz Huxleyeva “Vrlog novog svijeta” u embriju. Ali kako se jedan od likova približava NICE-ovom unutarnjem krugu, on otkriva da su najmoćniji tehnokrati nadnaravni, koji nastoje oživjeti mrtve, stupiti u kontakt s mračnim nadnaravnim entitetima, pa čak i oživjeti uspavanog Merlina kako bi im pomogao u njihovim planovima.
Iz knjige se može izvući nekoliko interesantnih točaka vezanih za naše vrijeme.
Prvo, ideja da tehnološka ambicija i okultna magija mogu imati odnos bliži nego što se očekivalo čini se prilično relevantnom za čudnu eru u koju smo nedavno ušli – gdje racionalisti iz Silicijske doline postaju “postracionalisti”, gdje se duhovna iskustva posredovana halucinogenom reklamirao kao brigu o sebi za poznavatelje, gdje su viđenja NLO-a i susreti s vanzemaljcima ponovno na kulturnom jelovniku, gdje ljudi govore o inovacijama u umjetnoj inteligenciji na način na koji bi mogli govoriti o golemu ili đinu.
Ideja da bi duboko u jezgri, recimo, nekog važnog poduzeća digitalnog doba mogla postojati grupa ljudi koji pokušavaju komunicirati sa svijetom duhova, u ovom se trenutku ne čini osobito maštovitom. Iako bi poput nekih likova u “That Hideous Strength”, ovi spiritualisti vjerojatno sami sebi govorili da se samo bave visokom razinom znanosti, možda probijaju alternativnu dimenziju ili otključavaju skriveni potencijal ljudskog uma.
Također, totalitarna distopija u knjizi je zanimljiva jer je nedovršena, osporavana i opterećena unutarnjim rivalstvima i proturječjima. Za razliku od “Vrlog novog svijeta” i “1984.”, ne vidimo jednostranački režim koji ima apsolutnu vlast; u Lewisovoj priči vidimo još uvijek prikrivenu tiraniju koja poprima oblik, ali i dalje postaje žrtvom raznih previše ljudskih problema, grešaka i neuspjeha koji su u suprotnosti s glatkom dominacijom Orwellova O’Briena ili Huxleyeva Mustapha Monda.
Ništa manje od Orwella i Huxleya, Lewis se bojao uspona onoga što je nazvao “kontrolorima” – u osnovi hiperinteligentne, svesposobne birokratske kaste kojoj su moderna znanost i tehnologija dodijelile izvanredne ovlasti i koja je bila sklona preoblikovanju ljudske prirode kako bi odgovarala nekom idealu stabilnosti ili ideologije ili oba. A ta vizija još uvijek potiče mnoge suvremene tjeskobe, od strahova iz ere COVID-a o biološkom nadzoru i digitalnoj cenzuri do novijih tjeskoba o tome što bi izum superinteligencije mogao značiti za ljudsku jednakost i slobodu.
Provjeri/technocracy.news
Foto naslovnice: screenshot technocracy.news
P O D I J E L I !
