Hrvatsko NE – Kad forma postane važnija od sadržaja

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Prvi dio: Vrag je u detaljima ili kako opravdati ono što se ne može opravdati

Hrvatska je u Općoj skupštini UN-a glasovala protiv rezolucije koja poziva na “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje”. Odmah nakon toga krenula su objašnjenja i opravdanja zašto je tako odlučeno…

„U rezoluciji se, naime, posebno ne spominje militantna skupina koja kontrolira Gazu, Hamas, kao niti napad 7. listopada. Kanađani su pokušali predložiti amandman u tom smjeru, i spomenuti teroristički napad, ali nisu dobili dovoljno potpore.

Hrvatska apsolutno nije protiv ni primirja niti pomoći Gazi. Naprotiv. Tumačenje da smo glasovanjem ‘protiv’ sada protiv prekida sukoba ili pomoći civilima je apsolutno netočno. Uostalom, Gazi smo donirali 250 tisuća eura. Taj dio uopće nije sporan. No postoji crvena linija koju nismo mogli prijeći, a to je nespominjanje da je Hamas izvršio napad 7. listopada. Rezolucija govori o napadu koji kao da se dogodio u zrakopraznom prostoru. To ide protiv svih naših očekivanja, ali i protiv zaključaka Europskog vijeća gdje je Hamas jasno imenovan. Hrvatsko očekivanje je bilo to da se navede ono što je nepobitna činjenica, točka oko koje nema prijepora: da je napad izvršio Hamas. Da je prošao kanadski amandman, Hrvatska bi bila suzdržana. Bilo bi puno lakše prikloniti se većini i biti suzdržan, ali ovako smo zauzeli i branili naš principijelan stav – objašnjava izvor iz Vlade.“ (Večernji list).

Što je Hrvatska poručila glasanjem u UN-u za rezoluciju koja poziva na “trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje”? Već površnom analizom jezika, možemo doći do zapanjujućih informacija. Prije toga potrebno je napomenuti da je još u prošlom stoljeću Erich Fromm identificirao jezik kao jedan od filtra koji utječe na ljudsku svijest („S onu stranu okova iluzije“, E. Fromm 1962.). Što je time htio reći, bit će nam jasno kada damo konkretne primjere u drugom dijelu teksta.

Dakle iz ovog, ali i prethodnih i naknadnih obrazloženja podržavanja nastavka napada na Gazu može se doista puno toga iščitati. Pomnim čitanjem obrazloženja mogli bismo zaključiti:

1. Od ljudskog života važnije nam je sto piše na dokumentu.

2. Život djece i civila manje nam je bitan od „nespominjanja“ organizacije.

3. Administrativne bilješke i napomene važnije su nam od života djece i Palestinaca.

4. Bitno nam je da ljudi znaju ono sto već znaju (Hamas je napao i ubio civile, i Hamas je teroristička organizacija) od života djece i civila.

5. Poruka koju želimo odaslati u svijet je bitnija od ljudskog života.

6. Naše mišljenje koje ce biti na dokumentu je važnije od ljudskog života.

7. I malom djetetu je razumljivo da će do puštanja civila lakše doći kada nema bombardiranja ali to nije jasno ljudima koji predstavljaju Hrvatsku.

8. Izraelski civili su važniji od civila Palestinaca. S obzirom da se u službenim izjavama ne spominju ili gotovo ne spominju Palestinci (dapače vješto se izbjegava) nedvojbeno je da su za naše predstavnike života Palestinaca manje važni.

Doista, ako se pomno analizira jezik obrazloženja možemo doći do zapanjujućih zaključaka. Možemo reći da su ti zaključci proizvoljni, ali ništa nije dalje od istine kada se jasno i nedvosmisleno navodi da je našim predstavnicima bitno što se ne spominje organizacija Hamas, a znaju da u Gazi djeca ginu doslovno svaki dan!!! Jesu li onda navedeni zaključci proizvoljni? Nije potrebno biti stručnjak iz jezikoslovlja i psihoanalize da donesemo neke od navedenih zaključaka koji se vrlo jasno iščitavaju. Zar nije život djece bitniji i svetiji od imena organizacije na dokumentu? Zar nije mir bitniji od onoga što piše u Rezoluciji? Od kada je administracija postala važnija od svetosti ljudskog života?

Osim navedenog opravdanja na glasanje Hrvatske, u medijskom prostoru možemo pročitati nekoliko osnovnih opravdanja ubijanja civila u Gazi od strane Izraela. Tome ćemo se posvetiti u drugom dijelu.

Drugi dio: Jezik kao alat kognitivne disonance

Kada se čovjek suoči s dva oprečna stava, konfliktom, onda nastupa mehanizam koji se zove kognitivna disonanca. Čovjek je prinuđen da spoji nespojivo stoga teži racionalizaciji iracionalnog iako činjenice i jasni dokazi govore suprotno. Primjer su ubijena djeca u Gazi i vjerovanje da Izrael mora uzvratiti za nepravdu i zločin koji je počinio Hamas. Budući da je ljudima ubijanje djece neprihvatljivo (osim psihopatima) onda nastupa racionalizacija i pokušaj spajanja dva potpuno oprečna stava. Fromm je racionalizaciju opisao kao:

„Racionalizacijama suštinski nedostaje to svojstvo otkrivanja i rasvjetljivanja. One samo potvrđuju emocionalnu predrasudu onoga koji im pribjegava. Racionalizacija nije oruđe za pronicanje u stvarnost već post factum pokušaj da se nečije želje usklade s postojećom stvarnošću.“

Upravo se navedeno događa kod ljudi koje karakterizira kognitivna disonanca i opravdavanje ubijanje civila od stane Izraela. Vjerujući da je Izrael u pravu racionaliziraju njegovo postupanje što u suštini samo potvrđuje vezanost za ono što misle, vjeruju i osjećaju. Ali racionalizacija ne opravdava ratni zločin, ne obrazlaže kojim pravom netko smije ubiti dijete, ne objašnjava kojim pravom netko može uskratiti civilima osnovne životne potrepštine kao što je voda i hrana što je ratni zločin. Isti taj ratni zločin ne može se racionalizirati niti opravdati. Kada netko pokuša racionalizirati i opravdati ratni zločin, povijesno gledajući, završava apsolutnom katastrofom. 

Neupitno je da je Hamas počinio ratni zločin ubijanjem civila i time potvrdio da je teroristička organizacija. Izrael je uzvratio, ali na način koji nije prihvatljiv za većinu ljudi što je jasno vidljivo i glasanjem o Rezoluciji u UN koja poziva na prekid sukoba. Unatoč tome, Izraelski nerazmjer nailazi na mnoga opravdanja. Najčešća su:

a) Izrael se brani

b) Hamas koristi civile kao štit

a) Nije potrebno biti vojni analitičar da bi znali da se je Izrael branio prva dva dana. Nakon toga on napada. U tim napadima ubijeno je na tisuće djece i civila. Nikakva racionalizacija ne može opravdati ratni zločin, jer ubijanje civila jest ratni zločin. Bio ubijen Izraelski civil nožem ili Palestinski bombom on je ubijen i tu svaka diskusija prestaje. Nadalje, ubijanje djece i civila nije obrana. Naime, obrana ne podrazumijeva ubijanje tuđe djece. Sve ostalo je teroristički čin. Onaj tko to ne može shvatiti definitivno ima dijagnozu kognitivne disonance. U ovom primjeru trebamo se sjetiti Fromma i njegove premise da jezik filtrira informacije koje dolaze do svijesti. Ukoliko pažljivo odaberemo riječi, naša svijest može ostati ograničena i uskraćena za činjenice. Mi ostajemo slijepi i dalje vjerujemo u ono što želimo vjerovati izbjegavajući se suočiti s činjenicama (u ovom slučaju ubijena djeca i civili u izraelskim napadima). Ako odaberemo riječ „obrana“ umjesto „napad“ onda racionaliziramo, učvršćujemo i potvrđujemo svoj stav. Nadalje, osobe koje brane Izrael, vješto izbjegavaju upotrebu riječi/rečenica kao što su: ubijena djeca, ubijeni civili, ubijanje djece je teroristički čin i sl.

Egipatski komičar Bassem Youssef je kazao nešto ovako: „Izrael sebe predstavlja kao žrtvu, a nikad nisam vidio žrtvu koja tlačitelja bombardira 24/7…“

b) Kognitivna disonanca i sva iracionalnost tvrdnje da Hamas koristi civile kao štitove dolazi do izražaja u konkretnom primjeru – Po toj logici ako ubojica koji bježi od policije upadne u vašu kuću, policija ima pravo ubiti vas i vašu obitelj. Dakle, jasno je da određeni ljudi nemaju kognitivne sposobnosti shvatiti da je ljudski život svet, pogotovo život djeteta i da ga se ne može ubiti jer je eto u njegovoj blizini terorist. Racionalizacija ovdje dolazi do vrhunca jer ubijanje djeteta je ratni zločin, a civili, pogotovo djeca ne mogu biti krivi što je Hamas dio društva. Ljudi koji su neupućeni i koji će i dalje zatvarati oči pred ubijenom djecom mogu tvrditi da su ljudi sami izabrali Hamas. To i dalje ne opravdava ubijanje djece, pogotovo jer Hamas nije popularan među Palestincima. Nadalje, opravdavanje kolektivnog kažnjavanja još je iracionalnije kada znamo da su Izraelci pomogli stvaranju Hamasa.

Kada se predstave konkretne činjenice i dokazi osobi koja ima problema s kognitivnom disonancom, njoj jedino preostaje stigmatiziranje koje se karakterizira ponavljanjem: ti si antisemit. Svatko tko malo bolje poznaje jezik i psihologiju, odmah prepoznaje da stigmatiziranje ukazuje da ta osoba više nema argumenata ni dokaza kojima bi opravdala svoje djelovanje. To ukazuje i na intelektualnu i emocionalnu ograničenost jer nije sposobna sagledati argumente, dokaze i činjenice. Toj osobi preostaje jedino napad u obliku stigmatizacije i pokušaja javnog sramoćenja druge osobe.

Ima jedna povijesna anegdota koja kaže: UN: “Jeste li  za trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje?“ Hrvatska: „NE“

Intelektualna nesposobnost debatiranja i normalne rasprave ukazuje da takve osobe nisu spremne prihvatiti činjenice. Psihološki gledano, riječ je o mentalnom zidu, samoobrani od činjenica, jer je zelja da se održi vjerovanje, emocionalna i psihološka veza za nešto ili nekoga s kim smo povezani jača od želje za spoznajom, napretkom i istinom. Navedeno je moguće jer su emocije jače od inteligencije što ukazuje da je emocionalna inteligencija bitnija od uvriježene inteligencija koja nije sposobna uravnotežiti i balansirati emocije, vjerovanja i činjenice.

Platon je smatrao da dijalektikom čovjek može naučiti i razvijati se. Ukoliko netko nije sposoban da normalno debatira nego papagajski ponavlja stigme, on nema mogućnosti da uči i razvija se. Dijalektikom, odnosno razgovorom, pitanjima i odgovorima trebalo bi se doći do više istine. Učitelj bi učenika trebao voditi pitanjima da bi shvatio i razumio svijet. Ukoliko imate sugovornika koji ima kognitivnu disonancu, osobu koja ne želi prihvatiti činjenice onda tu jednostavno nema pomoći. Dijalektikom bi trebali osvijestiti svoje neznanje i zablude. Prema Platonu svaka tvrdnja treba se provjeriti dijalektikom. U to vrijeme oštro je kritizirao sofiste koju su prenosili samo apstraktno znanje.

Baš kao i danas, u ovoj situaciji, pojedinci se jezikom udaljavaju od istine i tim se brane od konkretnih činjenica da bi potvrdili svoja uvjerenja. Jezik se pretvorio u koristan alat samozavaravanja i obmanjivanja. Pomno birane riječi kao što su „obrana“ udaljuje nas od činjenica da je riječ o napadu u kojem je ubijen veliki broj djece i civila što je zločin.

Zamislite da vam osoba koja ima ovakve karakterne osobine, da su mu administracija i nazivi u dokumentu bitniji od života vašeg djeteta. Da li biste htjeli da on odlučuje o zdravstvenom sustavu?  

Kada malo bolje analiziramo jezik kojim se izražavaju pojedine osobe može se doći do zapanjujućih zaključaka. Dapače, možemo saznati kakvog su karaktera te osobe i što možemo od njih očekivati. To su ljudi upitnih moralnih vrijednosti, inteligencije i etike ako im je tekst u dokumentu bitniji od života djece.

Svima je jasno da je počinjen ratni zločin nad Izraelskim civilima od strane Hamasa. Ako je život djece manje bitan od „nespominjanja“ te činjenice (koja nam je poznata), na dokumentu onda nam takvi predstavnici, upitnih moralni, intelektualnih, etičkih i životnih načela ne trebaju.

Na kraju se moramo zapitati u kakvom to bolesnom svijetu i društvu živimo ako je ljudima oko nas normalno da se ubijaju djeca samo zato jer se u njihovoj blizini nalazi terorist? Kakva su to moralna načela ako prihvatimo da je opravdana osveta cijelom društvu, uskratiti im osnovne životne potrepštine zbog zločina manjine? Da li je onda u redu poslati u zatvor majku i oca ako je njihov sin ubio drugu osobu??? Kakvi su to ljudi iskrivljenih moralnih etičkih, i intelektualnih vrijednosti? Zašto je ubijanje djece postalo odjednom prihvatljivo, dapače svesrdno se brani? Imali nade da takvi ljudi shvate vrijednost ljudskog života koji je svet i neotuđiv.

S obzirom da su u sadašnjoj vladi opasni ekstremisti (npr. Bezazel Smotrich i Itamir Ben Gvir) koji negiraju Palestince u Gazi i na Zapadnoj obali kao etnički narod, javno govore o aneksiji Zapadne obale i govore pred kartom Izraela na kojoj je aneksirana Gaza i Zapadna obala (npr. Smotrich), jasno je da zagovornici bombardiranja Gaze nisu svjesni (ili se prave da su opasno neinformirani) da nas možda čeka nešto puno gore od sukoba Gaze i Izraela. Dapače, netom prije napada Hamasa na civile u Izraelu, Netanyahu je javno pokazivao kartu s Izraelom bez Gaze i Zapadne obale – pametnom čovjeku upalit će se svi alarmi pogotovo ako zna tko još sjedi u vladi.

U konačnici možemo reći da određeni ljudi nikada neće shvatiti tri stvari:

1) Ljudski život je svet, pogotovo dječji i ne postoji na svijetu racionalno objašnjenje da ga se ubije;
2) Često kad se borite istim metodama protiv neprijatelja, onda postanete isto to zlo protiv kojeg se borite, možda i gore;
3) Nedavno je jedan američki političar (kojem sam na žalost zaboravio ime) kazao jednu veliku istinu – Ne možete ubiti jednog teroristu, a da pri tom ne stvorite još jednog.

P O D I J E L I !