Je li Amerika namjerno postavljena kao najveći povijesni “zlikovac”?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Uvod

Čovjek svako toliko naleti na nešto, konkretno jedan tekst iz ne tako davne prošlosti, što ga osvježi, ako ne i oraspoloži. Na donji sam tekst naletio danas, prebirući Off-Guardian i oraspoložio me je zbog toga što je objavljen prije točno deset godina, a prije točno deset godina sam ga prvi put i pročitao (ali ne na Off-Guardianu, koji tada nije ni postojao). Pa mogu usporediti utiske. Tim više što sam oraspoložen pisanjem našega Conscious Pilata, koji se posljednje vrijeme vrlo aktivno bavi percepcijom. 

A moja percepcija tog članka onda, otprije deset godina, i današnja percepcija tog istog članka – nisu baš usuglašene. Različite su. A koliko se razlikuju reći ću vam, ili napisati, na kraju članka.

Kako god bilo, originalni tekst možete pročitati ovdje.

Prijevod

Visoki »svećenici« akademske i “službene” povijesti vole »dobrog zlikovca« iz dva razloga: prvo, zato što dobri službeni zlikovci čine borbe i postignuća dobrih službenih heroja još zadivljujućim. I, drugo, zato što ništa ne podučava (ili propagira) mase temeljitije od društvenih ili političkih lekcija svojstvenih dokumentiranom usponu i padu najodvratnijih ljudi svijeta.

Drhtimo od straha i uzbuđenja kada razgovaramo o zlikovcima i ludostima tih drevnih čudovišta poput Nerona, Atile, Kaligule, itd., ili modernijih čudovišta, poput Mussolinija, Staljina, Hitlera, Goebbelsa, Maoa, Pol Pota, Idi Amina, i tako dalje. Tješimo se idejom da “mi nismo nimalo slični njima”, a naša je nacija “nadišla” takvo »životinjsko« ponašanje.

Ali još fascinantnija povijest u stilu »kokica za zabavu« nalazi se ne u uništenju tirana, već u uništenju imperija.

Kada cijela jedna kultura zakorači s ruba ponora u carstvo društvene psihoze, svijet se često zauvijek promijeni i to na načine koji, barem na površini, izgledaju kao da malo zbližavaju čovječanstvo. Pad Rima doveo je do konačnog uspona dominantne katoličke teokracije i vladavine kraljevske krvne loze koja je stoljećima trajala u Europi.

Plamen Prvog svjetskog rata i destabilizacija Kajzerove Njemačke doveli su do formiranja Lige naroda; prvi pokušaj globalne upravne vlasti osmišljene za “održavanje svjetskog mira”. Drugi svjetski rat i pad Trećeg Reicha rezultirali su nemalim strahotama koje je osnivanje Ujedinjenih naroda navodno trebalo spriječiti da se više ikada ponove.

Pad Britanskog Carstva je vidio imploziju kulturnog kolonijalizma i uspon korporativnog kolonijalizma, koji je centralizirao ogromnu moć u rukama bankarske klase kao novih službenih oligarha našeg modernog doba. Pad Berlinskog zida i napuštanje Sovjetskog Saveza tadašnji predsjednik SAD-a George Bush hvalio je kao početke “Novog svjetskog poretka” – ideološkog koncepta koji najavljuje konačno propadanje ideje ekonomskog i političkog suvereniteta kao oslonac ljudske civilizacije.

Kada se ispituje odobrena verzija povijesnog sukoba, stječe se neodoljiv dojam da zlikovci iz naše prošlosti, svojom ohološću, pohlepom i ludilom, inspiriraju nagli val ujedinjenja dok se njihov pepeo rastvara na svježem zraku. Netko bi čak mogao povjerovati da nas “prirodno napredovanje” sukoba vodi prema budućnosti u kojoj je jedino rješenje ukidanje svih granica i usvajanje narativa jednog svijeta. Ne bi li bilo veličanstveno kada bi smrt ovih zlonamjernih tirana i društava konačno potaknula rađanje jednog ljudskog sustava u kojem sukob nije moguć jer smo svi na istoj strani?

Možda bi to i bilo veličanstveno da ste usvojili djetinjasta shvaćanja povijesti koja su uobičajena za mainstream. Za one koji nisu, priča i konačna rješenja za bolesti čovječanstva postaju malo kompliciranijima.

Zločesti američki brkovi

Mainstream povijest ima tendenciju slijediti pokrete predstave ili filma, tako da se arhetipovi i simboličke figure dosljedno stvaraju kako bi se zadovoljio prirodni tijek određene fikcije. Loš momak nosi brkove (ne uvijek, ali čudno je i uznemirujuće vidjeti koliko se često ovaj arhetip materijalizira u glavnom svjetonazoru).

Pogledajte samo Hitlera, Staljina, Fidela Castra, Sadama Huseina, Osamu bin Ladena, Moamera Gadafija, Bašara al-Asada itd. Volimo brkate negativce (pozornost molim: navedene osobe su predstavljene javnosti kao negativci, što ne znači nužno da one zaista i jesu negativci – ili bolje rečeno: apsolutni negativci). Njihovi kriminalni uspjesi čine ih impozantnim i zastrašujućim. Ponašaju se bez savjesti, ili pogrešno vjeruju da su njihovi strašni postupci opravdani u ime “većeg dobra”. Njihove neizbježne pogreške čine njihov konačni neuspjeh ironičnim i zadovoljavajućim pred licem legendarnog heroja, koji pobjeđuje neprijatelja dok građani stoje po strani i gledaju sa strahopoštovanjem i čudom kao bespomoćni gledatelji.

Zlikovac je doista zao i zaslužuje biti skinut s prijestolja, ali mnogi ljudi pretpostavljaju da je druga strana dijametralno dobra. Što nije uvijek slučaj. Zapravo je vrlo rijetko slučaj.

Amerika je navikla igrati ulogu heroja u epskoj priči o modernoj Zemlji. Američka je nacija započela s činom prkosa i pobjede, tako neočekivanom i tako poetskom, da je zacementirala njihov kulturni identitet kao boraca za slobodu za stoljeća koja dolaze. S vremenom je američka vlada, koja je postajala sve korumpiranija, iskorištavala ovaj kulturni identitet kako bi namamila Amerikance da počine zločine u ime američkog tradicionalnog osjećaja “junaštva”. Amerikanci su, zapravo, postali isti antagonisti protiv kojih smo mislili da se borimo (tu je slasna ironija potrebna da zaokruži našu bajku).

Postupci američke vlade oko Sirije, na primjer, učinili su Ameriku ne samo krvoločnom, već i smiješnom. Obamina administracija odvela ih je na rub Trećeg svjetskog rata i ostavila nas tamo da gledamo iznad ponora. I najmanji povjetarac mogao bi nas strmoglaviti. Sve kako bi se stvorila vojna podrška za Al-Qaidu, istu organizaciju koju je establišment označio kao našeg smrtnog neprijatelja.

U međuvremenu, naš ekonomski sustav sada preživljava isključivo zahvaljujući hirovima Federalnih rezervi, privatne središnje banke koja NIKOME ne odgovara i piše fiskalnu politiku bez nadzora. Vlada ne samo da želi pokrenuti svjetski rat, ona također želi platiti taj rat novcem koji nemamo, jašući dugove koje ne možemo platiti, stranim vjerovnicima koje ćemo razbjesniti u procesu oslobađanja našeg nefinanciranog laserski vođenog pakla.

Nikada SAD nije odjednom bio zatrpan tolikom apsurdnošću. Sad najednom Amerikanci nose brkove.

Većina ljudi u Pokretu za slobodu složila bi se da je Amerika zatrovana iznutra i da je američka vlada desetljećima postala neprijatelj svih slobodnih naroda. Ali postoji vrlo važno pitanje koje smo, čini se, previdjeli: »Ako je Amerika napisana kao negativac, tko bi onda trebao biti heroj?«

Putin nije vaš prijatelj

Odmaknimo se na trenutak od globalne pozornice i promotrimo situaciju iz druge perspektive. Što ako SAD nije samo proizvod korupcije radi korupcije? Što ako je američki novi identitet sljedećeg povijesnog zlotvora dio većeg scenarija, a pad Amerike s nemilosti namijenjen je za poticanje uspjeha fantastičnih (ali lažnih) protagonista u projektiranoj borbi za “bolji i više centralizirani svijet”?

Koliko nas u Liberty Movementu je navijalo za diplomatsku i stratešku snagu Vladimira Putina, na primjer, u danima koji su doveli do Obaminog napada na Siriju “crvenom linijom”? Navijali smo jer je njegov stav bio ispravan, a zbog njegovog ponašanja naša je vlada u usporedbi s njom izgledala kao ubojica.

Navijali smo za njegovo pismo časopisu TIME jer smo umorni od toga da budemo jedini ljudi koji ukazuju na opakog parazita u kojega se pretvorilo naše političko tijelo, a bilo je uzbudljivo da ga potvrdi vanjski izvor. Pozdravili smo njegovu zaštitu Edwarda Snowdena, istinski hrabrog zviždača koji je razotkrio zastrašujuću orwellovsku prirodu NSA-e. Gledamo videoizvještaje Russia Today (RT) jer oni daju daleko točniji prikaz činjenica u SAD-u nego svi američki medijski subjekti zajedno.

Lako nam je uhvatiti se u ideju da budući da je Zapad postao »loš momak«, Istok sada mora biti »dobar momak«.

Problem je što nas opet izigravaju.

Putin je dugo pozivao na ukidanje statusa svjetskih rezervi dolara i stvaranje nove “globalne strukture” i “globalne valute” koja se vrti oko MMF-ovih specijalnih prava (SDR – Special Drawing Rights). Je li slučajnost da Putin želi istu centraliziranu globalnu ekonomiju i globalno upravljanje na koje MMF i brojne bankarske elite godinama pozivaju?

Iste elite koje su stvorile dužničku krizu i krizu valute s kojima se sada suočavamo u Americi? Je li samo slučajnost da ekonomska i politička dominacija Istoka nad pitanjima kao što je Sirija savršeno pogoduje planu MMF-a za financijski prelazak na zemlje BRICS-a i dalje od američkih novčanica? Isti plan koji promoviraju mnogi američki financijski moguli?

Rusija je model za despotsko socijalizirano društvo koje se predstavlja kao “civilizirano društvo”, a naša je vlada učinila Ameriku toliko ružnom da Rusija u usporedbi s njom izgleda plemenito. Putin se nalazi na naslovnici magazina TIME svugdje u svijetu osim u SAD-u, a Washington Times odgovara izjavom da je takvo ponašanje znak “američke silazne spirale u globalnoj zajednici”, kao da će nas se svijet već sutra odreći.

Dok RT proizvodi fantastične novinarske članke koji su kritični prema američkoj vladi, rijetko, ako ikad, usmjeravaju oštro oko na Rusiju, a to nije samo previd.

Pažljivo pogledajte narativ koji se ovdje konstruira. Putin NIJE naš prijatelj. On predstavlja točno ono što naša vlada sada predstavlja; globalizam i gola centralizirana državna agresija protiv pojedinca. Međutim, dok se piše mainstream povijest, pričat će se da su nacije poput Rusije i Kine, i organizacije poput MMF-a, one koje su pokušale zaustaviti plimu katastrofe, dok se Amerika, posljednje carstvo, pretvarala u zaborav na udarnom valu fiat novca i grube vojne taštine.

Washingtonska aristokracija je ološ, ali neka vas to ne zavara

Većina ljudi s opsežnim obrazovanjem Liberty Movementa itekako je svjesna da se establišmentske elite u politici koriste lažnim paradigmama kako bi kontrolirale društvenu raspravu i međusobno podijelile stanovništvo. Rasprava ljevica/desnica bila je i uvijek će biti farsa, budući da vodstvo s obje strane ima identične ciljeve kada se radi o najvažnijim aspektima američke strukture.

Elite Demokratske i Republikanske stranke, bez obzira na retoriku, obje će težiti većoj vladinoj moći, manje individualne slobode, brisanju ekonomskog suvereniteta i slobodnih tržišta, te ovisnoj i porobljenoj javnosti. U tim se poslovima potpuno slažu.

Za tjedan dana, naše lažno vodstvo će opet raspravljati o mogućnosti povećanja gornje granice duga što će nas dovesti sve bliže događaju lavine duga i valute. Tijekom prošlih rasprava, velika se pompa dala navodnom sukobu između interesa Demokrata i Republikanaca, sve do posljednjeg trenutka kada su Republikanci (ponovno) popustili i dopustili da se poveća gornja granica duga. Hoće li se isto ponoviti i u ovom slučaju?

Ovisi koliko nam brzo establišment želi srušiti cijeli krov na glavu.

Zamrzavanje gornje granice duga na kraju bi značilo neisplatu naših državnih obveznica, budući da se naša vlada mora eksponencijalno zadužiti kako bi mogla iskoristiti prednosti tiskarskog stroja Federalnih rezervi, kao i isplatiti naše inozemne vjerovnike.

Prestanak rada vlade mogao bi usporiti rast nekih obveza, ali ne uzima u obzir obveze koje su već u opticaju, stoga još uvijek možemo biti u neispunjenju obveza. Da ne spominjemo, naš dug i stanje valute lako bi mogli doći u pitanje, što bi rezultiralo padanjem obveznica ili gubitkom statusa rezervi.

Jedina opcija koja ne dovodi do brze vatrene i oluje u našem financijskom sustavu je povećanje gornje granice duga, te koliko se još dugo možemo izvlačiti s time da guramo limenku niz cestu? U svakom slučaju, Amerika će se promijeniti nagore, a odluka o tome kada će se to dogoditi odavno je donesena. Washingtonska aristokracija očito je kriva za poticanje naše trenutne dileme, a moja je teorija da oni žele da znate da su oni krivci, sve dok nastavljate vjerovati da su oni JEDINI krivci.

Žele da zaboravite na MMF, korporativne elite i uplitanje Vladimira Putina u širi plan. Žele da navijate kada nas međunarodne banke i ono što je ostalo od G20 spase nakon godina fiskalne katastrofe i uspostave centralizirano globalno ekonomsko upravljanje. Oni žele biti jedini autori ove priče. A koji autor ne želi sebe vidjeti u ulozi prvaka?

Kao što postoje lažne političke paradigme, postoje i lažne međunarodne paradigme. Pokret za slobodu je divlja karta; nepoznata količina. Ne borimo se ni za jednu ni za drugu stranu – borimo se za određena načela i uvjerenja. Najbolja strategija establišmenta je kooptirati naš zamah tako što će nas uvjeriti da se usredotočimo na alternativnu opoziciju ili da svoje povjerenje damo izmišljenim zagovornicima.

Bez obzira na to koliko epski monstruozna postane naša vlada, i bez obzira na to koliko će njihova konačna smrt biti zadovoljavajuća, naša bitka ne završava s njima. S njima tek počinje.

Zaključak

Poanta nije »da li se ja slažem s autorom ovog teksta ili ne« (danas ili prije deset godina) – već »da sam (danas) njegovo mišljenje primio na znanje«. Da, na znanje i ravnanje. 

Moja percepcija je danas proširena za još jedan sklop informacija koje mogu ali i ne moraju biti istinite. Vjerojatnost istinitosti ili lažnosti ispovijedi ovog autora više je ili manje podjednako raspoređena: omjer 40:60 ili 70:30 ne mijenjaju bitno na stvari. Prije deset godina bio sam još poprilično emotivan i sklon nadanju da negdje postoji princ na bijelom konju koji će nas povesti kao Tito preko srušenog mosta.

Zapravo ću, štovani čitatelju, ovaj moj zaključak maksimalno skratiti – po staroj i dobroj umjetničkoj maksimi »manje je više«. Jer, što ja manje utječem na vašu percepciju – to će ona biti bolja. A ako nije bolja – onda je možda i nemate, koliko god to zvučalo kritično, bezobrazno, naprasno, pa i oholo od mene.

Zapamtite – percepcija je dar i prokletstvo. Što god izabrali, kako god se to u vašem životu manifestiralo – mora biti vaše i originalno. Samo tako ćemo pobijediti ovu neman što se iz morskih dubina i svemirskih visina stuštila na nas.

P O D I J E L I !