Ponedjeljak, 27 svibnja, 2024
NaslovnicaLažna povijestJe li se ‘VELIKI RESET’ dogodio u 19. stoljeću i ima li...

Je li se ‘VELIKI RESET’ dogodio u 19. stoljeću i ima li povezanosti s onim danas planiranim?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Tekst je autorski rad Đurđice Antolić objavljen uz dopuštenje.

Lažna povijest

„Prvi korak u uništenju naroda jest brisanje njegova sjećanja. Uništenje njegovih knjiga, njegove kulture, njegove povijesti. Onda netko piše nove knjige, proizvodi novu kulturu, izumljuje novu povijest. Nedugo taj će narod početi zaboravljati što jest i što je bio… Borba čovjeka protiv moći borba je sjećanja protiv zaborava.“ Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

Ako je blaženo stanje prirodno stanje ljudske duše, zašto je čovjek stalno izložen patnji, bolesti, gladi, smrti, ratovima, uništenju, siromaštvu i preživljavanju samo onih najjačih? Možda zato jer bi netko da na ‘nulu vrati‘ – a to ‘reset‘ znači – cijelo čovječanstvo. Što ako se reset već dogodio, a to je izbrisano iz našeg sjećanja? Što ako smo u nekom, možda nama vrlo bliskom vremenu, nebo dijelili s tehnološki naprednom civilizacijom koja je sve stvarala u skladu s duhovnim principima, prirodnim zakonima, slobodnom energijom i harmonijom svete geometrije, sve dok zle sile nisu hakirale našu pozitivnu vremensku liniju?

Što ako je sve ono što s divljenjem promatramo dok turistički svijetom putujemo djelo ruku te harmoniji, ljepoti i jednoti sklone civilizacije, a hakeri su oteli ono što je ona stvorila, infrastrukturu i tehnologiju? Na nama je sada zadaća da iz kolektivnog zaborava u sjećanje vratimo sve ono što nam je oduzeto.

Događaju li se reseti s vremena na vrijeme?

Promatranje pročelja zgrade u stijeni, nameće pitanje što bi moglo motivirati drevnog arhitekta da ukleše u usku, stršeću stijenu pročelje zgrade i ništa više? Stijena i stijene uz nju dijelom su jedne cjeline i ostavljaju dojam rastopljena kamena. Što može prozvesti tako visoku toplinu koja rastapa kamen? Prirodno električno pražnjenje? Neko moćno oružje?

U pokrajini Bamiyan u Afganistanu nalazio se 1600 godina stari kip Bude, visok 55 metara, uklesan u nešto što na prvi pogled ostavlja dojam planine, unutar koje se nalazi budistički hram kupolaste strukture i niz hodnika. Unutrašnjost hrama i hodnika prije će ostaviti dojam gradnje od nekog materijala poput betona nego u stijenu uklesana hrama. Kip su dinamitom uništili Talibani. Ono što se vidi na slici nekoć je bio grad (slika dolje) za koji službeni narativ kaže da ga je u 12. stoljeću uništio Džingis Kan. Jesu li taj grad, s ostatkom citadele na vrhu, ispred nje maloga trga, na obroncima ostatcima zidova, u ovakvo stanje mogli dovesti Džingisa Kana konjanici s mačevima u ruci?

Svatko tko se upusti u istraživanje kataklizmi uzrokovanih prirodno ili umjetno, istraživanje podrijetla veličanstvenih građevina istog stila gradnje, djelomice ili potpuno zatrpanih zemljom, prisutnih posvuda u svijetu, susrest će se s nedostatkom razumnog obrazloženja, kontradiktornostima i anomalijama službenog narativa.

Likvefakcija – gubitak čvrstoće tla kad zemlja postane prezasićena vodom – nije se pojavila u Hrvatskoj punih 140 godina do snažnog potresa u Petrinji 2021. godine kad je uzrokovala stvaranje vrtača. U Canterburyju na Novom Zelandu likvefakcija nakon potresa 2011. godine stvorila je velike rupe na ulicama tako da je, kako je vidljivo na slici dolje, automobil skoro potonuo u blato. Ako ovome svjedočimo u suvremeno doba, doduše lokalno, nije li se ovakav proces, globalno, ali većih ili velikih razmjera, mogao dogoditi u prošlosti?

U ožujku mjesecu 2021. godine papa Franjo je izjavio da bi globalno zatopljenje moglo uzrokovati drugi ‘veliki potop’ ako se ledenjaci otope. Ako znanstvenici tvrde da je topljenje i ponovno stvaranje leda na Arktiku posljedicom tople ili hladne vode koja struji prema Arktiku, odnosno pozitivne ili negativne pacifičke dekadne oscilacije (Fred Goldberg) i da se razina oceana ne povisuje (Nils-Axel Mörner), što onda Papu motivira da ljude plaši drugim velikim potom, osim ako se to umjetno ne bude izazvalo u skladu s Velikim resetom? Ako je geoinženjering toliko moćan da klimatski inženjeri mogu pržiti koga žele i poplaviti koga žele (Dane Wigington), čini se da Papa jako dobro zna o čemu govori.

Poplava blata (mud flood) koja se dogodila u prošlosti i o kojoj internetom promiče mnoštvo fotografija ostavlja drugačiji dojam od poplava koje poznajemo. Čini se kao da se ovdje ne radi o likvefakciji kao posljedici razornoga potresa, već o likvefakciji koja je za sobom ostavila neoštećene građevine. Ne zna se kad se poplava blata dogodila.

Kad su, vjerojatno zbog potreba rekonstrukcije, počeli kopati u dvorištu, uz zgradu Politehničkog muzeja u Moskvi (slika dolje), otkrili su neoštećen cijeli kat u visini od 4 metra ispod razizemlja.

I sljedeće tri fotografije prikazuju neoštećene dijelove zgrada zatrpanih zemljom. Fotografija dolje desno pokazuje cestu na vrhu zgrade kojom prolaze automobili čiji vozači pojma nemaju da se voze po zgradi.

Među trima fotografijama pozornost privlači ona u sredini, fotografija Capitol Hilla. Na službenoj vladinoj stranici AOC Architect of the Capitol piše da je izgrađen (was built) 1793. godine. Francuski inženjer Pierre Charles L’Enfant bio je zadužen za plan gradnje. Na istoj je stranici (A Visual Timeline…) vizualno prikazana gradnja Capitola, a ‘vremenska linija’ prati potpunu gradnju unutar 1793. godine. Na fotografiji (lijevo), preuzetoj s vladine stranice (AOC), ne može se jasno razaznati iz koje godine potječe. Na fotografiji (desno) jasno je vidljiva godina 1860. Jesu li ove fotografije stvarne i koje je onda godine izgrađen Capitol?

Ako se dobro promotre obje fotografije, vidljiva je među njima razlika. Na vrhu, konstrukcija buduće kupole na lijevoj, vladinoj, fotografiji okomita je, a na drugoj kosa s tendencijom da prati oblinu kupole. Ni jedna od obiju fotografija ne pokazuje zatrpani dio zgrade koji je iskopan 2003. godine (godina je vidljiva na gornjoj fotografiji), što navodi na pomisao da se za zatrpani dio zgrade nije znalo. Je li i taj zatrpani dio projektirao isti arhitekt?

Ako jest, što je zatrpalo taj dio zgrade, i kad? Ili, ako za taj dio nije znao njezin arhitekt, kako je znao na kojim temeljima treba nadograditi zgradu u istome stilu gradnje, jer stupovi u iskopanom dijelu čine se istima kao i oni nad zemljom, vidljivima na gornjoj fotografiji. Ili je možda zgrada Capitola izgrađena puno prije pa su novopridošli Europljani samo preuzeli zgradu onakvom kakvom je odavno bila prije njih? Još jedan detalj privlači pozornost – na fotografiji (lijevo) primjetna su dva debela kabla koja podsjećaju na
moćne čelične kablove kakve poznajemo danas.

Samo 13 godina kasnije nakon izgradnje Capitola, na drugoj se strani Atlantika gradi Slavoluk u Parizu, u dva navrata, od 1806-1814, 1832-1836. Kako je za tu divovsku građevinu skromni čovjek naše civilizacije, koji je u odnosu na nju malen poput mrava, uspio prevesti 95 milijuna kilograma kamena – konjskom kočijom vidljivom na fotografiji (lijevo)? Skulpture i ornamenti na Slavoluku jednostavno su savršeni, cvjetovi perfekcionistički replicirani, nigdje nema ni malo odstupanja niti prekinuća linija. I to je
izgrađeno u vremenu kad još sljedećih 60 godina nakon završetka gradnje neće biti izumljen moćan alat (primjerice, bušilica je izumljena 1895. godine), da je sve to ručno izrađeno za samo 12 godina, i to u vremenu kad je taj isti, maleni, skromni i jednostavni čovjek izumio čak i električni automobil (1832-1839)!?

Fotografija (lijevo) prikazuje prosječnu američku doseljeničku obitelj 19. stoljeća. Fotografija katedrale (desno), u privatnom vlasništvu, pokazuje savršenu, raskošnu, čipkastu, jednom rječju fascinirajuću arhitekturu. Uz svu tehnologiju koju danas imamo mi ne bismo mogli replicirati ono što nam ova fotografija pokazuje. Kako su to onda mogli izgraditi Kolumbovi ‘dotepenci’ i njihovi potomci, ljudi ovisni o konju, konjskoj zaprezi na drvenim kotačima i osnovnom alatu, čekiću, pili i dlijetu?

Kako smo se zatekli u svijetu u kojem živimo?

Ako se danas pred one koji slijepo vjeruju u dobrobit COVID-cjepiva prostre nepregledna plahta dokaza koji govore potpuno suprotno njihovu vjerovanju, hoće li oni za te dokaze ikako htjeti čuti? Neće. Zašto? Jer su hipnotizirani, kaže dr. Robert Malone.

Kad je stvarno započela hipnotizacija? Nedavno? Ili njezini korijeni sežu u 18. stoljeće (i prije), i prenose se preko destruktivnog 19. i 20. stoljeća u superfinale 21. stoljeća? Kako su uspjeli postići tako masovnu hipnotizaciju ljudi? Usmjerenim filtriranjem znanja, uništavanjem i skrivanjem dokaza, krivotvorenom poviješću, iluzornom znanošću te stvaranjem ovisnosti i skretanjem pozornosti na nebitno.

Rečeno nam je da je 1492. godine Kristofor Kolumbo prvi kročio na američko tlo i tamo zatekao samo ‘primitivne’ domoroce.

1587. godine, kartograf Urbano Monti, ručno je izradio kartu svijeta, nedostupnu sve donedavno kad ju je dobio David Rumsey iz Centra za karte Knjižnice Standford u Kaliforniji. Centar ju je skenirao i svih 60 dijelova digitalno spojio u kartu prečnika 3,3 metra. Karta predstavlja Zemlju gledanu iz perspektive Sjevernog pola koju su perspektivu rijetko koristili bivši kartografi. Na karti nema Australije, ali na mjestu gdje bi ona trebala biti velika je kopnena masa. Karta ne samo da prikazuje primorske i gradove u unutrašnjosti kontinenta u Sjevernoj Americi gdje po službenom narativu gradova ne bi trebalo biti, već i planinske lance, rijeke, jezera.

Sve je to vrlo prepoznatljivo i dobro mapirano, što znači da je taj dio već bio istražen. Zanimljivo, karta prikazuje i područja koja još nisu bila otkrivena 1587. godine. Da bi napravio tako detaljnu i priličito točnu kartu svijeta, je li Monti koristio geodetsku opremu puno napredniju nego što mislimo? Za znanost ova je karta samo misterij iz prošlosti. Za nas ona, među inima, otvara i pitanje – ako karta prikazuje gradove u Sjevernoj Americi gdje gradova ne bi trebalo biti, tko je te gradove izgradio?

Mnoge stare karte, dostupne na internetu, prikazuju Tartariju (slika dolje lijevo). Wikipedija kaže da je to samo ‘hiperonim koji su koristili Europljani za područje Središnje, Sjeverne i Istočne Azije koje su bile nepoznate europskim zemljopiscima‘. Encyclopedia Britannica iz 1771. godine piše: ‘ogromna zemlja u sjevernom dijelu Azije koja na sjeveru i zapadu graniči sa Sibirom zove se Velika Tartarija‘ (slika dolje sredina). Svećenik F. Giuseppe Torrubia u svojoj knjizi The Muscovites in California (Moskovljani u Kaliforniji), objavljenoj 1759. godine, dostupnoj na archive.org, priča o dolasku Tartara u Kaliforniju (slika dolje desno). Prema Torrubiju, Tartari, bijeloputi konjanici, prešavši Beringov tjesnac, izbili su na pacifičku obalu 1639. godine. Stigavši u Sjevernu Ameriku, koje su autohtono stanovništvo, osim Indijanaca, Tartari tamo mogli zateći? Što se dogodilo s Tartarima i zašto su Tartari izbrisani iz povijesti?

Na slici dolje: Katedrala Vasilija Blaženog u Moskvi (1482-95)

I službeni narativ o tamnoputim stanovnicima Sjeverne Amerike također je obavijen gustim velom nelogičnosti. Za Liberiju Wikipedia kaže da je bila projektom Američkog društva za kolonizaciju (American Colonization SocietyACS) između 1822-1861. godine, baš u vrijeme navale europskih doseljenika, po kojem se projektu vjerovalo da će ‘crni ljudi’imati bolju budućnost u Africi, pa slijedi naseljavanje Liberije ‘crnim ljudima’iz ropstva oslobođenih i u slobodi rođenih? Zar su dovlačili ‘crne ljude’iz Afrike da bi ih robovima učinili, potom ‘sućutno’ iz ropstva oslobodili, njima naselili Liberiju, i sve to radili istodobno dok su u jurišima osvajali tzv. ‘slobodnu’ zemlju bešćutno istrebljujući Indijance?

Rijetkima je poznata informacija da su Washitaw Maure kao ‘najstariji autohtoni narod na Zemlji’ priznali Ujedinjeni narodi (215/93). 105. Kongres SAD-a (H.R. 260) također ih je priznao kao autohtoni narod Sjeverne Amerike. Sjevernoafrički Mauri koji su vladali Španjolskom i Portugalom do 1492. godine povezani su s američkima činjenicom da je Egipat, kao drevni centar svijeta, bio prisutan i na sjevernoameričkom tlu o čemu svjedoče hijeroglifi u Grand Canyonu.

Empress Verdiacee Tiari Washitaw-Turner Goston El Bey, predstavnica Washitaw Maura, napisala je u svojoj knjizi Povratak drevne jednote (The Return of the Ancient Ones) da je 85% ‘crnaca’ Amerike bilo tamo prije no što se počelo trgovati robljem. Samo 15% njih potječe iz Afrike. Dr. Jack Forbes piše u svojoj knjizi Afrikanci i autohtoni Amerikanci (Africans and Native Americans) da je ‘trgovina robljem započela u Americi i robovi su odvođeni u Španjolsku i Europu. Kad su Španjolci došli u Ameriku našli su Indijance, crni narod koji je bio s Bogom’ .

‘Iroquos, Osage, Tuscaroras, Omahas’ i mnogi drugi sjevernoamerički Indijanci pričaju o divovskim ljudima koji su jednom živjeli i nastanjivali teritorij njihovih predaka. Ako su to Indijanci znali, jasno je zašto su smetali europskim doseljenicima – jer su usmenim predanjem prenosili duhovnost, mudrost, znanje i kolektivno sjećanje na ono što je bilo prije.

O skeletima divovskih ljudi visokih od 2 m do 5,5 m govore brojni članci u časopisima, gradskim povijesnim zapisima, znanstvenim časopisima, dnevnicima, fotografijama i etnološkim izvješćima Smithsonian Institute-a, vladine ustanove SAD-a. Međutim, u jednom je trenutku donesena odluka da se zataška informacija o postojanju divovskih ljudi pa slijedi masovno uništavanje dokaza. Smithsonian je priznao uništavanje na tisuće divovskih ljudskih skeleta ranih 1900-tih. Priznanje nije pomoglo, jer su i divovski
ljudi izbrisani iz povijesti.

Civilizacijski doprinos raznolikog autohtonog stanovništva Sjeverne Amerike nije zabilježio službeni narativ. Tartari i divovski ljudi izbrisani su iz povijesti, postojanje Maura zamijenjeno je narativom o afričkim robovima, a pridošlicama iz Europe, rudarima i kaubojima, preko noći stvorenim tvorničarima i bankarima, pripisala se veličanstvena arhitektura koja je na tlu Sjeverne Amerike postojala puno prije njihova dolaska.

Vratimo se znakovitoj 1492., ako uopće ta priča drži vodu, i vremenu poslije nje. Te godine pada Granada i Mauri bivaju protjerani iz Španjolske ostavljajući za sobom prekrasnu arhitekturu. Rodrigo Borgia, postavši papom Aleksandrom VI, potpisuje papinsku bulu kojom utvrđuje pravo španjolske Krune nad Kolumbovim otkrićima potvrđujući time da ‘ukradena zemlja‘ pripada Novome svijetu. 1717. godine Trojnim savezom (The Tripple Alliance Treaty) Nizozemska, Velika Britanija i Francuska žele spriječiti Španjolsku u dominaciji svijetom i prepustiti je Velikoj Britaniji.

Iste je godine u Engleskoj osnovana prva Velika masonska loža (Freemason Grand Lodge). 1744. godine rodio se u Frankfurtu Mayer Amschel Rotschild koji će kao mladić u svojim 20-tima (!) pokrenuti vlastitu banku, a njegova će dinastija i dan-danas stajati iza svjetskoga zdravstva, SZO-a, UN-a i FDA, u povezanosti s drugom dinastijom, Rockefellerima. 1748. rodio se u Ingolstadtu Adam Weisshaupt koji 1776. godine osniva bavarski red iluminata. Objavljuje brojna djela o iluminatima, a umire u gradu Gotha,
gradu podrijetla Saxe-Coburg-Gotha/Windsor linije novih vladara Europe…

1830. useljavaju se njemački židovski imigranti u Ameriku i stvaraju novu ekonomiju preuzimajući monopol u gradovima uz vodene tokove. Između 1842-53. Plemićko društvo Meinza (Nobility Society of Meinz) organizirano je sa svrhom da osnuje novu Njemačku u Republici Texas koje će društvo raditi na masovnom useljavanju. 1839. John D. Rockefeller, suosniva Standard Oil i postaje zaslužnim za masovnu proizvodnju automobila na benzin ranog 20. stoljeća… Sve te događaje prati eksplozija siromašnog stanovništva i djece bez roditelja, osnivanje tzv. dobrotvornih organizacija koje u siromašnih ljudi razvijaju osjećaj krivnje za njihovo siromaštvo…

Zanimljivo, kad smo već spomenuli masovno useljavanje u Ameriku, valja primjetiti istu paradigmu i u našem vremenu. Epidemiološkim mjerama uništava se ekonomija što može dovesti do eksplozije siromaštva, a ako jednom migranti preplave Europu i nestane autohtonog stanovništva, povijest bi se mogla iznova pisati jer će se zatrti istina o onome tko je nekad živio u Europi.

Da bi razumjeli sadašnji trenutak, potrebno je dobro istražiti 19. stoljeće – stoljeće razorenih gradova koji prije liče na bombardirani Drezden nego na požarom uništene gradove, stoljeće praznih, potom ljudima preplavljenih gradova, stoljeće čudotvornog građevinarstva bez moćnih alata, tehnologije i građevinske mehanizacije, stoljeće djece siročadi i djece iz inkubatora i, konačno, stoljeće kad se ustrajno radi na udaljavanju čovjeka od njegova duhovnog bića stvaranjem ovisnosti i skretanja pozornosti na štetno i
nebitno.

19. stoljećem vlada alkohol, duhan, kocka i zabava. Otvaraju se pivovare i destilerije, potom tvornice duhana da bi krajem stoljeća jednako važnim, koliko alkohol i duhan, postala i kocka (Los Angeles). Podugačak je niz ‘uspješnika‘ 19. stoljeća, ali kratko ćemo navesti samo neke. John Molson, rođen u Engleskoj 1763., postavši u 8 godini siroče, odrasta kod raznih udomitelja. Došavši u Kanadu ulazi u partnerski odnos s pivarom Thomasom Lloydom, da bi u 21-oj (!) godini potpuno preuzeo pivovaru, potom ulagao u željeznicu i parne brodove, bio članom masonske lože u Montrealu i predsjednikom Bank
of Montreal.

Jack Daniel, rođen sredinom 1800-tih, kao najmlađi među 10 djece, ostavši bez roditelja, rano odlazi od kuće jer nije htio živjeti s maćehom. Kao siroče poput Molsona, počinje raditi kod propovjednika (!) u njegovoj ilegalnoj destileriji, koju preuzima i vremenom stvara po njemu nazvan, svjetski poznat viski. R. J. Reynolds, rođen također sredinom 1800-tih, stvara carstvo duhanske industrije, njegov je Pall Mall i Camel na čijoj su kutiji nacrtane piramide… Čini se da nije bilo dovoljno da je čovjek samo pijan i napušen. Bilo je potrebno još nešto da mu odvrati pozornost od njega samoga – film i organizirani sport – a stoljeće kasnije, računalne igrice i ‘blagodati‘ digitalne tehnologije. Nakon kratkog filma braće Lumier pod kraj stoljeća, filmski će se studiji otvarati širom svijeta, posebice u Americi…

Prazni gradovi 19. stoljeća

1860-tih Sankt-Peterburg i Moskva toliko su veliki gradovi da su svojom veličinom u neskladu s potrebama navodnog broja od 500.000 stanovnika. Fotografije iz tog vremena pokazuju prazne gradove, slijeva na desno Moskva, Sankt-Peterburg, Kopenhagen 1840-tih, Edinburgh 1840-tih, Drezden, Rio u Brazilu. Više fotografija praznih gradova može se vidjeti ovdje. Kamo su otišli ljudi koji su u njima živjeli?

Panorama San Franciska iz 1877. godine također pokazuje potpuno prazan grad da se promatrač upita koji je to trenutak mogao uloviti fotograf da snimi panoramu grada u trenutku kad u gradu od navodnih 200.000 stanovnika i 40-50.000 konja nema ni ljudi ni konja? Ako je grad prazan dvije godine prije razornog Velikog požara, kojom će prilikom biti uništen do temelja, gdje su ljudi?

Pokazuje li ta fotografija stvarni grad, ili ga se samo takvim želi prikazati? Kako su od 1848. godine, kad je započela Zlatna groznica, tragači za zlatom, mormoni, kauboji i rudari, poput one doseljeničke obitelji prikazane na gornjoj fotografiji, uspjeli za 30-ak godina izgraditi toliki grad od opeke i kamena, s tornjevima, katedralom okruglih kupola poput onih u Moskvi?

Provjeri/www.durdicaantolic.com.hr

Foto naslovnice: pixabay.com

Provjeri

VEZANO

najnovije