Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
„Rješavanje” po protokolu
Tijekom covid ere već smo vidjeli da su se određene politike, koje su se pokazale iznimno štetnima, primjenjivale na ljude koji su smatrani “ranjivijima”. Nedavno smo objavili priču medicinskih sestara koje govore upravo o tome. Je li moguće da su i necijepljeni tretirani kao “ranjiviji” i označeni za “poseban tretman”?
U nastavku donosimo istraživanje Jonathana Englera.
(Napomena: slike su prevedene Google prevoditeljem i lošije su kvalitete, ali su dani i originali istih na engleskom jeziku)
Jesu li necijepljeni tretirani (doslovno) drugačije od cijepljenih?
Prije nekoliko mjeseci izvijestio sam o radu Martina Neila, Normana Fentona i Scotta McLachlana u kojem su sustavno analizirali sve studije cjepiva protiv covida koje su mogli pronaći i kategorizirali ih prema stupnju do kojeg su autori pogrešno kategorizirali cijepljene osobe kao necijepljene, čime su rezultati masovno pristrani u korist cjepiva.
Otkrili su ovo: svaka pojedina studija bila je podložna ozbiljnoj pogrešnoj kategorizaciji.
Koliko god to izgledalo dovoljno loše, ovo možda i nije najgore.
Ova greška u pogrešnoj kategorizaciji sama po sebi dovest će do značajne pristranosti čak i ako cijepljeni i necijepljeni primaju isti standard skrbi.
Ali što ako nisu dobili isti standard skrbi?
Što ako su necijepljeni primili terapiju koja je pogoršala njihov ishod? To bi djelovalo sinergijski s gore navedenim kako bi se rezultati još više poremetili.
Je li ovo nezamislivo? Ne, ne mislim da jest i oduvijek sam sumnjao da su različiti bolnički protokoli liječenja mogli biti čimbenik u nepovoljnim ishodima za necijepljene o kojima su mnogi zdravstveni djelatnici izvještavali nakon uvođenja cjepiva protiv covida.
Važno je shvatiti da bi to bio slučaj bez obzira na to je li ovo bio planirani ishod ili ne, i ovdje ne namjeravam donositi zaključke u tom pogledu. Dovoljno je reći da je covid eru karakterizirao niz pokretača koji su rezultirali štetnim stvarima za mnoge ljude.
Već smo vidjeli da su određene politike koje su se pokazale iznimno štetnima – na primjer, “štićenje” – primijenjene na ljude koji su smatrani “ranjivijima”.
Stoga nije izvan granica mogućnosti da su i necijepljeni također tretirani kao “ranjiviji” i označeni za “poseban tretman”. Koliko možemo biti sigurni da su takvi tretmani bili korisni, a ne štetni? Na temelju svega ostalog preporučenog (ili propisanog ili prisilnog) tijekom covid ere, ne baš.
Ima li ikakvih dokaza za to?
Ima.
Robert Kogon mi je poslao poveznice na nekoliko tweetova, koji se mogu pronaći OVDJE , OVDJE i OVDJE, a ja sam rekao da ću ih proširiti kratkim člankom na Substacku, koji je postao puno duži nego što sam namjeravao. Svakako pročitajte prva dva.
1. Prva objava na Twitteru pokazuje da se najkasnije od lipnja 2022. u službenim smjernicama WHO-a “Nedostatak cijepljenja kod kliničkog liječenja covida-19“ smatra faktorom koji povećava rizik od teške bolesti.
U dokumentu je jasno navedeno da je “odabir liječenja određen ozbiljnošću bolesti i čimbenicima rizika.”
Veza u tom odjeljku na “Put kliničke skrbi za COVID-19” vodi do dokumenta koji sadrži sljedeće smjernice.
Prvo, necijepljenost se ponavlja kao faktor rizika za ozbiljne bolesti:
Drugo, u odjeljku “odgovori”:
Obratite pažnju na disparitet ovdje:
- Za blagu/umjerenu bolest bez čimbenika rizika: suportivna njega kod kuće
- Za istu blagu/umjerenu bolest s čimbenicima rizika: razmotrite Nimatrelvir/ritonavir (oralno), Molnupiravir (oralno) ili Remdesivir (intravenozno).
Ne morate biti genij da shvatite da bi odluka o intravenskom davanju lijeka obično značila prijem u bolnicu.
2. Druga objava na Twitteru (od Josha Walkosa) usredotočena je na ilustraciju nekih financijskih pokretača prema određenim izborima liječenja, što – iako je nedvojbeno velik čimbenik – ovdje neću širiti jer je ovaj članak više usredotočen na dokaze o razlikama politike liječenja.
OVAJ dokument američkog Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH) sadrži sljedeći odjeljak:
U odjeljku koji opisuje „Terapijski menadžment“:
Ista razlika kao i gore vidljiva je i ovdje. Za pacijente “u bolnici, ali nije potreban dodatni kisik” (dakle, oni s blagom bolešću):
- Svi pacijenti – čak se ni deksametazon ne preporučuje
- Pacijenti s visokim rizikom napredovanja u tešku bolest – Remdesivir za imunokompromitirane i “ostale visokorizične pacijente” (tj. necijepljene).
OVO Smjernice američkih centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) “Temeljna medicinska stanja povezana s većim rizikom od teške bolesti COVID-19: Informacije za zdravstvene djelatnike“ ponavljaju gore navedeno:
3. Treći tweet odnosi se na donji odlomak OVOG dokumenta koji opisuje liječenje covida-19 od vlasti u kanadskoj provinciji Saskatchewan:
Iako je to izraženo izrazima koji isključuju – “Remdesivir se SAMO preporučuje za…” – čini se jasnim da je implikacija da ga treba uzeti u obzir za zdrave osobe od 55 do 69 godina s blagim simptomima.
Dokazi iz Australije su još strašniji
Anonimni bloger poznat kao Jikkyleaks otkrio je još neke detalje o Australiji – pogledajte OVO na Twitteru. Jikkyleaks daje poveznicu na dokument koji više ne radi, ali sam ga pronašao na Wayback Machine OVDJE.
Ako pratite grafikon iz mojih crvenih komentara, ponovno je jasno da je status cijepljenja ključan za procjenu rizika:
- nizak rizik povezan je sa simptomatskim liječenjem/promatranjem
- za veći rizik – uključujući necijepljenost – Paxlovid se preporučuje unutar 5 dana od pojave simptoma zajedno s Remdesivirom unutar 7 dana.
Usput, domena clinicalevidence.net.au, izvor gore navedenog protokola, više nije aktivna, ali iz Wayback Machine možemo vidjeti da je ovo službena web stranica australske vlade.
Ostali čimbenici koje treba uzeti u obzir
U razmatranju u kojoj bi mjeri gore navedeno moglo biti relevantno za ono što su pacijenti stvarno primili, istaknuo bih sljedeće:
- Liječnici su postali ekstremno vođeni protokolima kao rezultat prijetnje sudskim sporovima i općeg “zaglupljivanja” medicinskog obrazovanja. Sigurnije je i brže pogledati dijagram toka nego primijeniti kritičko razmišljanje. Dakle, da, očekivao bih da su se ti protokoli slijedili.
- Ti su protokoli vjerojatno odražavali “zeitgeist”, pa čak i ako nisu svedeni na dokumentarni oblik, očekivao bih da su to bila načela na temelju kojih su liječnici odlučivali o mogućnostima liječenja.
- Covid era općenito je bila obilježena strogim i centraliziranim pristupom liječenju pa, iako je gore navedeno samo nekoliko od tisuća dokumenata koji moraju postojati, bio bih vrlo iznenađen da su drugi rekli nešto što se razlikuje od ovog.
- Strah je bio snažan motivacijski faktor u pogledu zdravstvenih radnika. Vjerovalo se da su “covid pozitivni” pacijenti opasno biološko oružje koje treba izbjegavati. Čak se vjerovalo da je “virusno opterećenje” bilo veće kod necijepljenih i stoga su necijepljeni predstavljali veću opasnost, u kojem bi slučaju postojala veća sklonost energičnom liječenju, osobito korištenjem ventilacije, za koju se vjerovalo da štiti zdravstvene radnike od aerosolizacije virusnih čestica.
- Da su necijepljeni primali tretmane koji su u konačnici bili štetni, kad bi to vidjeli pred svojim očima, zabludni sustavi vjerovanja koji su funkcionirali tijekom covid ere (po mom mišljenju) ne bi naveli liječnike da postave racionalno pitanje: “Mogu li ovi tretmani doista biti štetni?”
Umjesto toga, “naučene lekcije” bile bi: “pogledajte kako je loše necijepljenima” i “moramo biti još agresivniji u postupanju s necijepljenima”.
Time bi nastala užasna povratna sprega.
Kad bolje razmislim, tijekom ere covida bilo je uključeno mnogo jezivih povratnih informacija, od kojih je većina uključivala strah u ovom ili onom obliku.
Kao što je Vinay Prasad rekao: “Ovo je jedinstvena situacija u medicini. U cijeloj našoj medicinskoj karijeri, liječnici se nikada osobno nisu bojali kao što je to bilo s covidom.”
Provjeri/expose-news.com
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
