Kafkina Lutka

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Umjetnost uvođenja reda u svijet nereda

Iako istinitost slijedeće priče, koju je navodno ispričala Kafkina partnerica u posljednjoj godini njegova života – Dora Diamant, nikad nije dokazana, to ne umanjuje njenu ljepotu…

Dok smo bili u Berlinu, Franz je često odlazio u naš lokalni park u Steglitzu. Ponekad sam išla s njim. Jednog dana sreli smo djevojčicu. Plakala je i činilo se da je u potpunom očaju.

Razgovarali smo s njom, Franz ju je ispitivao i saznali smo da je izgubila svoju lutku. Smjesta je izmislio dovoljno uvjerljivu priču da objasni nestanak lutke: “Tvoja lutka je jednostavno otišla na put – znam jer mi je napisala pismo.”

Djevojčica je bila pomalo sumnjičava: “Imaš li to pismo kod sebe?”

“Ne, greškom sam ga ostavio kod kuće, ali ću ga donijeti sutra”, odgovorio je Franz.

Zaintrigirano, dijete je već gotovo zaboravilo što ju je uopće toliko uznemirilo, a Franz je odmah otišao kući napisati pismo. Prionuo je na posao s onom ozbiljnošću koju je iskazivao kad je stvarao neko od svojih velikih djela, u onom istom stanju napetosti kakvom je uvijek bio za svojim stolom, čak i kad je pisao razglednicu.

Osim toga, to je bio pravi rad, bitan kao i drugi, budući da se dijete pod svaku cijenu ne smije prevariti, nego istinski umiriti, i budući da se laž mora preobraziti u istinu stvarnosti pomoću istine fikcije.

Sutradan je otrčao s pismom do djevojčice koja ga je čekala u parku. Kako nije znala čitati, on joj je pročitao pismo. U tom pismu lutka kaže da je umorna od stalnog života u istoj obitelji, i kako čezne za promjenom, iako to znači i razdvajanje od nje (djevojčice) koju doista voli.

Lutka je obećala da će pisati svaki dan i, zapravo, Kafka je svakodnevno pisao pismo u kojem je govorio o novim avanturama, koje su se razvijale vrlo brzo, u skladu s posebnim ritmom života lutaka.

Nakon nekoliko dana dijete je zaboravilo gubitak svoje igračke i nije razmišljalo ni o čemu osim o fikciji koja joj je ponuđena u zamjenu. Franz je svaku rečenicu pisma pisao pazeći na najsitnije detalje, s preciznošću punom humora, što je situaciju činilo potpuno prihvatljivom za djevojčicu.

Lutka je rasla, išla u školu, upoznavala druge ljude. Nastavila je uvjeravati dijete u svoju ljubav, ali je aludirala na složenost svog života, na druge obveze, na druge interese koji su zasad onemogućavali život s njom.

Pisma su u djevojčici pobudila razmišljanje o neizbježnom odricanju. Igra je trajala najmanje tri tjedna, a Franz je bio u strašnoj nevolji pri pomisli da to mora privesti kraju. Jer bilo je nužno da kraj bude potpuno ispravan, to jest sposoban uvesti red u svijet djevojčice narušen gubitkom lutke.

Dugo je razmišljao i konačno je odlučio oženiti lutku. Opisao je mladića, zaruke, svadbene pripreme na selu, zatim, vrlo detaljno, kuću mladog para: “Sama ćeš shvatiti, moramo se odreći viđanja.”

Franz je dječji sukob riješio umjetnošću, najboljom metodom koju je posjedovao za uvođenje reda u svijet nereda.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !