Ponedjeljak, 27 svibnja, 2024
NaslovnicaWake upMasovna psihoza - put u totalitarno društvo

Masovna psihoza – put u totalitarno društvo

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

»Ljubav je stanje svijesti, stanje uma. Strah je nedostatak svijesti, nedostatak uma. Ono prvo dovodi do stanja blaženstva, ono drugo do stanja psihoze.«

Mase nikada nisu pokazivale previše interesa za istraživanje istine. One izbjegavaju dokaze koji im nisu po ukusu i radije obožavaju zabludu koja ih zavodi. Tko god ih može opskrbiti iluzijama postaje njihov gospodar. Tko god pokuša uništiti njihove iluzije postaje njihov neprijatelj, a naposljetku žrtva. Prema psihologu Carlu Jungu, najveća prijetnja civilizaciji ne leži u silama prirode, niti u bilo kojoj fizičkoj bolesti, već u našoj nesposobnosti da se nosimo sa silama vlastite psihe. Sami smo sebi najveći neprijatelji – otud poznata izreka »čovjek čovjeku vuk«.

Te naše sklonosti najviše dolaze do izražaja u onim razdobljima povijesti kada mentalna bolest postaje norma u društvu, a ne iznimka. Situaciju možemo poistovjetiti s psihičkom epidemijom protiv koje nema adekvatne zaštite. Najopasnija od svih psihičkih epidemija je masovna psihoza – epidemija ludila koje nastaje kada veliki dio društva izgubi dodir sa stvarnošću i zapadne u zablude. 

Dva primjera masovnih psihoza su tzv. »lov na vještice« u 16. i 17. stoljeću i uspon totalitarizama u 20. stoljeću. Tijekom lova na vještice tisuće pojedinaca, uglavnom žena, ubijeno je ne zbog zločina koje su počinili, već zato što su postali žrtveni jarci poludjelih društava. Kada se dogodi masovna psihoza, rezultati su poražavajući. Jung je ustanovio da pojedinci koji čine zaraženo društvo postaju moralno i duhovno inferiorni, oni nesvjesno tonu na inferiornu intelektualnu razinu, te postaju nerazumniji, neodgovorniji, emocionalniji, nestalniji i nepouzdaniji. A najgore od svega je što zločine koje pojedinac sam ne bi mogao podnijeti, slobodno počini grupa obuzeta ludilom. 

Ono što čini stvar još gorom je to što oni koji pate od masovne psihoze nisu svjesni što se događa. Jer baš kao što pojedinac koji je poludio ne može izaći iz svog uma i promatrati vlastite pogreške, tako ni oni koji prolaze kroz masovnu psihozu ne mogu promatrati i sagledati svoje kolektivno ludilo. Što uzrokuje masovnu psihozu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo istražiti što pojedinca izluđuje. 

Iako postoje mnogi potencijalni okidači ludila, poput pretjerane upotrebe droga ili alkohola, ozljeda mozga i drugih bolesti, nas će prije svega zanimati psihološki odnosno psihogeni okidači, koji su ujedno najčešći uzročnici masovne psihoze. Najčešći psihogeni uzrok psihoze je bujica negativnih emocija, poput straha ili tjeskobe, koja pojedinca dovodi u stanje panike. Kada je u stanju panike, pojedinac će prirodno potražiti olakšanje jer je psihički i fizički previše iscrpljujuće opstati u ovom hiperemocionalnom stanju. Dok se bijeg iz stanja panike može postići pomoću adaptivnih sredstava kao što je suočavanje s prijetnjom koja generira strah i pobijanje te prijetnje, drugi način bijega je podvrgavanje psihotičnom prekidu. 

Psihotični prekid nije pad u stanje većeg poremećaja, već preuređivanje nečijeg iskustvenog svijeta u kojem se spajaju činjenice i fikcija, zablude i stvarnost, na način koji pomaže okončati osjećaje panike. Psihogeni koraci koji dovode do ludila: prvo postoji faza panike – kada pacijent počne shvaćati stvari na drugačiji način, uplašen je zbog toga, djeluje zbunjeno i ne zna kako objasniti “čudne stvari koje se događaju”. 

Slijedeći korak je faza psihotičnog uvida, pri čemu pojedinac “uspijeva složiti stvari zajedno”, osmišljavajući patološki način viđenja stvarnosti, koji mu omogućuje objasniti svoju abnormalnost iskustva. Fenomen se naziva “uvid” jer pacijent konačno vidi smisao i odnose u svojim iskustvima. Ali uvid je psihotičan jer se temelji na zabludama, a ne na prilagodljivim i životno promičućim načinima povezivanja s prijetnjama koje su izazvale paniku. Deluzije dopuštaju uspaničenom pojedincu da pobjegne od bujice negativnih emocija, ali po cijenu gubitka dodira sa stvarnošću. Psihotični prekid se može promatrati kao nenormalan način suočavanje s ekstremnim stanjem tjeskobe. 

Ako bujica negativnih emocija koja izaziva paniku, kod slabog i ranjivog pojedinca, može izazvati psihotični slom, onda masovna psihoza može rezultirati kada se populacija slabih i ranjivih pojedinaca dovede u stanje panike stvarnim ili izmišljenim opasnostima. Pošto zablude mogu poprimiti mnoge oblike, a kako se ludilo može manifestirati na bezbroj načina, specifičan način na koji se odvija masovna psihoza razlikovat će se ovisno o povijesnom i kulturnom kontekstu zaraženog društva. 

U modernom dobu masovna psihoza totalitarizma je ono što se čini kao najveća prijetnja. Totalitarizam je suvremeni fenomen totalne centralizirane državne moći u kombinaciji s brisanjem individualnih ljudskih prava. U totalitarnoj državi postoje oni na vlasti i mase – žrtve. U totalitarnom društvu stanovništvo je podijeljeno u dvije skupine, vladajuće i one kojima se vlada, a obje skupine prolaze kroz patološku transformaciju. 

Vladari su uzdignuti do gotovo božanstvenog statusa koji je dijametralno suprotan našoj prirodi nesavršenih bića koje moć lako iskvari. Mase se, s druge strane, pretvaraju u ovisne podanike ovih patoloških vladara i poprimaju psihološki nazadan i djetinjast status. Hannah Arendt nazvala je totalitarizam pokušajem transformacije same ljudske prirode. Međutim ovaj pokušaj preobrazbe samo pretvara zdrave umove u bolesne jer se radi o silovanju uma. Društvena transformacija koja se odvija pod totalitarizmom vladajuće klase izgrađena je na zabludama i održavana na njima. Jer samo zabludjeli ljudi nazaduju u dječji status poslušnih i pokornih podanika, te političarima i birokratima predaju potpunu kontrolu nad svojim životima. 

Samo zavedena vladajuća klasa vjeruje da posjeduje znanje, mudrost i oštroumnost za potpunu kontrolu društva. U vezi s psihički nazadovanom populacijom to i ne može dovesti do ičega osim masovne patnje i društvene propasti. Masovna psihoza totalitarizma je pitanje reorganizacije i manipuliranja kolektivnim osjećajima društva. Metoda kojom članovi vladajuće elite mogu postići ovaj cilj naziva se menticid: ubijanje uma ili tzv. »pranje mozga«. To je organizirani sustav psihološke intervencije i zakonske/pravosudne izopačenosti kroz koji vladajuća klasa može utisnuti svoje vlastite oportunističke misli u umove onih ljudi koje planira iskoristiti i uništiti.

Priprema stanovništva za zločin menticida počinje sijanjem straha kako bi se stanovništvo dovelo u stanje panike koje ih priprema za pad u zabludna uvjerenja psihoze. Posebno učinkovita tehnika za postizanje ovog cilja je korištenje valova terora. Pod ovom tehnikom sijanje straha se izmjenjuje s razdobljima smirenosti. Svako od tih razdoblja smirenosti je praćeno stvaranjem još intenzivnije čarolije straha i proces se nastavlja. Svaki novi val teroriziranja lakše stvara svoje učinke jer su ljudi još uvijek uznemireni svojim prethodnim iskustvom. Moral postaje sve niži, a psihološki učinci svake nove propagandne kampanje sve jače dopiru do javnosti koja je već omekšala.

Strah potiče stanovništvo na menticid, a korištenje propagande za širenje dezinformacija i promicanje zabune u pogledu izvora prijetnji i prirode krize pomaže slomiti umove masa. Vladini dužnosnici i njihovi pomagači mogu koristiti kontradiktorna izvješća u medijima, besmislene informacije, pa čak i očite laži, jer što više zbunjuju to će stanovništvo biti manje sposobno nositi se s krizom i racionalno umanjiti svoj strah. Zbunjenost povećava osjetljivost i prijemčivost padanja u zablude totalitarizma. Logika se može susresti s logikom, dok nelogičnost ne može – ona zbunjuje one koji razmišljaju ispravno. Velika laž i monotono ponavljane besmislice imaju više emotivne privlačnosti nego logika i razum. Dok ljudi još uvijek traže razuman protuargument prvoj laži, totalitaristi ih mogu napasti drugom.

Nikad prije u povijesti nisu postojala tako učinkovita sredstva za manipulaciju društva u psihozi totalitarizma. Pametni telefoni i društveni mediji, televizija i internet, sve u sprezi s botovima koji šire propagandu i algoritmima koji brzo cenzuriraju protok neželjenih informacija, omogućuju onima na vlasti da lako napadaju umove masa. Štoviše, priroda ovih tehnologija stvara ovisnost i ljudi se dobrovoljno podvrgavaju propagandi vladajuće elite. Moderna tehnologija uči čovjeka da svijet u koji gleda uzima zdravo za gotovo – nema ni volje ni vremena za razmišljanje. Tehnologija ga mami dalje, uvlačeći ga u svoje kotače. Nema odmora, nema meditacije, nema razmišljanja, nema razgovora – osjetila su neprestano preopterećena podražajima. Suvremeni čovjek više ne uči ispitivati svoj svijet – ekran mu nudi gotove odgovore.

Postoji još jedan korak koji potencijalni totalitarni vladari mogu poduzeti kako bi povećali mogućnost totalitarne psihoze, a to je izolacija žrtava i remećenje normalnih društvenih interakcija. Kada je sam i nema normalne interakcije s prijateljima, obitelji i kolegama, pojedinac postaje mnogo podložniji zabludama iz nekoliko razloga. Prvo, gubi kontakt s korektivnom snagom pozitivnog primjera. Jer nisu svi prevareni spletkama vladajuće elite i pojedinci koji progledaju propagandu mogu pomoći drugima da se oslobode menticidnog napada. Međutim, ako se provodi izolacija, snaga ovih pozitivnih primjera uvelike se smanjuje. 

Još jedan razlog zašto izolacija povećava učinkovitost menticida je taj što se, kao i mnoge druge vrste, ljudska bića lakše uvjetuju u nove obrasce mišljenja i ponašanja kada su izolirana. Fiziolog Ivan Pavlov je proučavao uvjetovano ponašanje – uvjetovani refleks se najlakše može razviti u tihom laboratoriju s minimumom uznemirujućih podražaja. Svaki dreser životinja to zna iz vlastitog iskustva. Izolacija i strpljivo ponavljanje podražaja potrebni su za pripitomljavanje divljih životinja. 

Totalitaristi slijede ovo pravilo. Oni znaju da svoje političke žrtve mogu najbrže uvjetovati ako ih drže u izolaciji. Sama, zbunjena i potresena valovima terora, populacija pod napadom menticida pada u beznadno stanje. Neprestani tok propagande pretvara umove koji su nekoć bili sposobni za racionalno razmišljanje u igraonice iracionalnih sila i kaosa koji se vrti oko njih, a unutar njih mase žude za povratkom u uređeniji svijet. 

Nadobudni totalitaristi sada mogu učiniti odlučujući korak, mogu ponuditi izlaz i povratak na red u svijetu koji se čini da se ubrzano kreće u suprotnom smjeru. Ali sve to ima svoju cijenu: mase se moraju odreći svoje slobode i prepustiti vladajućoj eliti kontrolu nad svim aspektima života (»nećemo imati ništa i biti ćemo sretni«). Moraju se odreći svoje sposobnosti da budu samostalni pojedinci koji su odgovorni za vlastite živote i postati pokorni i poslušni podanici. Mase, drugim riječima, moraju pasti u zablude totalitarne psihoze.

Totalitarni sustavi 20. stoljeća predstavljali su neku vrstu kolektivne psihoze. Bilo postupno ili iznenada, razum i uobičajena ljudska pristojnost više nisu mogući u takvom sustavu – postoji samo prožimajuća atmosfera terora i projekcija “neprijatelja”, zamišljenog da se nalazi “u našoj sredini”, doslovno »ispod kreveta«. Tako se društvo »uvlači u sebe«, potaknuto vladajućim elitama. Ali poredak totalitarnog svijeta je patološki poredak. Provodeći strogi konformizam i zahtijevajući od građana slijepu poslušnost, totalitarizam oslobađa svijet spontanosti koja proizvodi mnoge životne radosti i kreativnosti koja gura društvo naprijed. Potpuna kontrola ovakvog oblika vladavine, bez obzira pod kojim se imenom nazivala, bila to vladavina znanstvenika i liječnika, političara i birokrata ili diktatora, rađa stagnaciju, destrukciju i smrt masovnih razmjera. 

Zato je možda najvažnije pitanje s kojim se svijet suočava: kako se može spriječiti totalitarizam? A ako se društvo nalazi u ranoj fazi ove masovne psihoze, mogu li se učinci preokrenuti? Iako se nikad ne može biti posve siguran u prognozu kolektivnog ludila, postoje koraci koji se mogu poduzeti kako bi se društvo izliječilo. Ovaj zadatak, međutim, zahtijeva mnogo različitih pristupa, od mnogo različitih ljudi. Jer kao što je menticidni napad višestruk, tako mora biti višestruk i protunapad. 

Prema Carlu Jungu, za one od nas koji žele pomoći povratku razuma u ludi svijet, prvi korak je uvesti red u vlastite umove i živjeti na način koji pruža inspiraciju drugima da slijede. Zato naše doba vapi za osobnošću »otkupitelja«, za onim koji se može osloboditi pritiska kolektivne psihoze i spasiti barem vlastitu dušu. Društvu je potreban onaj koji drugima pali svjetionik nade, navješćujući da je ovdje barem jedan čovjek koji se uspio izvući iz kobnog identiteta s grupnom psihozom. 

Pod pretpostavkom da netko živi na način oslobođen od stiska psihoze, postoje daljnji koraci koji se mogu poduzeti: prvo, informacije koje se suprotstavljaju propagandi treba širiti što je moguće dalje i što je moguće šire. Jer istina je moćnija od fikcije i laži koje plasiraju totalitarni vladari. Zato njihov uspjeh dijelom ovisi o sposobnosti cenzuriranja slobodnog protoka informacija. 

Još jedna taktika je korištenje humora i ismijavanja kako bi se delegitimizirala vladajuća elita Demagog je gotovo nesposoban za bilo kakav humor, a ako ga tretiramo s humorom, on će početi kolabirati. 

Taktika koju je preporučio Vaclav Havel, politički disident pod sovjetskom komunističkom vladavinom koji je kasnije postao predsjednik Čehoslovačke, je izgradnja onoga što se naziva “paralelnim strukturama”. Paralelna struktura je bilo koji oblik organizacije, poslovanja, institucije, tehnologije ili kreativne potrage koji fizički postoji unutar totalitarnog društva, ali moralno izvan njega. U komunističkoj Čehoslovačkoj, Havel je primijetio da su te paralelne strukture bile učinkovitije u borbi protiv totalitarizma nego političko djelovanje.

Nadalje, kada se stvori dovoljno paralelnih struktura, “druga kultura” ili “paralelno društvo” spontano se formira i funkcionira kao enklava slobode i razuma unutar totalitarnog svijeta. Po njemu su paralelne strukture područja u kojima se može živjeti drugačiji život. Život koji je u skladu s vlastitim ciljevima i koji se zauzvrat strukturira u skladu s tim ciljevima. Ti inicijalni pokušaji društvenog samoorganiziranja su nastojanja određenog dijela društva da se oslobodi samoodrživih aspekata totalitarizma i tako se radikalno izvuče iz svog angažmana u totalitarnom sustavu. 

Ali prije svega ono što je potrebno da bi se spriječio potpuni pad u ludilo totalitarizma jest djelovanje što većeg broja ljudi. Jer baš kao što vladajuća elita ne sjedi pasivno, već umjesto toga poduzima promišljene korake da poveća svoju moć, tako se moraju uložiti aktivni i usklađeni napori da se svijet vrati ka smjeru slobode i istinskog napretka.

Što je nauk priče, gdje totalitarizam počinje? Pa sa strahom. Sva dosadašnja ljudska društva su bila kondicionirana na strah. Svi su ljudi barem jednom u životu osjetili strah – na strani »primanja«. A neki su osjetili i »pružanje« straha, dakle ustrašivanje drugih ljudi i, za njih, ugodnih posljedica. Mnogi pak nikad nisu iskusili ljubav – niti u davanju, niti u primanju. Zato je sa strahom puno lakše manipulirati – svi ga poznaju. Tim više što manipulatori nikad nisu iskusili ljubav – oni ne mogu manipulirati nečim što ne poznaju. Jer se tog nečeg boje. Može li se netko bojati ljubavi? Pa, vrlo moguće, jer je preduvjet ljubavi iskrenost i istina. Je li ljubav naše (skriveno) oružje u borbi protiv totalitarizma?

Kako totalitarizam završava? Završava stagnacijom, destrukcijom i smrću masovnih razmjera. Zato totalitarizam treba što ranije prepoznati i suprotstaviti mu se. Ljudima treba objasniti, još prije nego padnu u vrtlog totalitarnog straha, da ih na kraju tog puta čeka uništenje i smrt. Ljubav je posljedica duhovnog obrazovanja, a strah nedostatak istog.

Čime ispratiti totalitarizam i masovnu psihozu? Brain Damage, Pink Floyd – The Dark Side of the Moon

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

VEZANO

najnovije