Utorak, 23 travnja, 2024
NaslovnicaWake upMoralna hrabrost kontra totalitarizma

Moralna hrabrost kontra totalitarizma

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

»Autoritarnost u vjeri i znanosti, a pogotovo u politici, postaje sve više prihvaćena, ne posebno zato što toliko ljudi izričito vjeruje u to, već zato što se osjećaju pojedinačno nemoćnima i tjeskobnima. Dakle, možemo li učiniti nešto osim slijediti masovnog političkog vođu ili slijediti autoritet običaja, javnog mnijenja i društvenih očekivanja?«

Američki psiholog Rollo May napisao je ove riječi 1953. godine, a u desetljećima koja su uslijedila Zapad je potiho i na prstima zašao u tiraniju. Uspostavljena je država masovnog nadzora, sloboda govora ustupila je mjesto sve većoj razini cenzure, etatistička birokracija i zagušujuće regulative zahvatile su sve više područja života, a porezne stope dosegle su razine koje bi u prošlosti izazvale revoluciju. 

Međutim, posljednjih godina ovo lagano prelaženje u tiraniju pretvorilo se u sprint, budući da neke zapadne zemlje koketiraju s potpunom totalitarnom vladavinom. Ali postojanje psihički poremećenih političara željnih moći koji žele potpunu kontrolu nad stanovništvom nije ono što našu situaciju čini posebno nesigurnom, jer takvi pojedinci su postojali u svim razdobljima ljudske civilizacije. Umjesto toga, naši problemi leže u činjenici da vrlo malo ljudi posjeduje vrlo važnu vrlinu koja može okrenuti plimu unatrag, u smjeru slobode – a to je vrlina hrabrosti. 

Aleksandar Solženjicin je još 1978. upozorio: »Opadanje hrabrosti može biti najupečatljivija značajka koju vanjski promatrač primjećuje na Zapadu ovih dana. Treba li isticati da se od davnina opadanje hrabrosti smatralo početkom kraja?«

U nastavku ćemo istražiti kako su hiper-konformizam i slijepa poslušnost zarazili Zapad i u tom procesu, istisnuli kultiviranje hrabrosti. Vidjet ćemo kako rasprostranjeni kukavičluk dopušta uspon autoritarnosti i kako je ponovno rođenje hrabrosti protuotrov za našu neizvjesnu političku situaciju.

Patološki konformizam koji inficira Zapad stvarao se generacijama i rezultat je stjecaja mnogih čimbenika. Pokreće ga sustav vrijednosti u kojem društveno vrednovanje pojedinca zauzima vodeći položaj. Pospješuje ga korištenje društvenih medija i činjenica da se uspjeh na tim platformama postiže signaliziranjem vrlina i prilagođavanjem moralnim »okusima« dana. To je također proizvod obrazovnog sustava koji uzdiže »demokratski« ideal i promiče prava većine nad pravima pojedinca. Ovi čimbenici, u kombinaciji s drugima, stvorili su društvo hiper-konformista, a kako je objasnio psiholog Rollo May: »Suprotnost hrabrosti u naše doba je automatska usklađenost.« Apsolutni konformizam.

Jedan od načina na koji se zapadnjački konformizam manifestira je kroz slijepu poslušnost i patološku potrebu da se slijede pravila. Većina ljudi vjeruje da biti dobra osoba znači biti popustljiva osoba i raditi ono što vam kažu oni na političkim pozicijama i njihovi sluge u medijima i celebrity-kulturi. Ponašajući se slijepo poslušno, konformist ne uspijeva napraviti razliku između morala i zakonitosti i tako ostaje namjerno nesvjestan činjenice da vladina pravila mogu biti nemoralna, vođena korupcijom, te da ponekad utiru put individualnoj i društvenoj propasti. U vremenima konformizma, etika se sve više poistovjećuje s poslušnošću. Čovjek je »dobar« u onoj mjeri u kojoj se pokorava diktatu društva. 

Vidjeti druge ljude kako provode neovisnu prosudbu, samoodgovornost i samopouzdanje, remeti uvjerenje konformista u vrijednost poslušnosti i tako ugrožava njegov osjećaj sebe. Nije, dakle, slučaj da se konformist pokorava dok drugima dopušta slobodu izbora, već naprotiv – ljudi koji cijene društveni konformizam podržavaju vladu kada želi povećati svoju kontrolu nad društvenim ponašanjem i ujedno kažnjava nekonformizam. Vrednovanje društvenog konformizma povećava motivaciju za postavljanjem ograničenja na ponašanje. Želja za društvenom slobodom sada je podređena provođenju društvenih normi i pravila. Stoga će skupine ljudi biti meta represije u onoj mjeri u kojoj dovode u pitanje društveni konformizam.

Kada se većina zalaže za vladino nametanje konformizma, društvo se postavlja na ono što je psiholog Ervin Staub nazvao kontinuumom destrukcije. Dok vlada koristi prisilu i silu da kazni nepokornu manjinu, većina racionalizira svoju podršku takvim autoritarnim mjerama daljnjom demonizacijom nepokornih, što dovodi do sve oštrijih vladinih mjera. Jedna od psiholoških posljedica nanošenja štete je daljnje obezvrjeđivanje žrtava. Ljudi imaju tendenciju pretpostaviti da su žrtve zaslužile svoju patnju svojim postupcima ili karakterom. Sjetimo se samo njemačkih građana na jednoj strani i Židova na drugoj u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

U nekoliko zemalja u 20. stoljeću, poput Sovjetskog Saveza ili Njemačke, vladine mjere poput zabrane određenim manjinskim skupinama u restoranima, kafićima i drugim javnim prostorima, nametanje policijskog sata, izbacivanje s posla , prisiljavajući ih na plaćanje kazni i ograničavajući im slobodu kretanja i okupljanja, funkcionirali su kao prvi koraci u kontinuitetu razaranja koji je završio masovnim žrtvenim jarcima, masovnim zatvaranjima i masovnim ubojstvima. Možemo li naći paralele s današnjim društvom i događajima? Posljednje tri godine su pune takvih primjera. Sjetimo se samo naših susjeda koji su nas gledali sa zgražanjem kada smo u lift ulazili bez maske na licu, dok su sami bili neprepoznatljivi ispod te »krpe« – ne samo na fizičkom nivou, već prije svega na duhovnom i moralnom.

Kako štetno ponašanje postaje norma? Nanošenje štete dobroj osobi ili pasivno svjedočenje tome nije u skladu s osjećajem odgovornosti za dobrobit drugih i vjerom u pravedan svijet. Muči nas nedosljednost. Minimiziramo je smanjenjem naše brige za dobrobit onih koje povrjeđujemo ili dopuštamo da pate. Obezvređujemo ih, a njihovu patnju opravdavamo njihovom zlom prirodom ili višim idealima. Rezultat je promijenjen pogled na žrtve, promijenjen odnos prema toj patnji i promijenjeno samopoimanje. Na djelu je gašenje empatije kod onih koji su je imali, i posvemašnji iskorak u mržnju kod onih koji empatiju nikad nisu ni upoznali.

Kako bi se suprotstavili kontinuitetu destrukcije koja je proizvod konformizma i prevelike sile vlade, više ljudi bi moralo djelovati s moralnom hrabrošću. Moralna hrabrost podrazumijeva spremnost da se suočimo s rizicima kako bismo prkosili nemoralnim naredbama, odbacili autoritarnu vladinu kontrolu i zauzeli se za nestajuće vrijednosti istine, slobode i pravde. Gdje nema opasnosti, nema ni hrabrosti. Svatko može »podnijeti« sigurnost i blagostanje. Pravi izazovi nastaju pred opasnostima. Tako je i s moralnom hrabrošću, gdje opasnost podnosimo zbog sveobuhvatne predanosti savjesti, načelima ili temeljnim vrijednostima.

Neka djela moralne hrabrosti popraćena su blagim rizicima, poput ismijavanja, uvreda ili izopćenja iz društva. Ako, na primjer, govorimo protiv uvjerenja o »statusu quo« u prisutnosti skupine konformista, ili ako odbijemo pridržavati se društvenih praksi ili naloga koji su nemoralni ili čak idiotski, možemo izgubiti prijatelje ili privući negativne opaske poslušnih. Ali ovo je mala cijena koju treba platiti u zamjenu za ono što vjerujemo da je ispravno. Međutim, ponekad su djela moralne hrabrosti popraćena ozbiljnim rizicima poput gubitka posla, fizičke ili financijske kazne, zatvora, a u nekim slučajevima čak i smrti.

Carl Jung nazvao je muškarce i žene koji su spremni suočiti se s velikim opasnostima prkoseći tiraniji onim pravim vođama čovječanstva. A da bismo saznali više o načinu razmišljanja jednog od tih vođa, možemo se okrenuti priči o Viktoru Pestovu.

Godine 1967. Pestov je imao 20 godina i živio je u Sovjetskom Savezu. Obitelj mu je bila dobrostojeća prema sovjetskim standardima, a majka mu je bila visokorangirana članica KGB-a. Pa ipak, Pestov nije mogao skrenuti pogled s čizme tiranije koja je slamala društvo, pa se jako zainteresirao za političke stvari, a kada su sovjetski tenkovi ušli u Čehoslovačku i nasilno ugušili prosvjed za ljudska prava poznat kao Praško proljeće, Pestov je rekao svom prijatelju: »Moramo učiniti nešto u vezi s tim.

Pestov i njegov brat osnovali su tajnu skupinu pod nazivom »Slobodna Rusija«, a one koji su joj se pridružili upozorio je da će vjerojatno biti uhićeni i procesuirani. Svi su se ipak složili da bitka za slobodu opravdava rizik, pa su počeli objavljivati pamflete koji su razotkrivali laži sovjetskog režima. KGB je brzo identificirao skupinu kao prijetnju i 1970. Pestov je uhićen, njegova majka je otpuštena iz KGB-a i više joj nije dopušteno da radi u Rusiji, a Pestov je osuđen na 5 godina u sovjetskom zatvoreničkom logoru.

Pestov se odlučio suprotstaviti sovjetskom režimu i time dovesti sebe, a nenamjerno i svoju majku, u veliku opasnost, jer nije mogao čiste savjesti sjediti prekriženih ruku dok je korumpirani režim uništavao živote milijuna ljudi. Shvatio je da ako se ne zauzme za tuđu slobodu, ne može očekivati da se drugi zauzme za njegovu, i da ako nitko ništa ne poduzme, svi su osuđeni na propast. Tako je odlučio suočiti se s opasnostima, boriti se za slobodu i na svoja leđa staviti dio sudbine društva.

Još jedan primjer iz malo dalje prošlosti: Thomas More, rođen 1478. bio je engleski pravnik, sudac, društveni filozof, pisac, državnik i poznati renesansni humanist. Također je služio Henriku VIII kao Lord Visoki kancelar Engleske od listopada 1529. do svibnja 1532. Napisao je Utopiju, objavljenu 1516. koja opisuje politički sustav zamišljene otočne države. 

Thomas More se također protivio odvajanju Henrika VIII od Katoličke crkve, odbijajući priznati Henrika VIII kao vrhovnog poglavara Engleske crkve i poništenju njegovog braka s Katarinom Aragonskom. Godine 1533. More je odbio prisustvovati krunidbi Anne Boleyn za englesku kraljicu. Tehnički, ovo nije bio čin izdaje, budući da je More pisao Henriku VIII, priznajući Anne kao kraljicu i izražavajući želju za kraljevom srećom i zdravljem nove kraljice. 

Unatoč tome, njegovo odbijanje da prisustvuje ceremoniji, naširoko je protumačeno kao prijezir prema Anne, pa je Henrik VIII poduzeo korake protiv njega. Nakon što je odbio položiti prisegu vrhovništva, osuđen je za izdaju i pogubljen. Priča se da je prilikom pogubljenja rekao: “Umirem kao kraljev dobar sluga, a prvi Božji”. Thomas More imao je prilku »pokajati« se, ali je unatoč tome izabrao drugi put, onaj teži, koji ga je naposljetku odveo u smrt. Ono što ga čini moralnom vertikalom je njegova svijest i (sa)znanje što ga čeka ukoliko se ne podredi Henriku VIII.

Ukoliko više ljudi ne skupi moralnu hrabrost da se odreknu konformizma u korist slobode i onoga što je ispravno, i da barem malo doprinesu borbi protiv tiranije, zapadna će se društva nastaviti kretati prema onome što je Ayn Rand nazvala fazom krajnje inverzije, u kojoj je vlada slobodna činiti što god hoće, dok građani mogu djelovati samo uz dopuštenje; fazom koja je pozornica najmračnijih razdoblja ljudske povijesti, pozornica vladavine grubom silom. Dva su velika pisca dvadesetog stoljeća postala poznata upravo po tome što su ispravno iščitali »zeitgeist« doba u kojem su živjeli i predvidjeli što bi nas moglo čekati u budućnosti: Aldous Huxley i George Orwell. Oni su nam vrlo plastično prikazali što se dešava kada se moralna hrabrost u društvu povuče pred fizičkom i duhovnom opresijom.

Nema »sretne generacije«. Postoje samo razdoblja relativnog mira između dva razdoblja totalitarizma. Rimsko carstvo nije bitno drukčije od ovog današnjeg »carstva«. I svih onih između. Nekoć smo pobijedili nacizam, a sada se opet budi. Veći je i jači nego onaj bivši u istom razdoblju svog »razvoja«. Mogli bismo reći da je sada zapadni nacizam u svojoj tinejdžerskoj dobi u usporedbi s tridesetim godinama prošlog stoljeća. Pustimo li mu još par godina da tako raste – biti će gori od onog bivšeg. Imat ćemo ne jedan Auschwitz, već na desetine ili stotine njih. Sve su pozicije podijeljene, uloge preuzete – imamo već nove Himlere i Mengele-doktore. Mi još samo moramo izabrati koje ćemo uloge preuzeti: hoćemo li biti žrtve ili vođe otpora.

A što je oslonac naše moralne hrabrosti? Pa vratimo se u trenutke našeg postanka. Svi smo mi, barem većina, stvoreni u trenucima bezgranične ljubavi i sreće dvoje ljudi. Tih su dvoje ljudi stvorili mene i vas. Bili su uvjereni da čine nešto izuzetno i veliko, bili su spremni preuzeti svoje obaveze i odgovornosti, prešutno su svjesno ili nesvjesno prihvatili budućnost, u vjeri da čine dobro. Bili su spremni upaliti još jednu svijeću u moru svjetlosti što nas okružuje. Ta svjetlost i ta ljubav su naš moralni oslonac. Mogu puhati orkani – te svijeće gore već tisućama godina. I gorjet će još jako dugo – dugo nakon što nas ne bude više.

Što je primjereno ovom trenutku, da nas isprati u novi dan, u nova iskušenja, u nove hrabrosti? A Space Odyssey 2001 Also Sprach Zarathustra Richard Strauss. I skrivena poruka čovjeka koji je stvorio ne samo Odiseju 2001, već i onaj puno značajniji film »Oči širom zatvorene«. Moralna hrabrost danas je imati oči širom otvorene. Pomozimo ih otvoriti i našim dragima: rodbini, prijateljima, znancima i susjedima. Pokažimo im to našom moralnom hrabrošću.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

1 KOMENTAR

  1. Krajnje komplikovana tema koja ne sme da se trivijalizuje jer se tako izvlače pogrešni zaključci na kojima mogu da se donose pogrešne odluke.

    Nema nikakve sumnje da je konformizam jedan od najvećih problema današnjeg društva i to ne samo zapadnog! Međutim, uglavnom se ne radi o “čistom konformizmu” – ne sme se prevideti opravdani strah za goli opstanak! Šta tera bogate na Zapadu da neprestano uvećavaju svoje bogatstvo? Pohlepa? Da je u pitanju pohlepa onda bi mnogo manje bilo takvih jer nisu svi pohlepni! Bogate ali i sve ostale na neprestano “zgrtanje materijalnih dobara” nagoni STRAH od nesigurnosti života! Svi su bolno svesni šta će se dogoditi sa njihovim bogatstvom ako se teže razbole i budu duže vreme zavisni od preskupog zdravstvenog sistema, ako zapadnu u probleme sa zakonom i budu zavisni od preskupih advokata, ako im propadne posao pa se nađu čak u dugovima…
    Strah od ovakvih situacija je sasvim opravdan jer ljudi svakodnevno dospevaju u takve probleme – ne samo oni već i njihova deca! Socijalizam nije pružao mnogo, pružao je dovoljno tako da niste imali mnogo da izgubite ali niste bili u opasnosti da ostanete gladni, bolesni, na ulici (uglavnom). Kapitalizam može da vam pruži mnogo ali može sve da vam oduzme velikom brzinom što ljude drži u neprestanom grču i potrebi da se osiguraju sa svih strana. To se ne može svrstati u konformizam i treba razumeti kako bi se shvatilo odsustvo inicijative za promenom. A kao “šlag na torti” je glavni trik Sistema: masovna međusobna konfrontacija po milion različitih pitanja tako da niko nikome ne veruje što uklanja mogućnost ozbiljnog organizovanja…
    ———————-
    “Slepa poslušnost” je takođe diskutabilna karakteristika. Društvo funkcioniše normalno ne zahvaljujući moralnim načelima pojedinaca već zahvaljujući strogim pravilima koja svi moraju da poštuju! Da nije tako, da svako od nas uzima pravdu u svoje ruke… mislim da ne treba objašnjavati, imamo vrlo sveže primere.
    Dakle, oni koji odudaraju od “slepe poslušnosti” su uglavnom buntovnici opasni po stabilnost društva ili direktno kriminalci. Pravila koja nisu u korist društva već služe za samozaštitu vlasti su oduvek prisutna ali uglavnom nisu suštinski opasna jer ne ugrožavaju samo društvo – razlika je da li je vlast manje ili više parazitska! Ovo što se danas događa, da vlast preduzima korake koji direktno ugrožavaju društvo je nešto novo, krajnje opasno i “pojedinačne hrabrosti” nisu ne samo dovoljne već ni preporučive… ovo pitanje mora da se rešava na nivou društva! A tu opet dolazimo do mođusobne konfrontacije…
    ————————–
    Nalazimo se u vrlo opasnom vremenu, toliko opasnom da može doći do potpunog izumiranja ljudske vrste. Problem nisu ratovi, bolesti, glad, opšte ludilo već oni koji sve to organizuju i mehanizmi (organizacija društva) koji im to omogućavaju. Rešavanje pojedinačnih problema je kao gašenje šumskog požara kofom vode – kratkoročno ćete imati lokalni uspeh ali dugoročno vam se ne piše dobro. Jer ste potcenili veličinu problema i zbog toga primenili neadekvatne mere…

VEZANO

najnovije