Utorak, 7 veljače, 2023
NaslovnicaWake upO percepciji

O percepciji

4.9
(35)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Kritički um

“Za zbrojiti 2 + 2 ne treba vam percepcija. Dovoljna je inteligencija. Ali kad ispred vas stoje dvije lijepe, pametne i mlade žene – onda vam treba percepcija da ustanovite, koja od njih bi mogla postati vaša žena.”

Uvod

Što je percepcija i čemu ona služi? Evo, imamo jednog Antu, koji se vozi u svojem automobilu. Strahovito mu se žuri, a on puzi iza jednog sporog gradskog autobusa. Na autobusnoj stanici čeka da se svi iskrcaju, pa ukrcaju, kad ono iz moćnih zvučnika zaori Seve: “Ante, lip si, al nisi moj tip”. Naš Ante izgubi živce, ubaci u prvu, drugu, gas do daske da se ore ulicom svi njegovi konji. I šta sad? Pa zna se – iza prednjeg dijela autobusa proviri jedan stari HDZ-ovac sa štakom u ruci. Ili jedna mlada mamica s djetetom u naručju. Ili se zakotrlja jedna lopta, a iza nje sedmogodišnjak. 

Naš Ante ima vremena slijedećih 15-20 godina u zatvoru razmišljati o percepciji. O percepciji situacije. A kad se vrati iz zatvora, ne treba mu puno percepcije da shvati da njegova ljubavnica kod koje je onomad bio žurio, nije više onako mlada i lijepa – udana je i ima već troje djece. 

Eto, to vam je percepcija, koju razumije svaki prosječan Amerikanac. Daš mu to u uputstva korištenja osobnog vozila i svaki će Amerikanac odmah trznuti na autobus. Ali ne i na parkiran kamion. Jer toga nema u “manualu”. Štoviše, to može razumjeti i prosječni Europljan. Ali mi nismo (pravi) Europljani. Mi smo Balkanci i ova priča ima svoj nastavak. Moram i ja zaraditi svoj honorar na ovom sajtu vašim “lajkovima”. Priča je malo duža, bit će ponešto “bumpy” pred kraj, ali takva su pravila – ja pišem priču. Možete vi slobodno napisati svoju.

Priča

Ajmo ponoviti priču, ali ovaj put malo ozbiljnije – onako, znanstveno. Imate ulicu A, koja je pravokutna na ulicu B. Budući da se nalaze u središtu starog dijela grada, oko njih je sve puno peterokatnica. U prizemlju ulice A nalazi se kafić u kojem slavni filozof sjedi i ispija jutarnju kavu.

Prolazi mladi vozač koji je jučer malo previše tulumario i žuri na posao. Filozof gleda vozača i misli si: “Mladiću moj, ako ovako nastaviš voziti – neće dobro završiti.”

Na kraju ulice, na raskrižju ulica A i B, filozof ne vidi mladu majku koja se s kolicima upravo sprema prijeći ulicu A – zaklanja je krivo parkiran kombi (kakva slučajnost). Na raskrižju nema semafora, samo zebra koja označava pješački prijelaz.

U prizemlju Ulice B nalazi se još jedan kafić u kojem poznati znanstvenik, nuklearni fizičar, pijucka svoj cappuccino, promatrajući jureće vozilo hitne pomoći. Na raskrižju vidi i mladu majku koja se sprema prijeći ulicu A, što znači da joj ne prijeti izravna opasnost od vozila hitne pomoći.

Na raskrižju ulica A i B je ugao zgrade. Na gornjem katu je mali balkon u kutu na kojem čuči srednjoškolac, pušeći cigaretu, držeći u ruci svjedodžbu, kojom se potvrđuje da je pao razred, promatrajući zbivanja ispod sebe. Ispod sebe jasno vidi mladog Fitipaldija, mladu majku s kolicima i jureće vozilo hitne pomoći. Može glasno zavrištati, jer nije tako visoko, i tako barem spasiti mladu majku s djetetom.

To je percepcija. Vrlo, vrlo, vrlo pojednostavljeno.

Još jedna priča

Kad ste mlad čovjek, svako malo se nađete u situaciji da idete u “lov”. U potrazi za ženom. Ne izgledate baš kao Brad Pitt ili James Dean, ali ste solidan muškarac, solidno dotjeran i znate da vas nijedna žena neće zamijeniti za “lika”. Barem ne žene koje vas zanimaju. Uđete u bar, sami ili u društvu, i promatrate. Većina žena niti ne trzne jer su zadubljene u razgovore sa svojim sugovornicima, danas sve češće sa sugovornicama – o svojim tezama i antitezama. Ostale žene vas primjećuju, nezainteresirano vas pogledaju i nastavljaju razgovor.

Među njima postoji (barem) jedna (ako imate sreće) koja vas pogleda, sretnete njen (ili njihov) pogled i odmah vam je sve jasno. To je percepcija. Ako je samo jedna, onda je zadatak jednostavan – počnete smišljati plan kako joj dati do znanja da ste zainteresirani, kako joj prići, itd. Znate već kako to ide.

Ako su dvije ljepotice, ili čak tri – onda vam treba još više percepcije. Bez obzira tražite li kratku i dinamičnu zabavu ili ste spremni za nešto ozbiljnije – sada morate napraviti odabir. Na temelju “šestog” čula morate saznati podosta parametara. Koja je najzagrijanija? Je li ona najzagrijanija ujedno i najbolji izbor, na temelju vaših planova? Ako ste jako napredni i želite da i ona uživa u cijeloj kratkoj i dinamičnoj stvari – koja je to od one tri? Koliko pitanja i zagonetki!

Ali ne možete od sebe napraviti “idiota” tako što ćete salijetati malo jednu, pa drugu, pa treću – to rade samo oni pravi “dilberi”. Nemate što – vjerujete svojoj percepciji i odlazite u nepoznato. Jer, ruku na srce, može se dogoditi da vas je percepcija prevarila i da ona najzagrijanija uopće ne bude zagrijana. Barem ne za vas. Ali je zato zagrijana za vašeg prijatelja, koji je s vama ušao u bar. Krivo ste shvatili i protumačili sve poglede, sve osmijehe, sve sitne pokrete njezina tijela i lica. Kakav debakl!

Analiza – Paraliza

Sve su to zabavne percepcije. Nikad nisam stvarno kategorizirao percepciju, a ne znam ni kako to učiniti. Ali činjenica je da za neke stvari treba drugačija percepcija. Na primjer, kada se vaše dijete pretvara da je završilo školu s odličnim uspjehom, a zapravo je završilo s trojkom ili čak palo razred. Ili kad nazoveš mamu koja živi daleko i ona ti kaže da je sve u redu – a zapravo je u bolnici jer je jučer pala sa stolice i slomila nogu, ali te ne želi gnjaviti jer zna kako se trudiš za svoj posao i za svoju obitelj, a također i za nju kad god uzmogneš. Ili kad počnete sumnjati da vas žena vara. Kakvu tek percepciju trebaju oni koji sumnjaju da ih žena vara i na kraju saznaju (ako imaju sreće) da imaju ženu punu ljubavi – ali su sami malo previše ljubomorni i posesivni? Percepcija vrlo brzo može postati labirint u kojem se vrlo lako izgubiti.

Ali naša priča ima vrlo zanimljivih trenutaka. Informacije su na prvom mjestu. Nabrijani vozač ne vidi mladu majku jer mu pogled zaklanja kombi parkiran na kraju ulice A. Ne vidi ni jureće vozilo hitne pomoći. Dovoljno informacija nema ni naš filozof, koji je već napisao mnoge svjetski poznate bestselere. Isto vrijedi i za nuklearnog fizičara koji živi u pogrešnom uvjerenju da majka s kolicima nije u opasnosti jer ne vidi jurećeg vozača u Ulici A. Naš srednjoškolac stojeći na balkonu na uglu, gleda nesreći u lice jer ima najviše informacija. Njemu je savršeno jasno kakva će se katastrofa dogoditi za nekoliko sekundi ako se odmah nešto suštinski ne promijeni.

Namjerno sam smjestio najobrazovanije i najpametnije protagoniste u dva kafića u prizemlju ulica A i B. Budući da ja pišem ovu priču i igram se sa svojim junacima – onda utvrđujem da i jedan i drugi imaju daleko najbolju percepciju među svim sudionicima priče – jer su najobrazovaniji, s najviše životnog iskustva, itd. No ta im percepcija u ovom trenutku nimalo ne pomaže: svaki vidi samo djelić stvarnosti oko sebe. Sva njihova specijalizirana znanja (filozofija, nuklearna fizika) i sva njihova životna iskustva nimalo im ne pomažu – nemaju prave informacije.

Ponekad imate previše informacija. Raskrižje nadlijeće helikopter koji privlači pažnju srednjoškolca, a on umjesto dolje gleda prema helikopteru. Nešto mu je odvuklo pozornost na događaje ispod njega. Iz helikoptera bi se moglo dimiti,  a moguće je i da vidljivo gubi na brzini i visini. Polako pada prema raskrižju ulica A i B. Sprema se velika nesreća. No što ako je oštećeni helikopter na putu prema balkonu ovog srednjoškolca, koji je sada sve svjesniji da je i sam u opasnosti? I uhvati ga panika.

Na drugom mjestu je znanje i opća svijest. Ponekad imate informaciju, ali ne znate što biste s njom. Ako tog srednjoškolca na onom balkonu u kutu zamijenimo sa sedmogodišnjim djetetom – sve te informacije mu nimalo ne pomažu. Unatoč tome što ima kristalno jasan pogled na situaciju ispod sebe – dijete u svojoj percepciji ne može predvidjeti što se može dogoditi u sljedećim sekundama i pet katova ispod. Dijete ne shvaća da je na pomolu velika katastrofa.

Konačno, ne možemo zanemariti komponentu percepcije, koja je potpuno izvan našeg racionalnog poimanja svijeta, izvan onoga što naš um može obraditi. Priča o zavođenju prilično je zgodna. “Trza li ona” i kako to otkriti – na osnovu jednog ili dva pogleda? Koju djevojku odabrati? To je već “šesto čulo”. Možda i priča o feromonima, ili nečemu što moderna znanost tek treba otkriti. To svakako spada u procjenu situacije i pomaže percepciji.

Da bi netko uopće imao percepciju, prvo dakle mora imati (pred)znanje i (prave) informacije. Bez toga je čovjek izgubljen, kao Alisa u zemlji čudesa – događaji je bacaju lijevo-desno, a ona u orahovoj ljusci plovi otvorenim i uzburkanim morem, uvjerena da je na najmodernijem i najsigurnijem brodu. Znamo kako je to završilo 1912. s jednim super modernim brodom koji je plovio iz Southamptona u New York.

Kako netko potpuno neupućen u fiziku, posebice nuklearnu fiziku, može svoju percepciju nuklearne fizike uspoređivati s onim nuklearnim fizičarom iz naše priče? I komentirati njegove poteze ili odluke? Netko tko ne zna ni matematiku, a kamoli fiziku, da ne govorimo o nuklearnoj fizici? Tko nikada nije čuo za integrale i diferencijalne jednadžbe? Tko se jedva snalazi u tri dimenzije svog skromnog života? A želio bi razgovarati o fizici čestica i n-dimenzionalnim prostorima?

Isto je i na polju filozofije. Naš filozof iz priče svaki dan prima stotine e-mailova od čitatelja koji imaju svoje mišljenje i puno toga za reći o Sokratu i Platonu. Osim što su pobrkali stoljeća, neki čak i tisućljeća. Sokrat i Platon nisu na Facebooku, kako neki misle.

A što kad se “udare” dva nuklearna fizičara? Ili dva filozofa? Jedan tvrdi da je nešto “bijelo”, a drugi da je “crno”? Tada snaga argumenata dolazi do izražaja. Obojica iznose svoje argumente na stol i ukrštaju svoje mačeve rame uz rame u slobodnoj raspravi. Tako snažno da iskre frcaju. I to je jedino ispravno – usporediti dva argumenta, dvije percepcije, dva uma. Nakon čega se, prije ili kasnije, stvari razjasne u argumentiranoj raspravi. Jedan je pobjednik, a drugi gubitnik. Ovdje lete udarci – sve dok jedan ne padne pod teretom suprotstavljenih argumenata. Onda možemo zapljeskati: mi obični smrtnici koji ne razumijemo baš ništa o nuklearnoj fizici i filozofiji.

Nema tu konsenzusa (kao što nam tu mantru prodaju zadnje tri godine), nema dogovora, nema neutralnog suca (kada su suci uopće bili neutralni?), nema demokratske većine. Kakva demokratska većina, lijepo vas molim? Da, toliko su nas “istrenirali” zadnje tri godine u ovoj covid-histeriji da smo potpuno zaboravili na osnovni postulat napretka – da dva boksača moraju u ring i pokazati što mogu i znaju. A zadnje tri godine plješćemo samo jednom igraču u ringu. Kakva je ovo igra? Kakav je to bezvrijedan boksački meč? Ne mogu vjerovati da ljudi ovo gledaju. I još plaćaju karte za to. Za “TO”! Nizbrdo

Sada dolazi trešnja na tortu. Sve ovo, do sada, samo je lirska anestezija, semantička digresija, da vas za ruku dovedem pred slastičarnicu i njen zašećereni izlog. Kada zakoračimo kroz lijepo uređena vrata, zakoračit ćemo u svijet stvarnosti. Ne ulazimo u slastičarnu, nego u mesnicu, prodajni izlog klaonice, koja je u pozadini. Tamo, u pozadini, u toj klaonici, imamo odjele: covid-odjel, cijepni-odjel, energetski-odjel, odjel za inflaciju i tako dalje.

Kako se snaći u bujici informacija zadnje tri godine, otkako je krenula covid-histerija, nastavila se vojnom-histerijom, prerasla u energetsku-histeriju, koketirala s rodnom histerijom, a nastavlja se s onima koje dolaze: ekološka-histerija, prehrambena-histerija, financijska-histerija i cyber-histerija?

Nema da nema. A što je s posljednjom i najodvratnijom, najpatološkijom – pedofilskom-histerijom? Niste čuli za nju? Pa gdje vam je percepcija? Niste primijetili da vas pokušavaju uvjeriti da je elitna pedofilija nešto sasvim normalno? Elitna, da. Sada osim elitnih barova i elitnih jahti imamo i elitnu pedofiliju. Za predjelo ruski kavijar (jesam li rekao ruski?), a za desert mlado tjelešce, svježe kao kroasan iz pećnice.

Zašto sufiks “histerija”? Zašto ne “kriza”? Zato što vam krizu prodaju stotinama godina preko TV ekrana i masovnih medija. Trenutno imamo energetsku krizu, godine 2008. smo imali financijsku krizu. Za svakom dobrom krizom dolazi druga (dobra) kriza. Kako prikladno. Iako je kriza potpuno lažan pojam koji prikriva laž koju vam žele prodati kao istinu.

Kriza je povezana s nečim što se jednostavno “dogodi”. Što mi tu možemo – eto, dogodilo se? A budući da se to dogodilo (čisto “slučajno”, potpuno “ničim izazvano”) – sada svi moramo platiti cijenu. Pogotovo vi, dragi moj čitatelju, koji možda nemate pravu percepciju ove ili neke druge krize. Jer ste stalno bombardirani jeftinom propagandom. Dovoljan je pogled na ljude oko vas i jasno vam je da se ne radi o krizama – jer svi su već histerični.

Ali kako odabrati, eliminirati, obraditi prave informacije koje su najbliže istini – kako stvoriti percepciju situacije? Previše alternativnih medija širi očigledne i malo manje očigledne dezinformacije. Problem je u tome što to radi i previše masovnih medija – zapravo svi. I jedni i drugi tu i tamo zapišu nešto stvarno, nešto što je istina ili barem koketira s istinom. Neki su precizniji, drugi malo manje.

Čini mi se da trenutno vode “alternativci”, kao Brazil protiv Južne Koreje na posljednjem svjetskom prvenstvu. Onda su tu tzv. “provjeravatelji činjenica” (fact checkeri). Baš se natječu tko će više zbuniti čitatelja i privući ga na svoju stranu. Mnogi zbog uvjerenja ili ideologije, a neki zbog čistog profita: više čitanja, više klikova, više pregleda – više novca. A svi moraju preživjeti – najmanji zajednički nazivnik svima njima je novac. Kome vjerovati?

Kako vjerovati trgovcu rabljenim automobilima? Koja vam je percepcija potrebna za to? Znate koja? Automobil (svakako prije nego što ga kupite) odvezete svom mehaničaru koji ga pregleda od A do Ž. Ako se dogovorite s prodavačem – plaćate majstora, inače prodavač zadržava vozilo i on plaća mehaničara. To je ono što ja nazivam raspodjelom rizika, koja kao nuspojavu ima dodanu vrijednost. To je percepcija – praktična percepcija, ako hoćete – seljačka percepcija.

Za obradu svih ovih informacija u zadnje tri godine čovjeku je stvarno potrebna velika percepcija. I znanje, i informiranost, a najmanje „šesto“, ako ne i „sedmo“ čulo. Kako zaboga netko tko se priključio “Ukrajini” 24. veljače 2022. može komentirati ukrajinski rat? Netko tko nema pojma o događajima koji su se dogodili u Ukrajini osam godina prije toga – godine 2014. (i svih osam uzastopnih godina do 2022.), na nekom trgu u centru grada, koji će krvavim slovima ostati zapisan u svjetskoj povijesti. Tko nema pojma o događajima koji su se dogodili u toj zemlji puno prije 2014 godine. O događajima koji su se dogodili u 2. svjetskom ratu. Pri čemu su mnoge krive stvari učinjene još ranije, daleko unatrag, prije gotovo sto godina. Ovaj sam rat “namirisao” već u siječnju. Samo što je taj siječanj bio 2021. godine, dakle više od godinu dana prije stvarnog ruskog napada na Ukrajinu. Kako? Jer imam percepciju. Moja očito dobro radi.

Što je s covidom, maskama, karantenama, cjepivima i posljedicama, iznenadnim i malo manje iznenadnim smrtima? Kako netko može percipirati eksperimentalno cjepivo i govoriti o njegovim dobrobitima ili opasnostima, ako uopće ne zna što to cjepivo sadrži? To ne znaju ni masovni mediji, dakle oni koji nas uvjeravaju da se cijepimo. Najgore je što to ne znaju ni oni koji su cjepivo odobrili. Ako sada počnem još s cjepivima – ovaj tekst neće završiti dok se Isus ne vrati na Zemlju i sasvim ćete s pravom dignuti ruke od mene. Srećom, sajt provjeri.hr već je dosta rekao o tome i možemo očekivati da će tako i dalje biti.

Zaključak

Dug je put od gluposti do percepcije. Puni krug, punih 360 stupnjeva. No, ponekad je dovoljno u točki “ravnoteže” napraviti samo jedan korak predaleko – i prelazite iz percepcije u glupost. Da se to ne dogodi – reguliramo se znanjem, pravim informacijama i kritičkim umom.

Percepcija zahtijeva napor. Percepcija zahtijeva učenje. Na percepciji treba raditi. Za percepciju se treba boriti. Percepcija se gradi godinama i desetljećima. Ne može netko ležati na sofi, buljiti u TV i tvrditi da ima percepciju. Jer, jedino što doista ima je stari istrošeni televizor i par zakržljalih mišića. A um očito nikad prije nije ni bio fleksibilan.

Tako je to u ovoj našoj priči. Tako je zapravo u svim pričama. Priče su stvorene da se u njih (ne) vjeruje.

P O D I J E L I !

Ocijenite članak

Kliknite na srce za ocjenu!

Prosječna ocjena 4.9 / 5. Ukupno glasova: 35

Zasad nema glasova! Budite prvi tko će ocijeniti članak!

VEZANO

najnovije