Rat u Ukrajini – Nepodnošljiva lakoća postojanja

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

»Gdje prestaje hrvatska politika, a počinje ratni zločin?«

Nakon nešto više od godine dana, nakon nešto više od 250.000 mrtvih ukrajinskih vojnika, nakon nešto više od 35.000 mrtvih ruskih vojnika, nakon nešto više od 15 milijuna raseljenih ukrajinskih civila, nakon nešto više od milijun ispaljenih granata i raketa, nakon nepodnošljive lakoće navijanja naših vodećih političara i njihovih pomagača u masovnim medijima – eto nam iskre razuma. 

Štoviše, dvije iskre koje svijetle u ovoj tami nerazumnih odluka i političkih poteza. Jedna nam dolazi iz susjedne nam Slovenije, a druga od našeg hrvatskog admirala Davora Domazeta Loše. Pustimo gostoljubivo susjedima prednost.

Zapisi iz močvare: Ratni huškači

Marko Radmilovič je u svojoj čuvenoj slovenskoj radio-emisiji »Zapisi iz močvare«, koja uvijek počne onom njegovom čuvenom rečenicom: »Sjedim u močvari i razmišljam«, nekidan zapisao doslovno ovako:

Slovenija će se uključiti u zajedničku nabavu streljiva za Ukrajinu. Uskoro. Tako nas je umirivao ministar obrane Šarec, jer – skandalozno – Slovenije još nije bilo na popisu sedamnaest članica Europske unije koje će Ukrajini u idućih dvanaest mjeseci isporučiti milijun topničkih granata. Tako da možemo biti mirni, jer ćemo ispuniti i naše obveze pomoći napadnutoj zemlji.

Prije svega i na početku – političari su ratni huškači. Čim im se ukaže prilika, pretvaraju se u ratne huškače. To je u njihovoj biti, u njihovom DNK. Tamni Mercedesi, protokol, odijela na obroke, europski parketi, te službene i prijateljske večere ne pomažu. Oni su obični, odvratni i podli ratni huškači. Čelnici Europske unije, koja je stvorena kao odgovor mira na stoljeća europskih ratova, ratni su huškači. Američki političari ionako ne skrivaju svoje ratno huškanje ili se čak time ponose. I slovenski političari su ratni huškači. Naš ministar obrane je ratni huškač, naš ministar vanjskih poslova je ratni huškač, naš premijer i vođa oporbe su ratni huškači. I tako niz krvlju namočene političke vertikale.

I pitamo se, čemu takva optužba? Svaki europski političar, pa tako i slovenski, odmah nakon ruskog napada na Ukrajinu intimno i javno okrenuo se ratu. Nitko se nije okrenuo miru. Jedva su čekali. Naravno, mir je deklarativna mantra, ali bez ikakvog utjecaja. Odvagnemo li isprazne molbe za mir s aktivnim ratnim naporima, vidjet ćemo da mir nema šanse. Nema vidljivog političara koji bi deklarativno odbacio rat i svom svojom snagom, utjecajem i energijom beskompromisno se zalagao za mir. Za mir pod svaku cijenu. Političari su internalizirali neporecivu činjenicu da su Rusi agresori, što je dovoljno da isključi bilo kakve mirovne napore.

Drugim riječima i vrlo kratko: umjesto da u Kijev i Moskvu šaljemo jednu mirovnu misiju za drugom, jedan mirovni prijedlog za drugim, mi šaljemo topovske granate. Jer raditi za mir je tisuću puta teže u postojećem političkom kontekstu nego podržavati rat.

Naravno, ratni huškači ne bi uspjeli da na svojoj strani nisu imali nas medije. Retorika je, čak i u slovenskim medijima, postala slična kafanskoj raspravi koja se vodi između pomalo pijanih suboraca koji su služili vojsku u dragoj nam JNA. Mediji su puni prodaje oružja, strateških procjena, bombardiranja, upada, okruživanja, ratnih zločina i teških optužbi; ali prije svega manipulacije, poluistine i obmane javnog mnijenja.

To što je jedna država očiti agresor, a druga očita žrtva ne opravdava apsurdnu militarizaciju, ne samo cijelog društva, već i naših razmišljanja i obrazaca ponašanja budućih generacija.

Na ovom mjestu slobodno rezimiramo dobrog vojnika Švejka koji je jednom rečenicom opisao ludilo na koje padaju europski i poslušni slovenski ratni huškači. Kad su ga u Prvom svjetskom ratu gurnuli u rov, prestravljeno je zavrištao na suborce: “Zaboga, ne pucajte! S druge strane su ljudi!“

Možemo mi sad zamišljati da je pravda na našoj strani, da smo na pravoj strani povijesti, da nam europski vjerski pluralizam daje za pravo, svakome njegov vlastiti bog, ali nećemo moći izbrisati činjenicu da nas političari čine sudionicima u ovom sukobu. Ma koliko se pravili ravnodušni, pa čak i povrijeđeni, ma koliko opravdavali ili se zgražali nad ukrajinskim ratom; sa “zajedničkim naručivanjem streljiva” u koje ćemo se uskoro uključiti, imamo i mi krvave ruke. Svatko od nas. Htio on to ili ne. Slovenski ratni huškači su nas ne pitajući gurnuli u ovo blato krvi i najnižih strasti.

Na referendumima nas pitaju najveće opscenosti, između ostalog, tko bi trebao imati najljepši ured u našoj medijskoj kući, ali nas ne pitaju želimo li sudjelovati u istrebljenju drugih ljudi. Stvarnost je postala video igrica prije nego što smo to uopće mogli shvatiti. Slovenske topovske granate vjerojatno neće prevagnuti vagu na bojnom polju. Od milijun granata bit će naših nekoliko tisuća, koji će u nekom uspješnijem danu pobiti negdje do deset tisuća vojnika; što neće biti dovoljno za našu pobjedu. Zato smo imali divnu priliku ne pridružiti se kupovini i kao zemlja s teškom i mračnom ratnom poviješću krenuti jasno, glasno i odlučno zagovarati mir. Time bismo stekli ugled u još uvijek civiliziranoj svjetskoj javnosti, što bi nas konačno postavilo na kartu svijeta kao dosljednu i relevantnu zajednicu građana.

Nažalost, slovenske političke elite – i pozicija i oporba, i institucije i parlament, i predsjednik republike i moralni autoriteti ove države – tu su priliku propustili. A osoba koja razmišlja sada se pita: “Je li to zbog nedostatka inteligencije ili zbog nedostatka suosjećanja?“

Tekst u originalu i snimljenu emisiju možete preslušati na ovoj poveznici: Zapisi iz močvare: ratni huškači.

Treba li ovaj zapis »prevesti na hrvatski«? Ne treba, jer svaki zdrav čitatelj umjesto slovenskog premijera u tom zapisu vidi hrvatskog premijera, vidi hrvatskog ministra obrane i cijelu plejadu političara i medijskih zvijezda koje s nepodnošljivom lakoćom ponavljaju slovensku priču i prave se, štoviše glume da je to nepatvorena hrvatska priča. A nije ni slovenska, ni hrvatska, ni njemačka, … – već američka.

Podcast Velebit – Admiral Davor Domazet Lošo

Admiral Domazet Lošo nam je u dobra dva sata objasnio uzroke i posljedice rata u Ukrajini sa stanovišta vojnog stručnjaka. Ako nekim ljudima Marko Radmilovič sa svojim tekstom djeluje previše emotivno, a nekima možda previše sentimentalno ili čak psihološki labilno – kod našeg admirala toga nema, jer ovaj bespotrebni rat posve racionalno secira kao proučavani primjerak u nekom laboratoriju. Admiral nam, riječ po riječ, objašnjava kako i zašto je pacijent umro. 

Jer Ukrajina je umrla. Ne samo onih 250 tisuća (ili više) nesretnih ukrajinskih vojnika – umrla je cijela država, umrla je cijela nacija. Ukrajine više nema, bar ne onakve kakva je bila donedavno. A niti će je više ikada biti. To je našem admiralu kristalno jasno. Zahvaljujući njegovom stručnom izlaganju, to je sada jasno i nama, običnim smrtnicima, koji o ratu i ratnim operacijama ne znamo ništa ili znamo vrlo malo. Jedini ljudi kojima (još uvijek) ništa nije jasno su naši hrvatski političari i one medijske zvjezdice što nam se prešetavaju po TV ekranima u Pradinim cipelama. Da ti pamet stane.

Jer admiral Domazet nam je kirurški precizno objasnio tko je zapravo započeo taj rat, a to svakako nisu ruski vojnici ili njihov vođa i predsjednik Ruske federacije (RF) Vladimir Putin. Taj su rat započele zapadne »okultne anglo-saksonske oligarhije«, kako ih je admiral nazvao. A rat su izazvale tako da su širile NATO u zonu utjecaja RF, sve od trenutka pada berlinskog zida davne 1989 godine.

Objasnio nam je admiral i zašto je došlo do privremenog povlačenja ruskih snaga iz okolice Kijeva i sjevernih područja Ukrajine nakon mjesec-dva ratovanja. To svakako nije bila nemoć Rusije već njihova kriva procjena mogućeg razvoja događaja. Rusi su očekivali da će svojim pritiskom na Kijev i sve ostale točke bojišnice prisiliti ukrajinsko političko vodstvo i ratne generale na primirje. Primirje je praktično već bilo dogovoreno između Ukrajinaca i Rusa, kad su se aktivno uključili Amerikanci i Englezi. Ovi potonji su poslali svog izaslanika, bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona, koji je ishodovao da su bilo kakvi pregovori s Rusima pali u vodu.

Hrvatski ratni huškači imaju priliku naučiti od admirala Domazeta rusku vojnu »doktrinu artičoke«, a to je otkidanje list po list ukrajinskog ratnog stroja, dok se na kraju ne dođe do srčike. Nepoučeni ljudi doživljavaju rat kao osvajanje terena. Ako nema osvajanja terena, po njihovom bi to trebalo značiti da napadač gubi. A napadač, dakle Rusija, otkidanjem listova, bez vidljivog napredovanja na terenu, uništava ukrajinsku živu silu, dakle vojnike – što je na kraju krajeva glavni cilj ratovanja – maknuti vojnike iz jednadžbe. 

Ukrajina je do sada pretrpjela strahovite gubitke u živoj sili jer je omjer poginulih na strani Rusije: od 1 prema 5, do strahotnih 1 prema 10 u jednom od trenutaka ratovanja. Na svakog poginulog ruskog vojnika dolazi od pet do deset poginulih ukrajinskih vojnika. Posljedice su devastirajuće za ukrajinsku stranu. Pustimo ratnu doktrinu po strani jer je stvar i s civilnog/laičkog načina razmišljanja posve logična. Posve je naime svejedno da li uništavaš neprijateljsku živu silu na području A ili području B, jer je cilj uništiti vojni potencijal neprijateljske strane. A kada ponestane vojnika, bilo na području A ili području B – rat prestaje, jer se napadnuta strana nema više čime braniti. A upravo to se posljednje vrijeme događa Ukrajincima – ponestaje im ne samo vojnika već i streljiva.

Admiral Domazet je taj rat odlično sažeo: »U Ukrajini ginu Ukrajinci, a evropska unija financira SAD u ratu protiv Rusije«. Naši vrli hrvatski političari to očito ne shvaćaju, a ne shvaćaju ni to da se, po Domazetu, taj rat seli u geopolitičku sferu multipolarnosti. Monopolarni svijet na čelu sa SAD-om se rapidno mijenja u multipolarni svijet, u kojem će svaka zemlja naći svoje mjesto pod suncem. Ovaj rat između SAD-a i Rusije još nije ni završio a SAD se već sprema na novi – rat s Kinom. Pri čemu naši političari ne vide i ne razumiju da se novo žarište sukoba može otvoriti i u našoj neposrednoj blizini – na jugoistoku Europe. A taj bi sukob mogao zahvatiti Albaniju i veći dio država bivše Jugoslavije.

A zašto bi na jugoistoku Europe Amerikanci izazvali još jedan rat? Po našem admiralu razlog je vrlo jednostavan i očit – spriječiti Kini realizaciju tzv. »svilenog puta« koji bi prolazio s istoka Azije na Zapad Europe upravo preko jugoistočnog europskog koridora. To naš admiral vidi, a naši vrli političari pored zdravih očiju to ne vide. Ili ne žele vidjeti. A možda nisu ni sposobni to vidjeti. A možda vide ali ih Amerikanci dobro plaćaju da ne vide. Jesam li zaboravio koju opciju?

U nastavku ovog zanimljivog intervjua admiral nas poučava o ratnim vještinama, o strategijama i taktikama koje koristi jedna i druga strana ovog ratnog sukoba. Pa nekako ispada da Amerikanci upotrebljavaju neke zaostale strategije i taktike, dok Rusi unose u svoju ratnu doktrinu posve nove dimenzije ratovanja. Tenk je po Domazetu bio dominantna tehnološka prednost u Prvom svjetskom ratu, avion u Drugom svjetskom ratu, a hipersonične rakete su dominantna tehnologija suvremenog rata. Nesreća za Amerikance je ta da su Amerikanci malo »zaspali« s razvojem ne samo ratne doktrine već i ratne opreme, dakle tih hipersoničnih raketa. Ruske rakete Kinzal, Zirkon i Avantgard su posve promijenile način suvremenog ratovanja. Zato su neki svjetski komentatori zadnjeg summita na vrhu Rusije i Kine u Moskvi, to ocijenili ovako: »nisu Kinezi došli u Moskvu pomoći Rusima, već je Xi došao zamoliti Putina za rusko hipersonično oružje u nadolazećem američko – kineskom ratu.« Argument je sasvim na mjestu kada shvatimo svu dubinu riječi našega admirala.

Admiral Domazet pored toga povezuje (privremeni) završetak kovid-histerije s okidačem za početak ukrajinskog rata. Po njemu su ta dva događaja nedjeljivo povezana, jer je cijela pandemija zamišljena kao sredstvo za zaglupljivanje i izluđivanje ljudi.

U dobra dva sata ovog podcasta naš je admiral predstavio i objasnio nam još štošta, pa je s obzirom na obim njegovog izlaganja možda najbolje pogledati ga i poslušati u cijelosti.

Za kraj

Priprosti ljudi rat doživljavaju priprosto – pogotovo kada nisu dio toga rata, kada je to »nečiji« rat. Nemaju vojnog obrazovanja, što im nije za zamjeriti. Propagandni stroj masovnih medija odradi svoje i ljudi nakon nekog vremena otupe, čak im informacije s fronta postaju dosadne, nezanimljive, ometaju ih u njihovom dnevnom spokoju, u njihovoj nepodnošljivoj lakoći postojanja. 

Zato i postoje ljudi kao što je admiral Domazet, pa ih mogu konzultirati i poslušati što takvi ljudi imaju za reći. Žalosna je upravo činjenica da je u Hrvatskoj takvih ljudi i stručnjaka kronično premalo. A kad progovore onda to ne mogu učiniti preko masovnih medija koji su pod kontrolom (američke) propagande. Iako se radi o hrvatskim medijima.

Ali ono ključno što mnogi ljudi nemaju i ne razumiju, a trebali bi imati i razumjeti, je upravo ono čime završava zapis Marka Radmiloviča: “Je li to zbog nedostatka inteligencije ili zbog nedostatka suosjećanja?“

A kada ponestane ne samo granata (kao sada), već kad ponestane priprostih ljudi u Ukrajini, onih ljudi koji odlaze na front – da ginu, kada ponestane »topovskog mesa« – što će se onda desiti? Hoće li ratni huškači slati svoje vojnike u Ukrajinu? Hoće li SAD poslati svoje, američke vojnike da se bore protiv Rusa u Ukrajini? Hoće li hrvatska politika poslati svoje, dakle naše, hrvatske vojnike da se bore protiv Rusa u Ukrajini? Hoće li naši dečki otići u svoju smrt – zbog američkih interesa?

U jednom kanadskom zoološkom vrtu piše: »Ne hranite medvjeda, jer medvjed ne zna gdje završava hrana, a počinje vaša ruka.«

Po uzoru na ovo gore, ja bi postavio pitanje iz podnaslova: »Gdje prestaje hrvatska politika, a počinje ratni zločin?«

Imajte to pitanje na umu hrvatski političari prije nego vam uopće padne na pamet da šaljete naše dečke tamo gdje im nije mjesto.

Da li postoji glazba koja može dočarati strahote rata? Da li postoji glazba koja može vratiti mrtve? Da li postoji glazba koja može umiriti majku što je izgubila sina, ili ženu koja je izgubila muža? Da li postoji glazba koja može zavrtjeti sat unazad, na 23.2.2022? 

Ne postoji. Postoji samo tišina nepodnošljive lakoće postojanja za sve nas – za one koji razumiju i one koji (ništa) ne razumiju. Za one koje razumiju ta je tišina tako glasna da para uši do bola.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !