Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Je li povijest drastično bliža i drastično drugačija od one koju poznajemo
Od drevnih naroda, ukoliko oni uopće jesu drevnima onoliko koliko to mi mislimo – od Hebrejaca, Babilonaca, Egipćana, Nordijaca, Maja, Inka, Hindusa, Navaho Indijanaca –
kontinuirano promiče koncept ravne zemlje zatvorene neprobojnom barijerom. I onda se, najednom, pojavljuje poznati matematičar Pitagora (582.-496. pr. Kr.) koji kaže da je
Zemlja kugla u središtu svemira. Ostaje nejasnim kako to da nije prevladao Pitagorin koncept okrugle Zemlje, već će ljudi vjerovati u ravnu Zemlju praktički do 20. stoljeća.
Aristotel (384.-322. pr. Kr.) također će postaviti Zemlju u središte svemira, a nešto će kasnije Eratosten (276.-194. pr. Kr.) izračunati obujam Zemlje gotovo približan suvremenu izračunu, opet pod pretpostavkom okrugle Zemlje. Valja ovdje pripomenuti dvije zanimljivosti: kao što Aristotelu, dvaput oženjenom, sa stavom da žene imaju manje zuba od muškaraca, nikad nije palo na pamet da otvori ženina usta i pobroji koliko ona zuba ima, tako ni Eratostenu, koji je izmjerio udaljenost Sunca od Zemlje temeljem pretpostavke da je Sunce udaljeno na milijune ondašnjih stadija pa stoga prema Zemlji šalje paralelne zrake, nikad nije palo na pamet da golim okom promatra Sunce kako baca kose zrake, što je specifičnost bliskoga Sunca koje ću ruski astrofizičari istraživati 1950.-ih godina.
Na Pitagoru i Eratostena nastavit će se Ptolemejev (100.-170.) sustav zasnovan na Aristotelevu razmišljanju i na pretpostavci da se Sunce i planeti gibaju oko Zemlje kao nepomičnog središta svemira. Još jedna neobičnost, od Ptolemeja i njegova Almagesta, temeljnog astronomskoga priručnika, proći će više od 1.000 godina da se neće u području astronomije pojaviti ni jedno jedino otkriće. Radi li se ovdje o kronološkome skoku?
Da bi se bolje razumjelo o kakvom bi se kronološkom skoku moglo raditi, pri tome pomažu rezultati dugogodišnjih istraživanja ruskoga matematičara prof. dr. Anatolija Timofejeviča Fomenka pod nazivom Nova kronologija, koju će wikipedia okarakterizirati kao pseudoznanstvenu teoriju.
Temeljeni na analizi stotinâ originalnih rukopisa matematičkostatističkom metodom rezultati su Nove kronologije objavljeni u njegovim knjigama Povijest: Fikcija ili znanost vol.1-4 (History: Fiction or Science).
U predgovoru prvoj knjizi Aleksandar Zinovjev kaže da je cijela povijest čovječanstva sve do 17. st. ‘krivotvorina globalnih razmjera’. Stoga je sasvim razumljiva izjava Georgea Orwella da ‘tko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost’.
Kronologija povjesničara Josepha Justusa Scaligera (1540.-1609.) smješta Ptolemejev Almagest u razdoblje 138.-161.godine, iako je njegov stil savršeno tipičan za znanstvena
djela kasnog srednjeg vijeka, odnosno za razdoblje 15.-17. st. Povjesničar astronomije Gerald J. Toomer (rođ. 1934.) kaže da je ekstremno teško otkriti kako je Almagest iz 2. st. imao utjecaja na srednji vijek.
Američki znanstvenik Robert Newton (1919.-1991.) kaže u svojoj knjizi Zločin Klaudija Ptolemeja (The crime of Cladius Ptolemy) da Almagest nije mogao biti sastavljen u 137. g. jer fabricirani podaci pripadaju nekom drugome razdoblju. Očito je postojala potreba da se Almagest smjesti u neko ekstra razdoblje ili vrati natrag u vrijeme grčkoga astronoma Hiparkusa (190-120. pr. K.). U predgovoru knjige govori o zločinu koji su počinili znanstvenici protiv znanosti i izdaji profesionalnog integriteta i etike.
Grčka plemkinja Ana Komnena (1083.-1153/54.) u svojoj knjizi Alexiad piše da u antici nema novih otkrića. Spominjući Endoxusa, Platona, Manethona, ona piše da ondašnji
astronomi nisu znali napraviti horoskop niti promatrati zvijezde, iako nas Scaliger želi uvjeriti kako se to sve znalo u staroj Grčkoj. Ako je poznato, tumači dalje prof. dr. Fomenko, da je simbolizam konstelacija zvijezda prihvaćen u razdoblju od 11. do 12. st., onda bi tvrdnja Ane Komnena mogla biti točna. Dalje se možemo upitati kako to da Ana Komnena ne spominje ni Ptolemeja niti Hiparkusa dok govori o astronomima koje ona
smatra antičkima. Ona spominje poznatog Egipćana iz Aleksandrije koji je znao proricati budućnost. Povijest astronomije poznaje jednog jedinoga astronoma iz Aleksandrije
poznatog pod imenom Ptolemej od Aleksandrije. Kad se Alexiad dovede u suodnos sa Scaligerovom kronologijom koja smješta Ptolemeja u 2. st., a Ana Komnena je živjela u 12. st., nameće se pitanje postoji li tu kronološki skok od 1.000 godina?
Na jednoj slici iz 17. st. Ptolemej nosi na vrhu nosa srednjevjekovne naočale koje su se pojavile najranije u 13. st. što znači da su ga ljudi 17. st. mogli pamtiti kao znanstvenika iz
14.-16. st. Na drugoj slici iz 1517. godine Ptolemej nosi trolisnu kraljevsku krunu identičnu kruni sa srednjevjekovnih sarkofaga u kelnskoj katedrali, a na trećoj iz 1707. godine nosi kapu koja podsjeća na otomanski turban.
Nikola Kopernik, uz liječnik, biskup, kanonik, guverner, administrator i astronom, za razliku od drugih astronoma portretiranih s nekim od astronomskih instrumenata, na dvama
portretima u ruci drži đurđice, simbol medicinske profesije. Izvješće Michaela Maestlina (1550.-1631.) sadrži podatak da je Kopernik rođen 19. veljače 1473. godine u 4:48 sati, a poznato je da minute na satovima nisu postojale u 15. st.
Složimo li se s Kopernikovim biografima, poput Scaligera, nastavlja dalje prof. dr. Fomenko, da je njegov astronomski rad bio prikriven cijelog njegova života, postavlja se pitanje kojim
se astronomskim instrumentima služio Kopernik? A najčešće se služio triquetrum-om ili parallax instrumentom koji se uglavnom naziva Ptolemejevim rulerom, a s obzirom da je
Ptolemej portretiran s istim tim instrumentom, nameće se pitanje jesu li onda Ptolemej i Kopernik bili suvremenicima?
Još jedna u nizu neobičnosti jest ta da nema ni jednoga Kopernikova pisma koje bi on bio mogao uputiti astronomima svoga vremena ili oni njemu. Stoga, je li moguće da je
heliocentrični koncept nastao krajem 16. i početkom 17. st.? Zatim, glavno njegovo djelo O vrtnji nebeskih krugova (De revolutionibus orbium coelestium) objavljeno 1543. g. na sam
dan njegove smrti, a ne za života, neki smatraju da je razlogom jer se bojao crkvenoga progona, koji će progon tek uslijediti 1616. godine kad kopernikansko naučavanje biva proglašeno heretičkim i knjige će se, uključujući i Keplerove, nalaziti na listi zabranjenih sve do 1835. godine.
S obzirom da je Kopernikova kozmologija zabranjena, a knjige oduzete radi korekcije, teško je vjerovati da je autentična verzija iz navodne 1543. godine preživjela do danas. Ona je potpuno prekrojena u 17.st. i objavljena sa starim nadnevkom nakon što je uništen original.
Ako je Johan Kepler (1571.-1630.) imao udjela u promoviranju Kopernikova naučavanja, nameće se pitanje je li možda Kepler (Kepler + nik → Keplernik→ Kopernik ?) bio editorom ili čak koautorom Kopernikova opusa? Ako jest, radi li se tu o kronološkome skoku od cca 100 godina, pita se prof. dr. Fomenko.
Ostaje nejasnim kad je točno prevladao heliocentrični sustav. Čini se da su i jedan i drugi koncept koegzistirali sve do, možda, 1930.-ih. Dokaz za to vidimo u knjigama poput Zetetička kozmogonija (Zetetic Cosmogony) Thomasa Winshipa iz 1899., Zemlja nije planet (Terra Firma) Davida Wardlawa Scotta iz 1901., Kraljevi svrgnuti s prijestolja (Kings Dethroned) Gerarda Hicksona iz 1922. godine i drugima. Članak objavljen u novinama The Cook County Herald iz 1900. godine pod naslovom Kaže zemlja je okrugla, izvješćuje kako je „gospodin John Gorst, pročelnik Britanskog ministarstva za obrazovanje, izložen prijetnji
gospodina Ebenezera Breacha i drugih poreznih obveznika grada Portsmoutha u Ujedinjenome Kraljevstvu da će biti optužen za prokletu i heretičku doktrinu da je Zemlja okrugla… Ebenezer i njegovi prijatelji znaju, naravno, da je Zemlja ravna kao palačinka“.
U časopisu Hawaiian gazette iz siječnja mjeseca 1907. godine, u članku pod naslovom Je li ova karta svijeta napravljena deset stoljeća prije (Was This World Map Made Ten Centuries ago?), objavljena je stara budistička karta, otkrivena u Bubbhist hramu u Japanu, a koja prikazuje ravnu Zemlju s nama nepoznatim kontinentima izvan antarktičkog prstena. U časopisu Popular Science, iz kolovoza 1931. godine, istraživač Auguste Piccard izjavljuje da je Zemlja izgledala kao ravan disk prevrnutoga ruba nakon što se u balonu popeo na visinu od 16 km…
Prijeloman trenutak, ipak, nastupa krajem 19. i početkom 20. st. Naime, 1887. godine A. A. Michelson i E. W. Morley poput drugih su znanstvenika bili opsjednuti eterom. Michelson-Morleyev pokus bio je namijenjen utvrđivanju relativne brzine gibanja Zemlje u odnosu na eter kojim se šire valovi svjetlosti. Dvojica su znanstvenika, u želji da detektiraju eter, ponavljali pokus iznova i iznova, i uvijek su dobivali isti rezultat koji je pokazivao da se Zemlja ne kreće kroz svemir već da miruje. Krivo će interpretiranje ovog pokusa dovesti do opće prihvaćenog zaključka da eter ne postoji.
Proći će 15 godina da na predavanju na Sveučilištu Leiden Einstein prizna da eter postoji, ali šteta je već bila učinjena i znanost će krenuti u suprotnome smjeru. Einsteinovo će
priznanje zanemariti i znanost i Einsteinov biograf Roland W. Clark (Einstein: The Life and Times, 1971). Michelson-Morleyjev pokus u zaborav će baciti Einsteinova teorija relativnosti, s kojom se nije slagao Nikola Tesla. Što se tiče kretanja Zemlje, ono se, prema Einsteinu, ne može detektirati ni kojim optičkim eksperimentom, ipak Zemlja se oko Sunca
kreće. Međutim, Einsteinov će tvrdi kopernikanski stav demantirati i CIA i NASA.
Prije postojanja bilo kakva dokaza o obliku Zemlje, počeli su nas programirati još 1912. kad se osnovala filmska kompanija Universal Pictures s rotirajućim globusom na početku svakog
filma koji gledamo više od sto godina.
1946. godine admiral Richard E. Bird predvodi operaciju Visoki skok (Highjump), ekspediciju na Antarktik. Kaže se da su otišli tamo da bi istražili mogućnost uspostavljanja vojnih istraživačkih baza. Tvrde da su za to vrijeme mapirali obalu Antarktika. 1955. slijedi proširenje prve operacije, sad pod nazivom Duboko zamrzavanje (Deep Freeze).
1958. osnovana je NASA, a Antarktički će sporazum uslijediti 1959. godine kojim će sporazumom Antarktik postati zabranjenim civilnome stanovništvu. Zašto? Što se to ne smije znati o Antarktiku?
1962. odvija se operacija vrlo simbolična naziva za zatvoreni svijet Akvarij (Fishbowl) tijekom koje su se ispaljivale nuklearne rakete ravno prema gore, navodno da bi se testiralo Zemljino magnetsko polje. Iste 1962. godine J. F. Kennedy održava svoj poznati govor Odlučili smo ići na Mjesec.
Svi su ti događaji povezani s otkrićem prave prirode Zemlje uključujući neprobojnu barijeru kroz koju ne možemo proći. Znajući da ne možemo nikamo otići, odlučili su pretvarati se da
možemo otići. Od Lunar Orbiter One, preko Apollo 8 i 11, u razdoblju od 1966.-1972. šalju se slike Zemlje iz dubokog svemira, završno s najpoznatijom među njima, opet znakovita
imena za sićušni planet, Plavoga klikera (Blue Marble). Nepoznatim ostaje podatak jesu li se na Mjesec spustili prije ili poslije lunarnih valova koje je valove ili energetsko pulsiranje
Mjeseca snimila nekolicina nezavisnih istraživača neba?
Izgleda da ni Mjesec nije ono što mi o njemu mislimo. Kako god bilo, NASA je dokazala da je Zemlja okrugla i s tim bi rasprava o ravnoj Zemlji bila završena da NASA ne postavlja na internet deklasificirane dokumente u kojima sasvim drugu priču priča.
Istodobno s osnutkom NASA-e, 1958. godine američki fizičar James Van Allen otkriva dva pojasa, u obliku torusa, pojačanog radioaktivnog zračenja koji opkoljavaju Zemlju. Godine 2013. znanstvenici su otkrili i treći pojas. Sonde Van Allen uočile su jednu neprobojnu barijeru, plazmasferu ili plazmaštit. Nije li to, možda, paravan za nebeski svod koji će ruski astrofizičari istraživati godinu dana prije Van Allenova otkrića?
Na kojem modelu Zemlje suvremena znanost temelji svoje jednadžbe?
Među prvima u nizu izdvojenih (ima ih više od u tekstu citiranih) deklasificiranih dokumenata, dostupnih na internetu u pdf formatu, koji se odnose na razdoblje od 1948.-2006. godine, ruski je dokument Instituta za astrofiziku Akademije znanosti
SSSR-a iz 1948. godine pod naslovom Vanjsko gravitacijsko polje i oblik fizičke površine zemlje (Outer Gravitational Field and Shape of the Physical Surface of the Earth), do kojeg je CIA očito došla svojim špijunskim kanalima, deklasificirala ga i dostupnim učinila 2011. godine, a u kojem se dokumentu izjavljuje da oblik Zemlje nije poznat.
Ako su ruski austrofizičari ustanovili 1948. godine da oblik Zemlje nije poznat, kako se onda 100 godina prije, točnije 1850. godine, znalo da je Zemlja ogromna kugla ili sferično tijelo slično čvrstoj lopti te da neobrazovani ljudi misle da je ravna, tako piše u Mitchellovoj geografiji za školu (Mitchell’s School Geography), online dostupnoj na stranici Kongresne knjižnice (Library of Congress)? Ili, kako su to mogli znati Pitagora i Erastoten prije više od 2.000 godina?
Između više objedinjenih u istome dokumentu, dva je ruska dokumenta iz 1957. godine CIA deklasificirala 2000. godine. Oba dokumenta, prvi pod naslovom Odnos između koeficijenta rasipanja svjetlosti za različite kutove i optička debljina atmosfere (Relation between light scattering coefficient for various angles and the optical thickness of the atmosphere), a drugi pod naslovom Istraživanje rasipanja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi (Investigation of Light Scattering in the Earth’s Atmosphere) govore o bliskome Suncu, o mjerenju svjetlosti nebeskog svoda pod pretpostavkom ravne Zemlje, pa tako, primjerice, u drugome dokumentu piše: pri istraživanju dva su instrumenta korištena: jedan od njih fotometar za dnevno nebo (daytime sky), namijenjen mjerenju svjetloće nebeskog svoda (brightness of the firmament), drugi, fotoelektrični halo fotometar za određivanje svjetloće halo učinka bliskoga Sunca (near-sun halo)… Disertacija sadrži formulu za svjetloću neba, …, dobivenu na pretpostavci ‘ravne’ Zemlje.
Ako su ruski znanstvenici istraživali blisko Sunce 1957. godine, kako se onda 200 godina prije znalo da je Sunce udaljeno od Zemlje 93,173.127 milja (150 milijuna km), piše tako u
Pinkertonovoj geografiji za uporabu u školama Davida Doylea (Pinkerton’s Geography epitomised for the use of Schools, Instroduction, 4. Earth) iz daleke 1805. godine, online dostupnoj na stranici Kongresne knjižnice (Library of Congress)? Kako to da su Keplerova djela bila na listi zabranjenih knjiga do 1835. godine, a ovaj udžbenik za škole nije? Ili, kako je prije više od 2.000 godina Eratosten mogao znati da je Sunce udaljeno od Zemlje 804 milijuna stadija, tako piše wikipedia?
U NASA-inu dokumentu iz 1961. godine pod naslovom Izračun kompenzacije vjetra u lansiranju nenavodećih raketa (Calculation of Wind Compensation for Launching of Unguided Rockets) piše da vozilo sa šest stupnjeva slobode i aerodinamičnom simetrijom u kotrljanju i položaj rakete u svemiru se izračunava u odnosu na ravnu, nerotirajuću Zemlju, a u dokumentu iz 1965. godine pod naslovom Atmosferske oscilacije (Atmospheric Oscillations) najčešće korišteni model onaj je ravne, nerotirajuće Zemlje.
U dokumentu iz 1971. godine pod naslovom Metoda za smanjenje osjetljivosti optimalnih nelinearnih sustava do nesigurnosti parametara (A Method for Reducing the Sensitivity of Optimal Nonlinear Systems to Parameter Uncertainty) kao primjer idealiziranih pretpostavki koje se iznose jest ravna, nerotirajuća Zemlja. U dokumentu iz 1972. godine Određivanje
kuteva napada i bočnog klizanja prema radarskim podacima i stabiliziranoj platformi (Determination of angles of attack and sideslip from radar data and roll-stabilized platform) stoji: Metoda je, međutim, ograničena na primjenu gdje se može pretpostaviti ravna, nepokretna Zemlja, a u onome iz 1978. godine Istraživanje slijetanja zrakoplova na polja s promjenljivim vjetrom (Investigation of Aircraft Landing in Variable Wind Fields) piše: Model putanje zrakoplova … izveden je na osnovi sljedećih pretpostavki: a) Zemlja je ravna i nerotirajuća. Matematički model CH-53 helikoptera (A Mathematical Model of the CH-53 Helicopter) iz 1980. godine kaže da se jednadžbe kretanja helikoptera odnose na ravnu, nerotirajuću Zemlju.
Kako se po godinama sve više približavamo suvremenom trenutku, čini se da se sve manje u NASA-inim dokumentima koristi termin pretpostavka ravne Zemlje, pa tako u Korisničkom priručniku za LINEAR, Fortran-ov program za izvođenje linearnih modela zrakoplova (User’s manual for LINEAR, a FORTRAN Program ti Derive Linear Aircraft Models) iz 1987. godine na 12. stranici decidirano piše: U okviru programa, nelinearne
jednadžbe kretanja uključuju 12 stanja koja predstavljaju krutu letjelicu koja leti iznad ravne, nerotirajuće Zemlje. Dalje u tekstu … dinamiku leta krute letjelice koja leti u nepokretnoj atmosferi iznad ravne, nerotirajuće Zemlje. U Ispitivanju leta zrakoplova V/STOL kako bi se identificirale aerodinamične mogućnosti (Fight Testing a V/STOL Aircraft to Identify a FullEnvelope Aerodynamic Model) iz 1988. godine na 4. stranici piše: Za probleme sa zrakoplovima, stanje i mjerni modeli zajedno predstavljaju kinematiku krutoga tijela za opisivanje kretanja iznad ravne, nerotirajuće Zemlje.
Izvedba i definicija linearnog modela zrakoplova (Derivation and Definition of a Linear Aircraft Model) iz 1988. godine decidirano kaže da se dokument odnosi na zrakoplov … koji leti u stacionarnoj atmosferi iznad ravne i nerotirajuće zemlje. Model Zrakoplova za AIAA-ov test za kontrolne uređaje (An Aircraft Model for the AIAA Controls Design Challenge) iz 1991. godine na 11. stranici kaže: Nelinearne jednadžbe kretanja korištene u ovome modelu opće su jednadžbe od 6 stupnjeva slobode koje predstavljaju dinamiku leta krutog zrakoplova koji leti u nepokretnoj atmosferi iznad ravne, nerotirajuće Zemlje. Na 8. stranici Predviđenih performansa SR-71 zrakoplova pojačanog potiskom s vanjskim korisnim opterećenjem (Predicted Peformance of a Thrust:Enhanced SR-71 Aircraft with an External Payload) iz 1997. godine piše: Jednadžbe digitalne simulacije performansi pokreta koriste
četiri pretpostavke: … (2) neturbulentna atmosfera, … (4) nerotirajuća Zemlja.
U dokumentu Vojnog istraživačkog laboratorija (ARL Army Research Laboratory) Mjerenje gubitka putanje u šumovitom okruženju pri VHF valovima (Path-Loss measurements in a
Forested Environment at VHF) iz 2000. godinena 10. stranici piše da su očekivani gubici u prijenosu u decibelima na ravnoj Zemlji dani … a na 14. stranici se govori o analitičkom izrazu utemeljenom na teoriji ravne Zemlje…, u širenju elektromagnetnih polja nad ravnom Zemljom (Propagation of Electromagnetic Fields Over Flat Earth) iz 2001. godine u
samom se naslovu spominje ravna Zemlja, a pod sadržajem, slike 6. i 7. piše: Usporedba glavnih polja od idealnog dipola orijentiranog okomito i vodoravno do homogene ravne Zemlje.
U Automatskom prikupljanju ciljeva programa DEMO III (Automatic Target Acquisition of the DEMO III Program) iz 2002. godine, pod poglavljem Detekcija algoritma piše: U
drugim scenarijima poznat je samo domet do centra vidnog polja i kuta nadolje, tako da aproksimacija ravne Zemlje daje najbolju procjenu, a u Korisničkom priručniku za Microsoftov program za brzo skeniranje WSCAFFIP 3.0 (User Manual for the Microsoft Window Edition of the Scanning Fast-Filed Program WSCAFFIP 3.0) iz 2003. godine navodi se da ovaj model radi na ravnoj Zemlji i u neturbulentnoj atmosferi.
U NASA-inu dokumentu Pojedinačni kut putanje u optimalnom vremenu uspinjanja zrakoplova u dvodimenzionalnom polju vjetra (Singular Arc Time-Optimal Climb Trajectory of Aircraft in a Two-Dimensional Wind Field) iz 2006. godine stoji da je putanja leta strogo ograničena u vertikalnoj ravni na nerotirajućoj, ravnoj Zemlji, a u Općim jednadžbama kretanja za oštećeni asimetrični zrakoplov (General Equations of Motion for a Damaged Asymetric Aircraft) piše da su razvijene jednadžbe za kretanje krutog tijela nad ravnom i
nerotirajućom Zemljom.
Usporedba sadržaja NASA-inih stranica, nasa.gov, NASA tv, NASA Live, ispunjenih slikama okrugle Zemlje, sa sadržajem citiranih dokumenata ispunjenih jednadžbama temeljenim na
ravnoj Zemlji, navodi na zaključak da postoje dva potpuno suprotna koncepta. Koji je od njih manipulativan, a koji stvaran? Je li manipulativni, što bi se reklo, za široke narodne mase, a stvarni za usku znanstvenu zajednicu? Na pitanje kakva je oblika Zemlja, nadmoćna će većina odgovoriti da je okrugla i da su za to dokazom slike Zemlje iz svemira. Kako zapravo nastaju te slike i što je, primjerice, NASA-in teleskop Hubble, o tome u
nekom od sljedećih tekstova…
Provjeri/www.durdicaantolic.com.hr
P O D I J E L I !
