Prema Švedskoj agenciji za javno zdravstvo, tehnologija PCR ne može razlikovati viruse koji mogu zaraziti stanice i viruse koje je imunološki sustav neutralizirao. Stoga se ovi testovi ne mogu koristiti za utvrđivanje je li osoba zarazna ili nije. Oni ističu ono što su mnogi drugi stručnjaci na tom području istaknuli tijekom pandemije, naime:
“RNA iz virusa često se može otkriti tjednima (ponekad i mjesecima) nakon bolesti, ali to ne znači da ste još uvijek zarazni. Također postoji nekoliko znanstvenih studija koje sugeriraju da je zaraza COVID-19 najjača u vrijeme bolesti. “
PCR testovi mogu biti pozitivni i do 100 dana nakon izlaganja virusu. PCR testovi samo potvrđuju prisutnost fragmenata virusne RNA ciljanog virusa SARS-CoV-2 u nosu osobe. Dok je osoba s COVID-19 zarazna u razdoblju od 1-2 tjedna, neživi (bezopasni) fragmenti virusa SARS-CoV-2 ostaju u nosu i mogu se otkriti PCR testom do 100 dana nakon izlaganja.
Nedavni članak objavljen u medicinskom časopisu The Lancet objašnjava da PCR testovi mogu biti “pozitivni” i do pet puta dulje od vremena u kojem je zaražena osoba zapravo zarazna. Objašnjavaju da je do 75% “pozitivnih” ljudi najvjerojatnije postinfektivno.
Kao rezultat toga, švedska vlada preporučuje procjenu odsutnosti infekcije COVID-om:
„Na temelju stabilnog kliničkog poboljšanja, bez temperature barem dva dana i najmanje sedam dana od pojave simptoma. Za one koji su imali izraženije simptome, najmanje 14 dana nakon bolesti. “
Čak i kada se otkrije virusna RNA, što PCR test prilično dobro čini, činjenica da je uzorak uistinu zarazan (sadrži održivi virus, sposoban sam se replicirati) mora biti potvrđena kulturom u laboratoriju.
Prema dr. Jaredu Bullardu, dječjem specijalistu za zarazne bolesti i trenutnom svjedoku vlade kanadske provincije Manitoba, samo 44% “pozitivnih” uzoraka koji koriste Ct (broj ciklusa) od 18 rezultiralo je održivom laboratorijskom kulturom. Vlada Manitobe tužena je za korake koje je poduzela u borbi protiv COVID-a.
PCR testovi nisu namijenjeni otkrivanju i identificiranju aktivne zarazne bolesti. Umjesto toga, oni identificiraju genetski materijal, bio on djelomičan, živ ili čak mrtav. PCR pojačava ovaj materijal u uzorcima kako bi pronašao tragove COVID-19. Ako uzorak uzet iz nazalnog brisa sadrži veliku količinu virusa, pozitivno će reagirati nakon samo nekoliko ciklusa pojačanja, dok će manjem uzorku koji sadrži male količine genetskog materijala biti potrebno više ciklusa da bi se pojačalo dovoljno materijala kako bi test bio pozitivan.
Budući da PCR test pojačava tragove COVID-19 tijekom ciklusa, Članak objavljen u časopisu Clinical Infectious Diseases otkrio je da je među pozitivnim uzorcima u PCR testu s brojem ciklusa većim od 35, samo 3% uzoraka pokazalo virusnu replikaciju. To se može protumačiti na sljedeći način: ako je test pozitivan pri Ct od 35 ili više, vjerojatnost da je ta osoba stvarno zaražena manja je od 3%, a vjerojatnost da je taj rezultat lažno pozitivan 97%. U ovom slučaju lažno pozitivno znači da osoba nije zarazna ili sposobna prenijeti virus na druge ljude (izvor).
Laboratoriji ne pružaju informacije o broju Ct s kojim testiraju, te se postavlja pitanje jeli uputno ubrajati testove rađene s visokim brojem Ct u ukupan broj “pozitivnih” testova, s obzirom na to da se politika javnog zdravstva donosi na temelju ukupnog broja slučajeva.
Koji je postotak slučajeva s nižim pragom ciklusa, recimo manje od 20? Upravo bi ti slučajevi, barem neki od njih, omogućili preciznije identificiranje istinski zarazne osobe. Ako se ovi testovi, kako kaže švedska vlada, ne mogu ispravno koristiti za identificiranje zarazne osobe, čak i pri niskom Ct, zašto jednostavno nismo uspostavili mjere koje se odnose na ljude koji su simptomatski bolesni?
Manitoba je potvrdila da koristi Ct do 40, pa čak i 45 u nekim slučajevima. Ovo je važno pitanje budući da se zdravstvena politika temelji na broju slučajeva prisutnih u regiji.
Zbog toga su mnogi akademici pozvali vlasti da prestanu testirati asimptomatske ljude. Kombinirajući ovu činjenicu s činjenicom da su šanse za asimptomatsko širenje niske i s činjenicom da postoji nedostatak jasnoće oko PCR testa, postaje razumljivo zašto liječnici postavljaju brojna pitanja.
Zdravstvena politika vođena je i diktirana brojem “slučajeva” i na osnovu toga su se donosile odluke o „lockdownu“ i nošenju maski bez razmatranja štete koju uzrokuju i koju su prouzročili. Što bi bilo da je većina broja “pozitivnih” slučajeva tijekom ove pandemije zapravo od ljudi koji nisu u stanju širiti bolest – koji nisu ni bolesni? To bi predstavljalo astronomsku pogrešku većine vlada i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Ne bismo li se trebali usredotočiti na mogućnost ograničavanja širenja simptomatskih ljudi, umjesto kažnjavanja i ograničavanja prava i sloboda ljudi koji nisu bolesni?
2007. godine, Gina Kolata objavila je članak u New York Timesu objašnjavajući da prijavljivanje virusnih pandemija na temelju PCR testova može završiti katastrofom. Članak je naslovljen Vjera u brzi test dovodi do epidemije koja to nije.
Stoga, apeliramo na sve vas da uložite energiju kako biste uvjerili ljude oko sebe da nema potebe za testiranjem ovim, očigledno pogrešno, utvrđenim testom ukoliko nemaju nikavih simptoma bolesti i time ne doprinose namjernom stvaranju lažnih brojeva „novozaraženih“.
Istina polako izlazi na vidjelo…Izdržimo!
