Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Sloboda na prvom mjestu
Većina ljudi misli da je George Orwell pisao o totalitarizmu i protiv njega, pogotovo kad se s njim susreću kroz prizmu njegovog velikog distopijskog romana 1984.
Ovakav pogled na Orwella nije pogrešan, ali možete nešto propustiti. Jer Orwell je prije svega bio zabrinut zbog posebne prijetnje koju je totalitarizam predstavljao riječima i jeziku. Bio je zabrinut zbog prijetnje koju je to predstavljalo našoj sposobnosti da mislimo i govorimo slobodno i istinito. O prijetnji koju je predstavljao našoj slobodi.
Vidio je, jasno i živo, da izgubiti kontrolu nad riječima znači izgubiti kontrolu nad značenjem. To je ono što ga je plašilo u totalitarizmu nacističke Njemačke i staljinističke Rusije, jer su ti režimi htjeli kontrolirati samu jezičnu supstancu misli.
I zato nam Orwell i danas tako snažno govori. Jer riječi, jezik i značenje ponovno su ugroženi.
Totalitarizam u Orwellovo vrijeme
Totalitarni režimi nacističke Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza za Orwella su predstavljali nešto novo i zastrašujuće. Autoritarne diktature, u kojima se vlast držala neodgovorno i samovoljno, postojale su, naravno, i prije. Ali ono što je totalitarne režime 20. stoljeća činilo drugačijima bila je mjera u kojoj su od svakog pojedinca zahtijevali potpunu podređenost državi. Nastojali su ukinuti samu osnovu individualne slobode i autonomije. Htjeli su upotrijebiti diktatorske ovlasti za društveni inženjering same ljudske duše, mijenjajući i oblikujući način na koji ljudi razmišljaju i ponašaju se.
Totalitarni režimi krenuli su s razbijanjem klubova, sindikata i drugih dobrovoljnih udruga. Učinkovito su uništavali ona područja društvenog i političkog života u kojima su se ljudi mogli slobodno i spontano udruživati i u kojima se razvija lokalna i nacionalna kultura oslobođena države i službenosti. Orwellu su ti kulturni prostori uvijek bili iznimno važni. Kao što je to rekao u svom eseju iz 1941., ‘Engleska Vaša Engleska‘: ‘Sva kultura koja je istinski domaća usredotočena je oko stvari koje čak i kada su zajedničke nisu službene – pub, nogometna utakmica, stražnji vrt, kraj kamina i “lijepa šalica čaja”.’
Totalitarizam je možda dosegao svoj zastrašujući zenit u nacističkoj Njemačkoj i Staljinovom SSSR-u. Ali Orwell je također bio zabrinut zbog njezina učinka na Zapadu. Bio je zabrinut zbog sovjetizacije Europe kroz sve istaknutije i moćnije staljinističke komunističke partije. Također je bio zabrinut za ono što je vidio kao britansku ljevičarsku ‘europeiziranu inteligenciju’, koja je, poput komunističkih partija zapadne Europe, obožavala državnu vlast, osobito u nadnacionalnom obliku SSSR-a. I prije svega je bio zabrinut zbog pojave totalitarnog načina razmišljanja i pokušaja da se preurede duboke strukture uma i osjećaja koji leže u srcu autonomije i slobode.
Orwell je mogao vidjeti kako ovaj način razmišljanja cvjeta među britanskom intelektualnom elitom, od eugenike i socijalizma, do širih tehnokratskih impulsa inteligencije općenito. Htjeli su prepraviti ljude ‘za njihovo dobro’, odnosno za dobrobit rase ili državne vlasti. Stoga su vidjeli da je poželjno prisiliti ljude da se prilagode određenim propisanim ponašanjima i stavovima. To je ugrozilo svakodnevnu slobodu ljudi koji su željeli, kako je Orwell rekao, ‘slobodu da imate vlastiti dom, da radite što želite u slobodno vrijeme, da birate vlastite zabave umjesto da ih biraju odozgo za vas’.
Nakon Drugog svjetskog rata, ova nova intelektualna elita počela je osvajati prevlast. To je zapravo bio klerikalizam – kulturna i vladajuća elita definirana svojim akademskim postignućima. Kovan je kroz visoko obrazovanje i akademsku zajednicu, a ne kroz tradicionalne oblike privilegija i bogatstva, kao što su javne škole.
Orwell je bio prirodno predisponiran protiv ovog nadolazećeg klera. Možda je pohađao Eton, ali tu je Orwellovo obrazovanje prestalo. On nije bio dio kleriskog svijeta. Nije bio akademski pisac, niti se kao takav pozicionirao. Naprotiv, vidio je sebe kao popularnog pisca, koji se obraća širokoj, nesveučilišno obrazovanoj publici.
Štoviše, Orwellova antipatija prema toj novoj vrsti elite bila je dugotrajna. Naježio se protiv krutosti i pompoznosti imperijalnog činovništva kao niži kolonijalni policijski dužnosnik u Burmi između 1922. i 1927. I uvijek se borio protiv velikih i dobrih socijalista s vrha prema dolje, kao i velikog dijela akademske zajednice, koji su često bili ruku pod ruku sa staljiniziranom ljevicom.
Neprijateljstvo je bilo obostrano. Doista, to objašnjava prezir koji mnogi akademici i njihovi suputnici nastavljaju pokazivati prema Orwellu danas.
Važnost riječi
U današnje vrijeme svi smo previše upoznati s ovom sveučilišno obrazovanom vladajućom kastom i njenom željom da kontrolira riječi i značenje. Razmislite samo, na primjer, o načinu na koji su naše kulturne i obrazovne elite pretvorile ‘fašizam’ od povijesno specifičnog fenomena u pojam koji je izgubio svako značenje, a kojim se danas opisuje bilo što. Ovaj proces je Orwell vidio kao početak staljinističke prakse nazivanja španjolskih demokratskih revolucionara ‘trocki-fašistima’ (što je dokumentirao u Počasti Kataloniji iz 1938. godine).
Ili razmislite o načinu na koji su naše kulturne i obrazovne elite preobrazile sama značenja riječi ‘muškarac’ i ‘žena’, lišavajući ih svake veze s biološkom stvarnošću. Orwella ne bi iznenadio ovakav razvoj događaja. U 1984. on pokazuje kako će totalitarna država i njezini intelektualci pokušati potisnuti stvarne činjenice, pa čak i prirodne zakone, ako odstupaju od njihova svjetonazora. Kroz ispoljavanje moći nad idejama, oni nastoje oblikovati stvarnost.
‘Moć je u kidanju ljudskih umova na komadiće i njihovom sastavljanju u nove oblike po vlastitom izboru’, kaže O’Brien, zlokobni stranački intelektualac. ‘Mi kontroliramo materiju jer kontroliramo um. Stvarnost je unutar lubanje… Morate se riješiti tih ideja iz 19. stoljeća o zakonima prirode.’
U 1984. totalitarni režim pokušava povijest podvrgnuti sličnoj manipulaciji. Kao što anti-heroj Winston Smith govori svojoj ljubavnici Juliji:
'Svaki zapis je uništen ili falsificiran, svaka knjiga je ponovno napisana, svaka slika je ponovno obojana, svaki kip i ulica i zgrada su preimenovani, svaki datum je izmijenjen. I taj proces se nastavlja iz dana u dan i iz minute u minutu. Povijest je stala. Ne postoji ništa osim beskrajne sadašnjosti u kojoj je Partija uvijek u pravu.'
Kao što je Orwell napisao, ‘povjesničar vjeruje da se prošlost ne može promijeniti i da je ispravno poznavanje povijesti vrijedno kao stvar koja se podrazumijeva. S totalitarnog gledišta povijest je nešto što se stvara, a ne uči.’
Ovaj totalitarni pristup povijesti danas je dominantan, od Projekta 1619. New York Timesa do rušenja kipova. Povijest je nešto što treba izbrisati ili dočarati ili preoblikovati kao moralnu lekciju za današnjicu. Koristi se za demonstraciju ispravnosti suvremenog establišmenta.
Ali jezik je središnji za Orwellovu analizu ovog oblika intelektualne manipulacije i kontrole misli. Uzmimo ‘Ingsoc’, filozofiju koju režim slijedi i provodi kroz lingvistički sustav novogovora. Novogovor je više od puke cenzure. To je pokušaj da se neke ideje – sloboda, autonomija i tako dalje – učine zapravo nezamislivim ili nemogućim. To je pokušaj eliminiranja same mogućnosti neslaganja (ili ‘misaonog zločina’).
Kako Syme, koji radi na novogovorskom rječniku, kaže Winstonu Smithu:
'Cijeli cilj... je suziti raspon misli. Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim, jer neće postojati riječi kojima bismo ga mogli izraziti. Svake godine sve manje i manje riječi, a domet svijesti uvijek sve manji... Je li ti ikada palo na pamet, Winstone, da do 2050. godine, najkasnije, neće biti živo niti jedno ljudsko biće koje bi moglo razumjeti takvo što razgovor kakav sada vodimo?'
Paralele između Orwellove košmarne vizije totalitarizma i današnjeg totalitarnog načina razmišljanja, u kojem se jezik nadzire i kontrolira, ne treba prenaglašavati. U distopiji 1984.-te, projekt eliminacije slobode i neslaganja, kao u nacističkoj Njemačkoj ili staljinističkoj Rusiji, poduprla je brutalna, ubojita tajna policija. Danas toga ima samo u tragovima.
Međutim, oni bivaju otkazani, izbačeni s posla, a ponekad čak i uhićeni od strane policije zbog onoga što se svodi na misaoni zločin. I mnogo više ljudi jednostavno se autocenzurira iz straha da će reći ‘pogrešnu’ stvar. Orwellova zabrinutost da bi riječi mogle biti izbrisane ili njihovo značenje izmijenjeno, a misli kontrolirane, ne ostvaruje se na otvoreno diktatorski način. Ne, to se postiže puzajućim kulturnim i intelektualnim konformizmom.
Intelektualni okret protiv slobode
Ali to je uvijek bila Orwellova briga – da će intelektualci koji odustanu od slobode omogućiti procvat Velikog brata Britanije. Kako je to vidio u Spriječavanju književnosti (1946.), najveća opasnost za slobodu govora i misli nije dolazila od prijetnje diktature, nego od intelektualaca koji su odustajali od slobode, ili još gore, doživljavali je kao prepreka ostvarenju svog svjetonazora.
Zanimljivo je da je njegova zabrinutost zbog intelektualne izdaje slobode pojačana sastankom organizacije protiv cenzure, engleskog PEN-a, 1944. godine. Prisustvujući događaju u povodu obilježavanja 300. obljetnice Miltonove Areopagitike, Miltonovog slavnog govora iz 1644. u kojem se zalagao za ‘Slobodu nelicenciranog tiskanja’, Orwell je primijetio da mnogi prisutni ljevičarski intelektualci nisu bili voljni kritizirati Sovjetsku Rusiju ili ratnu cenzuru. Doista, postali su duboko ravnodušni ili neprijateljski raspoloženi prema pitanju političke slobode i slobode tiska.
'U Engleskoj su neposredni neprijatelji istinoljubivosti, a time i slobode misli, gospodari tiska, filmski magnati i birokrati', napisao je Orwell, 'ali dugoročno gledano, slabljenje želje za slobodom među sami intelektualci je najozbiljniji simptom od svih'.
Orwell je bio zabrinut zbog sve veće popularnosti ‘mnogo održivije i opasnije tvrdnje da je sloboda nepoželjna i da je intelektualno poštenje oblik antisocijalne sebičnosti’ među utjecajnim ljevičarskim intelektualcima. Ostvarivanje slobode govora i mišljenja, spremnost da se govori istina moćnicima, već se tada počelo doživljavati kao nešto što se ne smije promatrati, sebičan, čak elitistički čin.
Pojedinac koji govori slobodno i pošteno, napisao je Orwell, ‘optužuje se ili da se želi zatvoriti u kulu od bjelokosti, ili da egzibicionistički prikazuje vlastitu osobnost, ili da se opire neizbježnoj struji povijesti u pokušaju da se uhvati za neopravdanu privilegiju’.
To su spoznaje koje su izdržale test vremena. Razmislite samo o osudama protiv onih koji osporavaju konsenzus. Odbacuju se kao ‘kontraši’ i optužuju da sebično uznemiruju ljude.
I što je najgore, razmislite o tome kako je sloboda govora prokleta kao pravo privilegiranih. Ovo je vjerojatno jedna od najvećih laži našeg doba. Sloboda govora ne podržava privilegije. Svi mi imamo sposobnost govoriti, pisati, misliti i raspravljati. Možda ne bismo, kao pojedinci ili male grupe, imali platformu novinarskog baruna ili BBC-ja. Ali samo našom slobodom da slobodno govorimo možemo izazvati one koji imaju veću moć.
Orwellova ostavština
Orwell je danas posvuda. O njemu se uči u školama, a njegove ideje i fraze dio su naše zajedničke kulture. Ali njegova vrijednost i važnost za nas leži u njegovoj obrani slobode, posebno slobode govora i pisanja.
Njegov izvanredni esej iz 1946., ‘Politika i engleski jezik’, zapravo se može čitati kao priručnik o slobodi. To je vodič o tome kako koristiti riječi i jezik za uzvratiti udarac.
Naravno, danas se napada kao izraz privilegije i netrpeljivosti. Autor i komentator Will Self citirao je ‘Politiku i engleski jezik‘ u emisiji BBC Radio 4 2014. kao dokaz da je Orwell bio ‘autoritarni elitist’. Rekao je:
‘Čitajući Orwella u njegovoj najlucidnijoj formi, možete imati jasan dojam da on govori te stvari, upravo na ovaj način, jer zna da ste vi – i samo vi – upravo ona vrsta osobe koja je dovoljno inteligentna da shvati samu bit onoga što pokušava komunicirati. Na to reagiraju engleske mase koje vole prosječnost – talentirani zviždač pasa koji ih poziva da pojedu veliku zdjelu konformizma.’
Lionel Trilling, još jedan pisac i mislilac, iznio je slično mišljenje kao Self, ali na mnogo pronicljiviji, prosvjetljujući način. ‘Orwell nas oslobađa’, napisao je 1952.:
'On nam govori da možemo razumjeti naš politički i društveni život samo gledajući oko sebe, on nas oslobađa potrebe za unutarnjom drogom. On implicira da naš posao nije da budemo intelektualni, svakako ne da budemo intelektualni na ovaj ili onaj način, već samo da budemo inteligentni prema našim svjetlima – on vraća stari osjećaj demokratičnosti uma, oslobađajući nas uvjerenja da um može raditi samo na tehnički, profesionalan način i da mora raditi natjecateljski. On ima učinak da vjerujemo da možemo postati punopravni članovi društva mislećih ljudi. Zato je on figura za nas.'
Orwell bi također trebao biti figura za nas – u našoj borbi da obnovimo demokraciju uma i odupremo se današnjem totalitarnom načinu razmišljanja. Ali to će zahtijevati hrabrost naših uvjerenja i naših riječi, kao što je on sam često činio. Kao što je rekao u The Prevention of Literature, ‘Da bi se pisalo jednostavnim, snažnim jezikom, potrebno je neustrašivo razmišljati’.
To što je Orwell učinio upravo je bio dokaz njegove vjere u javnost, jednako kao i vjere u sebe. On nam svima daje primjer i izazov.
Provjeri/wakingtimes.com (Bruno Waterfield)
P O D I J E L I !
