Nedjelja, 19 svibnja, 2024
NaslovnicaWake upZašto su ljudi tako poslušni?

Zašto su ljudi tako poslušni?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Pokornost i tiranija

“Riječ “hrabrost” trebala bi biti rezervirana za karakterizaciju muškarca ili žene koji napuštaju infantilno utočište masovnog uma.” (Sam Keen)

U privatnosti naših umova mnogi se od nas ne slažu s ideologijama, političkim programima i vladinim mandatima našeg vremena, ali u javnosti se povinujemo. Radimo što nam se kaže, govorimo ono što je politički korektno i opravdavamo svoje licemjerje govoreći sebi da smo nemoćni promijeniti društvo, pa se na kraju stopimo s masom. Ovo je pojašnjenje zašto nas javno pristajanje na ono s čime se privatno ne slažemo čini sukrivcima tiranije i zašto svatko od nas ima daleko veću moć utjecati na društvo nego što smo bili natjerani da vjerujemo.

U 1950-ima, socijalni psiholog Solomon Asch proveo je eksperiment koji je pokazao stupanj do kojeg će pojedinci odbaciti ono što misle da je istina kako bi se prilagodili većini. U eksperimentu je Asch ispitaniku pokazao dvije karte. Na prvoj karti bila je jedna linija, a na drugoj tri linije: A, B i C, pri čemu je samo linija C bila iste duljine kao linija na prvoj karti, dok su linije A i B očito odstupale: A je bila očito kraća, a B očito duža. Asch je uputio ispitaniku da kaže koja je linija na drugoj karti iste duljine kao linija na prvoj karti. Međutim, prije nego što je ispitanik dao odgovor, svjedočio je kako preostalih sedam pojedinaca, koji su sudjelovali u eksperimentu – izjavljuju da je linija B iste duljine kao linija na prvoj karti. Shvatili ste, naš je ispitanik bio osmi po redu i nije znao da je on jedini koji sudjeluje u eksperimentu – ostali ispitanici su bili »lažnjaci«.

Umjesto da iznesu očiglednu istinu, naši ispitanici su u 37% slučajeva dali isti pogrešan odgovor kao i grupa, a od 123 ispitanika koji su sudjelovali u ovom eksperimentu, dvije trećine se složilo s grupom barem jednom. Aschov eksperiment potvrđuje ono što filozofi ponavljaju tisućama godina: za većinu ljudskih bića prilagodba onome što drugi govore i čine – bez obzira na to koliko objektivno lažno ili apsurdno bilo – ima prednost nad prilagođavanjem stvarnosti i otkrivanju istine. Osvrćući se na Aschov eksperiment, psiholog Todd Rose objašnjava:

»Stalo nam je da budemo u brojčanoj većini čak i kada nam nije nužno stalo do grupe i čak i kada je mišljenje grupe samo iluzija. Djelujući prema instinktu, u društvenim situacijama naš se mozak zapravo ne trudi napraviti razliku između izgleda i stvarnosti… Čak i u nedostatku namjernog pritiska ili poticaja, volimo se složiti s onim što mislimo da je konsenzus jer, jednostavno, biološki smo stvoreni za to.« (Todd Rose, Kolektivne iluzije)

Naša sklonost da se slažemo s onim što mislimo da je konsenzus čini nas ranjivima na propagandu i lakima za manipulaciju. Jer jedan od primarnih načina na koji vlade, korporacije i globalne institucije utječu na javno mnijenje i oblikuju masovno ponašanje jest stvaranje iluzije konsenzusa. Oni koriste moć vodećih medija i društvenih medija u izričitu svrhu da se čini kao da većina podržava određene programe, ideologije i mandate. Iskošeni narativi, pristrana izvješća, retorika koja poziva na emocije, obmanjujuće “provjere činjenica”, otvorene laži, sumnjiva ispitivanja javnog mnijenja i društveni roboti neka su od oružja koja se koriste u ovom suptilnom obliku psihološkog rata. Todd Rose je na čelu organizacije koja istražuje zablude koje ljudi imaju o tome što je konsenzus o društvenim i političkim pitanjima, a kako objašnjava:

»Imenuj bilo što što ti je uistinu važno i kladim se da si potpuno u krivu kod barem polovice njih o tome što oni stvarno misle. A i to je vrlo velikodušna procjena.« (Todd Rose, Kolektivne iluzije)

Ove iluzije konsenzusa navode mnoge od nas da cenzuriramo svoja stvarna mišljenja i da se povinujemo društveno destruktivnim programima i ideologijama. Todd Rose se poziva na studiju provedenu u srpnju 2020. koja je otkrila da se kod gotovo dvije trećine Amerikanaca javlja neugoda javnog izražavanja vlastitih političkih mišljenja. Ali da stvar bude još gora, kad nas drugi vide kako se prilagođavamo u javnosti, pretpostavljaju da se slažemo s onim čemu se prilagođavamo, a to pojačava njihovu sklonost prilagođavanju i otvara vrata stvaranju i širenju kolektivnih iluzija u društvu. Ili kako Todd Rose objašnjava:

»Kolektivne iluzije su društvene laži. Javljaju se u situacijama kada većina pojedinaca u grupi privatno odbacuje određeno mišljenje, ali se slažu s njim jer (pogrešno) pretpostavljaju da ga većina drugih ljudi prihvaća. Rezultat je pogubno, samoispunjavajuće proročanstvo. Stvarajući slijepe i krajnje pogrešne pretpostavke o mišljenjima drugih oko nas i brinući se da smo u manjini, postaje vjerojatnije da ćemo prihvatiti baš ona stajališta u koja zapravo ne vjerujemo. Što je još gore, budući da su isti ljudi koji se ne slažu sa statusom quo oni koji ga provode, postaje gotovo nemoguće razbiti iluziju.« (Todd Rose, Kolektivne iluzije)

Kolektivne iluzije igraju ključnu ulogu u usponu i učvršćivanju tiranije. Da bismo ilustrirali kako se ova dinamika odvija i kako se može zaustaviti, možemo se okrenuti alegoriji o trgovcu iz knjige Moć nemoćnih poznatog češkog pisca Vaclava Havela.

U komunističkoj Čehoslovačkoj, postojao je čovjek koji je prodavao voće i povrće u trgovini na uglu. Svakog je jutra na prozoru objesio natpis koji je odobrila vlada s natpisom “Radnici svijeta, ujedinite se!”. Trgovac povrćem nije vjerovao u poruku natpisa – za njega je to bila samo klišejska propaganda. Nakon godina oštre političke represije, bilo mu je jasno da je vladina navodna briga za radnike svijeta bila ideološki paravan za prikrivanje njihove žeđi za moći. Ipak, iako je trgovac povrćem znao da je znak propaganda, svako jutro je svejedno izvjesio znak, jer to su i svi drugi radili. U izlozima svake trgovine visjeli su znakovi odobreni od strane vlade; činili su dio onoga što je Vaclav Havel nazvao “panorama svakodnevnog života” koja je pomogla stvoriti i održati kolektivnu iluziju da većina podržava vladu. I upravo je ta kolektivna iluzija konsenzusa, više nego bilo koji drugi čimbenik, osigurala masovnu pokornost. Ili kao što Timothy Snyder objašnjava u Uvodu u Moć nemoćnih:

»Trgovac povrća ne stavlja svoj znak zato što je dobio narudžbu, već zato što vidi da i drugi čine isto. Drugi pak slijede njegov primjer. Sustav je totalitaran ne zato što neki pojedinac ima potpunu moć, već zato što se moć dijeli u uvjetima potpune neodgovornosti.« (Timothy Snyder, Uvod u Moć nemoćnih)

Ili kako je Vaclav Havel objasnio:

»Bez tog slogana ne bi mogao postojati slogan uredskog radnika, i obrnuto. Izlažući svoje slogane, jedni druge prisiljavaju da prihvate pravila igre i time potvrđuju snagu koju slogani zahtijevaju. Jednostavno, svatko pomaže drugome da bude poslušan. U totalitarnom sustavu svatko je na svoj način i žrtva i podržavatelj sustava.« (Vaclav Havel, Moć nemoćnih)

Jednog je dana trgovac povrćem zaključio da mu je dosta podržavanja autoritarne vlade, pa je prestao vješati natpis u svom izlogu. Štoviše, prestao je glasati na, kako je smatrao, farsičnim izborima, prestao je dijeliti vladinu propagandu i počeo javno iznositi svoja stvarna mišljenja. Ove naizgled jednostavne radnje pokrenule su izvanredan efekt valova, jer kako Todd Rose piše:

»Iznenađujuće, nevjerojatnom brzinom, trgovac povrćem počeo je dobivati podršku iz jednostavnog razloga što su se svi ostali u gradu osjećali isto kao i on. Umorni od života pod ugnjetavanjem, krojač, pekar i uredski službenik slijedili su njegov primjer. Onog trenutka kada je trgovac povrćem prestao surađivati, poslao je signal svima ostalima da mogu učiniti isto.« (Todd Rose, Kolektivne iluzije)

Priča o trgovcu personifikacijska je alegorija; on predstavlja sve pojedince u komunističkoj

Čehoslovačkoj čije su nepopustljive radnje pomogle uništiti kolektivnu iluziju podrške konsenzusa na kojoj je izgrađeno cijelo zdanje tiranije. Uništenje ove kolektivne iluzije kulminiralo je Baršunastom revolucijom, jednom od rijetkih povijesnih pojava mirne revolucije koja je srušila opresivni režim. Kako je došlo do ove revolucije i kako je postigla tako duboku političku promjenu u samo 11 dana, zbunjuje neke povjesničare. Međutim, ono što se često zanemaruje je činjenica da su sjeme ove revolucije posijali u prethodnim godinama svi neopjevani heroji Čehoslovačke čije je ponašanje bilo oblikovano u skladu s alegorijom o trgovcu. Ili kako je Vaclav Havel objasnio:

»Kršeći pravila igre (tiranije), trgovac je poremetio igru. Razotkrio ju je kao puku igru. Rekao je da je »car gol«. A budući da je car uistinu gol, dogodilo se nešto iznimno opasno za totalitarni režim: svojim je postupkom trgovac omogućio svima da provire iza zastora laži. Pokazao je svima da je moguće živjeti u istini.«(Vaclav Havel, Moć nemoćnih)

Kao izrazito društvena bića, ono što govorimo i činimo utječe na ljude s kojima se susrećemo, a čak i manji prikazi nepoštivanja i neusklađenosti imaju moć zatalasati se prema van i pokrenuti efekt leptira koji mijenja društvo na dramatične načine. Stoga je Aleksandar Solženjicin izjavio da jedan pojedinac koji govori istinu može srušiti tiraniju, ili kako je primijetio Henry Melvill:

 »Naši životi povezani su s tisuću nevidljivih niti, a duž tih živčanih vlakana, naši postupci teku kao uzroci i vraćaju nam se kao rezultati.” (Henry Melvill)

Međutim, neki od nas suočavaju se s ekonomskim, društvenim ili fizičkim posljedicama zbog toga što su previše iskreni u svojim uvjerenjima. Ako su posljedice potpunog življenja u istini i sa istinom preteške, Rose preporučuje strategiju sijanja sjemena sumnje u umove drugih, ili kako on objašnjava:

»Na primjer, možete reći nešto poput: “Još se nisam odlučio” ili “S jedne strane, mogu vidjeti vrijednost X, ali s druge strane…” Također možete predložiti druge opcije tako što ćete reći stvari poput “Imam prijatelja koji…” ili “Negdje sam pročitao da…” Čineći ovo daje vam mogućnost poricanja dok zadržavate osjećaj kontrole. Također nudi izlaz za one koji su se bojali progovoriti. Često je potrebna samo jedna iskra ambivalencije ili miješanog mišljenja. Jednom kada odškrinete vrata, drugi mogu steći hrabrost da vas slijede.« (Todd Rose, Kolektivne iluzije)

Ako, s druge strane, prihvatimo licemjerje kao način života i u potpunosti se povinujemo političkim programima, ideologijama i mandatima s kojima se ne slažemo, tada nećemo biti samo žrtva puzajuće tiranije koja guši naše društvo, već i njen aktivni podupiratelj. Osvrćući se na laži koje je podržavala vlada i kojima se većina građana komunističke Čehoslovačke povinovala, Vaclav Havel je napisao:

»Pojedinci ne moraju vjerovati svim tim mistifikacijama, ali se moraju ponašati kao da vjeruju, ili ih barem šutke tolerirati, ili se dobro slagati s ljudima s kojima se druže. Iz tog razloga, međutim, osuđeni su živjeti unutar te laži. Oni doduše ne moraju interno prihvatiti laž. Dovoljno im je što su prihvatili svoj život s tom laži. Jer upravo tom činjenicom pojedinci potvrđuju lažni sustav, ispunjavaju lažni sustav, čine lažni sustav i sami postaju lažni sustav.« (Vaclav Havel, Moć nemoćnih)

Eto nam recepta i moći nemoćnih u Lijepoj našoj. Kao što oni postepeno gaze našu slobodu i našu ljudskost, tako ćemo se mi postepeno odupirati i pomoći ostalima da skupe hrabrosti živjeti istinu.

Provjeri/Academy of Ideas

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

1 KOMENTAR

  1. Bravo aloha! Vrlo koristan tekst!

    Ako se sećaš, ja sam istakao tri stuba kontrole:
    1. individualizam
    2. korupcija
    3. stereotipi (ili kolektivna iluzija)
    U tekstu je odlično objašnjeno kako stereotipi nastaju i kako se održavaju.

    Jedino se ne slažem sa pričom o Baršunastoj revoluciji – štaviše, smatram da je opasna. Čak i iz iskustva znamo da se ništa slučajno ne događa, posebno ne u politici. Da li misliš da bi društvo moglo bolje da se organizuje? Ako misliš nismo samo nas dvojica koji tako misle već smo deo velike mase. A nije istupio sa tim mišljenjem samo “jedan trgovac” već je internet prepun takvih mišljenja… i?
    Kažem da je priča o Baršunastoj revoluciji opasna zato što nudi pogrešnu taktiku: neće se stvari dogoditi same od sebe zato što to većina želi, mora da postoji dobra – u stvari savršena organizacija te promene. Direktna demokratija je uspela na Islandu, osvojili su vlast na izborima… i onda nisu znali šta dalje, nisu imali pojma šta ih čeka.

VEZANO

najnovije