Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Svrstavanje uz papu Pija IX
Službena povijest definira Crno plemstvo ili Crnu aristokraciju kao rimske aristokratske obitelji koje su se priklonile papinstvu za vrijeme pape Pija IX, nakon što je vojska Kraljevine Italije, pod vodstvom obitelji Savoy, ušla u Rim 20. rujna 1870. i svrgnula Papu i Papinsku državu, te preuzela Kvirinalsku palaču.
Taj događaj označio je kraj 1300 godina duge vladavine papinskog Rima nad državom u kojoj se Papa smatrao duhovnim i političkim vođom ne samo Rima, već i velikog dijela Europe. Sljedećih pedeset godina Papa je tvrdio da je zatvorenik u Vatikanu kako bi izbjegao dojam da prihvaća autoritet nove talijanske vlade i države. Aristokrati kojima je Papa dao plemstvo držali su zatvorena vrata svojih palača u Rimu u znak žaljenja zbog Papinog zatočeništva, zbog čega su prozvani “Crnim plemstvom”.
Lateranskim sporazumom, 1929. godine, uspostavljeno je primirje između talijanske vlade i Vatikana, kojim je priznat puni suverenitet Rimokatoličke crkve u državi Vatikan, pri čemu su popisane sve zgrade i teritoriji Vatikana koji bi bili izuzeti od poreza. Ugovor su potpisali talijanski kralj Viktor Emmanuel III, premijer Benito Mussolini, a za papu Pija XI – državni tajnik kardinal Pietro Gasparri.
Izraz Crno plemstvo stoljećima se koristio za moćne obitelji koje su se preselile u Rim kako bi imale koristi od obiteljskih veza s Vatikanom. Svi oni su podržavali Pape u upravljanju Papinskom državom i Svetom Stolicom. Mnogi članovi crnog plemstva postali su visoki klerici, a neki čak i pape, kao što je Eugenio Pacelli koji je kasnije postao papa Pio XII. Obitelji crnog plemstva čiji su članovi bili pape još uvijek postoje, kao što su obitelji: Colonna, Massimo, Orsini, Pallavicini, Borghese, Odescalchi i Ludovisi, dok su neke izumrle: Savelli, Caetani, Aldobrandini i Conti.
Nakon sklapanja Lateranskog sporazuma, Crno plemstvo je dobilo dvojno državljanstvo Italije i Vatikana. Prema odredbama ugovora, plemićke titule koje je dodijelio papa bile su priznate u Kraljevini Italiji. Mnoge od tih obitelji bile su članovi uglavnom ceremonijalne papinske plemićke garde, dok su drugi bili na razne načine povezani sa Svetom Stolicom.
Papa Pavao VI 1968. godine je apostolskim pismom motu proprio Pontificalis Domus ukinuo mnoge položaje Vatikana i pozicije Crnog plemstva, promijenivši naziv Papinskog dvora u Papinski dom.
Povijest Venecijanskog Crnog plemstva
Pojam crnog plemstva ima daleko dublje značenje od puke podrške papinstvu i zapravo potječe iz vremena carstava koja su prethodila starom Rimu. Prije uspona Rimskog Carstva kao svjetske dominantne sile na Mediteranu, postojao je vrlo specifičan kartel oligarhijskih obitelji uglavnom povezanih s Babilonom, Perzijom, Grčkom, Tirom i Fenicijom. Ove obitelji dominirale su pomorskom trgovinom.
Tijekom vremena nova carstva su smjenjivala starija carstva, Babilonsko carstvo su naslijedili Medijci i Perzijanci koje su zatim osvojili Grci, a onda Rimljani. U tih oko 450 godina stvoreno je mnoštvo brakova između oligarhijskih obitelji iz različitih carstava, što je dovelo do krvnih loza koje su dijelile nasljeđe različitih predaka. U vrijeme Rimljana većina oligarhijskih obitelji vukla je podrijetlo iz Fenicije, Grčke, Perzije, Babilona pa čak i iz Egipta, a mnogi od njih su se na kraju nastanili u Veneciji.
Prvi od tri križarska rata na Bliskom istoku i preuzimanje Jeruzalema od muslimana od 1063. do 1123., uspostavili su bazu moći oligarhijskih obitelji koje su živjele u republici Veneciji i učvrstili njihovu moć kao bogate vladajuće klase u Veneciji i Genovi. Razlog tome je bilo proširenje Rimskog carstva na Bliski istok i zauzimanje značajnih trgovačkih puteva kroz Siriju, Izrael i Arapski poluotok, što je otvorilo značajne trgovačke mogućnosti za venecijansku luku koja je služila kao vrata iz Europe (od Jadranskog mora) daleko na Bliski istok i dalje u Aziju. Razina bogatstva je bila tolika da su Mlečani mogli razviti i pružiti vojnu pomorsku potporu križarskim pothvatima na Bliskom istoku, čime je Venecija postala ne samo gospodarska sila, već i strateška sila za Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) u kojem su Mlečani imali pravo trgovanja bez poreza sve do 1082. godine.
Nakon pada vladavine rimskih careva i razbijanja Rimskog carstva na republike i plemena, ove oligarhijske obitelji preuzele su potpunu kontrolu nad svima, uslijed povlaštenih trgovačkih prava koja su upravo te obitelji i uspostavile.
Mletačkom republikom je do 1172. godine upravljao imenovani glavni magistrat, poznat i kao dužd. Međutim, nakon 1172. godine izbor dužda povjeren je odboru od 40 članova, kojeg su birale najmoćnije obitelji republike iz Velikog vijeća Venecije.
Osnova prava ovih obitelji na vladanje je ono što se naziva oligarhija – ideja da su određene obitelji rođene da vladaju kao proizvoljna elita, čiji su temelj pronalazili u Aristotelovim filozofskim spisima u kojima je tvrdio da je ropstvo neophodna institucija, jer su neki rođeni da vladaju, a drugi da se njima vlada. Također, Aristotel je sveo pitanje ljudskog znanja na najgrublju osjetilnu sigurnost i percepciju “činjenica”.
Venecijanski oligarsi zgrtali su bogatstvo prakticirajući lihvarstvo, monetarizam i pljačku na račun tehnološkog napretka i fizičke proizvodnje. Pogleda li se današnjica, situacija se nije puno promijenila, osim metoda koje sada uključuju geopolitiku, odnosno metodu “podijeli pa vladaj”, koja dopušta jednoj sili da prevlada okrećući svoje protivnike jedne protiv drugih. Oligarhijska politika nastoji održati ravnotežu snaga među takvim protivnicima za vlastitu korist, no taj pokušaj dugoročno uvijek propada i dovodi do novih ratova.
Bit oligarhiije sažeta je u ideji carstva, u kojem elita koja se identificira kao gospodarska rasa vlada nad degradiranom masom robova ili drugih potlačenih žrtava. Oligarhijske metode uvijek stvaraju krizu sloma civilizacije, s ekonomskim depresijama, ratovima, glađu i bolestima.
Stup mletačkog oligarhijskog sustava bilo je obiteljsko bogatstvo (fond), a odnosi se na kontinuitet obiteljskog bogatstva od ropstva, kamatarenja i pljačke. U Veneciji je najveći fond bio zadužbina bazilike svetog Marka, usko povezana s mletačkom državnom riznicom, koja je apsorbirala obiteljska bogatstva plemića koji su umrli bez nasljednika. Ovim fondom upravljali su nabavnici Sv. Marka, čiji je položaj bio jedan od najmoćnijih u mletačkom sustavu. Oko ovog središnjeg fonda bila su grupirana pojedinačna obiteljska bogatstva velikih oligarhijskih obitelji, kao što su Mocenigo, Cornaro, Dandolo, Contarini, Morosini, Zorzi i Tron.
Kad je venecijanska oligarhija prenijela svoje obitelji i imovinu u sjevernu Europu, venecijanski fondovi pružili su jezgru za nastanak velike Banke Amsterdama, koja je dominirala Europom tijekom sedamnaestog stoljeća, i Banke Engleske, koja je postala vodeća banka osamnaestog stoljeća.
Venecija nikada nije bila pod kontrolom Rima, što objašnjava njihovu privrženost Bizantu. Karlo Veliki je na Veneciju gledao kao na neprijatelja budući je u vrijeme njene dominacije, zapadna strana Rimskog Carstva koju je kontroliralo papinstvo, bila pod njegovom jurisdikcijom. Karlo Veliki, kojeg je papa okrunio kao novog cara Svetog rimskog carstva, bio je prisiljen priznati Veneciju kao dio istočnog carstva, pod zaštitom cara Nicefora. To je razlog zašto je uvijek postojala značajna napetost između Vatikana i moćnih obitelji u potrazi za svjetskom dominacijom.
Tijekom 13. stoljeća, na vrhuncu vojne i pomorske moći, Mlečani su krenuli u stvaranje novog Rimskog Carstva sa središtem u Veneciji. Proširili su se na grčke otoke, Crno more i talijansko kopno. Pomogli su poraziti Hohenstaufenove vladare Njemačke i Italije, a venecijanska obavještajna služba pomogla je Džingis-kanu dok je napadao i brisao sile koje su se opirale Veneciji. Venecijanski bankari, često nazivani Lombardima, počeli su pljačkati mnoge dijelove Europe lihvarskim zajmovima.
Uzevši goleme lombardske zajmove od 120-180 posto za financiranje stranih ratova, Henrik III od Engleske je nakon 1255. postao nesolventan. To je dovelo do bankrota lombardijskih bankara, što je uzrokovalo krizu europskog gospodarstva, kolaps europske civilizacije, uključujući i pojavu crne kuge koja je ispraznila kontinent.
Usred kaosa, Mlečani su potaknuli svog saveznika Edwarda III od Engleske, da povede rat protiv Francuske u sukobu koji je postao Stogodišnji rat (1339.-1453.) i koji je bacio Francusku u kaos prije nego što je Sveta Ivana Orleanska porazila Englesku. Nakon toga su uslijedili i Ratovi ruža u Engleskoj. Kao rezultat mletačke dominacije, 14. stoljeće postalo je katastrofa za civilizaciju.
Oko 1400. godine europski centri moći koncentrirali su se u dva tabora: Gibelini, koji su podržavali obitelj Hohenstaufen, i Guelph, od Welfa, njemačkog princa koji se natjecao s Fridrikom za kontrolu nad Svetim Rimskim Carstvom. Mlečani su tada strateški počeli sklapati brakove s tim kraljevskim kućama kao sredstvo za širenje svog utjecaja u Europi, shvaćajući da je potajno širenje, ne kroz sukob, najbolje sredstvo.
Posebno je zanimljivo udruživanje brakovima s obitelji Guelph jer se papa udružio upravo s njima. Guelfi se još nazivaju Neri (Crni) Guelph ili Crno plemstvo i bili su Normani koji su osvojili Englesku u 11. stoljeću i Genovežani koji su podržavali Roberta Brucea u njegovom osvajanju Škotske, a podržavali su i Williama Oranskog u njegovom preuzimanju prijestolja Engleske. Williamova pobjeda rezultirala je formiranjem Banke Engleske i kompanije East India, koje su vladale svijetom od 17. stoljeća. Svaki sljedeći državni udar, revolucija i rat bili su usredotočeni na bitku Guelpha da zadrže i ojačaju svoju moć, što se danas pretočilo u nastojanje stvaranja Novog svjetskog poretka. Moć Guelpha proširit će se kroz talijanska financijska središta na sjeveru Francuske u Lombardiji koju su uspostavili Mlečani i kasnije će prenijeti u Hamburg, Amsterdam i konačno u London.
U drugom dijelu:
- Potomci Crnog plemstva
- Korporativni utjecaj Crnog plemstva
- Partneri Crnog plemstva
Provjeri/Black Nobility Terror
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
