Skrivena povijest pustinja Dakote

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

Zla (loša) zemlja

U američkoj saveznoj državi Južna Dakota postoji područje koje se naziva Badlands. I dok Wikipedia za ovo područje, čije bi se ime u slobodnom prijevodu moglo nazvati Zlom (lošom) zemljom, kaže da se radi o vrsti suhog terena gdje su mekše sedimentne stijene i tla bogata glinom opsežno erodirale tijekom dugog vremenskog perioda (od 75 milijuna godina), promotri li se ovo područje iz nešto drugačije perspektive, dobiva se potpuno novi kontekst nastanka Badlandsa.

Iznimno je zanimljivo pretražiti nešto starije fotografije ovog područja, kada su strukture, za koje znanost tvrdi da su rezultat prirodnih procesa, bile znatno manje erodirane. Te fotografije ukazuju da „službena“ priča ne stoji toliko na čvrstim nogama.

Mjesto prikazano na slijedećoj slici (lijevo) nekada se nazivalo „Dvorac tisuću soba“, a mjesto na slici (desno) „Dvorac drevnih“. Zbog čega se danas ta mjesta više ne nazivaju tako? Izgledaju li vama ovo stvarno kao prirodne formirane stijene ili kao ostaci nekih uništenih palača?

A što tek reći o prikazu ovog područja sa slijedeće slike?

Ili o detaljima prikazanim na slijedećim slikama?

Domaći naziv za Badlands među američkim domorocima je „Macko Sicka“, što je nevjerojatno slično engleskom izrazu „Make Sick“. No, to nije jedini primjer u kojem je američkim domorocima pripisano da govore materinjim jezikom, a zapravo se samo radi o malo izmijenjenom engleskom jeziku.

Ako je „Macko Sicka“ zapravo „Make Sick“, postavlja se pitanje zašto su ovo područje tako nazvali američki domoroci? Jesu li se ljudi ovdje razbolijevali zbog ostataka zagađenja nekog davnog kemijskog ili čak nuklearnog rata? Jesu li ove erodirane strukture zapravo samo ostaci nekadašnjeg mega grada?

Još jedan indijanski izraz za to područje je bio „Mankizita-Watpa“ za kojeg znanstvenici tvrde da znači „zemaljska rijeka koja se dimi“. Ako je to tako, uslijed čega se dimila ta rijeka?

Najraniji poznati opis regije, za koju se vjeruje da je White River Badlands, je onaj Jamesa Clymana, jednog od članova grupe jedanaestorice Jedediaha Smitha, koji je prošao kroz to područje 1823. godine. U tom opisu područja, osim naglaska na nedostatku vegetacije i „nevjerojatnih formacija tla“, posebno u oko upada dio s opisima „gomila pepela“. Tih gomila pepela danas više nema, pa se postavlja pitanje jesu li te gomile pepela, koje je Clyman opisao ostatci nekog drevnog rata?

Još jedan opis iz 1834. godine ostavlja mnoštvo upitnika, a radi se o pismu njemačkog princa Maximiliana od Wieda, koji se nakon putovanja uzduž rijeke Missouri vratio u Fort Pierre, gdje mu je trgovac iz utvrde William Laidlow dao opis Badlandsa. Njemački princ tada je zapisao:

„…Jako sam žalio što nisam mogao ostati dovoljno dugo da posjetim zanimljivu oblast Mauvaises Terres, koja je udaljena nekoliko dana putovanja odavde. Gospodin Laidlow, koji je bio tamo zimi, dao mi je opis tog mjesta. Udaljen je dva dana putovanja jugozapadno od Fort Pierrea i tvori, u ravnoj preriji, nakupinu brežuljaka najčudnijih oblika, koji izgledaju poput tvrđava, crkava, sela i ruševina…“  

A evo i još jednog opisa iz 1864. godine, objavljenog u francuskom putničkom časopisu Le Tour du Monde, kojeg je dao Francuz E. de Girardin nakon što se popeo na tristotinjak metara visoko brdo na tom području:

„Na horizontu, na kraju goleme ravnice obojene svjetlom zalazećeg sunca, pojavljuje nam se grad u ruševinama, golemi grad okružen zidinama i bedemima, ispunjen palačom okrunjenom gigantskim kupolama i spomenicima najfantastičnije i najbizarnije arhitekture. Odvojeni dijelovima tla bijelim poput snijega uzdižu se dvorci od cigle crvene boje, piramide sa svojim oštrim vrhovima, a stup od stotinjak metara visine uzdiže se poput gigantskog svjetionika usred ovog kaosa ruševina.“

Stavimo li ovu pretpostavku o nekadašnjem mega gradu u kontekst „tragača za zlatom“ iz 19. stoljeća, ne možemo a da se ne zapitamo što su to točno otkapali tragači diljem ove zemlje tih godina? Je li se baš slučajno dogodio uspon tajnih društava diljem Sjeverne Amerike u 19. stoljeću, koja su, uzgred rečeno, u pravilu bila povezana s rudarstvom? Što je to tako tajanstveno bilo u „običnom“ rudarenju?

O događaju koji bi mogao biti odgovoran za sve ovo govori i dehistorizirana i depersonalizirana mitološka predaja domorodaca Sijuksa. Naime, u njihovim predajama postoji lik po imenu Wakinyan, što se prevodi kao „gromovnik“ ili „nebeski duh“. Kada Wakinyan leti, on grmi a iz očiju ispaljuje munje. Wakinyan se bori sa rogatom zmijom Unktehi, a što ima nevjerojatnu sličnost s nekim drugim mitologijama:

„Ujutro planiranog napada veliki duh, užasnut takvim očiglednim nepoštovanjem, izazvao je snažnu oluju koja se stvorila na nebu iznad. Tamni oblaci zaklonili su sunce, dok je Wakinyanov gromoglasni prasak tutnjao preko horizonta. Munje su udarile u zemlje i vatra je izbila iz dubine Zemlje. Veliki ponor razdvojio je zemlju, progutavši neposlušne nezadovoljnike i s njima sve bujne travnjake, bujne potoke, biljke i životinje, ostavljajući iza sebe neplodnu pustoš poznatu kao Mako Sica (Badlands), zauvijek podsjećajući buduće generacije na cijenu oholosti i pohlepe“.  

Još jedna zanimljiva stvar vezana uz Južnu Dakotu je činjenica da, iako su Europljani ovdje navodno stigli još u 17. stoljeću (u 17. stoljeću dio engleskog teritorija se zvao Rupertova zemlja, a u 18. stoljeću dio francuskog teritorija La Louisiane), prvo izvješće putnika dolazi tek iz 1823. godine, niti postoje crteži, slike ili karte prije sredine 19. stoljeća. Ako i postoje karte one redom izostavljaju područje Južne Dakote ili to područje nazivaju „Nepoznatom zemljom“, „Zemljom divova“ ili „Zemljom kanibala“.

Da su Hollywoodski filmovi o divljem zapadu samo bajke s ciljem zametanja prave povijesti i istine, osim ovih dokaza, govori i povijesno sačuvani izvor o drevnim stanovnicima ovog područja pod imenom Padouca:

„Padouca su bili ‘nepoznate rase i jezika’, s navikama u mnogočemu različitim od bilo koje druge nacije. Umjesto raštrkanih i neplaniranih sela, njihova naselja su bila pravilno raspoređenih ulica koje su tvorile trgove, kao u modernom gradu. Kuće su bile uredno građene, a po inteligenciji i životnim navikama bili su na većoj razini od istočnijih plemena, koja su gotovo neprekidno ratovala. Malo se zna o njihovoj povijesti nakon posjeta Francuza tijekom prve četvrtine 18. stoljeća.“

Bez obzira što mislili o svemu, bez pravih dokaza nema potvrde svega ovoga. Kada bi i bilo volje i motiva za istražiti predmetno područje, to danas ne bismo mogli jer je Badlands, kako prikladno, proglašen nacionalnim parkom.

Provjeri/falsehistory.net

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !