Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Tamna strana zadovoljstva
“Nitko nije beznadnije porobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni.”
Te je riječi napisao Goethe prije gotovo 200 godina, ali su možda relevantnije u našem vremenu nego što su bile u njegovom. Mnogi ljudi pretpostavljaju da živimo u slobodnom društvu, jer se zapad nije pretvorio u distopijski pakao poput onog prikazanog u knjizi 1984. Georgea Orwella.
Većina ljudi vjeruje da bi tiranija bila uočljiva. Bilo bi očito i svi bi to prepoznali. Ali je li to stvarno slučaj? Ili bismo mogli živjeti u društvu analognom onome koji je prikazao Aldous Huxley u svom distopijskom romanu Vrlo novi svijet? Je li moguće da su tehnologija, droga, pornografija, i druge ugodne diverzije stvorile građanstvo koje je previše ometeno da primijeti lance koji ih vežu?
Kada je Hrabri novi svijet prvi put objavljen 1931. godine, Huxley nije smatrao distopijski svijet koji je prikazan kao neposrednu prijetnju. Trideset godina kasnije, međutim, nakon Drugog svjetskog rata, širenjem totalitarizma i velikih koraka napravljenih u znanosti i tehnologiji, Huxley je promijenio mišljenje. I u govoru održanom 1961. iznio je slijedeće upozorenje:
„Postojat će u nekoj sljedećoj generaciji, farmakološka metoda stvaranja robova i diktature bez suza, da tako kažem. Proizvodnja svojevrsnog bezbolnog koncentracijskog logora za cijela društva, tako da će ljudima zapravo biti oduzete slobode, ali će radije uživati u tome jer će biti odvučeni od svake želje za pobunom propagandnim ispiranjem mozga ili ispiranjem mozga pojačanim farmakološkim metodama. A čini se da je ovo konačna revolucija.“
U budućnosti, prema Huxleyu, vladajuće klase će naučiti da se kontrola stanovništva može postići ne samo eksplicitnom uporabom sile, već i prikrivenijom metodom utapanja masa u beskrajnoj ponudi ugodnih zadovoljstava.
Godine 1984., objašnjava Huxley, požuda za moći je zadovoljena nanošenjem boli. U Vrlom novom svijetu nanošenjem nešto manje ponižavajućeg zadovoljstva. Kako se zadovoljstvo može iskoristiti kako bi se ljudima oduzela sloboda? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo razgovarati o instrumentalnom kondicioniranju, što je metoda modificiranja ponašanja organizma.
U 20. stoljeću harvardski psiholog B. F. Skinner izveo je poznati set eksperimenata u kojima je testirao različite metode uvođenja novih ponašanja kod štakora. Ovi eksperimenti iznijeli su na vidjelo kako „moći koje postoje“ mogu uvjetovati ljude da vole svoje ropstvo. U jednom setu eksperimenata, Skinner je pokušao njegovati nova ponašanja putem pozitivnog potkrepljenja.
Davao je štakoru hranu kad god je obavljao poželjno ponašanje. U drugom nizu eksperimenata pokušao je oslabiti ili eliminirati određena ponašanja kaznom. Pokrenuo je bolan stimulans kada je štakor izveo ponašanje koje je Skinner želio eliminirati. Skinner je otkrio da je kazna privremeno okončala nepoželjna ponašanja, ali nije uklonila motivaciju životinje da se upusti u takva ponašanja u budućnosti. Skinner zaključuje:
„Kažnjeno ponašanje vjerojatno će se ponovno pojaviti nakon što se povuku kaznene posljedice.“
Ponašanja koja su bila uvjetovana pozitivnim potkrepljenjem, s druge strane, bila su trajnija i dovela su do dugoročnih promjena u obrascima ponašanja životinje. Huxley je bio upoznat s Skinnerovim eksperimentima i razumio njihove sociopolitičke posljedice. U Vrlom novom svijetu i njegovim kasnijim djelima, Huxley je predvidio pojavu nekontrolirane oligarhije koja će provoditi slične eksperimente na ljudima, kako bi uvjetovala poslušnost i minimizirala potencijal za građanske nemire.
Skinner je, kao i Huxley, također razumio asocijalne implikacije svojih eksperimenata. Ali vjerovao je, suprotno Huxleyju, da društveni inženjeri mogu koristiti to operativno kondicioniranje za veće dobro, što dovodi do razvoja znanstveno upravljane utopije. Međutim, sljedeći odlomak iz Skinnerove knjige Walden2, otkriva da bi takvo masovno uvjetovanje omogućilo poguban oblik tiranije, onaj u kojem bi mase bile porobljene, ali se osjećaju slobodnima:
„Sada kada znamo kako pozitivno potkrepljivanje djeluje i zašto negativno ne, možemo biti promišljeniji i stoga uspješniji u našem kulturnom dizajnu. Možemo postići neku vrstu kontrole pod kojom se kontrolirani ipak osjećaju slobodno. Rade ono što žele, a ne ono na što su prisiljeni. To je izvor snažne moći pozitivnog potkrepljivanja. Nema suzdržanosti i pobune. Pažljivim dizajnom ne kontroliramo konačno ponašanje, već sklonost ponašanju, motive, želje. Zanimljivo je da se u tom smislu pitanje slobode nikada ne pojavljuje.“
U Vrlom novom svijetu, glavna „nagrada“ za uvjetovanje podređenosti pozitivnim potkrepljenjem bio je super lijek nazvan Soma. Svjetski kontrolori, piše Huxley, poticali su sustavno drogiranje vlastitih građana u korist države. Somu su svakodnevno unosili građani Vrlog novog svijeta dok je nudila ono što je Huxley nazvao „odmorom od stvarnosti“. Ovisno o dozi, stimulirao je euforiju, ugodne halucinacije ili se koristio kao snažno sredstvo za spavanje. Također je služio povećanju sugestivnosti, čime je povećana učinkovitost propagande kojoj su građani kontinuirano bili izloženi. Huxley dalje piše:
„U Vrlom novom svijetu, navika Soma nije bila privatni porok, bila je politička institucija. Dnevni obrok Some bio je osiguranje protiv osobne neprilagođenosti, društvenih nemira i širenja subverzivnih ideja. Religija je, izjavio je Karl Marx, opijum naroda. U Vrlom novom svijetu, ova situacija je obrnuta. Opijum, odnosno Soma je bila narodna religija.“
Ali svjetski kontrolori Vrlog novog svijeta nisu se oslanjali samo na Somu. Država je promovirala seksualni promiskuitet kao još jednu taktiku kako bi se osiguralo da svi uživaju u svom ropstvu. Slogan – „Svatko pripada svakome“, bio je usađivan u umove građana od malih nogu, a kako su institucije monogamije i obitelji ukinute, svi su se mogli bez smetnji prepustiti svojim seksualnim impulsima. Stalni pristup seksualnom zadovoljstvu poslužio je da se osigura da pažnja građani budu ometena, kako ne bi shvaćali stvarnost svoje situacije.
Zabava koju je odobrila država također je odigrala važnu ulogu u stvaranju „bezbolnog koncentracijskog logora“ Vrlog novog svijeta. Ono što je Huxley nazvao „neprekidnim odvraćanjem pažnje“, država je koristila kao instrument politike kako bi utopila umove svojih građana u „moru nebitnosti“.
Paralele koje postoje između Vrlog novog svijeta i društava današnjice su neporecive. U knjizi Vrli novi svijet Revisited, objavljenoj 1958. godine, Huxley se zapitao kako budući socijalni inženjeri mogu uvjeriti svoje subjekte da uzimaju lijekove koji će ih natjerati da razmišljaju, osjećaju se i ponašaju na načine koje smatraju poželjnima. Zaključio je, po svemu sudeći, da će biti dovoljno samo staviti tablete na raspolaganje.
Danas se procjenjuje da je svaki šesti Amerikanac na nekom obliku psihotropnog lijeka. Opioidna kriza se proširila zapadom. Sposobnost online zadovoljavanja seksualnih impulsa mnoge je uvukla u kandže ovisnosti o pornografiji, a pametni telefoni i druge tehnologije oduzimaju pažnju većini ljudi veći dio dana. Nejasno je u kojoj mjeri su nam ova zadovoljstva namjerno gurnuta i u kojoj mjeri su ona odgovor na potražnju potrošača. Ali bez obzira na odgovor, stvarnost je da rastresena i zaglupljena populacija jednostavno nema mentalnih resursa da se odupre njihovom porobljavanju.
Dok moderni vapaj „daj mi televiziju i hamburgere i ne zamarajte me odgovornostima za slobodu“, ne zamijenite vapajem „dajte mi slobodu ili mi dajte smrt“, sloboda neće prevladati. Umjesto toga, sve dok ljudi trguju svojom slobodom za užitke i udobnost, društveno uvjetovanje na koje je Huxley upozoravao, postaje samo rafiniranije i učinkovitije kako tehnologija napreduje i kako se stječe više uvida u to kako predvidjeti i kontrolirati ljudsko ponašanje.
Hoće li većina nas moći tolerirati ovu vrstu manipulacije, ostaje za vidjeti. Ako se trenutni trendovi nastave, čovječanstvo će biti podijeljeno u dvije skupine. Bit će onih koji prihvaćaju svoje ugodno ropstvo i onih koji se odluče oduprijeti radi postizanja ne samo svoje slobode, već i ljudskosti. Jer kao što je bivši rob Frederick Douglas primijetio sredinom 19. stoljeća, mnogo prije nego što je Huxley napisao Vrli novi svijet:
„Kada rob postane sretan rob, učinkovito se odrekao svega onoga što ga čini čovjekom. Otkrio sam da je za stvaranje zadovoljnog roba potrebno napraviti nepromišljenog. Mora biti u stanju otkriti nikakve nedosljednosti u ropstvu. Mora se natjerati da osjeća da je ropstvo ispravno, a na to može doći tek kad prestane biti čovjek.“
Provjeri/Odysee (InfoTeam)
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
Ako se ne varam i Huxley je bio član kabale, a služio im je kao “intelektualac” iliti “visoki svećenik”. Danas je njegovo mjesto zauzeo Yuval Noah Harari. A i Yuval je napisao par knjiga koje su očito “in”, jer mi se već par ljudi pohvalilo da ih čitaju i da su vrlo zanimljive. Mene baš i ne “vuče” nešto.
ne znam da li je i on bio, ali činjenica da je njegov brat Julian Huxley, bio član kabale. fanatični eugeničar i antiteist.
J. Huxley je bio prvi direktor UNESCO-a, predsjednik Britanskog eugeničkog društva, prvi predsjednik Britanskog humanističkog udruženja (BHA) i suosnivač organizacije World Wildlife Fund (WWF). WWF je organizacija za zaštitu životinjskog svijeta. A osim Huxleya u osnivanju WWF-a su sudjelovali i: nizozemski princ Bernhard, muž poslijeratne nizozemske kraljice Julianne, princ Phillip, muž kraljice Elizabete i Godfrey A. Rockefeller iz mafijaške familije.
Sve fanatični eugeničari. Bernhard je inače bio Nijemac i prije 2. sv. rata pristalica Hitlera i NSDAP-a, nakon 2. sv. rata je postao globalistički igrač i bio je prvi predsjedavjući na osnivačkoj konferenceiji grup Bilderberg 1954.
Prije 3 godine premimuli Philip, Charlesov ćaća, također je bio degnerirični eugničar, poznat po onoj izjavi: “da se mogu ponovo roditi, rado bih se rodio u obliku smrtonosnog virusa, pa da pomognem u rješavanju prenaseljenosti zemlje.”
BHA je britanska organizacija takozvanih humanista, ili evolucijskih humanista- elitarmih, vrlo agresivnih ateista, bilje rečeno antiteista, koji se doista bore protiv religioznosti i Boga. pod nekim plaštom napretka, prosvjećenja, sekularzacije i sličnih bla, bla. vrlo elitarno, snobovski, bahato..
Poznati član BHA zadnjih godina je humanistički (ustvari antiteistički) aktivist Richard Dawkins, onaj koji je prije 10-ak godina, po javnim busovima u Britaniji pravio reklamnu kampanju sa velikim reklamnim natpisima, na kojima je pisalo: Vjerojatno nema Boga.
Dakle, ako je brat Julian bio u samom vrhu ovih degenerika, onda se nameće sumnja da Aldous Huxley nije pisao svoj roman, kao nekakvu opomenu od buduće distopije,- već možda suprotno, kao izraz njihovih planova i snova, o takvoj distopiji, o kojoj ta banda sanja desetljećima.
Volio bih da objasniš što podrazumijevaš pod “kabala”.
Naša je nesreća što se u XXI st. nismo oslobodili stereotipa koje su naši preci njegovali dvije tisuće godina.
Kabala ili zavjerenici – oni koji smišljaju i pripremaju nešto u tajnosti što će imati loše ili čak pogubne učinke na masu ljudi, pri čemu će par pojedinaca prosperirati: materijalno, duhovno ili na bilo koji drugi način. Huxley se mnogo družio s eugeničarima onog doba, pa sad – je li i on bio eugeničar, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Ali da se družio – družio se.
Ja se s eugeničarima ne družim, a i da sretnem kojega slučajno i otkrijem čime se on to bavi – svkako se ne bih nastavio “sretati” s njim/njom, a još manje redovito družiti, ispijati konjake po elitističkim klubovima i slično. A njemu je to vrlo elegantno polazilo od ruke.
Nisam bez vraga pitao. Činjenica je da je taj pojam u strogom smislu vrsta misticizma, isto kao što je činjenica da ga mnogi koriste da za zlo (i nekakvu svjetsku urotu) optuže sasvim određenu rasu. Od bilo kakvog oblika mržnje, u što uključujem i antisemitizam, bježim k`o vrag od tamjana.
inače nisam čitao ni Huxleyevu ni Orwelovu knjigu, o njima znam tek onako iz drugih članaka i mkomentara. I jednom sam baš čitao takave jedan članak, usporedbu Orwelove i Huxleyeve distopije. I kaže, se da je Huxleyeva puno gora. Jer je tako postavljena, da ljudi skoro uopće nemaju šanse da se izbave iz nje.
Dok je Orwellowa distopija kao neka vrsta diktature koje su ljudi svjesni i tu postoji šansa, da će jednog dana doći do ustanaka i zbacivanja diktature, Huxleyeva distopija je tako postavljena- da ljudi uopće ne shvataju da su robovi, kroz manipulacije, propagandu, matrix, prediktivno programiranje..itd.. i tako nema šanse da se ikada oslobode..
I danas , ako pogledamo što se događa… možemo vidjeti baš kao neke začetke takve distopije… jer većina ljudi je totalno zadebilizirana, i jos uvijek i nakon plandemije i svih ostalih gadosti uopće ne kuži ništa