Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Virusi, hm…
Zamislite da ste član međunarodne znanstvene ekspedicije koja je krenula i upravo stigla na nama najbliži planet koji očito vrvi životom. Oko vas su prostrana polja, šume, neprohodne džungle. Život vrije, barem među florom. Ali nigdje ni traga ni glasa od faune – nema životinja, nigdje ničega što se kreće i skakuće po ovim visoravnima i džunglama.
Zatim nakon mjesec dana naiđete na leš nečega što izgleda kao mrtva životinja. Već na prvi pogled jasno je da to nije biljka, nego životinja. Raspad tkiva je tek počeo, možda prije sat vremena. U svakom slučaju, primjerak je dobro očuvan.
Spakirate ga u posebnu vrećicu i odnesete u laboratorij koji ste u međuvremenu izgradili. Počnete ga proučavati: secirate ga, saznate da ima nekakve “organe”, pojedine čestice stavite pod elektronski mikroskop. Ali stvorenje je drugačije od svega što ste vidjeli u svom životu, u procesu svog znanstvenog obrazovanja, u svojoj profesionalnoj karijeri.
Uostalom, vi vrlo dobro poznajete (mikro)biologiju i anatomiju životinja s planeta Zemlje, znanstvenici prije vas opisali su sve karakteristike svih životinja na našem planetu u stoljetnim proučavanjima prirode.
A sad po prvi put u vašem životu vidite ovu mrtvu životinju. I ne samo to: na ovom planetu je i gravitacija drugačija, drugačije su i mješavine plinova u zraku – zato morate nositi svemirska odijela i posebne boce sa zrakom koji udišete – inače biste se ugušili i umrli. Uzorak mrtve životinje ima potpuno drugačiju anatomiju od svega što ste vidjeli u svojoj karijeri. Stanice također izgledaju drugačije pod elektronskim mikroskopom. Sve je novo i neistraženo.
Pratite li me? Sad mi molim vas recite: kako ćete, dovraga, odrediti kako se ta “stvar”, ta “životinja” kreće (ako se uopće kreće) kad je živa? Hoda li, leti ili možda pliva u jezeru pored vaše baze? Kako se hrani i jede li uopće? Logika nam govori da bi trebala jesti ako želi živjeti. Ali što jede? Ne znate koji je od “organa” želudac, jer je sve potpuno drugačije od svih živih bića na Zemlji. I ima li uopće želudac. Vau, kakva zagonetka.
Pred vama je mrtvo biće, koje je očito nekada živjelo, jer pojedini dijelovi tog stvorenja već nakon dandva osjetno trule. Zatim promatrate čestice kako se mrve i marljivo zapisujete sve što vidite pod elektronskim mikroskopom. Ruku na srce – nemate ni najmanju priliku saznati što je to stvorenje: kako živi, kako se razmnožava, je li dvospolno, kako se hrani, kako se kreće, je li dio hranidbenog lanca i gdje se nalazi u tom lancu, …, ništa, apsolutno ništa. Tri mjeseca ste ga proučavali i tri mjeseca ste išli na teren kako biste ga pokušali vidjeti uživo – in vitro. I ništa. Osim ovog primjerka kojeg držite u hladnjaku na odgovarajućoj temperaturi.
Inače, otkrili ste kako izgledaju te mikrostrukture za koje mislite da su stanice. Saznali ste doduše njihovu mikrobiološku strukturu, od kojih molekula se sastoje,… ali to je sve. Još uvijek nemate pojma kako ovo stvorenje izgleda u divljini – dok je živo. Nakon godinu dana boravka na ovom planetu, situacija je potpuno ista. Tijekom cijele ekspedicije niste susreli živo biće, niti ovo, niti bilo koje drugo biće.
Čudan planet – pun zelenja, ali bez životinja. Osim ovog primjerka, koji žalosno leži ovdje pred vama. Ponestaje vam resursa i iz stožera na Zemlji dolazi naredba da se vratite na Zemlju. Sa sobom ponesete mrtvo stvorenje, a nakon povratka na Zemlju svi živi stručnjaci i znanstvenici se neko vrijeme bave tim stvorenjem. Ali nakon pet godina odustaju jer jednostavno ne razumiju kako to stvorenje živi. Sve tone u zaborav.
Prije smo putovali u budućnost – sada se vraćamo u prošlost. Zamislite da ste član međunarodne znanstvene ekspedicije, sredinom 19. stoljeća, koja proučava mikrobiologiju najpoznatijeg sisavca na planeti Zemlji – čovjeka ili po domaće – homo sapiensa. Na raspolaganju vam je mikroskop, najmodernije čudo tehnike. Ali nemate elektronski mikroskop, koji je izumljen tek sto godina kasnije, oko 1947.
Imate ogromnu prednost u odnosu na gore navedena znanstvena istraživanja – iza vas su stoljeća i tisućljeća proučavanja ljudskog tijela i organizma. Anatomija je jasna kao dan – ne samo da imate popisane sve kosti, sve mišiće i sve navedene organe – znate i kako se to stvorenje kreće, što jede, kako živi, čemu služe pojedini organi, kako se razmnožava, itd. Iako, po prvi put u svom životu, vidite sićušne strukture od kojih je sastavljeno to biće. Možete ih vidjeti pod mikroskopom.
Međutim, da biste proučavali te strukture, potreban vam je leš – mrtvac, iz kojeg možete izrezati pojedine organe, pojedine čestice. Ne možete promatrati strukturu pod mikroskopom u živom organizmu – in vitro. Možete promatrati samo male čestice izvan tijela objekta koji promatrate. Pri promatranju koristite razna pomagala: alkohol i druge kemikalije, koje osiguravaju da promatrano tkivo ostane što “svježije”, inače dolazi do razgradnje – sve ode u ništa – mijenja se boja, struktura i fiziološka svojstva.
Da se tkivo raspada poznato je tisućama godina – to znaju i tadašnji mrtvozornici i svi očevici velikih bitaka. Ako se poprište bitke brzo ne očisti – sve počinje smrdjeti, a leševi više ne nalikuju na izvorne ljude. Sve više nalikuje mješavini biološkog otpada – komposta.
Dio ste jednog velikog međunarodnog tima predvođenog svjetski poznatim znanstvenikom – Dr. Louis Pasteurom. Pod mikroskopom vidi tkivo u nekoj fazi raspadanja, alkohol i kemikalije ga usporavaju, ali raspadanje je neizbježno. Među većim česticama g. Pasteur također vidi manje čestice i dolazi na genijalnu ideju – manje čestice su “virusi”. On razmišlja o tome i dolazi do teorije da su te čestice, ti virusi, zapravo mala bića koja su odgovorna za smrt predmeta koji se proučava, odnosno čovjeka.
Vrši razne pokuse i testove na leševima ljudi koji su umrli od raznih bolesti i sve je više uvjeren da su upravo te sitne čestice (virusi) odgovorne za smrt dotične osobe. Dolazi na ideju da je svaka bolest uzrokovana vrlo posebnim virusom koji ima vrlo specifična svojstva, da “napada” i ubija dotičnog živog čovjeka na vrlo poseban način. Tako je rođena Pasteurova “teorija klica” (Germ Theory).
Tek stotinjak godina kasnije pojavio se elektronski mikroskop koji je “potvrdio” Pasteurove pretpostavke. Zaista postoje mikro ili čak nanočestice koje elektronski mikroskop može vidjeti. Jedini problem je što ono što elektronski mikroskop vidi – vidi čestice raspadajućeg tkiva. Ne postoji apsolutno nikakav znanstveni dokaz da se radi o nekakvim “virusima” koji uzrokuju razne bolesti. Ako vi, dragi čitatelju, nađete dokaz – onda ga molim proslijedite uredništvu. U povijesti čovječanstva sigurno ćete biti upisani velikim slovima.
Vaš brat, također znanstvenik, dio je drugog međunarodnog tima koji vodi dr. Bechamp. Gospodin Bechamp ne vjeruje u teoriju o “klicama” i “virusima” svog rivala, gospodina Pasteura. Njegova je teorija potpuno drugačija. On razvija teoriju pod nazivom “teorija terena” (Terrain Theory). Ukratko: način života, nepravilna prehrana, izloženost štetnim tvarima (alkohol, duhan, droga i sl.), izloženost stresu, prljavštini, kemikalijama i općenito neuredan život – to su uzroci bolesti.
Svaka se bolest očituje na svoj poseban način, ali samo zato što različiti dijelovi tijela različito odumiru: jednom počinje jetra, drugi put bubrezi, treći put krv umire itd. U živom tijelu dolazi do razgradnje organizma. Kada umirući organ i preostali organi više ne mogu podnijeti težinu “raspadanja”, naš pacijent umire. Tako tvrdi gospodin Bechamp.
Sve ostalo je povijest. Bechampova teorija nije se svidjela nekim vrlo utjecajnim ljudima tog vremena. I obrnuto – Pasteurova teorija bila je vrlo popularna kod tih utjecajnih ljudi. Zašto? Jer – ako imamo “napadača” na organizam, nekakav “virus” – onda je potrebno pronaći lijek – otrov za taj virus. Otrov će uništiti virus, spriječiti njegovo razmnožavanje i izliječiti bolesni organizam. Za svaki virus – svoj lijek. Za svaki lijek – toliko i toliko dolara. Tako je nastala moderna medicina, a kasnije i farmaceutska industrija. Ovaj mit o “virusima” živi i 170 godina kasnije. Zapravo, tek se nedavno proširio do neslućenih razmjera.
Zašto sam zapis započeo s posjetom planetu na kojem su znanstvenici naišli na „biće“ koje, unatoč svom znanju, nisu mogli „dešifrirati“? Jer ovo je dosta slično istraživačima Pasteuru i Bechampu. Zapravo, ni jedan ni drugi nisu dokazali da su u pravu. Ali Pasteur, koji je proučavao nešto o čemu nije imao pojma, nije ama baš ništa dokazao. Zurio je u strukture koje su mu se stvarale pred očima i nije znao što znače. Ali bio je ambiciozan, pravi ego-trip, željan slave i aplauza, vjerojatno pohlepan i željan materijalnih dobara. Zato je morao brzo smisliti teoriju koja – iskreno – ima neke logike. To je zapravo vrlo logično i nije teško povjerovati.
Jedini problem s ovom teorijom je što je pogrešna i lažna. Nije dokazana i nije dokaziva. Naprotiv, danas postoji par znanstvenika koji su dokazali da je Louis Pasteur bio u krivu. Problem je što javnost zna vrlo malo o tim znanstvenicima, oni obični ljudi koji vjeruju u teoriju o klicama, virusima i sićušnim napadačima. Zašto? Jer tako ih u školama uče već 170 godina.
Inače, mnogo godina kasnije, na samrti, Pasteur je priznao da je sve izmislio i da je Bechamp najvjerojatnije u pravu. Ali tada je bilo prekasno. Ti su utjecajni ljudi već preuzeli uzde moderne medicine i farmacije. Gruda se zakotrljala, a kotrlja se i danas.
Kako zaustaviti ovu grudu pogledat ćemo u drugom dijelu ove mini serije i otkriti onih par znanstvenika koji su uz pomoć modernog elektronskog mikroskopa dokazali da su te mikro i nano čestice zapravo dijelovi raspadajućeg tkiva.
P O D I J E L I !
