Petak, 9 prosinca, 2022
NaslovnicaTop komentarDr. Lidija Gajski: Medicina – pad, zlouporaba i konačno oslobođenje!

Dr. Lidija Gajski: Medicina – pad, zlouporaba i konačno oslobođenje!

4.9
(58)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Glas razuma

U nastavku vam donosimo tekst dr. Lidije Gajski, koji je izložila na promociji knjige „Korona kult“, autora Hrvoja Pendea, u Rijeci 5. srpnja 2022. godine.

…………..

Već duže vrijeme svjedočimo urušavanju integriteta medicine i liječništva. Tijekom kovid krize to je postalo sasvim očito. Zdravstveni sustav napustio je svoju temeljnu zadaću; liječnička struka doživjela je stručno i moralno potonuće.

Stručni i moralni krah liječništva

Liječnici su glavni nositelji medicine i zdravstva. Kad je riječ o stručnom znanju, svi smo mi liječnici učili iz istih knjiga, polagali iste ispite i na sličan način stjecali profesionalno znanje. Svi bi trebali znati što su respiratorne zarazne bolesti i što je epidemija, odnosno pandemija. Tko je od doktora ikad čuo za zaraznu bolest koja se ispoljava svim mogućim simptomima? I koja se (pod nazivom post-COVID sindrom) može razvlačiti unedogled? I čija se dijagnostika temelji na nepouzdanom testu? Nije li stručna greška ustrajati na liječenju koje ne daje efekta? I kao uzrok smrti upisati prehladu, a pacijent je bolovao od uznapredovalog karcinoma?

Jesu li se liječnici ikad dosad susreli s epidemijom koja se rasteže godinama i javlja se u valovima? I otkad to zarazu šire zdravi (asimptomatski) pojedinci? Zar netko od doktora doista misli da se prenošenje zarazne bolesti može spriječiti na način da se člana obitelji zatvori u sobu? Ili tako da se ljudima stavi maska koja štiti od virusa toliko koliko rešetke na prozoru štite od komaraca? Ili tako da ih se testira testom koji je jedan dan pozitivan, drugi dan negativan, a treći opet pozitivan? Ili na način da ih se opetovano cijepi premda se nakon „cjepiva“ i dalje razboljevaju? I sve uz činjenicu da se mjere primjenjuju od situacije do situacije, nedosljedno i kontradiktorno.

Svjesno ili nesvjesno liječnici su odbili čitati, istraživati, tražiti odgovore na stručna pitanja koja su se svakodnevno otvarala. U ovom korona-razdoblju kolektivno su poglupavili. Točnije, pristali su, izabrali su biti glupi. Jer im je život tako lakši. Jer ne moraju ulaziti u sukob s nadređenima i sa samim sobom.

Koliko su čvrsto liječnici morali zatvoriti oči i usta da ne vide i ne progovore o stradanju ljudi koji zbog kovid mjera nisu na vrijeme obavili pretragu ili terapijski zahvat? I o tome da su umirali zbog neadekvatnog liječenja kovida? Čime mogu opravdati činjenicu da su bolesnicima uskratili učinkovite lijekove za kovid? I da se nisu usprotivili uvođenju neispitanog „cjepiva“? Već su opsesivno i arogantno nagovarali na cijepljenje i onda kad su se ljudi dvoumili, pa i onda kad su imali stanja koja nalažu krajnji oprez. A kad bi se cijepljeni razboljevali od nuspojava, okretali su glavu, omalovažavali njihove tegobe i uvjeravali ih da nisu od „cjepiva“.

Koliko su čvrsto liječnici morali zatvoriti srce da bolesnike ne puste u ordinaciju i da im uskrate pregled? I da im, ionako teško dišućima od svojih bolesti i starosti, nameću još i tu nesretnu, beskorisnu, ponižavajuću masku? Koliko je bešćutnosti trebalo da se ljude zlostavlja besmislenim testiranjem, da ih se zdrave zatvara i onemogućava im normalan život? Koliko je zluradosti i sadizma bilo u stalnom zastrašivanju i prijetnjama tobože opakom, smrtonosnom bolešću?

Liječnici su se, priznali to sebi ili ne, odrekli svoje profesionalne etike i osobne savijesti. Doktor nije dužan izvršiti nikakav politički nalog ili naredbu ako se oni kose sa zdravljem i interesom bolesnika. Etički kodeks liječničke struke kaže: „Liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti čovjekovu zdravlju“ i „Liječnik će poštovati prava pacijenta smatrajući zdravlje i dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom.“

Svoj poziv i poslanje doktori su, općenito rečeno, prodali za plaću i karijeru. Istina, ima ih koji nisu nagovarali pacijente na cijepljenje i nisu im komplicirali život, no takvi su bili u manjini; od te manjine tek se manjina usudila javno progovoriti, još manje njih kazati cijelu istinu, a iznimno rijetki u skladu s time se i sami ponašati. Od milijuna liječnika u svijetu i tisuća u Hrvatskoj. Uključujući one umirovljene, koji nisu imali što izgubiti.

Smrtnost se nakon uvođenja kovid mjera i cijepljenja povećala. Tko će istražiti razloge pogoršanja javnog zdravlja i tko će odgovarati za ljude koji su prerano i nepotrebno umrli? Za zdravlje stanovništva odgovorni su liječnici i zdravstvena administracija. Kazneno pravo poznaje zločin iz nehata i onaj s predumišljajem. Liječnici na mjestima upravljanja i oni s akademskim titulama po svojoj su funkciji dužni poznavati posljedice određenih mjera i postupaka na zdravlje pojedinca i na javno zdravlje.

Osim toga dužnost im je održavati zdravstveni sustav funkcionalnim, i medicinu kao djelatnost i disciplinu voditi na pravilan način i čuvati je od zlouporabe kapitala i politike. I još im je dužnost umjesto discipliniranja i progona drugačije mislećih liječnika, što je postao jedan od glavnih poslova liječničkih komora, boriti se za demokratičnost medicine i njegovati kulturu rasprave.

Medicinom upravlja kapital

Zahvaljujući nemaru i neodgovornosti liječničke zajednice, zapadna medicina već 150 godina ide u krivom smjeru. Racionalistički svjetonazor i materijalistička ideologija i prije toga neprimjereno su reducirali shvaćanje ljudskog organizma, zdravlja, bolesti i liječenja. Od druge polovine 19. stoljeća nadalje naftni i kemijski magnati čije su se kompanije u 20. stoljeću dijelom pretvorile u farmaceutske, a u 21. u biotehnološke, preuzeli su medicinu. U SAD-u je to izvedeno preko tobožnjih filantropskih zaklada poput Rockefellerove ili Carnegieve, a u Europi nešto kasnije, uz pomoć državnih institucija „zarobljenih“ od strane korporacija.

Kapitalisti su osnovali i financirali znanstveno-istraživačke institute i specifično oblikovali, korumpirali medicinsku znanost kako bi služila uvećanju kapitala. I tako se ona bavi nalaženjem skupih medicinskih proizvoda i postupaka koji su za ljudsko zdravlje irelevantni ili čak škodljivi, istraživanjem tržišta za te proizvode te stvaranjem umjetnih zdravstvenih potreba. Usporedno, kapital je preko sveučilišta preuzeo i medicinsku edukaciju. U 19. stoljeću liječnici su na studiju učili o ekonomskim, socijalnim i profesionalnim uzrocima bolesti i radili na reformama kako bi ih se eliminiralo. Dvadeseto stoljeće, međutim, iznjedrilo je liječnika s tehničkim mentalitetom, liječnika koji razmišlja unutar uske biomedicinske paradigme i programiran je za prakticiranje medicine tablete i skalpela.

Akademski liječnici svoje karijere grade na industrijskom novcu. Umjesto da, kao najveći znalci i autoriteti postave granicu medicinskom biznisu i zaštite pacijente i društvo, postali su glavni pomagači velikih kompanija, nerijetko i sami poduzetnici. Među akademskim liječnicima nema neovisnih. Stoga, paradoksalno, istinu o bolestima i liječenju ne treba tražiti od njih, već od neovisnih znanstvenika i liječnika uglavnom izvan institucija.

Još prije stotinjak godina zapadna je medicina čovjeka, odnosno bolesnika shvaćala na holistički način i na tržištu zdravstvenih usluga ravnopravno i demokratično koegzistirale su najrazličitije terapijske prakse. No krupni je kapital svojim utjecajem velik dio terapijskih postupaka marginalizirao, pa i zabranio, i medicinska je praksa uniformirana. Liječnici danas rade prema univerzalnim smjernicama i algoritmima, koji su im prezentirani pod sintagmom medicine utemeljene na dokazima, „znanstvene“ medicine.

Liječnici su zaboravili slušati pacijenta. Zaboravili su prilagođavati liječenje pojedincu ili specifičnim populacijama – individualizirati terapiju. Zaboravili su da moraju uvažavati bolesnikovo mišljenje i preferencije. Kao i svoje vlastito kliničko iskustvo i intuiciju. Liječnici su izgubili slobodu odlučivanja o načinu svog rada, izgubili su autonomiju svoga zvanja, pretvorili su se u birokrate, državne aparatčike koji poput robota slijede i odrađuju državne naloge.

Današnja je klinička medicina pretvorena u mjesto za zaradu proizvođača terapijskih i dijagnostičkih sredstava. Zdravstveni proračuni nezaustavljivo rastu, no polovina tog novca ide na potpuno beskorisna sredstva i postupke. Izdaci za lijekove u Hrvatskoj zadnjih su se 14 godina udvostručili; istraživanja pokazuju da većina lijekova odobrenih u zadnjih dvadesetak godina nije donijela nikakvu novu vrijednost. Efikasnost moderne medicine se smanjuje, dok usporedno stvara sve veću, nedovoljno prepoznatu štetu.

Toksičnost lijekova, komplikacije operacija, agresivni dijagnostički zahvati i hospitalne infekcije odnose više života od prometnih nesreća i jedan su od vodećih uzroka smrti u zapadnom svijetu. Jatrogena (medicinom uzrokovana) oštećenja zdravlja još do prije dva-tri desetljeća jedva su se spominjala; danas čine do trećine udžbenika patologije. Zbog velikih troškova te krivog modela i organizacije zdravstvenih sustava, bolesnici, naročito oni siromašniji, teško ostvaruju zdravstvenu skrb – smanjila se pravednost u sustavu. Povrh svega toga medicina stvara i psihološku štetu – pretjerani strah od bolesti, kao i patološku zaokupljenost zdravljem. Za potonje postoji i izraz – zdravizam (engl. healthism). U sustavu zdravstva pacijenti su isključeni iz komunikacije; gutaju tablete i prolaze kroz aparate u okruženju koje je hipertehnologizirano i dehumanizirano. Zbog svega toga povjerenje u liječnike i medicinu ubrzano kopni.  

Medicinom upravlja politika

Klinička medicina preuzeta je poglavito iz komercijalnih razloga. Ovladavanje javnim zdravstvom imalo je, međutim, dominantno političke motive. U prvoj polovici 20. stoljeća velike su kapitalističke zaklade, u prvom redu Rockefellerova, izgradile škole i zavode za javno zdravstvo širom svijeta. Njihovi su službenici iskrivili pojam prevencije bolesti na način da su ga sveli na uzimanje farmaceutskih pripravaka i na neevaluirane dijagnostičke programe od upitne koristi za javno zdravlje. S druge strane, javnozdravstvene ustanove sve vrijeme skrivaju toksičnost proizvoda velikih kompanija, poput otrovnih kemikalija ili elektromagnetnog zračenja.

Nadalje, tâje štetan učinak kapitalizma kao društvenog uređenja na zdravlje ljudi. Siromaštvo i društvena nepravda koje proizvodi neoliberalni kapitalizam, dokazano se pretaču u kardiovaskularnu, malignu i duševnu bolest. Javnozdravstveni stručnjaci bave se, a i to uglavnom neuspješno, borbom protiv pušenja, alkohola i prejedanja, ne govoreći o tome da su ti oblici tzv. nezdravog ponašanja tek posljedica, ventil za olakšanje teških životnih situacija koje proizvodi nepravedno društveno-političko uređenje. I koji se bez promjene društvenih odnosa ne mogu riješiti.

Konačno, javno zdravstvo poput svete krave više od 100 godina čuva dogmu o cijepljenju. Cijepljenje je, tvrde, neupitan i najučinkovitiji zdravstveni postupak koji je spasio milijune života, premda za to nemaju ni jedan pošteni dokaz. Međutim, cijepljenje pruža izravan pristup tijelu i omogućuje da se kompletnim populacijama iz godine u godinu unosi u tijelo što god se poželi, pa i sredstvo za razbolijevanje i usmrćivanje. Dokazano je da cjepiva mogu uzrokovati razne bolesti, sterilitet i smrt. 

Javno zdravstvo i medicina u službi depopulacije – sad je to već sasvim izvjesno. I nije nešto što nije viđeno. Povijest medicine obiluje eugeničkim pothvatima i grubim kršenjima liječničke etike, od eksperimenata u nacističkoj Njemačkoj i Tuskegee skandala u SAD-u, preko neovlaštenog korištenja ljudskih tkiva i stanica, trgovanja organima, do sudjelovanja u kreiranju biološkog oružja.

Najnovija događanja potaknula su i pitanje djelovanja cjepiva (samih ili u kombinaciji s drugim čimbenicima) na ljudsku psihu i emocije, dakle na ljudsku percepciju i ponašanje. To podrazumijeva praćenje bioloških i psiho-emocionalnih funkcija. A onda i mogućnost ograničenja i ucjena pojedinaca i skupina. Riječ je o potencijalnoj posvemašnjoj kontroli. Istodobno je otvorena mogućnost trajne promjene ljudske biologije i psihologije, dakle same ljudske prirode. To bi značilo ukidanje čovjeka kakav je do sada bio. I prelazak u transhumanističko, posthumano društvo.

Richard Gale i Gary Null, dobri poznavatelji američke medicine, tvrde da američko javno zdravstvo cijepljenje ne smatra samo medicinskim postupkom; ono je pitanje nacionalne i globalne sigurnosti. Potpuno je isključeno iz znanosti i zatvoreno za medicinsku stručnu raspravu. CDC, američki nacionalni zavod za javno zdravstvo pod velikim je utjecajem farmaceutske industrije, ali ga, tvrde Gale i Null, u prvom redu treba smatrati militariziranom pseudo-obavještajnom agencijom u sklopu duboke države. CDC usko surađuje s Ministarstvom obrane i uključen je u razvoj biološkog oružja, prikupljanje podataka i nadzor stanovništva.

Medicina kao sredstvo za društvenu i kulturnu transformaciju

Cijepljenje, dakle, može poslužiti kao biološko oružje i sredstvo za depopulaciju s jedne, te sredstvo za nadzor s druge strane. Nadzor ne samo kroz sposobnost utjecaja na pojedinca, već i kroz sposobnost društvenog modeliranja i inženjeringa. Naime, cijepljenje je jedini postupak u medicini koji nam se predstavlja kao intervencija čije prihvaćanje odnosno odbijanje ne samo da utječe na dotičnog pojedinca, nego ima učinak i na zdravlje drugih, na javno zdravlje.

I baš to, taj društveni, kolektivni aspekt cijepljenja, za koji inače nema nikakvih dokaza, to pozivanje na solidarnost i odgovornost prema zajednici, savršeno služi kao sredstvo za kolektivnu ucjenu, za prisilu na pristajanje koja (npr. preko kovid potvrda) vodi društvenom preustroju i novom svjetskom poretku.

Hannah Arendt, slavna njemačka filozofkinja i teoretičarka totalitarizma smatrala je da fašistički svjetonazor ne mora nužno biti utemeljen na rasi, etnicitetu ili religiji. Nove oblike totalitarizma, strahovala je, iznjedrit će politizirana znanost i tehnologija.

Medicina, a posebno javno zdravstvo izrazito su prikladni za realizaciju političkih projekata i za socijalni inženjering. Richard Brown u knjizi „Rockefellerovi medicinari“ (“Rockefeller Medicine Men“) iz 1979. piše da je potreba za zdravljem iskonska i univerzalna. Kao takva može biti zamjena za religiju, može uspostavljati sustav vrijednosti te moralna pravila i dužnosti.

Može poslužiti kao ideološki i kulturni alat za modeliranje čovjeka i društva. Kao sredstvo za uvođenje i održavanje civilizacijskog utjecaja. Medicinskim, javnozdravstvenim programima puno lakše od misionara i vojnika ostvaruje se i održava dominacija, hegemonija i imperijalizam. Zvuči proročanski danas kad vidimo da nam globalista upravo kroz javno zdravstvo, kroz medicinu uvodi novo društveno uređenje – totalitarnu diktaturu, odnosno tiraniju.

Još je jedan poznati teoretičar u to vrijeme dao sjajnu analizu i kritiku medicine – Ivan Illich, po ocu porijeklom Hrvat. U svojoj knjizi „Medicinska Nemeza“ („Medical Nemezis“) ukazao je na jednu od važnih društvenih anomalija – medikalizaciju, pojavu da se uobičajena ili fiziološka stanja i nemedicinski fenomeni proglašavaju medicinskima. Na taj način velike se skupine zdravih ljudi pretvaraju u pacijente, a društvo postaje nalik golemoj klinici.

I to je danas svakome vidljivo. Velik dio znanosti bavi se medicinskim temama. One ulaze u škole, pa i u vrtiće. Putem medija dominiraju društvenom životom. Postale su obvezni dio svakodnevnog razgovora. Agresivna medicinska propaganda usmjerena je, naravno, potrošnji medicinskih proizvoda i usluga, ali i stvaranju umjetnih zdravstvenih potreba. Ivan Illich govori o medicinskom imperijalizmu i kolonijalizmu.

Mogućnost medicine da kolonizira najrazličitije aspekte života potencijalno je neograničena. Mi smo u opasnom području gdje sve može, uz pomoć „znanosti“ biti proglašeno patološkim, i onda medicinski tretirano. Ako se ovako nastavi, smatrao je Illich, budućnost će pripasti bolesti jer će naša očekivanja u pogledu zdravlja bivati sve veća i sve izopačenija.

Osim ekonomske štete, štete za tjelesno zdravlje i psihološke štete, suvremena medicina, smatrao je Illich, stvara i strukturnu ili kulturnu štetu. Medicina je poslužila kao sredstvo za kultiviranje i izgradnju specifičnog mentaliteta modernog čovjeka. Govorimo o prestrašenom, bespomoćnom, slabom i ranjivom pojedincu. Umjesto društva čvrstih i samouvjerenih ljudi koji međusobno surađuju i pomažu jedni drugima, dobili smo zbroj individua koje svakodnevne životne probleme doživljavaju kao traumu i za njihovo rješavanje traže profesionalnu pomoć.

Umjesto da uče i traže vlastiti put k osobnom osjećaju zdravlja, ljudi su postali disciplinirani i pasivni potrošači, pretvoreni u objekt kojim se upravlja tehnologijom i strahom. Izgubili smo vlast i autonomiju nad svojim tijelom i zdravljem, kaže Illich, i prepustili je medicinskoj instituciji. Uz njenu pomoć vlastodržac nam je slomio sposobnost racionalnog razmišljanja i slobodnu volju.

Ovo je napisano 1975. godine. Ne možemo reći da nismo bili upozoreni. Osobno, s Illichevom „Medicinskom Nemezom“ susrela sam se na početku svog medicinskog studija (zahvaljujući prof. Živki Juričić) i već tada me se snažno dojmila. Citirala sam je u svojoj knjizi „Lijekovi ili priča o obmani“ i kasnije na brojnim predavanjima i prezentacijama. Upozoravala sam da je medicina vrlo specifična djelatnost. To je ekspertno područje u koje se laici slabo razumiju, a istodobno i vrlo subjektivno i iracionalno područje u kojem se ljudi ne vode razumom, već emocijama, poglavito strahom od bolesti i smrti. Zbog toga, i zbog značaja koji joj moderni čovjek pridaje, medicina je vrlo podložna zlouporabi.

Očito je da kao društvo nismo bili svjesni važnosti koju medicina ima za svakoga od nas, i njenog potencijala da posluži kao moćan instrument za zloćudne političke ciljeve. I ono što nas je zadesilo dočekali smo potpuno nespremni.

Kroz oslobođenje od medicinskog autoriteta do osobnog i kolektivnog ozdravljenja

Ako smo pomoću medicine uvedeni u ovo kaotično, destruktivno stanje, možda se kroz medicinu možemo iz njega i izbaviti. U tom slučaju to neće ići parcijalnim zahvatima, selektivnom restrikcijom i nadzorom, nikakvom perifernom regulacijom zdravstvene politike i medicinske struke. Ono što treba napraviti, smatra Ivan Illich, jest ciljati samu medicinu kao instituciju.

Prvo treba srušiti mit o velikoj medicinskoj efikasnosti. U stvarnosti ona puno manje daje nego što uvjerava i obećava. Medicinsku tehnologiju treba ograničiti i pojednostaviti. „Tamo gdje doista pomaže, medicina je jednostavna i jeftina“, tvrdio je Illich. Ukupnu medicinsku djelatnost treba energično reducirati i profesionalne intervencije svesti na najmanju mjeru.

Illich preporučuje ljudima da kad god mogu, svoju boljku odboluju sami, ne obraćajući se za pomoć medicini, i da ne dopuste liječnicima da ih učine bolesnima kad se takvima ne osjećaju. Svaka nepotrebna tableta čini nas siromašnijima, neslobodnijima i ovisnijima o centrima moći, pisao je. „Svijet optimalnog i sveopćeg zdravlja je svijet minimalne i tek povremene medicinske intervencije“. Illicheva namjera nije bila razoriti medicinsku službu, već je razumno dimenzionirati. Nije se zauzimao za ukidanje liječničke struke, nego za ograničavanje profesionalnog monopola nad ljudskim životom i zdravljem.

Smatrao je da medicinu valja demokratizirati, u određenoj mjeri deinstitucionalizirati i deprofesionalizirati. Demistificirati liječnički posao i onemogućiti da se liječnici međusobno vrednuju i opunomoćuju – umjesto kolega, to bi trebali raditi potrošači, pacijenti. Koji bi, naravno, imali pravo sami definirati zdravlje. Umjesto ekspanzije medicine pozvane da liječi pojedince koji su se, u stvari, razboljeli zbog svog načina rada i života, politika bi ljude trebala usmjeravati prema manje destruktivnom načinu života, na koji bi oni sami mogli više utjecati.

Razvlaštenje medicine, međutim, neće se moći izvesti bez svjetonazorskog zaokreta. U povijesti čovječanstva bol, bolest i smrt bili su prirodni procesi i smatrani su sastavnim dijelom života. Suvremena kultura učinila ih nepoželjnima i za cilj postavila njihovu eliminaciju. Po Illichu, riječ je o pogubnoj stečevini moderne civilizacije. Na taj je način uništen realističan stav prema stvarnosti i potkopani temelji za konstruktivan odnos prema životnim nedaćama.

Upravo sposobnost nošenja s tim manifestacijama stvarnog ljudskog života predstavlja zdravlje u pravom smislu riječi. Kroz pozitivan odnos i stav prema bolu, bolesti i smrti čovjek pokazuje i izgrađuje svoju neovisnost i snagu. Uspostavljanje slobode i autonomije u sferi zdravlja i bolesti Illich je vidio kao neku vrstu revolucije koja bi mogla pokrenuti promjene i u drugim važnim područjima života: „(K)ako je medicina sveta krava, njeno ubijanje imalo bi „vibracijsko djelovanje“; tada bi ljudi, sposobni podnijeti patnju i smrt bez posredništva vračeva i mistagoga, mogli ustati i protiv ostalih oblika eksproprijacije koju danas vrše nastavnici, inženjeri, pravnici, svećenici i stranački dužnosnici.“

Illich nam, eto, nudi uporište za orijentaciju i putokaz prema izlazu iz stanja izgubljenosti i kaosa u kojem smo se našli. I u kontekstu medicine, i u kontekstu čitave civilizacije. Nema koristi od perifernih, tehničkih zahvata i uvjerenja da će nam ozdravljenje i spas donijeti nešto ili netko drugi – tablete, aparati, softveri, liječnici, suci ili političari.

Osobno i kolektivno osnaživanje te emancipacija, za početak od medicinske, a onda i od drugih institucija društva i civilizacije u dekadenciji, čini se važnim, možda i najvažnijim na tom putu.

Lidija Gajski, specijalistica interne medicine

…………….

Provjeri/dokumentarac.hr/logicno.com

Foto naslovnice: screenshot dokumentarac.hr (Pixsell /Autor: Boris Scitar)

P O D I J E L I !

Ocijenite članak

Kliknite na srce za ocjenu!

Prosječna ocjena 4.9 / 5. Ukupno glasova: 58

Zasad nema glasova! Budite prvi tko će ocijeniti članak!

VEZANO

najnovije