Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
Imati sebe…
“Nikada nemojte podcijeniti snagu Istine. Laž doduše ima tisuću lica. Ali to su samo plastične maske. Za karneval. Istina ima masu – veliku masu. Masu zvijezde. Ponekad masu Crne rupe – u koju posiše sve one laži.”
Jučer sam razgovarao s Kunderom. Usnio je čudan san koji nije mogao objasniti. Zato me je nazvao i rekao mi ovako. Sanjao je da ga je nazvao otac. Trebao je potpisati neke papire. To su oni papiri koje potpisuju članovi familije da “sačuvaju” tajkunsko bogatstvo koje se skupilo tokom rata. Onog rata, u kojem je bez potrebe poginulo tako puno mladih i onih malo manje mladih ljudi.
A on to nije htio potpisati. I svašta mu je rekao, puno grubih riječi. Rekao mu je da mu je mjesto u zatvoru, a ne za volanom onog velikog Mercedesa ili kormilom one jahte. Skoro je od bijesa bacio telefon na pod, da ga razbije – da razbije taj razgovor u „paramparčad“.
Pa je onda otac ponudio papire mlađem sinu. A taj ih je bez problema potpisao. I sjeo u najsuvremeniji BMW, te preuzeo “očevu firmu”.
Vrijeme je u snovima relativno. Već u slijedećoj sceni tog sna, Kundera je vidio oca kako petlja s nekim mračnim tipovima. Zbog pohlepe. A kad je otac shvatio grešku, jako se prestrašio i doživio veliki stres. Tako jak da mu je herpes simplex završio u mozgu – umjesto na usnici. Pa je izgubio pamćenje – a onda i sebe – i završio u ludnici na kraju grada. Tamo je i umro – iza rešetaka.
Tada se probudio, sav u znoju i mokar od muke.
“Kakav je to san?” pita me Kundera.
A ja mu velim: “Prijatelju, to nije san. To se stvarno desilo”.
Sada razumijete, štovani čitatelju, zašto i kako razumijem što znači “izgubiti sebe”.
Brat ima sjajni BMW, i jahtu,… i stotinu zaposlenih u toj očevoj firmi. A ja imam 14 godina staru Kiu i 2-3 tisuće sljedbenika na sajtu provjeri.hr. Zbog tog je brata onomad aloha završio u istražnom zatvoru – na Drugiću. Kad mu je ozbiljno zaprijetio – na Trećiću. Ali se ne tužim. Znate zašto? Jer ja imam onu moju Dobru Vilu i dva prekrasna bisera. A imam i sebe.
A ona moja Dobra Vila ima oca Dalmatinca. Priprost čovjek – kao da je iz dalmatinske Zagore – iako nije.
Ima veliko srce. Do kraja galaksije. To joj nikada neću oprostiti.
P.S.
Znate li kako sam i kada “raščistio” s Bogom? Imao sam 7 godina. Bio sam jako problematičan po pitanju hrane (i još koječega). Nona, koja je inače bila jako pobožna, je stavila pred mene tanjur juhe. Znam da sam se prije jela kod nje uvijek morao pomoliti. Ne znam više koja je to juha bila, ali znam da danas pojedem s guštom sve juhe. Samo da su tople, štoviše vruće.
A ja sam onomad gledao u taj tanjur, u tu juhu – a ona u mene. I pomislio sam: “Bože, ako postojiš – učini da taj tanjur juhe nestane.”. Eto, tako je to bilo. Sa sedam godina sve mi je postalo jasno – da sam prepušten sam sebi – i da sve svoje probleme moram rješavati sam.
Ovaj dio opusa završavam glazbom: Wish You Were Here by Pink Floyd.
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
