Petak, 27 svibnja, 2022
spot_img
NaslovnicaNajnovijeGdje je nestala Tartarija? – 2.dio

Gdje je nestala Tartarija? – 2.dio

5
(9)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Nekad bila, sad se (ne) spominjala…

Prvi dio članka pročitajte ovdje. Slijedi nastavak…

Prodor Zlatne horde kao zajedničke vojske Mongola i Tartara mogao bi imati znatno duže povijesne reperkusije, a u pitanje se dovodi i mitska Bitka kod Kulikova između Dimitrija od Moskve i tartarskog vojskovođe Mamaija. I službena povijest tu bitku navodi kao prekretnicu pošto je već dvije godine kasnije (1382.) tartaski lider Toktamiš-kan opet poharao Moskvu koja je sve do Ivana III. Velikog bila pod patronatom Zlatne horde.

Pitanje je dokle je zapravo sezalo carstvo koje je ustanovio Ivan Grozni i je li aneksija triju tatarskih kanata (Kazan, Astrakhan i Sibirski kanat) bila više kozmetičke nego stvarne prirode. Dokaz toj tvrdnji su i učestali prodori krimskih Tatara i Otomana u prostor, kao i još jedno spaljivanje Moskve (1571.) koje navodi na razmišljanje da su Tartari bili homogenija i organiziranija skupina nego što se smatra.

Zlatna Horda

Kao odmazda godinu dana kasnije organizira se još jedna mitska Molodska bitka u kojoj po legendi trostruko manja ruska vojska vođena od princa Mihaila Vorotinskog ponižava Giraj-kana superiornim strateškim idejama, te samo trećina tatarskih konjanika, od njih ukupno 60.000 preživljava i vraća se za Krim. E sad, koliko je logično da bi 20.000 ratnika otišlo s bojišta pošto su i toliko oslabljeni bili znatno brojčano superiorni ruskoj bojnoj? Nakon toga se, sve do pojave kozačkih jedinica ne priča o istočnim prostranstvima, Sibiru ni o odnosima s Velikom Tartarijom koja je konstanta svakog bitnijeg svjetskog zemljovida dok u ruskoj dokumentaciji niti ne postoji.

Isusovci sustavno mijenjaju nazive „Kineske Tartarije“ u „Mandžuriju“ u europskoj geografiji tijekom ranog 19. stoljeća, Egor Meyendorff i Alexander von Humboldt uvode pojam Središnja Azija i Unutarnja Azija, a ruski geografi preuzimaju tatarsku riječ Sibir (kombinacija riječi „su“ – voda i „bir“ – divljina). Tako se već početkom 20. stoljeća naziv Tartarija smatra arhaizmom iako se i dalje koristi kao pjesnički naziv za sjevernu i središnju Aziju.

Isusovci su aktivno utjecali na pisanu povijest

Peter Fleming je upotrebljava u nazivu putopisa „Vijesti iz Tartarije“, Nabokova „Ada“ Tartariju koristi kao naziv velike hipotetske zemlje na fiktivnom planetu Antiterra, epski klasik britanske književnosti „Canterburyjske priče“ Geoffreya Chaucera „Štitonošinu priču“ smješta na kraljevski sud Tartarije, u Swiftovim „Guliverovim putovanjima“ junak spominje dva putovanja u Tartariju, mitsku zemlju smještenu na području „između Japana i Kalifornije“, Baumova priča o Djeda Mrazu navodi trooke divove iz Tartarije, de la Mareova poema „Da sam ja tartarski lord“ Tartariju opisuje kao imaginarnu zemlju punu sreće…

No prvi mitološki izvor ipak je grčki Tartarus, duboki bezdan u kojem su se mučili izopačeni i koji je služio kao tamnica za Titane. Tamo su pokvarene duše nakon presude prognane na vječnu patnju pa je sličan prikaz ulaskom kršćanstva u Europu samo prekopiran u rimsku viziju pakla dok je Tartarus poslužio kao arhetip Lucifera, jednog od izvornih entiteta koji su s Bogom stvarali svjetlost i kozmos, bok uz bok s Kaosom i majkom Gaiom, te ocem Aetherom. Tartar je s vremenom ostao božanstvo, no dobio je poput Atlasa i geografske okvire. Za stare Rimljane Tartarija je tako bila zemlja grešnika, po Virgiliju ogromno mjesto okruženo „vatrenom rijekom Flegeton i trima zidovima da grešnici ne bi pobjegli“.

Grčki Tartarus

Čak se i u judaističkoj literaturi spominje, i to u Knjizi Enohovoj gdje „Bog postavlja arkanđela Uriela da upravlja zemljom i Tartarusom“. Pod Tartarusom se smatra mitska tamnica dvjesto palih anđela Čuvara. Gnostici također spominju isti termin u simbolici stvaranja života i pada Adama i Eve iz Rajskog vrta – Sophijina (mudrost) kćer Zoe (život) protjeruje Ialdabaoth (demijurga, tvorca) na dno tartarskog bezdana. Ta mitska zemlja zamišlja se u neistraženim područjima pa je već tada stavljaju na područje sjeveroistočno od današnjeg Izraela, Grčke ili Rima.

No ako je toliko carstvo doista postojalo, kako se onda ne spominje u Bibliji? Tu dolazimo do zanimljive teze o jednom od triju Noinih sinova, Japetu. Otac japetitske rase (Kavkazoidi, Europeidi, bijelci) imao je sina Taršiša čije se ime kasnije spominje u kontekstu velikog dalekog carstva spomenutog u akadskim, judaističkim i feničanskim spisima. Čak je i imetak kralja Solomuna povezivan s uvozom metala iz te egzotične lokacije koju su povjesničari stoljećima kasnije povezivali praktički sa svim poznatijim rudnim riznicama, od Španjolske, Britanije pa sve do daleke Azije.

Zanimljivo, samo jedna tradicija samu sebe povezuje s mitskim biblijskim tvorcem lingvistike. Pogađate, turkijski narodi poput Turaka i Kazara kojima i legende o Gogu i Magogu služe kao povijesni dokazi. Analiza biblijskih redaka ne otkriva previše o karakteristikama Taršiša pošto se razlikuju svakom narednom redakcijom, a i legende se razlikuju ovisno o tradiciji pa se tako i Japetovog sina Mosoka povezuje s nastankom Moskve.

No zato je tu kao poveznica mistično Kazarsko Carstvo koje bi bilo zapadna spona Velike Tartarije u našoj priči i može poslužiti kao odličan okvir njezine sudbine i brzog povijesnog nestanka. Turkijski narodi nose plemenski štih pa je svaka organizirana država bila poliglotska i polietnička sredina, a kako im je religija bila azijski šamanizam tengrizam, tako ih se i relativno brzo moglo integrirati u religije osvajača.

Vladajuća kasta predstavljala je ostatke Zlatne horde pa im je moć proizlazila iz vojne vještine i naslijeđa, a to je često uključivalo i nevoljkost prema zapisivanju povijesne dokumentacije. Svaka provincija imala je svog kana, elita se sastojala od devet klanova, a pučanstvo od 28 etničkih skupina različitih običaja, rasa i podrijetla. Kako su bili nomadi, tako su im i gradovi bili mobilni i nisu ovisili o nekoj specifičnoj lokaciji za koju bi bili vezani. Današnji primjer bio bi mongolska prijestolnica Ulanbator koja je kroz povijest u više navrata mijenjala lokaciju. A i to bi mogao biti razlog zašto kartografi nisu označavali glavne i velike gradove svih četiriju u zemljovidima označavanih Tartarija.

No, postoje i oni koji Tartarima daju daleko dužu povijesnu konstantu koja seže u vremena prije razvijenih europskih civilizacija. 

*Članak je parafraziran blog Ratka Martinovića.

Ocijenite članak

Kliknite na srce za ocjenu!

Prosječna ocjena 5 / 5. Ukupno glasova: 9

Zasad nema glasova! Budite prvi tko će ocijeniti članak!

VEZANO

najčitanije