Glup – Gluplji – Poslušan

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Za biti glup – moraš biti glup. Za biti gluplji – moraš se već malo potruditi. Za biti poslušan – zadovoljava da si dobro izdresiran. Kao pas.”

Psi

Ljudi vole svoje pse jer su tako slatki i pametni i dobri i spretni i vjerni. I poslušni. Koliko sam samo gluposti “nadrobio” u jednoj jedinoj rečenici. Ajd’, dvije.

Ljudi vole svoje pse. Ma daj? Kako netko može voljeti psa, bilo kojeg psa, pa makar bio i “njegov”? Sada sam “upalio” sve alarme u vašoj glavi – pod uvjetom da imate psa. Psi su dakle slatki pa ih volimo. Ili su naprosto spretni, a neki čak i pametni – svašta “znaju”. A najviše ih volimo jer su vjerni i poslušni. Vjernost i poslušnost jako visoko kotira u našoj hijerarhiji vrijednosti.

Po onom čuvenom doktoru, štoviše psihologu Dr. M. Scott Pecku, kojeg sam nešto spominjao – voljeti možeš samo drugu osobu. Ljudsku, da ne bude zabune. A nije doktor usamljen u svojim razmišljanjima. Može ta osoba biti tvoje dijete, može biti i tuđe dijete, može biti i neki tinejdžer, odrasla osoba, a bogami i stara osoba. Može čak biti i tvoj prijatelj.

Te osobe s pravom možeš voljeti, štoviše ljubiti. Jer jedino druga osoba može ljubav uzvratiti. A pas ljubav ne uzvraća – kako vam se god kruto to činilo. Psi i druge životinje svakako imaju nekakvu “inteligenciju”. Ali poistovjećivati to s ljudskom inteligencijom, pa onda još napraviti iz toga dvosmjernu relaciju “ljubavi” – e, to je već previše apstraktno za mene.

Ljudi su se “navezali” na svoje pse. Ljudi se navežu i na svoj BMW, pa di neće na svog psa. Neki se navežu na svoje kuće, pa ih valjda vole – stalno nešto prčkaju po njima i popravljaju, uređuju svoj vrt i okućnicu. Ima onih koji vole svoje bicikle. Numizmatičari vole svoje novčiće, filatelisti svoje marke, žene svoje cipele. A ima i takvih koji vole svoje pištolje. “Volim” ja i svoju Hi-Fi liniju, ali ne u onom pravom smislu i poimanju riječi “voljeti” ili “ljubiti”. Ja sam naprosto veseo i zadovoljan da mogu na dobroj tehnici slušati dobru glazbu.

Kako god okreneš – za većinu ljudi je glavna pozitivna karakteristika psa vjernost i poslušnost. Pa ne veli džaba ona: vjeran kao pas. Nemojte se sad previše uzbuđivati, štovani čitatelju, ako spadate među one rijetke ljude što se do svoga psa ponašaju kako i dostoji – kao prema psu. Ali ne u prenesenom smislu. Nego onako, sa svim dužnim poštovanjem do te životinje, koja je, eto, vašom odlukom postala dio vašeg života. Jer će vam na kraju posta sve biti jasno.

Ukratko, ljudi svašta “vole”, samo ne ono što bi zaista trebalo voljeti – druge ljude. A to nešto “vole” najčešće zato što je to “nešto” korisno, vjerno i poslušno. Moja pećnica je korisna i poslušna. Kad god je upalim da u njoj ispečem dobar komad teletine – ona “vjerno” odradi svoje. Pa je zbog toga ne volim. Čak štoviše – ne gajim ama baš nikakve osjećaje prema “njoj”.

Djeca

Ljudi vole svoju djecu jer su tako slatka i pametna i dobra i spretna. I poslušna. Opet “drobim”. Ljudi vole na svoju djecu “objesiti” neke osobine i onda vole te osobine. Stalno o njima pričaju svojim prijateljima i znancima. Što više dobrih osobina – to bolje dijete – to veća ljubav.

A najviše volimo kad je dijete poslušno. Dobro odgojeno – tako da ne smeta kad odrasli pričaju o važnim stvarima. Ili kad odrasli odmaraju – nakon što su mukotrpno radili važne stvari. Kad dijete postaviš u sobu i tamo ga nađeš nakon sat-dva – to je vrhunac dobrog odgoja.

A kad se eto sjetimo da imamo tamo u nekoj sobi neko dijete i da bi bilo dobro malo se podružiti s tim djetetom, izvesti ga na igralište, u prirodu – onda valjda samo treba to dijete “uključiti”. Pritisneš na prekidaš ON/OFF i dijete već jedva čeka da ga izvedeš. Kao onaj pas gore – jer pas zna što slijedi kad se obuvaju cipele.

Imam susjeda ispod sebe koji često lješkari na terasi. I njegova žena. A ono djetešce se dere iz dnevne sobe jer mu nešto treba – prije svega njihova pažnja. I onda čuješ ono čuveno: “Ne gnjavi, dosadan si, naporan si, zar se ne mogu malo odmoriti”. Nije to lijepo čuti. Niti meni, a kamoli onom djetetu. U tom trenutku dijete nije više poslušno i postaje naporno. Naporno ga je i slušati – a koliki je tek napor posvetiti mu minutu-dvije. Ili sat-dva. Ili cijeli život. Cijeli život !? “Majke ti, to mi nisu rekli kad sam onomad ugurao onog mog u nju”.

Jer, kad jednom imaš dijete onda ga imaš za cijeli život. Ali ne zato da bude poslušno, već zato da gledaš kako raste, da uživaš u svakoj sekundi njegova života, da ga nešto naučiš, da ga usmjeriš. Ovo posljednje je valjda najvažnije što za svoje dijete možeš učiniti. Da shvatiš što mu ide od ruke, gdje je njegov “sweet-point” pa da onda to uredno zalijevaš.

A ljudi prečesto djecu doživljavaju kao pse. Pa ih uče raznim vještinama, upisuju ih u razno razne dodatne aktivnosti. Svaki dan u tjednu po jedna aktivnost. Što više aktivnosti i certifikata – to bolje dijete. A izbor aktivnosti je sličan izvlačenju onih loptica na lutriji. Osim ako je dijete “on”, a otac notorni zaljubljenik u neki od sportova. Neću nastaviti da me netko od Dinamovih fanova ne počne tražiti po gradu s bejzbol palicom u ruci.

Puno ljudi ima djecu zato što ih imaju i drugi ljudi. Pa to onda vrlo brzo postane neka cirkularna funkcija. A zajednički nazivnik svoj toj djeci je – da nisu poslušna. Što je sasvim logično i za očekivati. Jer djeca su inteligentna, imaju svoje potrebe i (bar na početku života) sve ih zanima. I baš nimalo ih se ne tiče što njihovi roditelji ne razumiju svoju ulogu. Djeca samo žele živjeti. I igrati se. Dok u ruke ne dobiju pametni telefon. A djeca s pametnim telefonom u rukama su najposlušnija. Bingo!

Nemojte se sad previše uzbuđivati, štovani čitatelju, ako spadate među one rijetke ljude što se do svoje djece ponašaju kako i dostoji – kao prema djeci, ljubljenoj i voljenoj djeci. Jer će vam na kraju posta sve biti jasno.

Ljudi

Važni ljudi vole poslušne podanike. Poslušne radnike i poslušne kolege, a pogotovo poslušne kolegice. Od silne poslušnosti što ih okružuje – oni naravno očekuju i poslušne supruge i poslušnu djecu i poslušne pse. A najviše vole svoje poslušne BMW-je koji predstavljaju tehničko savršenstvo poslušnosti. Jer ih prevoze iz točke A u točku B. To druge marke vozila ne znaju i ne mogu. A pogotovo kad je u pitanju poslušnost. Sve te druge marke vozila uvijek zaglave negdje na cesti – i ostave te na cjedilu – da se ti vozači BMW-ja mogu smijati: “Viđe budale!”. 

Dakle, imamo hrpu važnih ljudi koji zdušno sudjeluju u ovoj kovid-histeriji, a kako stvari stoje od ruke im idu i druge histerije. A za izvesti najmasovniju prevaru u povijesti ljudskog roda – treba ti hrpa poslušnih ljudi. Poslušnih ljudi koji će slijepo vjerovati svakoj gluposti koju izvali neka “važna” osoba. Pogotovo, ako je tih važnih osoba više. Jer što više važnih osoba izvali neku, jednu te istu, megaglupost – biće da ta glupost postane nešto pametno. U glavama onih poslušnih.

A nije teško biti poslušan kada si prije toga bio poslušno dijete. Za onaj “komadić” ljubavi (koja to nije) bio si spreman učiniti sve, ama baš sve – čak i s vremenom postati poslušan. Poslušno dijete, poslušan tinejdžer, poslušan sin i poslušna kći. Poslušnost mu izlazi na uši – koliko je ima.

Jer, kad si poslušan (s vremenom se to nauči), lakše se provlačiš kroz život. S naglaskom na “provlačiti”. Važni ljudi više vole da se netko ispod njega (jedva) provlači – jer onda nema konkurencije. Nema opasnosti da će zasjesti na stolicu te važne osobe. Zato je poslušnost odraslih ljudi tako dobro primljena – kod onih važnih ljudi.

S poslušnim ljudima, odnosno podanicima nema problema. Čak ni onda kad ih ima. Jer poslušan ne napravi neki “generalni” problem. Više su to greške koje se dešavaju svima. Pogotovo onima koji nešto rade. Jer, ne radeći ništa – pa nema šanse da napraviš neku grešku.

A problemi su u hijerarhiji iznad grešaka. Greška je kad majstor slomi keramičku pločicu. Uzme drugu i svijet se nije prestao vrtjeti zbog toga. Problem je kad nastane problem. Jer onda treba razmišljati. Razmišljati, kako sad riješiti taj problem. A važnim ljudima se ne da razmišljati o problemima. Radije razmišljaju gdje će danas nešto dobro pojesti, po mogućnosti na tuđi račun. Ili gdje će sresti onu zgodnu malu što je zadnji put bila na razgovoru za mjesto tajnice. Pa je jadna ispala jer ima lijepe noge. A ona koju je važna osoba zaposlila ima ne samo lijepe noge – već i lijepe sise.

Nemojte se sad previše uzbuđivati, štovani čitatelju, ako spadate među one rijetke ljude što se do svojih šefova ponašate kako i dostoji – stručno, korektno i pomalo hladno, bez ulizivanja, bez lizanja cipela i nedajbože džonova. Jer će vam na kraju posta sve biti jasno.

Elita

Pa i elita voli poslušne podanike. Zašto bi oni bili drukčiji od svih ostalih ljudi? Oni su samo nešto važniji. Kudikamo važniji. I imaju kudikamo više novaca. A što imaš više novaca – to si važniji. 

Eto, trebale su mi dvije i pol stranice teksta da vas dovedem do ovdje. Jer ovdje počinje prava priča o poslušnosti. A ta je priča samo nastavak mog prijašnjeg posta “Festival Gluposti”.

Elita je oduvijek željela poslušnost. Tisućama godina poslušnost je bila ono na čemu su izgradili svoje bogatstvo i svoju moć. Ali su se uvijek kroz povijest pojavljivali oni neposlušni. Oni što su pružali otpor, nisu se dali pokoriti. Borili su se za svoja prava. I svoj pogled na svijet. Bolji svijet – ne samo za tih par neposlušnih – već za sve nas.

A sada elita želi jednom zauvijek eliminirati te neposlušne. Te “slobodne strijelce” koji žele živjeti autonomno, slobodno – primjereno najinteligentnijem biću na ovom planetu. Koji žele živjeti kao ponosni ljudi – a ne kao tamo neki psi, ili djeca, ili podanici.

Zato nam danas trebaju neposlušni. Oni koji su u djetinjstvu susjedu probušili gumu na automobilu – jer im je taj isti susjed onomad probušio loptu. Oni koji su kao djeca jajima gađali one antipatične susjede koje su uvijek gunđale zbog “buke” koju su ta djeca stvarala kad bi se ono igrala ispred kuće. Oni koji su u osnovnoj ili srednjoj školi namazali ljepilom stolicu onoj učiteljici koja ih uopće nije razumjela – koja nije shvaćala što je njena prava uloga u toj školi, u tom razredu.

Zato nam danas trebaju neposlušni ljudi koji su nekoć bili neposlušna djeca. Jer za rat s elitom nam trebaju bivša neposlušna djeca. Zašto? Zato što elita i nisu ništa drugo doli razmažena djeca. A za borbu s djecom nam trebaju druga djeca. Poslušni ljudi tu ništa ne mogu.

Za kraj

“Nikad ne sumnjajte da mala skupina promišljenih, predanih ljudi može promijeniti svijet. Doista je tako – to je jedino što je ikada postojalo”, Margaret Mead

Tko je najneposlušniji živući glazbenik? Roger Waters.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !