Lažna “lažna zastava”

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

U matematici i njenoj grani logici je lažna laž zapravo istina. Jer kada laž »izvrneš« ona u binarnom svijetu logike i računara postaje istina. To nema veze s našim političarima koji o matematici pojma nemaju, ali zato vrlo uspješno koriste termin »laž na laž« – što je, naravno – pogodili ste, sve samo ne istina. Jer laž na laž je stupnjevanje laži. Nešto kao kod bureka – što ima više slojeva tijesta – to je bolji. 

Laž ima mnogo derivata, a jedan od njih je svakako »lažna zastava« (False flag). Operacija pod lažnom zastavom općenito se definira kao “djelo počinjeno s namjerom prikrivanja stvarnog izvora odgovornosti i svaljivanja krivnje na drugu stranu”. Pa što je to onda »lažna lažna zastava«? Je li ta operacija iliti (ne)djelo počinjeno s namjerom da se otkriju pravi krivci i izvor odgovornosti?

Krenimo redom. Najprije, ovo nije plod mog razmišljanja, iako sam baš bio na tom putu i već sam »vidio svjetlo na kraju tunela«, kad me je jedan vrlo pronicljiv autor debelo preduhitrio i to tako dobro formulirao da mi je »potegnuo« osmijeh na moje, inače strogo lice. I taj osmjeh se ne skida s mog lica prevodeći njegov zaista fantastičan tekst. Kakav um! Ali, ne zvao se ja aloha, ako sve skupa malo ne zapaprim, dodam malo maslinova ulja, ružmarina i inih primorskih biljaka.

Fraza »lažna zastava« potječe iz pomorskog ratovanja, kada bi brodovi doslovno vijorili zastavu mornarice druge nacije i tako se »neopaženo« privukli suprotnoj floti brodova i onda u trenutku napravili onaj smrtonosni udarac. A čija je mornarica stoljećima bila najmoćnija na svjetskim morima? Pa ona Perfidnog Albiona (Perfidious Albion) – Velike Britanije. Što volim Britance! Oni uvijek izume nešto korisno. Pa već samo pogled na odličan film »The Bank Job« ti sve kaže o Britancima.

Povijesno gledano, to su tajne vojne operacije koje se provode s ciljem stvaranja »cassus belli«, bilo da se pokrene, opravda ili ovjekovječi rat. Napad je vrlo stvaran, samo je zastava lažna. Primjera lažnih zastava u novijoj povijesti ima koliko hoćeš. Spomenimo samo dvije najveće i najpodlije:

njemački napad na Poljsku u predvečer 2. svjetskog rata, te američki napad na Vijetnam sa čuvenom »ekspedicijom« u zaljev Tonkin. 

Usput, jeste li znali da je kapetan tog američkog ratnog broda koji je izazvao rat u Vijetnamu, George Stephen Morrison, bio otac vođe skupine The Doors, Jima Morrisona? A nije to sve – mnogo članova i vođa sastava svih tih čuvenih rock-skupina toga doba šezdesetih godina prošlog stoljeća – bili su djeca roditelja, koji su svi odreda radili na visokim položajima u američkoj vojsci, CIA-i i tako redom. Hm! Diže mi se obrva. Ali i unatoč svemu – Doorsi su (još uvijek) zakon.

Međutim, posljednjih godina svjedočimo usponu nove ideje – »lažne lažne zastave«. Odnosno – potpuno lažni “događaji” koji imaju samo najelementarniju relaciju prema objektivnoj stvarnosti. Te događaje ispunjavaju: praznine i krizni akteri, lažne žrtve i lažni strijelci.

Ovaj koncept nedavno je bio predmet rasprave s građanskom tužbom protiv Alexa Jonesa jer je

Sandy Hook nazvao “prevarom”. A tu je i tekuće suđenje novinaru Richardu D. Hallu u Velikoj Britaniji zbog sugeriranja da je bombaški napad u Manchester Areni bio lažan. Slični su prijedlozi izneseni i o bombaškom napadu u Bostonu 2013. I drugi autori, uključujući Rileyja Waggamana, postavili su pitanja o nedavnom “terorističkom napadu” u Moskvi .

Za sada nema definitivne potvrde da su neki ili svi ti događaji bili lažirani – iako, naravno, možda jesu. Ono što je indikativno je promjena u raspravi, u konceptualizaciji (navodnog) događaja i preslikom u svijest i maštu publike – to je nas, običnih smrtnika.

Doduše, ne trebamo baš daleko tražiti najveći dokazano “lažni događaj” u posljednje vrijeme. Tzv. “kovid” je bio samo konstrukcija medijske pompe i korumpirane znanosti koja je stvorila potpuno lažnu pandemiju. Nakon 4 godine i upijanja svih činjenica slučaja tzv. kovid pandemije, to je jedino tumačenje koje može izdržati hladnu i racionalnu logiku jednog nepristranog uma.

Zapravo je to bila prava najezda krivotvorina, cijela hrpa malih mini-krivotvorina. Nije to bio sam po sebi jedan glomazan lažni događaj, koliko cijelo jato lažnjaka različitih veličina i reperkusija. Sam kovid dokazuje da moćnici sigurno sudjeluju u namještenim i lažiranim događajima. A već je desetljećima poznato da se novinska izvješća redovito lažiraju, kako u malim tako i u velikim razmjerima.

Pa ipak, pitanje koje se postavlja je “zašto?” Zašto bi se državni aparat koji ima moć da nešto stvarno učini, odlučio samo pretvarati se da to čini? Ovo je standardni argument protiv ideje lažiranja koje sponzorira država, svrstavajući autore tog argumenta u domenu teorija zavjere. Dakle – zašto bi država ili moćni akteri unutar države odlučili lažirati nešto umjesto da to jednostavno učine? 

Jasno je da možemo isključiti njihova moralna ili etička razmatranja. To ne zahtijeva dodatna objašnjenja. Država nema ništa protiv nanošenja patnje svojim stanovnicima, svojim građanima, što se uvijek iznova pokazalo i pokazuje točnim. Povijest nas uči da se mnoge države niti najmanje ne libe sponzorirati pravi teroristički događaj u kojem sudjeluju stvarni ljudi, koji onda stvarno umiru.

Doista, kako nam pokazuje kovid, “lažni događaj” ne isključuje nužno ni stvarnu smrt. Smrt može biti fingirana, odglumljena ili naprosto izmišljena. Tzv. “pandemija” je bila potpuno lažna, ali oni koji su umrli zbog neaktivnosti zdravstvenog osoblja ili su ih izravno ubili kovid-protokoli, uskraćivanje skrbi ili zlouporaba ventilatora, bili su stvarni. Kao što je bila vrlo stvarna i često vrlo kobna posljedica karantene i drugih “protu-kovid” mjera, koje su rezultirale bankrotom nebrojenih malih tvrtki, samoubojstvima njihovih vlasnika, zatvaranjem škola i obrazovnih institucija, … pa sve do maltretiranja djece u vrtićima.

Koje su prednosti lažnog događaja u odnosu na pravi? Pa, evo nekoliko mogućnosti za razmatranje:

Ne možete dokazati suprotno: Lažni događaj je teže opovrgnuti nego pravi. Zapravo ga je nemoguće opovrgnuti. Naime, još nam je iz matematike jasno da se ne može dokazati ne-postojanje nečega. Nemoguće je dokazati da Bog ne postoji. Ali postoji (doduše samo teoretska) mogućnost dokazati Njegovo postojanje (ukoliko On zaista postoji).

Prilično je lako pokazati da je službeno objašnjenje stvarnog događaja lažno (sjetite se samo na 11. rujna 2001. s napadom na New York). Ali ako nema stvarnog događaja, ako postoje samo priče, onda neće biti nezgodnih činjenica koje bi urotnike mogle kompromitirati.

Nedostatak fizičkih dokaza: je proširenje gornje točke jer se lažni događaj ne može forenzički povezati s pravim krivcima. Pravi eksploziv ostavlja prave kemijske tragove i ostatke koje se naknadno može pratiti. Lažni događaji nemaju ništa od ove neugodne prtljage.

Drži urotničke mogućnosti otvorenima: Pravi događaj vezan je za fizičku realnost konkretne situacije. Urotnička priča mora pokušati odgovarati tim činjenicama. Lažni događaj je otvorenog tipa i može se mijenjati i prilagođavati kako se mijenjaju potrebe priče. Kovid je to sve lijepo prikazao, a mi smo zbunjeno gledali i pokušavali povezati nepovezane, pa čak i kontradiktorne informacije.

Nema pravih žrtava: Prava pucnjava ili bombaški napad stvaraju stvarne žrtve i ostavljaju stvarne ožalošćene obitelji koje bi mogle zahtijevati istrage i postavljati neugodna pitanja (pogledajte samo obitelji žrtava 11. rujna). Lažni događaj ima samo lažne žrtve koje mogu biti posve izmišljene ili se čak nalaze na »platnom spisku« urotnika. Takve »žrtve« ne samo da nikada neće postavljati neugodna pitanja nego su i potaknute prikrivati istinu. Uz malu dodatnu dozu straha od odmazde – glumac će držati jezik za zubima.

Manje krivnje ili žaljenja: Institucije i agencije nemaju savjesti, ali imaju pojedinci. Općenito je lakše uvjeriti “pješadiju” (doslovno i metaforički) da se pretvaraju da povrjeđuju druge ljude nego da ih stvarno povrijede. To je produžetak koncepta »slijepog metka« u streljačkom vodu – uvijek možete misliti da je »ćorak« bio u vašoj pušci, a osuđenika je ubio netko drugi.

Lakša kontrola: Potpuno inscenirani događaj lakše je kontrolirati nego stvarni događaj. Na primjer, prava pandemijska bolest ne može tek tako jednostavno nestati ili biti manje smrtonosna – kako već odgovara »naručiocu«. Što je još gore, prava pandemija bi moglo ubiti pogrešne ljude – naime »naručioca« odnosno nekog od urotnika. Lažna bolest ubija točno onoga za koga kažete da ga je ubila i nikoga drugoga. A može i nestati ili se vratiti prema potrebama skupine urotnika.

Sve su to, naravno, samo praktični razlozi. Nismo čak ni ušli u nepoznati svijet potencijalne psihosocijalne motivacije onoga što nazivamo globalnom dubokom državom. Koji bi mogli biti uvjeti »pobjede« u ovom psihološkom ratu koji elita vodi protiv ljudi u svijetu?

Pa jedna je mogućnost svakako agenda potkopavanja same ideje objektivne stvarnosti. To bi mogao biti potez naših »kontrolora« da se umetnu kao filter između svake pojedinačne osobe na planeti i svijeta koji doživljavaju. Konačni cilj bi mogao biti da je sve – ama baš sve – cjelokupno tkivo naše zajedničke stvarnosti – izmišljeno. 

A to je ultimativna demonstracija potpune i apsolutne kontrole. Takva se kontrola može u svoj svojoj zlobi vidjeti u psihijatrijskim ustanovama, gdje nemoćni ljudi pod sedativima i različitim kemikalijama naprosto više nisu sposobni razlikovati stvarnost od »glasova u glavi«.

Ovdje dolazimo do točke u kojoj se treba pozabaviti ključnom razlikom između insceniranog događaja i stvarnog. Ključna je razlika »meta«. Ako vam treba mrtav predsjednik, ne možete se pretvarati da ste ga upucali – a on još veselo hoda naokolo. Ako trebate tražiti osiguranje od terorizma, ne možete se pretvarati da su se zgrade u New Yorku srušile – ako one još stoje netaknute.

Lažni događaj može biti poželjna mogućnost samo kada je vaš cilj čisto »optički« – da nešto izgleda ovako unatoč tome da tako nije. Drugim riječima, prava meta lažnog događaja uvijek je »publika«, a to smo vi i ja, štovani moj čitatelju. To je uvijek psihološki napad usmjeren na našu percepciju svijeta ili određene skupine ljudi.

S pojavom generativne tehnologije umjetne inteligencije, dubokih krivotvorina, glasovnih sintesajzera i sličnog, činjenica je da vjerojatno možemo očekivati veliku poplavu “lažnih vijesti” koje nam se prodaju kao prave, jer – zašto ne? Zašto se ova opcija ne bi barem (ponekad) koristila? Pitanja koja se postavljaju su – koliko je zapravo to daleko već otišlo ili do kuda će ići? I jesmo li dovoljno psihološki spremni da možemo uočiti razliku?

Provjeri/The Rise of the FALSE False Flag

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !