Četvrtak, 23 svibnja, 2024
NaslovnicaWake upLeglo svih naših problema

Leglo svih naših problema

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Leglo svih problema je uvijek tako daleko – kad ih treba riješiti. A tako blizu – kad ih treba sagledati. Zato je valjda toliko mnogo ideja, a nijednog rješenja.”

Danas ćemo igrati jednu igru. Igra se zove “Riba zvana Wanda”, a nastala je po istoimenom filmu. U kojem glumi jedna prava “riba”. Oni dalmatinski “galebovi” bi je odmah dohvatili, da se kojim slučajem pojavi u onom izdanju iz filma – na njihovim plažama.

Dakle, svatko od nas “mačota” uzme za ruku svoju ribu “Wandu” i krene s njom na jedno poduže putovanje. Putovanje podsjeća na ona putovanja što one prave ribe, lososi, čine svake godine. Krenu iz oceana do “svoje” rijeke, koja ih onda uzvodnim putem vodi do mjesta, na kojem će shvatiti svu istinu života. I svog smisla.

Samo što naše putovanje neće biti takvo – na kraju je happy-end. Iako ćemo na kraju putovanja shvatiti svu istinu života. I njegovog (ne)smisla. Nije bitno otkud krećete. I ne mora to biti rijeka. Može biti obična cesta, prašnjavi put, štoviše puteljak, makadam, kaldrma. Samo se pristojno obujte – jer put je dug i pun rupa. A na tom ćemo putu tražiti naš ustav i ljudska prava. I smisao svega toga.

Na početku ćemo se najprije zaustaviti u županijskom uredu. Ali tek toliko da kažemo: “Hello!”. Jer tamo zapravo i nemamo što raditi. Ajd’, možemo popiti kavu s kakvom zgodnom tajnicom dok naša Wanda čavrlja s predsjednikom iliti županom. Ne morate biti ljubomorni na nju i tu njenu “ćakulu” – jer tu zaista nema straha da bi se ona mogla predomisliti od nastavka putovanja s vama. Ta u županijskom uredu završe isključivo oni drugoligaši što ne znaju “driblati”.

Nakon toga krećemo put glavnoga grada. Tamo u tom gradu su sva (naj)važnija politička tijela Lijepe naše. U tom gradu spava naš Ustav. I svi oni koji ga brane. Sve su to sami hrabri borci. Oni sa sinjske alke nemaju šanse u dvoboju s ovim stražarima. Zašto? Pa zato što i ti čuvari Ustava spavaju. Tu se tako čvrsto spava – da nema šanse da Ustav netko probudi i otme. A Ustav ima toliko točaka i članaka da ga, onako uspavanog, jedino tegljačem možeš odvući.

Ako ste kojim slučajem krenuli u neki drugi glavni grad, jer se eto osjećate građaninom dotične zemlje, recimo da je to Italija – tamo vas kao Talijana čeka ista scena. I tamo (njihov) Ustav spava. Tako dubokim snom, a k tomu još tako jako hrče – da čak ni Papa Franjo ne može noću mirno spavati od tog hrkanja. A stražari rade svoj posao – mislim, ti Ustavni suci. Jer i oni spavaju i ne dozvoljavaju nikome da probudi Ustav, pa bio on i Talijanski. I to u Rimu, odma’ pored Vatikana. Ne može ni Papa tu ništa. Nema ovlasti. On ima ovlasti samo nad ovčicama. I nad vatikanskom bankom. A banka je ipak jedna druga priča. Tajna priča. Nije za svačije uši.

E, sad kad ste se sa svojom Wandom nagledali Ustava što spava i naslušali njegova hrkanja – možete krenuti dalje. A kamo? Pa zna se kamo – u Brisel. Ako hoćete baš učeno, evo vam – Bruxelles iliti Brussels. Tamo je sjedište “evropskog ustava”. Velik je taj ustav, puno veći od našega ili onog talijanskog. Taj vam je pravi mastodont. Tamo je još više pospanih čuvara, jer – i taj ustav spava. Ali taj baš ono – zaspao kao mrtav. Ne budi se na sve ovo što se zadnje tri godine dešava po Europi.

Taj vam tako duboko spava i tako jako hrče – da jadni građani Brisela od tog hrkanja već godinama nisu normalno spavali. Ne samo to – to se hrkanje čuje čak i u onom vašem gradu, iz kojega ste krenuli na taj put. U onom vašem stanu, i kafiću, i školi, i bolnici, i tako redom. Možete vi sad pokušati probuditi taj europski ustav, pogotovo onaj njegov dio za zaštitu ljudskih prava – ali male vam vajde od tog pokušaja.

Ne samo da su stražari i zaštitari tog ustava brojniji i kudikamo moćniji od vas i vaše Wande – pod a) oni spavaju, a pod b) čak i da su budni – oni ne znaju gdje se taj ustav trenutno nalazi. Naime, u tom je velikom gradu sve veliko. Pa je velik i europski parlament. A tamo ima puno prostorija, u tom parlamentu. A nitko se više ne sjeća gdje je i tko zadnji puta vidio taj ustav. S obzirom na postotak procijepljenih u tim evropskim institucijama i s obzirom na blagodati koje taj “ubod” nosi – nije ni čudno da se više nitko ničega ne sjeća.

E sad, kad ste već u Briselu – onda vam preporučam malo ogleda grada. Ima u njemu i drugih lijepih i monumentalnih građevina. Recimo, sjedište organizacije NATO. To su vam oni dečki i cure što upravljaju vojskom. Ti se aktiviraju onda kad netko previše studiozno i zagrijano, štoviše histerično traži ustav i ljudska prava, pa bio on ustav vaše matične zemlje ili europski. Ne možeš ti dobiti ustav na “galamu”. Treba sve odraditi na fin način, kako i dostoji uglađenim i kulturnim ljudima – takozvanim građanima “prvog svijeta”. 

Jer pored nas, prvog svijeta, postoje i drugi svjetovi – iako su svi na istom, ovom planetu. Oni vam se zovu “drugi svjetovi” jer su slabiji od našeg “prvog svijeta”. A najmnogoljudniji i najsiromašniji su vam oni iz “trećeg svijeta”. Njih nitko ne “šiša”. Oni ustava skoro pa i nemaju. Osim na papiru. Pa im je svejedno je li budan ili spava.

Nema vam vajde naganjati se s tim europskim službama za zaštitu ustava i ljudskih prava – jer ste na pogrešnom mjestu. Znam ja, slušajte me. Nego vi lijepo uzmite za ruku tu vašu ribicu Wandu – i s njom direktno u Frankfurt. Nije vam Frankfurt daleko od Brisela. Možete to i pješice obaviti. Usput ćete sresti sve one žalosne ljude koji su već jednom bili u Briselu, tražeći europski ustav i ljudska prava – pa ga isto kao i vi nisu pronašli.

Ali ćete zato vi pronaći u Frankfurtu europsku centralnu banku. Tamo doduše nema ustava – zato jer tamo rade oni koji se bore protiv ustava. Vašega, našega, talijanskog – svih europskih ustava. Jer je banka iznad ustava – pogotovo ako je to europska centralna banka. A znamo da su pare ipak i uvijek ispred svega i ispred svih. Pa sjetite se samo sebe – koliko ste puta u životu pare stavili ispred nekih svojih (moralnih) vrijednosti. Niste? E, onda se ispričavam. Znam da to vrijedi za neke moje susjede i ljude koje povremeno srećem u svom životu. OK, neću više generalizirati. Shvatio sam poruku.

Tu se malo odmorite, u Frankfurtu, s vašom Wandom – jer ako namjeravate nastaviti vaše putovanje pješice – čeka vas prilično naporan put. Trebat ćete prijeći Alpe. I to bogami par prilično visokih vrhova. A zašto, pitate me? Pa zato što je vaša slijedeća stanica Basel. Tamo, u tom prekrasnom gradu i još ljepšoj zemlji Švicarskoj – živi banka svih banaka. BIS – Bank for International Settlements – banka za međunarodna poravnavanja. Poravnavanja računa.

Ali nisu to ona “poravnavanja računa” koja još nismo obavili s nekim narodima u susjednim nam i prijateljskim zemljama. To su vam financijska poravnavanja. Među centralnim bankama svjetskih, a samim tim i europskih država. Tu se dakle, u toj BIS banci poravnavaju sva dugovanja među pojedinim zemljama. Tu se za jednim velikim stolom dijele karte za velike igrače. Ne može tu ući čak ni James Bond. Onaj – Bond, James Bond – taj što ima dva prezimena, oba ista. To valjda znaju samo Englezi, kako prilikom rođenja dobiješ dva ista prezimena. No, ne skrećimo s teme.

Tu banku možete vidjeti samo izvana. A bolje vam je ne zuriti previše u nju, dok stojite ispred nje – jer bi mogli izazvati zabrinutost onih što banku čuvaju. Pa bi mogli pomisliti da ste nekakvi teroristi. Džaba vam njima objašnjavati da vi samo tražite svoj ustav i ljudska prava – ne haju vam oni za to. Njima su pare na prvom i posljednjem mjestu. A između je još više tih para. Same puste pare.

Pošto ste već u Švicarskoj, nije naodmet skočiti do Davosa, pogotovo ako je zimska sezona. I ako imate para za deset minuta skijanja na njihovim proplancima. A ako ih nemate, nije dan izgubljen. Možete otići na druženje skupine WEF (World Economic Forum). Vas doduše neće pustiti unutra, ali bi mogli pustiti vašu Wandu. Pogotovo ako ima lijepe noge, a dobre sise svakako nisu naodmet. Pa da ih barem ona priupita o ustavu i ljudskim pravima. Samo je prije ulaska na neku od tih konferencija savjetujte – kada bude, onako iz gledališta, postavila to pitanje – svi će umrijeti od smijeha. Možda neki od njih i crknu – onako, za pravo odapnu. Od smijeha. Pa da jadna ne ostane iznenađena i pogođena. Jer, jedno je kada netko odapne od seksa – a nešto drugo kada odapne od pitanja.

I sad kad ste već uvjereni da ste sa svojom Wandom stigli na kraj puta – pa ćete negdje unajmiti kakvu sobicu (jer za apartman u Davosu vi ionako nemate dovoljno para) – i da ćete konačno moći obaviti taj zaključni čin produljenja svoje vrste – sad ja stupam na scenu. I kažem vam: “Djeco moja draga, ništa od toga. Niste još stigli do svoga cilja.”. “Pa kako nismo, pa kamo da još idemo, pa već smo pola Europe prošli?”, reći ćete vi meni.

Dragi moji golupčići – do sada ste obavili tek nešto manje od kvarat posla, barem što se kilometara tiče. Jer je vaša slijedeća stanica preko bare – SAD iliti Sjedinjene Američke Države.  To naravno nećete preplivati, tu baru – jer je ipak malo prevelika, čak i za Michaela Phelpsa. A na putu do te posljednje stanice – predlažem vam da skočite do Londona, to vam je ionako usput. A govore i isti jezik – ti Englezi i oni preko bare. To vam je 5Eyes jezik. Ne razumijete? Nije bitno – proguglajte i krenite dalje.

Tamo se nalazi jedan prekrasan dio grada, a zove se City of London, može i skraćeno – London City. To vam u prijevodu znači “grad” iako se zapravo radi o gradiću, ima jedva 2 x 2 km. Pravi mali gradić u sklopu jednog velikog grada – tog Londona.

I tu ima puno banaka, važnih banaka. Pa tu vam je sjedište jedne od prvih banaka u povijesti – Bank of England. Ta je preteča FED-a, ali o tome ću poslije. Možete se malo prošetati oko tog “City-ja”, pojesti kakav sendvič, zavrtjeti se na “London Eye” i polako dolazi vrijeme da se nastavi put. Jer, nemate tu što raditi u potrazi za svojim ustavom. U toj zemlji ne poštuju ni svoj, engleski ustav, a gdje će našeg.

A kad ste već u tom City-ju, odmah pored imate onu staru rezidenciju engleskih kraljeva i kraljica. Tamo je onaj njihov Henrik VIII rezao glave svojim ženama, što mu nisu bile po mjeri. Tada nije postojala rastava braka, kao danas. Nisi se onda mogao tek tako “riješiti” žene, kad si naletio na mlađu i zgodniju. A pogotovo ako si bio kralj. Ne, ne, jedini način za riješiti se žene bio je – da joj odrežeš glavu. A to je opet mogao samo kralj. Ako je glavu svojoj ženi odrezao netko od podanika – onda je i on izgubio glavu. Od kralja. Čudna vam je to zemlja, ta Engleska.

Ima vam u toj zemlji i jedan vrlo učeni grad – Oxford. Tamo vam se školuju najveći umovi današnjice. Taj vam je grad poznat po tome što od njega namjeravaju napraviti tzv. “15-minutni grad”. Sve obaviš za 15 minuta: kupovinu, šetnju, upoznaš svoju buduću ženu, poseksaš je, posvađaš se s njom, rastaviš – i sve to za 15 minuta. Nije čudo što ljudi u tom gradu stalno protestiraju protiv tih 15 minuta. Ajd’ da je barem jednodnevni grad – to bi već ličilo na nešto. Dođeš rano ujutro Flixbusom, obaviš sve i navečer se vratiš. Al’ ovako!

No, krenimo mi dalje s našim junakom i njegovom heroinom Wandom. Čeka vas put do Southamptona, ako namjeravate brodom do Sjedinjenih država, odnosno New Yorka. A možete i avionom iz Londona, ako ste cijepljeni i imate potvrdu da ste preboljeli covid. Bez obzira na opciju, trebat će vam viza. Jer za posjet SAD-u treba vam viza. Nije tamo lako ući. Iako je još teže izaći – kad jednom vidiš svu tu raskoš i ljepotu. Kad shvatiš pravi smisao onog pojma “američki san”. Ne veli džabe jedan: “Američki san se tako zove zato što moraš sanjati da bi u njega vjerovao”.

Kako god bilo – naš junak i Wanda stigoše u New York. Prekrasan grad, iako to govorim iz “druge ruke”, nikad tamo nisam bio. Ima nebodera više nego stabala maslina u najbogatijem hrvatskom masliniku. A najljepši neboder je onaj FED banke. To vam je američka federalna banka. Zvuči kao naša Hrvatska narodna banka. Narodna, federalna, sve ti je to isto – pomislit ćete. 

E, nije. Ta banka je “narodna” iliti “federalna” samo u imenu. Inače je privatna. To ti je kao da Rimac nazove svoju firmu Hrvatski narodni automobil (HNA), po ugledu na VW (Volks-Wagen). A narod si ga ne može priuštiti. Jer je preskup – iako je narodni. Njegove automobile kupuju baš ovi iz FED-banke. Jer njima je svejedno koliko košta. Da Rimac opali i cifru od 500 milijuna po komadu – opet bi kupovali.

Jedino bi morali Ameri još malo više nafte nakrasti tamo u Siriji. Više love Rimcu – manje nafte Sirijcima. Tu vam je matematika krajnje jednostavna – kao zakon spojenih posuda.

Pa jesmo li stigli više?”, pita me Wanda, sad već osjetno nervozna. Približava joj se ovulacija i sad nema baš previše vremena za neke majmunarije po Americi. Dovoljno je valjda da ih oni izvode po cijelom svijetu. “Samo još malo”, velim ja njoj, a onaj njen striže ušima. Vaša slijedeća i posljednja stanica je Washington D.C. Kad stignete tamo – e, tamo možeš oploditi svoju Wandu. Ali najprije đir po korzu: Bijela kuća i Pentagon. Bez toga ne ide.

Jer tamo sjedi najmoćniji čovjek na svijetu. Koji ima najmoćniju vojsku. Odite do njega pa ga pitajte o ustavu i ljudskim pravima. I ako mislite da će vas poslati u tri krasne, kao svi ovi ostali prije – varate se. Upravo obrnuto, on će vam vrlo ljubazno odgovoriti na svako vaše pitanje. Jedino što odgovori uopće neće odgovarati pravom stanju stvari. Svaki njegov odgovor morate okrenuti za 180 stupnjeva – da postane istinit. Što će reći – da je sve što vam taj ispriča zapravo – laž. Pa kako, pa zašto?

Pa zato što američka politika tako djeluje. Govore jedno, a rade posve suprotno. A što misle – to vjerojatno ni sami ne znaju. Zato ih u Hrvatskoj nitko ne razumije. Jer nitko ne izvrće njihove izjave. Svi vjeruju onome što i kako kažu. Čak i naši političari – a znamo kako oni stoje s pameću. 

A Ameri su vrhunski majstori za pakiranje. Za pakiranje laži u najskupocjeniji celofan. Još ga ukrase pravim zlatnim listićima – kao Michelangelo svoje slike. Pa kad imaju zlata na bacanje. Svi kod njih, u njihovim bankama čuvaju svoje zlato. I pare. I naši političari. Taman da su na kajmanskom otočju – svejedno je. Jer sve su banke na kraju – njihove. Američke.

Je’l vam sad jasno zašto sam vam “prešutio” Ženevu u Švicarskoj (sjedište WHO – Svjetske zdravstvene organizacije)? I UN – zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku? Ili Kip slobode u tom istom New Yorku? Jer su sve te njihove organizacije lažne. Ono prvo je svjetska organizacija za širenje bolesti umjetnim putem, koja nema veze sa vašim zdravljem. Onaj UN je simbol razjedinjenih naroda – Ameri i Rusi se svađaju, a ostali užasnuto gledaju. Dobro ajde, sad se Rusima pridružila i Kina, pa onda zajedničkim snagama vade mast Amerikancima. Na dvije slamke. A onaj kip i nije drugo doli Kip Ropstva. Valjda će se jednom srušiti, sam od sebe – od silnog srama.

Pa zašto ja to vama pišem…

kad vi već sve to znate? Pa zato što je ova naša mala igra “Riba zvana Wanda” zapravo igra asocijacija. Svo ovo putovanje naše Wande i njenog pratioca do Izvora Grijeha je samo asocijacija putovanja dva mala hrvatska mrava, štoviše mravića. Koji putuju po onom sočnom zrelom grozdu vinove loze. Pa razmišljaju putem koju će informaciju odnijeti nazad u gnijezdo: da li da mravi iz mravinjaka “napadnu” grozd na peteljci i riskiraju da taj padne na pod, u blato, u ništa – kad mu prerežu žilu kucavicu. To mu dođe kao atomski rat – kad sve ode u 3PM.

Ili će lijepo krenuti na one male lijepe okrugle bobice, što simboliziraju država svijeta – jednu po jednu? Svaka bobica po jedna država. Svaka skupina mrava po jednu bobicu. Hrvatski mravi pospreme svoju hrvatsku bobicu, talijanski mravi svoju talijansku bobicu, Mađari svoju, i tako redom. One bobice treba spremiti, treba ih “spasiti” dok su još zrele i dok se još štogod spasiti dade. Na kraju ostade “oglodana” peteljka. Bez bobica. Pa će se posušiti. Kako i priliči.

Pa nek’ onda oni iz Washingtona kontaju što se desilo. Gdje odoše materijalna dobra i prirodna bogatstva – gdje ode sirijska nafta, a gdje hrvatske masline. Pa nek’ onda kontaktiraju svoje banke: FED i BIS i evropsku centralnu banku i vatikansku banku. Pa nek’ onda nazovu Pentagon i NATO da ih pitaju: “Gdje svi odoše?”. Pa nek’ onda probude one u Briselu i pitaju ih što o tome kaže onaj europski ustav. Pa nek’ onda zovu onog klauna iz WEF-a i pitaju ga: “A šta sad – jer to, eto, nismo predvidjeli?”. I tako redom. A na kraju nek’ si one svoje fiat virtualne dolare zabiju u jednu stvar. Najbolje u usta – da se zadave od silnih para. To bi bio pravi happy-end.

A znate li što bi se onda desilo? Svi oni kipići Isusa Krista što stoje po crkvama, po raskršćima u onim malim kapelicama, što stoje obješeni po zidovima kuća i spavaćih soba ili se ljuljaju na automobilskim retrovizorima – dobili bi osmijeh na licu. Isus Krist bi se nasmiješio i poslao nam tako svoj znak. Da smo konačno, nakon dvije tisuće godina – NAPRAVILI PRAVU STVAR.

Za kraj

Pišući ovaj post sjetio sam se jedne fenomenalne scene iz Top liste nadrealista. Mislim da je bio Đuro. Ide reklama za neku tvrtku koja vam pomaže da “stanete na noge” kad vam loše krene. Marketinška firma koja brine za vaš imidž kad posustanete. Pa onda treba uvjeriti nove kupce da tu još ima mesa, da još ima intelekta i snage. Evo, ovako nekako ide – preslikano u naše doba. Ovo je reklama rađena za WEF, WHO, IMF, BIS, FED i ostale posrnule (prije svega američke) “kompanije”, direktno iz Đurinog lonca:

“Ako ste sebični, ako ste tašti i umišljeni, ako ste nesposobni, ako ste lažljivi i pokvareni, ako ste glupi, ako ste psihopati, ako ste to-big-to-fail – e, onda vam ni mi ne možemo pomoći.”

Evo za danas jednog posve drukčijeg ritma: Duende by Bozzio – Levin – Stevens da vas prati s vašom Wandom. Možete i zaplesati s njom.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

6 KOMENTARI

VEZANO

najnovije