Moć (dobrog) komentara

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr

“Ljudi se dijele na visoke i niske, mršave i debele, pametne i glupe – a ja ih dijelim na glave i trupove” reče krvnik i odsiječe glavu osuđeniku.

Ovaj sam članak napisao već prije tjedan dana. Pa se nećkam – hoću li ga objaviti? Ili neću? Hoću? Neću? I tako sve u krug – dok konačno danas kocka nije pala. A kocku je bacio i (umjesto mene) odlučio naš novi član na portalu, “mr D” svojim vrlo korektnim člankom “Orbanovo upozoravajuće pismo predsjedniku Europskog vijeća: Intenzitet vojnog sukoba će radikalno eskalirati!”. Hvala ti “mr D”. Kao bratu.

Vratimo se na temu. Ja dijelim ljude-komentatore na dvije vrste: na one koji svoje komentare pišu drugima i na one koji komentare pišu sebi. Kakva je motivacija ove potonje skupine – vjerojatno nikada neću saznati. Index.hr je recimo tipičan portal pun očajnika koji očajno pišu sami sebi očajne komentare. Iako, avaj, index.hr nije jedini 🙁

Majke ti, pa to je kao da sam sebi pošalješ SMS. A semantika i sadržaj tih komentara me podsjeća na moju punicu koja odlično zna oponašati te očajnike. Eto, jedan takav zove onog drugog što iznajmljuje sobe i veli u telefonsku slušalicu: “Alo! Je’l to stan? Ovdje ja”.

Ona prva skupina, koja piše drugima, se opet dijeli na one koji pišu autoru teksta i one koji pišu čitaocima. A među jednima i drugima može se pronaći svakojakih tipova, sa svakojakim motivacijama. Najrjeđi su oni koji napišu nešto što ima glavu i rep, ima početak i kraj, ima “nit”, ima zanimljivost, ima (dodatnu) informaciju – bilo za autora teksta, bilo za čitaoca. 

Takvi su (rijetki) komentatori i njihovi komentari najbolji. Sve je ostalo smeće. Barem što se mene tiče. Možda sam prestrog za vaše pojmove, štovani čitatelju – ali možete vi slobodno napisati svoj članak o komentarima i komentatorima i objaviti ga na ovom portalu – u kojem ćete nam objasniti svoj (manje strog) pogled. Možete i (pokušati) komentirati ovaj moj uradak.

Dobri su komentari vrlo bitni. Jer dobar komentar može ne samo “ukrasiti” članak – već prije svega može natjerati čitatelja da nešto dodatno “pokupi” ili čak nauči iz tog članka, ili ga pak usmjeri na dodatno istraživanje. A autoru može poslužiti kao savjet, kao “hint” da neku temu još dublje istraži i slijedeći put napiše nešto još kvalitetnije.

Znate li vi koliko sam ja u posljednjih 20+ godina toga naučio iz dobrih komentara dobrih komentatora? Ponekad bi se desilo da čitajući nekog zaista kvalitetnog autora, jednog pravog teško-kalibarskog pisca, naletim na stotinjak komentara, među kojima doduše ima par neprobavljivih, većina nevjerojatno dobrih, ponešto čak odličnih, a jedan manji dio tih komentara su naprosto genijalni – čak bolji od samog autorovog teksta! Za ne vjerovati.

Eto, takve komentare ja volim i potajno im se nadam ispod svojih članaka. Takve komentatore ja sanjam. A zadnje me se vrijeme uhvatio jedan “istraživač” koji je baš odlučio istražiti dubinu mog strpljenja s tim svojim splačinama koje i nisu drugo doli pravopisni invalidi, puni sintaksnih i semantičkih grešaka, te mentalnih problema. I što takav komentar, a pogotovo ako je jedini ispod članka, učini mom tekstu? Sad ću vam ispričati što učini.

Zamislite alohu kad ispeče onu svoju orehnjaču za porodicu ili prijatelje. Pa nakon 8 mukotrpnih sati sjedne s njom u auto da je odnese na destinaciju na kojoj će počastiti njemu drage ljude. Na destinaciji vadim orehnjaču iz auta i stavljam je na zidić pored, dok uzimam ostale stvari iz auta i zaključavam ga. A pored mene i one orehnjače prođe jedan teturajući “komentator”, koji je prošle noći gadno zaglibio na nekoj zabavi, i sad se onako propisno, što bi rekli mi Primorci “de fešta” – ispovraća po toj mojoj orehnjači.

Trebam li stoički izdržati taj događaj? Nježno upozoriti prolaznika da nije lijepo to što je uradio? Dati mu uputstva da nije dobro pretjerivati s alkoholom? Pokušati mu objasniti koliko sam se namučio radeći tu orehnjaču? Da ga možda pozovem k sebi kući i pokažem mu kako se pravi ta orehnjača, pa da zna (o)cijeniti svoje (ne)djelo?

Ili da se ja sad ispovraćam po njemu? Jer on sa sobom nema ni orehnjaču niti išta drugo što bi mu ja sad “zauzvrat” mogao upropastiti.  Ili bi bio sasvim dovoljan jedan “kacot” (udarac pesnicom) kojeg će, uvjeren sam, zapamtiti do kraja života? Ha, štovani moj čitatelju?

Duboko se ne slažem da moramo šutjeti, stoički podnijeti nečije “smeće” ili na nasilje odgovoriti apsolutnim i kategoričkim nenasiljem. Svaka stvar ima svoj Rubikon. Kada stvari postaju preozbiljne, a posljedice nasilno strahovite – ne možeš više glumiti Gandija. Pa i to uporno furanje “mirnog rješavanje problema”, je samo još jedna FFF–prevara, ali to je za jednu drugi zgodu i drugu priču.

S moje točke gledišta je takav komentator totalno “zasrao” moj članak. Umjesto šlaga na torti – čitalac dobije govno na torti. A stvar toliko više smrdi ukoliko je to jedini komentar. Zasrati moju orehnjaču koju sam skrbno ispekao!? Ja ne mogu proći pored toga, a da ne reagiram.

Jer ja nisam ni stoik, ni pudlica, ni Gandi, ni pi*kica. Ja sam jedan najobičniji Dirty Harry. Prljav, vulgaran i agresivan. Pa ja sam u jednom članku čak eksplicitno napisao da sam “uporan i agresivan lovački pas”. A kakav je tek alter-ego, kad je vanjština “pasja”?

I savršeno mi je jasno da se “sviđam” vrlo malom broju ljudi – i još puno manjem broju žena, koje su po prirodi nježne i užasavaju se takvih tipova. Vrlo, vrlo malom broju ljudi! Jer me oni “čisti”, “kulturni” i “smireni”, s pretjerano uređenim noktima, abnormalnim tetovažama i nemogućim pirsingom na nosu, kapku, usnici ili jeziku, te klinički čistim i (pre)sjajnim BMW-jima – uopće ne zanimaju. Niti najmanje. Jer upravo zbog svih tih i takvih čistih i “urednih” danas i jesmo u svim ovim govnima. 

Sad će se sigurno naći netko koji će reći da sam od “mušice napravio slona”. Pa naravno da jesam. Jer sam svim budućim rojevima muha i mušica jasno dao do znanja da moja “djeca”, moji tekstovi, nisu mjesta za odlaganje poluprobavljene GMO-hrane.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !