Temeljni razlozi ljudske naivnosti

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Dobro i Zlo nisu binarne entitete. Dobro nije Ne-Zlo. Kao što Zlo nije Ne-Dobro. Stvari su puno kompleksnije”

Moja Dobra Vila je uredna žena. Voli ona štošta, voli ona i mene, ali najviše od svega voli čišćenje. A nakon svojih akcija čišćenja najviše voli posvuda ostavljati svoje „alate“. Tako da ja mogu stati na njih – ili u njih. To vam ja zovem klopkom za medvjede. Pa onda imamo priliku debatirati o tome – tko je u pravu, a tko u krivu. Na kraju smo oboje pobjednici. Jer, ona je u pravu kad kaže da bih mogao biti oprezniji. A ja sam u pravu kad kažem da je »alatke« nakon upotrebe potrebno pospremiti na njihovo mjesto. Zato sve naše svađe završe zagrljajem i poljupcem – jer smo oboje u pravu.

Danas ću razviti jednu svoju teoriju o kojoj već duže vrijeme razmišljam. Oduvijek me zanima – zašto su ljudi (tako) naivni? Došao sam do zaključka da je njihova naivnost vrlo povezana s klopkom za medvjede koju sam gore spomenuo.

Prije nastavka čitanja osvježite znanje i razumijevanje s dva članka: Temeljni zakoni ljudske gluposti i onom mojom malom “filozofskom” raspravom Teorija ograđenog prostora. To su fundamentalne misli koje su preduvjet za shvaćanje ovoga što upravo čitate. Jer ćemo u nastavku prijeći na vrlo konkretne stvari. Baš ćemo ono, “zaprljati ruke”. Jer, po mojoj teoriji – klopka za medvjede predstavlja onaj ograđeni prostor, u kojem nemamo baš puno izbora – samo lijevo/desno ili gore/dolje ili sprijeda/straga ili DA/NE – a to je posve pogrešno. Imamo izbora koliko hoćeš – samo ih zbog ograđenog prostora ne vidimo. A u tu klopku za medvjede znaju stati ne samo glupi, razbojnici i bespomoćni ljudi – već i oni inteligentni. Sva tri štiva zahtijevaju visok stupanj koncentracije. Nije to “lako štivo” uz jutarnju kavicu – što su novoga smislili Klaus Schwab ili Bill Gates.

Temelj za debatu

U svojoj interakciji s ljudima dolazim do zaključka da ljudi vole stvari malo previše pojednostaviti. U svojim razmišljanjima i ja pokušavam stvari pojednostaviti. Ali to je samo dio priče. Zapravo ih podijelim na dva segmenta, u dva nivoa, dva različita misaona obrasca. 

Jedan je konceptualan pristup – to je onaj pojednostavljen. Taj mi nudi široku sliku, sve vidim jednim pogledom, kao nekakvu fotografiju. A fotografija je dvodimenzionalni objekt (2D). Ponekad su moje “fotografije” trodimenzionalne (3D). Ali konceptualni model, ta fotografija, je tek posljedica onog prvog koraka koji uradim kad me nešto doista zanima.

Moj prvi korak je strukturiran pristup – to je onaj kompleksan, u kojem se nalaze sve varijante i podvarijante objekta proučavanja. Objekt proučavanja “razbijem” na manje dijelove, a svaki od tih manjih dijelova nastavljam razbijati na još manje dijelove. Pa taj postupak čerupanja ponavljam dok ne stignem do atomarnih entiteta, koji se ne mogu više dalje “cijepati”. Pa tu dodam relacije među pojedinim objektima. Stvar se u mojoj glavi vrlo brzo zakomplicira do te mjere da se moram puno puta poslužiti crtežima i shemama.

Ono konceptualno bi mogli nazvati i linearno razmišljanje. To prakticira većina ljudi – i (nažalost) samo to. Iz točke A slijedom nekog “događaja” dolazimo u točku B, na što slijedi točka C,… i tako cijeli život dok ne umremo. Pa se onda možemo vrlo lako vratiti po istom putu unazad, do polazne točke A – i ustanoviti zašto i od čega je taj čovjek umro. Tako dolazimo do zaključka da ljudi prvenstveno umiru – zato što su se rodili. Da se nisu rodili – ne bi ni umrli. Što bi rekla moja nona: “Tak’ si pametan da bi s kamikom mogal poneštru razbit” – ili prevedeno na naš književni jezik: “Tako si pametan da bi mogao kamenom razbiti prozor”.

Kod mene to ne djeluje tako. Kod mene je koncept u obliku one “fotografije” samo posljedica razmišljanja – taj koncept moram “nasloniti” na nešto što je malo “dublje”, malo “pametnije”, nazovite to kako god hoćete. Kod mene se to “nešto” zove “struktura”, a do nje dođem strukturiranim razmišljanjem. O tome je puno toga napisano (na primjer ovaj kratki ekspoze: strukturirano razmišljanje). Da bih nešto shvatio, o tom nečem nešto zaista saznao, upoznao ga i na kraju ga znao – onda ga moram razbiti u „paramparčad“ i postaviti ga u neku strukturu, a pojedine dijelove te strukture međusobno povezati i polijepiti relacijama. Pa onda mogu kasnije iz toga napraviti koncept – odnosno fotografiju, pa bila ona 2D ili 3D fotografija.

A strukture u matematici mogu biti jednostavne ili vrlo kompleksne. Strukture u dvodimenzionalnom prostoru (2D) su kudikamo jednostavnije od struktura u trodimenzionalnom prostoru (3D). A 3D prostor nije “samo malo” kompleksniji od 2D prostora. 3D prostor je najvjerojatnije puno puta kompleksniji od 2D prostora. Deset puta, sto puta, tisuću puta?

Malo ću skrenuti s teme, napraviti jednu manju digresiju, da vam prikažem kakve su strahovite razlike između pojedinih dimenzija – i kako je svaka slijedeća kudikamo kompleksnija od one prijašnje. Tu ćemo si pomoći sa jednim ruskim filozofom – ezoterikom s početka 20. stoljeća – P.D. Ouspensky i njegovim monumentalnim radom “Tertium Organum”.

Evo jedne njegove jako dobre analogije koja se tiče višedimenzionalnih prostora. Pretpostavimo da gledate u beskonačan pravac. On se prostire u beskonačnost lijevo i desno od vas. Pravac je u geometriji 1-dimenzionalni objekt – ima samo duljinu. Sad zamislite da ga držite u ruci, taj pravac, a drugom rukom ga uz pomoć škara prerežete – te pogledate u taj presjek koji ste dobili. Što vidite? Pa vidite točku, a svi znamo da točka u geometriji nema dimenzije. Točka je 0-dimenzionalni objekt. Dakle, presjekli ste škarama 1-dimenzionalni objekt i dobili 0-dimenzionalni (u presjeku). Vratili ste se “unazad” za jednu dimenziju.

Idemo dalje – sada u ruci držite beskonačnu plohu, a svi znamo da je ploha 2-dimenzionalni objekt.

Sada tu plohu presijecite onim svojim magičnim škarama i pogledajte u presjek – u to što ste dobili. Dobili ste pravac. Iz 2D objekta nastao je 1D objekt (u presjeku).

Nastavljamo s istraživanjem – u rukama vam je sad beskonačna kugla iliti sfera, dakle 3D objekt. Opet upotrijebite one vaše magične škare i “prerežete” tu vašu kuglu. Što ste dobili, kad pogledate taj presjek? Pa beskonačnu plohu, dakle 2D objekt.

E, sad čitatelju moj dragi – pokušajte zamisliti neki 4-dimenzionalni objekt koji – kada ga “prerežete” onim vašim magičnim škarama – u presjeku izgleda kao beskonačna kugla. Ha? Kako izgleda taj 4D objekt prije nego ste ga “prerezali”? Vražji Ouspensky – što je sve smislio! On je čak zapisao da mu je par puta uspjelo “vidjeti” taj objekt odnosno četvrtu dimenziju: sjeo bi u toplu kupku u svojoj kadi, pogasio sva svjetla da nastane apsolutna tama i zatvorio sva vrata da ne čuje niti jedan zvuk – posvemašnja tišina. 

Onda je u tom mraku i tišini počeo razmišljati o tom svom objektu koji prerezan izgleda kao beskonačna kugla – i ugledao ga. Ja sam pokušao – čak sam dodao malo mirišljavih soli u kadu – ali nije mi uspjelo. Za mene je četvrta dimenzija posve nedokučiva. Zato ja vidim samo 2D i 3D fotografije svojih konceptualnih razmišljanja.

Analogiju možemo nastaviti, doduše samo teorijski – sa 5D, pa 6D objektima. To možemo matematički izraziti – ali to “nešto” si ne možemo predstaviti – to nešto ne možemo percipirati. Mi ljudi živimo u 3D svijetu i naša svijest može percipirati (samo) tri dimenzije. Četvrtu ne može. Osim Ouspenskog ili možda Nikole Tesle.

A što Bog kaže na sve to? Evo moje teorije. Ako Bog uopće postoji – onda je On N-dimenzionalno biće. Koje mi uopće ne možemo pojmiti – kao što ne možemo pojmiti onaj 4D objekt iz gornjeg primjera. Mi Boga naprosto ne možemo percipirati. Jer Bog ima ne samo četiri dimenzije – On ih ima možda 10, 20,…ili 1.000. Tko to zna? Mi Boga naprosto ne možemo dokučiti – ako i postoji – mi svakako ne znamo kako izgleda, a još manje možemo znati ili razumjeti kako razmišlja. Zato je vrlo opasno raditi iz Boga karikaturu u obliku nekog »starčića« s bradom. Ili pisati o Njemu bilo kakve knjige. Barem ja tako mislim.

To je kao da ameba pojmi ili percipira Nikolu Teslu. Mislite li da ameba razmišlja o Nikoli Tesli?

Mislite li da je ameba svjesna protoka vremena? Da zna što je bilo jučer i da je brine što će biti sutra? Naravno – sasvim je moguće da griješim. Ni vi ni ja to ne možemo dokazati. Osim ako Google ne napravi neki Translate za amebe – pa počnemo s njima pričati. 

A kako su ovi „elitni“ krenuli s umjetnom inteligencijom – ne bi me čudilo da će već sutra izumiti umjetnu inteligenciju koja će biti sposobna „razgovarati“ s Bogom. Pa će nam onda umjetna inteligencija slati Božje poruke. A iza nje – te umjetne inteligencije – će stajati jedan „čiča“, kao u onoj priči „Alisa u zemlji čudesa“. Jedan čiča koji samo voli dobro jesti, piti i seksati sve što vidi, kada vidi i gdje vidi – te se voziti u onim njegovim skupim automobilima, privatnim avionima i jahtama – koje mi plaćamo. A on nas zapravo je*e u zdrav mozak. Meni sve to baš tako izgleda.

Po gospodinu Cipolli oni glupi uopće nisu sposobni razmišljati o bilo čemu, a najmanje o četvrtoj dimenziji – ili Bogu. Bespomoćni samo bespomoćno gledaju ove moje riječi i rečenice. One razbojnike četvrta dimenzija ne zanima, a još manje Bog – njih zanima samo „zarada“. Dakle, ostaju nam samo oni inteligentni.

A mi svi živimo u 3D svijetu: tu se rađamo, idemo u školu, zaljubljujemo se, pravimo djecu, gradimo kuće, pravimo gluposti, razmišljamo i na kraju umiremo. I sve to u 3D svijetu: oni glupi, oni bespomoćni, oni razbojnici i oni inteligentni. A među najglupljim i onim najpametnijim je takva razlika da se uopće ne da opisati. Sada pokušajte zamisliti jednog glupog iz četvrte dimenzije. Ili jednog pametnog. I onda mi govore o Bogu…

Jeste li vi, štovani inteligentni čitaoče, ikada razmišljali o tome? I do kakvih ste zaključaka došli? Slobodno ostavite svoja razmišljanja u obliku komentara ispod ovog posta. Štoviše, više pametnih glava više zna. Pa ću na osnovi vaših razmišljanja možda i ja produbiti svoja.

Binarni svijet: DA ili NE?

Nego, vratimo se mi na naš zadatak. Krenimo s jednostavnim stvarima dobra i zla. U pojedinim je situacijama sasvim dovoljno i vrlo jednostavno “na prvu loptu” odrediti što je dobro a što zlo. Recimo, na sindikalnom ste izletu, a vas je “naciljala” jedna zgodna žena. Zabava je bila baš opuštajuća, malo ste i popili, a dama vam je pristupila – i već vam je iz aviona jasno što slijedi. 

DA ili NE? Što učiniti? Jer, možda u oba slučaja ispadne dobro, a može se desiti da ispadne zlo – barem u onom jednom. Za vas, za nju, za vašu suprugu, pa njenog muža, i tako redom – ne treba ni djecu zanemariti. To je primjer u kojem možete biti apsolutno subjektivni i sebični – vi odlučujete što je dobro a što zlo. Vi ste jedina “varijabla”. Ne treba vam sufler sa strane – sve su vam informacije u ruci – odnosno u glavi. Ali kojoj?

Da si malo olakšamo razmišljanje – napravit ćemo jednu malu tabelu, u kojoj ćemo dobro i zlo predstaviti s “1” i “0”: Dobro je “1” a loše je “0”.

Sad, šta je tu dobro, a šta loše, može vrlo lako postati relativno, ako na toj zabavi zapravo shvatite da ste upoznali ženu svog života. A ona bivša to baš i nije, pa joj već idete pomalo na živce. Ovo je bio relativno jednostavan “binarni” zadatak. Odlučili ste: DA ili NE. Treće nema. Zato što je u “igri” samo jedna varijabla – naime vi.

Ovaj ćemo dio ispratiti ovim glazbenim komadom: Hey Joe by Jimi Hendrix, jer ne znamo kako se ta priča između njih dvoje završila. Možda se On odlučio za »1«, a iza ugla se pojavio njen muž – s „alatkom“ u rukama. Kada netko svira gitaru zubima – e, onda znaš da mu je žena na nekoj zabavi. Sama. 

Što je Dobro a što Zlo?

Nisu dobro i zlo nešto apsolutno, oko čega će se odmah svi složiti: ili jedno – ili drugo. Bilo bi to vrlo pojednostavljeno razmišljanje. Uzmimo drugi primjer, malo kompleksniji – kada imamo dvije “varijable” koje autonomno odlučuju o ishodu. Uzet ću za primjer nešto provokativno što odgovara mojim “matematičkim” manipulacijama koje namjeravam izvesti. Jer sadrži sve komponente koje mi trebaju.

Recimo oralni seks – da si lakše predstavimo “transakcije” do kojih dolazi među ljudima. I uzmimo samo Nju i Njega, da ne napravimo cijelu pomutnju s drugim kombinacijama i permutacijama: Ona-Ona ili On-On. Dakle, mi ćemo se koncentrirati na oralni seks: Ona-On.

Je li oralni seks dobar ili loš? Pa, ako oboje uživaju – onda je za njih dvoje dobar. A ako ni Ona ni On u tome ne uživaju – onda se njih dvoje mogu složiti da je oralni seks loš. Njih dvoje se perfektno slažu u poimanju dobra i zla kad je u pitanju oralni seks. No, što ako se Njemu sviđa, a Njoj ne sviđa. I obrnuto: Njemu se ne sviđa, a Njoj se sviđa. Šta sad? Je li oralni seks za njih dvoje dobar ili loš?

Da si malo olakšamo razmišljanje – napravit ćemo jednu malu tabelu, u kojoj ćemo dobro i zlo predstaviti s “1” i “0”: Dobro je “1” a loše je “0”.

Kao što vidimo, njih se dvoje u dva slučaja slažu: da im se oralni seks ne sviđa (prvi redak u tabeli – kombinacija 0 : 0), te sviđa (zadnji redak u tabeli – kombinacija 1 : 1). U preostala dva slučaja njih se dvoje ne mogu dogovoriti da li je oralni seks dobar ili loš. Jer, kad je jednom dobar, onom drugom je loš. Oni se slažu u samo 50% slučajeva. U preostalih 50% slučajeva njih se dvoje ne mogu zajednički odlučiti što je dobro a što je zlo.

Ovdje ćemo napraviti malu pauzu, da udahnete malo svježeg zraka na obližnjem balkonu, ovim glazbenim komadom Fa fa la si mi ti by Azra, ako prevrtite na 25:07.

Univerzalnost

Pretpostavimo sad da je Njeno i Njegovo poimanje oralnog seksa univerzalno: to vrijedi između njih dvoje ali i za sve druge potencijalne partnere odgovarajućeg spola. Njoj se oralni seks (ne) sviđa s bilo kojim muškarcem. Isto se tako i Njemu oralni seks (ne) sviđa s bilo kojom ženom. Pa onda možemo našoj tabeli dodati još jednu osobu. Sasvim je svejedno je li ta osoba ženskog ili muškog spola. Jer, nova osoba ima neko svoje mišljenje o oralnom seksu, koje je neovisno od Nje i Njega. Pa neka bude Ona-2. Dobit ćemo slijedeću tabelu.

Sada se broj mogućih kombinacija udvostručio: od one 4, nastalo je 8 kombinacija. Te tri osobe se u prvom retku slažu da je oralni seks nešto loše. Isto se tako u zadnjem retku slažu da je to nešto dobro. Ali u preostalih 6 slučajeva njih troje se ne mogu složiti oko toga je li oralni seks dobar ili loš. U drugom retku je samo Njemu dobar, dok je objema damama to nešto loše. U predzadnjem retku se obje žene slažu da je to nešto dobro, ali sad njemu nije. Dakle: njih se troje slažu u 25% slučajeva – a u 75% slučajeva se ne slažu. To je progresivno “nerazumijevanje”. Dok smo imali samo njih dvoje – nisu se slagali u 50% slučajeva. Dodali smo jednu osobu i sad se njih troje ne slažu već u 75% slučajeva. Odnosno, slažu se u polovici slučajeva iz prijašnje iteracije. Od 50% je nastalo 25%.

Ako dodamo još jednu osobu, neka to bude On-2 – imamo 4 osobe i 16 mogućih kombinacija. A slažu se samo u dvije kombinacije. Ne slažu se u preostalih 14. Slažu se dakle u 12,5% slučajeva, a ne slažu u 87,5% slučajeva. Kada dodamo petu osobu dobijemo 32 kombinacije, a sa šest osoba 64 kombinacije. Sa svakom novom osobom postotak situacija u kojima se apsolutno svi slažu što je dobro a što zlo, pada upola. Slijedeća tabela prikazuje kako ti postoci padaju sa brojem osoba.

Dakle, potrebno je samo 8 osoba da dođemo ispod jednog postotka slučajeva, u kojima se svi oni slažu oko oralnog seksa. A sad zamislite 8 milijardi ljudi. Pa ih pitajte je li oralni seks dobar ili loš. 

Naravno, u praksi će se pokazati određena odstupanja i ispast će da je mnogim ljudima oralni seks nešto dobro – to će biti postoci od možda 40%, 60% ili čak i više. Ali svakako će biti određen postotak onih, koji će smatrati oralni seks nečim lošim – a taj postotak nije zanemariv. Praksa je drukčija jer smo u gornjoj tabeli apstrahirali tzv. “ponderiranje”, a to je – koliko “značajna” je ona “0” ili “1” kod pojedine osobe.

Unatoč tome što su realni podaci s “terena” drugačiji od ovih iz moje tabele – ja sam vam samo htio prikazati, kako treba započeti znanstveno istraživanje. Treba početi posve neopterećeno i shvatiti da je život pun kombinacija – i da svaka osoba može imati svoj vlastiti stav o oralnom seksu – ili o bilo čemu drugome – posve neovisno od bilo koje druge osobe. A onda treba svaku od njih opremiti dodatnim atributima i ponderirati ih, a to nam pomaže pri razumijevanju neke teme.

Ne znam postotak zaljubljenika u oralni seks, nisam ga nikad ni mjerio – a i sumnjam da je netko ikada to (iz)mjerio. Pogotovo na tako velikoj populaciji od 8 milijardi ljudi. Osim možda Googlea – koji zna sve naše skrivene tajne, pa i one seksualne – i ne samo o oralnom seksu. O tome sam pisao u svom članku “Podaci, mjehurići i umjetna inteligencija”. 

Zato ga i završavam ovim glazbenim komadom: The Spy by The Doors.

Dodatna komplikacija

Život nije jednostavan. Život je kompliciran. Jer mi smo u gornjim pretpostavkama posve smetnuli s uma jednu vrlo važnu stvar – a to je relacija. Naime, u jednoj situaciji ona njemu “izvodi” oralni seks – relacija ide u smjeru Ona –> On. Međutim, ta “radnja” odnosno relacija može biti i obrnuta: On njoj “izvodi” oralni seks. U tom slučaju naša relacija ima suprotni “predznak”: Ona <– On.

Sada moramo tu relaciju postaviti kao dodatnu varijablu u naše izračune. Pa najednom u

“transakciji” dviju osoba imamo tri varijable: Relaciju, Nju i Njega. Relacija je jednom “0” a drugi put “1” – ovisno o smjeru “radnje”. A tu onda dolazi do 8 mogućih kombinacija, koje prikazuje donja tabela.

Primjer: On voli da Ona njemu “izvodi” oralni seks. Ali zato On ne voli njoj “izvoditi” oralni seks. Neću ovo ni pokušati raširiti na veći broj ljudi, jer će se stvari vrlo brzo jako zakomplicirati. Ovo je samo primjer kako znanost jednog jednostavnog pitanja – što je dobro a što zlo u domeni oralnog seksa – može vrlo lako i vrlo brzo postati vrlo velik matematički problem. A ako su “predmeti” našeg promatranja iz drugih područja seksa, te psihologije i duhovnosti – onda se zakompliciraju još brže.

Ovo ćemo poglavlje zaključiti zanimljivom izvedbom jedne muške skupine koja je preferirala žene: Ladies of The Road by King Crimson

Kriteriji

Možete recimo 8 milijardi ljudi pitati, što misle o ubijanju. Je li to nešto dobro ili loše? Dobit ćete zanimljive odgovore. Dok jedni recimo ubijaju nenaoružane iračke, afganistanske ili sirijske majke i njihovu djecu – mnoge to neće smetati. Ne samo to, pojavit će se i takvi koji imaju i “treće” stanje (ne samo “0” ili “1”) – naime “nikakvo” stanje. Posve su nezainteresirani za događaje u Iraku, Afganistanu ili Siriji. Oni su “neopredijeljeni”. Posve im je svejedno ubija li tamo netko neke majke i neku djecu.

Isto tako će recimo biti neopredijeljeni za ubijanje ruskih majki i njihove djece, na primjer u Donbasu, posljednjih osam godina. Ali će najednom postati vrlo opredijeljeni kada Rusi počnu ubijati ukrajinske majke i njihovu djecu – kad neka ruska raketa malo krivo doleti, pa umjesto transformatorsku stanicu, pogodi zgradu pored nje. 

Ako želimo izvesti pravu znanstvenu analizu, onda u naša razmišljanja moramo uključiti i te kriterije – kao novu varijablu – ili više varijabli. Za svaki kriterij – svoja varijabla. Vjerojatno još štošta. Vidite vi sada kako je znanost kompleksna i kako treba biti pažljiv. Čim ispustimo po strani ili zaboravimo na neku, samo naizgled, nevažnu komponentu  – znanost odmah kreće krivim putem. 

A tek kad znanost postane “marketinško oruđe” za promoviranje “tamo nekih cjepiva” – onda zaista nije čudno da smo danas tu gdje jesmo. Cjepiva su dakle Dobra. Ili su ipak Loša? A možda su “neopredijeljena” kad vam dadu placebo – pa onda razmišljate, kad se napokon osvijestite – jesam li dobio ili nisam onu “opasnu” iglu?

Ovaj gospodin ima vrlo posebna razmišljanja o ubijanju koja je čak i uglazbio: Ubiću te by Magnifico Ćakulanje i Razmišljanje

E, sad – ja sam tu gore izveo jedno veliko matematičko pojednostavljenje – ali ne zato, štovani čitatelju, da vas prevarim – nego da stvar maksimalno karikiram. A sve zato da shvatite kako su i te maksimalno pojednostavljene stvari kompleksne. Jer, ruku na srce, Ona možda voli oralni seks s Njim, ali ga ne voli s Njim-2. I tako redom.

Kada bi se zaista uhvatili ovog pitanja, ili nekog drugog pitanja, baš ono znanstveno – onda bi vi brzo izgubili volju za čitanjem. Jer, pojavile bi se neke teške formule, koje većina čitatelja ne razumije. I razni simboli. Zašli bi u područje ovisnih i neovisnih varijabli, u područje ponderiranja, a teoriju grafova da i ne spominjem. 

Ovo posljednje čak ni ja ne želim više ponoviti. Dosta mi je bilo onomad na faksu. Što ono kažu (pametni) studenti – teoriju grafova sam odradio tri puta u životu – prvi put, posljednji put i nikad više. Jer, kad “zagazite” u to – onda osjetite moć Crne rupe – koja izvire iz vaše glave i postepeno proždire cijelo tijelo. Tu vam ne pomaže ni umjetna inteligencija, o kojoj piše jedan moj suvremenik. A moja poanta je sada (ipak) svima jasna.

Posredno sam vam, štovani čitatelju, ukazao na još jednu zanimljivost – razliku, ne samo između dobra i zla, već i razliku između ćakulanja i razmišljanja. Ćakulanje kod nas u Primorju znači lagani razgovor uz piće, dok sjedimo u kafiću ili uz šetnju pored mora. Svi znamo razliku između ćakulanja i razmišljanja. 

Problem je u tome što mnogi prečesto ćakulaju, a premalo razmišljaju. Pogotovo oni ljudi koji su plaćeni da razmišljaju. Na primjer naši političari, vodeći ljudi i općenito ljudi na vrhu hijerarhije, na vrhu prehrambene piramide. Od ćakule do razmišljanja je dug put. Ali da bi ga prešao, da bi uopće napravio onaj prvi korak – najprije moraš razumjeti da ćakulanje i razmišljanje nisu jedno te isto.

Evo jednog praktičnog primjera ćakulanja. Žene vole ćakulati o svojim muževima. I jako su ponosne i zadovoljne kad muž ima dovoljno novaca, pa im svašta priušti. Ali to im ponekad nije dovoljno. Pa žele da je muž i popularan. Jer, valjda će i na njih tako “pasti” malo njegove popularnosti. A kad taj bogat i popularan muž naleti na jednu mlađu i zgodniju – onda se bune. A da su prije razmišljale o tome – možda bi manje ćakulale.

Tim damama preporučam relaksaciju uz ovu prekrasnu glazbu: Graceful Touch by Tord Gustavsen Trio

“Vi’š, vi’š – pametan je ovaj naš aloha – mogao bi on raditi i za kakvu evropsku agenciju. Ili čak američku” – mogli biste reći. Pa, svakako ste na pravom putu – ali ne znate sve detalje zašto do toga ne dolazi, a i neće. Aloha je 2005 završio “na ulici” kao posljedica buđenja i preobrazbe koju je doživio onomad, 2003 u Londonu. Pa je odlučio da više nikad neće prodavati maglu – već će ljudima radije poklanjati Istinu. Jer, ja sam zaista neko vrijeme radio u prodaji vrlo kompleksnih i vrlo skupih računarskih oruđa i sistema.

Ruku na srce, kod prodaje samo prodavač zna što je zapakirano i koliko je to zaista vrijedno. Posljedično je zaista zadovoljna samo jedna strana. Kupac obično samo misli da je zadovoljan. Kada poklanjaš – onda si siguran da su obje strane zadovoljne – i da su obje strane dobile više nego što su prije imale.

Zaključak

Kao što vidite, dragi moj čitatelju, pitanja dobra i zla, pitanja o oralnom seksu ili ubijanju su vrlo kompleksna pitanja. Ne možemo se zaletiti na “prvu loptu”. A kad pristupimo znanstveno i počnemo zaista razmišljati – onda shvatimo kako je znanost komplicirana stvar. A put do Istine pun oštrih hridi. Da ti pamet stane.

Zato je dobro o nekoj temi čitati iz dobrih izvora i doći do nekih dobrih zaključaka. A još je bolje prije tih instant i unaprijed pripremljenih zaključaka napraviti i vlastitu malu analizu – koja će onda obogatiti ne samo naše razmišljanje – već i njegove rezultate. Na konceptualnom i strukturnom području. 

I ne samo to – sada vam je jasno kako je “binarno” razmišljanje DA/NE opasno. Opasnije od toga je samo još binarno razmišljanje u ograđenom prostoru. U tom članku u kojem spominjem Noama Chomskog. Mora da mu se “štuca” zadnjih dana.

Zato je potrebno istupiti iz tog ograđenog prostora i razmišljati ne samo u 2D tehnologiji, već, ako zatreba i u 3D tehnologiji. A ako vam uspijeva i 4D tehnologija – onda imate moje puno divljenje. A pri tom razmišljanju morate uvijek imati na umu što je predmet razmišljanja – je li to neki entitet s jednom varijablom ili neki entitet koji zapravo predstavlja cijelu lepezu varijabli: dvije ili više neovisnih – jednu ili više ovisnih varijabli – jesu li one ponderirane – te kakve relacije vladaju među njima. 

Zato se inteligentni ljudi ponekad nađu u situaciji da ne nađu odgovor na svoje pitanje. Jer razmišljaju preusko i prejednostavno. Koncept u obliku 2D ili 3D fotografije je dobar na kraju razmišljanja – kada ga treba zapamtiti ili predstaviti nekom znancu – kada se treba pohvaliti pred prijateljima na zabavi. Prije toga treba prijeći sav onaj (mučan) put “parcelizacije” i čerupanja. Jer bez dobrog čerupanja nema ni dobre kokošje juhe. Najlakše je na kraju reći: “Mmm, što je dobra.”

Pa si onda postavimo pitanje: “Sviđa li mi se oralni seks?”. Pa naravno da nam se sviđa. Jer o Njoj uopće nismo razmišljali. I u kojem se to “smjeru” Njoj sviđa ili ne sviđa.

Za kraj ovog članka vam nudim jedan odličan i vrlo zanimljiv film: Kratki film o ubijanju by Krzysztof Kieslowski. 

I naravno, odličan glazbeni komad jednog genijalnog glazbenika: Kuća pored mora by Matija Dedić.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !