Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
»Mama, mama, a što je to ‘intelektualac’?«
»Pa to ti je, kćeri moja, čovjek u odijelu, s kravatom, koji priča mudre i pametne stvari. Kosa mu je pomalo raščupana, a kada priča, onda ne sjedi zavaljen u naslonjač s ležerno prekriženim nogama, već je nagnut naprijed, prema svom sugovorniku, kao da želi biti siguran da ga je sugovornik razumio.«
»Tata, tata, a što je to ‘intelektualni genij’?«
»Paaaaa, to ti je sine moj, …., kako da kažem, …, hm, …, evo ovako. Da li znaš kako izgleda i priča Anemični? E, to ti je sine moj, nešto posve drukčije.«
Dakle, svi koji smo prošli pubertet znamo što je to i kako izgleda orgazam. Ima nas i takvih koji poznajemo ‘glazbeni orgazam’, a ja baš tog svakako najbolje poznajem. A postoji i ‘intelektualni orgazam’ koji sam jučer navečer, prije spavanja doživio. Ti su intelektualni orgazmi vrlo rijetki i ovaj je valjda bio peti ili šesti u mom skromnom životu. A trajao je punih jedan sat, sedamnaest minuta i pedeset i tri sekunde – 1:17:53. Razlog tom ‘intelektualnom orgazmu’ je poštovani profesor i akademik, gospodin Slavko Kulić. Eto, pogledajte ga i poslušajte što vam ima za reći ta ljudina od čovjeka – pravi intelektualni genij. Otac nacije. Pravi otac nacije. A ne neki tamo ‘glumac’ koji se samo pretvara(o).
A profesor i akademik Kulić nije samo intelektualni genij. On je i duhovni genij. Zato sam pored gore opisanog doživio i duhovno prosvjetljenje. Kao da slušam (onog mog) Isusa Krista – jer ja sam agnostik, da ne kažem nevjernik, pa Isusa Krista doživljavam metaforički, na svoj specifičan način.
Znam da je netko to već jednom zgodom rekao, ali nije me sram citirati ga: »Ponosan sam, izuzetno ponosan, što sam živio i što živim u doba kada divovi, kao što je profesor i akademik Kulić, hodaju ovom planetom«. Hvala vam duhovni prijatelju i moj intelektualni kompasu – štovani gospodine Kuliću.
I dok sam ga slušao, palo mi je na pamet mnogo ideja, ali nisam se mogao odlijepiti od ekrana mobitela, pa ih nisam zapisao. Danas, nakon buđenja, ostala je jedna, a slijedi kako piše:
Vezano za jedan moj prijašnji post »Što ne valja s kapitalizmom?«, ovim vas putem, štovani čitatelju, provociram i molim da sa sobom odigrate jednu igru kartama. Na karte napišite ovo što ću vam niže
izdiktirati, promiješajte ih i posložite na stol ispred sebe. Karte onda možete po miloj volji premještati po stolu i pokušati sastaviti, po vama, idealno društveno uređenje. Imate pravo dodati isti broj svojih karata, na koje ćete napisati ono što vi mislite da je relevantno. Sve u svemu na raspolaganju imate 8 mojih karata i do 8 svojih karata, pri čemu moje karte ne možete maknuti sa stola. Premještajte ih po stolu toliko dugo dok vam ne uspije. A sve to možete raditi i u svojoj glavi, jer karte su samo ispomoć da se lakše koncentrirate. Ovo će biti najkreativnija kartaška igra koju ste ikada odigrali sami sa sobom.
Evo »mojih« karata:
- Živim u državi od 4 milijuna stanovnika koju vodi Vijeće Mudraca. Članove Vijeća biraju svi stanovnici jednom godišnje elektronskim putem, preko svojih mobitela.
- Građani te države se udružuju u tzv. tvrtke koje mogu biti manje ili veće. Te tvrtke izrađuju proizvode i usluge koje su esencijalne za opstanak države i njenih građana. Svi tako udruženi građani su (su)vlasnici te tvrtke u jednakom omjeru i imaju jednako pravo odlučivanja, ali raspolažu sa »samo« 51 % (su)vlasništva i prava na upravljanje tvrtkom
- Građani te države su ujedno (su)vlasnici svih ostalih tvrtki u toj državi i to tako da se preostalih 49 % suvlasništva svake pojedine tvrtke jednakomjerno rasporedi na sve ostale građane te države. Pravo svakog građana na (su)vlasništvo u svim preostalim tvrtkama te države stječe se rođenjem.
- Svakom građaninu te države pripada točno određen broj »kvadrata« stanovanja. Broj tih »kvadrata« određuje jednom godišnje Državna služba za statistiku. Ta služba ujedno određuje koliko se stanova u toj državi ima izgraditi svake godine, ovisno o tome koliko novih mladih ljudi ulazi na »tržište rada«, a koliko ljudi (umirovljenika i drugih) napušta tu državu ili pak napušta naš svijet. Stanovi se ne nasljeđuju. To se pravo na kvadrate stanovanja stječe rođenjem.
- U toj državi nema novaca, nema banaka, pa samim time nema ni kredita. Proizvode i usluge građani »plaćaju« svojim učešćem u (su)vlasništvu svoje tvrtke i svih ostalih tvrtki u državi. Što građanin više »troši« na proizvode i usluge – to ima sve manje i manje učešća u tim tvrtkama. Zato građani pažljivo biraju na što će potrošiti svoje »novce« odnosno svoje »promile« učešća u svekolikom životu te države. Državna služba za statistiku vodi striktnu evidenciju koliko »promila« bogatstva ima svaki građanin u bilo kojem trenutku.
- Vrijednost proizvoda i usluga određuje Državna služba za statistiku koja ima uvid u to što građani »kupuju« i na što troše svoja učešća u tvrtkama. U toj državi nema »klasičnog« marketinga kakvog poznajemo danas jer je to besmisleno.
- Kada mladi ljudi ulaze na »tržište rada i kreativnosti« onda se automatski u nekom manjem omjeru povećava učešće njihovih roditelja, te baka i djedova u svim tvrtkama te države. Na taj način se stimulira da roditelji brinu za svoju djecu od samog rođenja i aktivno ih usmjeravaju prema njihovim pravim talentima. Sa svakim porastom učešća u tvrtkama jednog vrijednog građanina – u manjoj mjeri raste i postotak učešća njegovih roditelja te baka i djedova. Sa svakim smanjenjem učešća u tvrtkama jednog lijenog i rastrošnog građanina – u manjoj mjeri pada i postotak učešća njegovih roditelja te baka i djedova. A razlike – bilo pozitivne, bilo negativne – se ravnomjerno raspoređuju među ostale građane te države
- Kada rastrošan građanin »potroši« sva svoja učešća u tvrtki u kojoj je zaposlen i u kojoj stvara (ako stvara i ako nije lijen), te u svim ostalim tvrtkama te države – gubi pravo na svo aktivno djelovanje u toj državi: glasovanje za izbor članova u Vijeće Mudraca – znači birati i biti biran, gubi pravo neposrednog upravljanja u tvrtki u kojoj je zaposlen te posrednog upravljanja u svim ostalim tvrtkama te države, te mu se određuje minimalni iznos potrepština, prije svega hrane, odijevanja te energenata koji mu pripadaju na mjesečnoj osnovi. Isto tako dužan je napustiti svoj stan i seli se u posebne domove gdje prebivaju njemu slični sugrađani. Preživljavanje mu je osigurano, kao i zdravstvena zaštita, ali to je ujedno sve što od te države može očekivati. Svaki se takav građanin uvijek može »vratiti« u aktivan status ako to svojim ponašanjem pokaže i dokaže ostalim sugrađanima.
Je li to komunizam? Socijalizam? Kapitalizam ili fašizam? Ili nešto sasvim deseto? Sami procijenite, štovani moj čitatelju i sastavite svoje društveno uređenje iz snova – uz pomoć mojih i vaših karata. Ali prije toga svakako pogledajte intervju s profesorom akademikom Kulićem – jer ne samo da ćete dobiti mnogo ideja – dobit ćete prije svega vrlo jasan osjećaj za odgovornost o kojoj akademik Kulić govori. A kada se nađe puno odgovornih ljudi na jednom mjestu, u jednoj državi – onda ta država prosperira.
Ovo je posljednji vagon kompozicije koja odlazi s perona zvanog Hrvatska. Ako ništa ne poduzmemo u slijedeće dvije-tri godine, ispunit će se mračna i (nad)realistična predviđanja našeg cijenjenog akademika.
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
